DNEVNI PREGLED BR.82 26. TRAVNJA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 25. IV. 2002. Pregled tiska 'The Guardian' na stranicama rezerviranima za vanjsku politiku piše o odlasku generala Dragoljuba Ojdanića u Den Haag. List napominje kako se očekuje da će se general Vojske Jugoslavije koji je zapovijedao armijskim snagama na Kosovu tijekom jutra pojaviti u Den Haagu. 'The Guardian' podsjeća kako je Haaški sud optužio generala Ojdanića da je zapovjedio krvoproliće na Kosovu kao i deportaciju 800.000 kosovskih Albanaca. U Den Haag će za generalom Ojdanićem najvjerojatnije vrlo brzo stići još pet optuženika iz Jugoslavije koji su najavili da će se dobrovoljno predati Sudu, među kojima i bivši potpredsjednik vlade Jugoslavije Nikola Šainović i jedan od zapovjednika straže u logoru Omarska u Bosni i Hercegovini Momčilo Gruban, piše 'The Guardian'. 'The Daily Telegraph' se osvrće na, kako kaže, odmjeravanje snaga između Izraela i Ujedinjenih naroda nakon što je glavni tajnik svjetske Organizacije rekao da će skupina koja treba istražiti palestinske tvrdnje da su izraelske snage u izbjegličkom logoru u Dženinu počinile pokolj, na Bliski istok stići najkasnije u subotu. Jedan visoki izraelski dužnosnik nije isključio mogućnost da Izrael zabrani ulazak istražiteljima UN-a ukoliko gospodin Anan ne ispuni zahtjeve vlade u Tel Avivu. Izraelski dužnosnici tvrde da se misija, na čije pokretanje je Izrael nedavno pristao, pretvara u klopku koju bi arapske zemlje mogle iskoristiti kako bi podigle optužbe za ratne zločine, naglašava dopisnik lista u Jeruzalemu. Autor uredničkog komentara u 'The Independentu' ističe da se Izraelu ne smije dopustiti ometanje istrage u Dženinu i dodaje da izraelsko odgađanje i primjedbe na sastav istražiteljske skupine sve više sliče na pokušaje da se blokira misija Ujedinjenih naroda. Ako je to tako, to će samo pojačati dojam da Izrael nešto krije. Ono što se dogodilo u Dženinu je dovoljno strašno i izraelska se vlada ne bi smjela igrati mačke i miša s međunarodnom zajednicom, ocjenjuje uvodničar 'The Independenta'. 'The Guardian' izvješćuje o govoru bivšeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera održanom na skupu poslovnih ljudi u Londonu. Odgovarajući na pozive da bude uhićen zbog navodnog poticanja ratnih zločina u Vijetnamu, Laosu i Kambodži, gospodin Kissinger je priznao da je potpuno moguće da su američke uprave u kojima je služio počinile pogreške. No, pitanje je, ocjenjuje Henry Kissinger, da li su, trideset godina od događaja o kojima je riječ, sudovi ti koji trebaju odlučiti o tome što se u stvari dogodilo. 'The Guardian' naglašava da je gospodin Kissinger u dvoranu ušao na sporedan ulaz, nije odgovarao na pitanja novinara, a pred zgradom Royal Albert Halla demonstranti koji zahtijevaju njegovu uhidbu sukobili su se s policijom. Dio europskih novinara još je zatečen činjenicom da je Jean-Marie Le Pen ušao u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj. Švicarski list 'Tribune de Geneve' podržava Chiracovo odbijanje da sudjeluje u televizijskom sučeljavanju s Le Penom, no konstatira kako postoji opasnost da takav potez bude protumačen kao strah. Naime, većina ispitivanja javnog mijenja pokazuje da bi Francuzi htjeli vidjeti takvo sučeljavanje, piše švicarski list. 'Le Monde' piše kako je Le Pen u prekjučerašnjem televizijskom predstavljanju pokazao nevjerojatnu samouvjerenost i smirenost. Obećao je da će dati povlastice Francuzima te da će strance potaknuti da se vrate u zemlje iz kojih su došli, piše 'Le Monde'". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 25. IV. 2002. Pregled tiska Komentatori današnjih izdanja njemačkih novina osvrnuli su se na uhićenje 12 pripadnika muslimanske ekstremističke organizacije El Tawhid u Njemačkoj . Financial Times Deutschland piše da je od napada na New York i Washington prošlo sedam mjeseci i da od tada vlada strah od novih terorističkih napada, i to ne samo u Americi. Prije dva tjedna ubijeno je 11 njemačkih turista u Džerbi. No uhićenje 12 Palestinaca u pet njemačkih saveznih zemalja jasno je pokazalo da ni Njemačka nije sigurna od terorističkih napada. Članovi do sada nepoznate organizacije El Tawhid navodno su planirali 'težak napad' u Njemačkoj, izjavio glavni državni odvjetnik Kay Nehm. Jučer je na napade u Njemačkoj upozorio i savezni ministar unutarnjih poslova Otto Schilly. Prijetnja 11. rujna došla je i do Europe, primjećuje list. Braunschweiger Zeitung piše da uhićenje 12 članova organizacije El Tawhid ovoga tjedna sasvim je jasno pokazalo da bez obzira na pooštrene mjere njemačkih službi sigurnosti, militantni islamisti ne misle prekinuti svoje terorističke mreže u Njemačkoj. Naprotiv. Godinama im je Savezna republika Njemačka pružala relativno siguran prostor u kojem su neometano mogli planirati, pripremati se za akcije i stvarati nove kontakte. Sada međutim postoji opasnost da se njihovi napadi usmjere protiv Njemačke i njenih institucija, bez obzira što su upozorenja saveznog ministarstva unutarnjih poslova poprilično neizravna, upozorava Braunschweiger Zeitung. Frankenpost se bavi vrlo osjetljivim pitanjem povezanosti Islama s terorom. Uz dužno poštovanje prema Islamu, trećoj najvećoj monoteističkoj religiji svijeta, ne smijemo se uspavati uvjeravanjima onih koji pristaše terorizma klasificiraju isključivo kao političke pobunjenike. Politiku i religiju se na Bliskom istoku ne može odjeljivati, a Islam je već i u vrijeme njenog osnivača Muhameda bio politička religija. Danas se teroristi i samoubojice ponosno nazivaju 'božjim ratnicima'. Oni ne žele samo poniziti omražene Amerikance i još omraženije Izraelce ? mnogi od njih žele da se na cijelom svijetu vodi Džihad - Sveti rat protiv svih nevjernika, špekulira Frankenposta. Neue Osnabruecker Zeitung osvrće se na jučerašnju odluku češkog parlamenta da potvrdi takozvane Benešove dekrete kojima se legalizira oduzimanje imovine oko tri milijuna Nijemaca koji su nakon Drugog svjetskog rata bili prognani iz Češke. Praški je parlament propustio veliku šansu. Rezolucija kojom su potvrđeni Benešovi dekreti su pravnički hladno formulirani i prikrivaju veliku povijesnu nepravdu koja je vezana uz taj sporni dokument. Protjerivanje, pljačke i ubojstva ? sve je to bivši češki predsjednik Eduard Beneš pod izlikom osvete prema nacistima proglasio pravno opravdanim. Strahote koje su se tada zbivale kao osveta za nacističke zločine ne mogu se izbrisati. To vrijedi i za brojne slučajeve otimanja i uništavanja imovine. Sadašnja generacija Čeha želi pravnu sigurnost što je potpuno razumljivo. No za to nije bila potrebna najnovija odluka parlamenta budući da Njemačka ne podiže nikakve zahtjeve za odštetom, napominje Neue Osnabruecker Zeitung. (DW) RADIO GLAS RUSIJE - RGR 24. IV. 2002. Iskenderov: Prijeteći razmjeri korupcije na Kosovu. Korupcija na Kosovu poprimila je prijeteći zamah, izjavio je nedavno šef međunarodne administracije Prištine Ivo Sanc. Međunarodni skrbnici Kosova odavno obećavaju brzi gospodarski preporod pokrajine, trijumf zakonitosti i reda. Europsko povjerenstvo i Svjetska banka su od srpnja 1999. godine do veljače 2001. godine u okviru zajedničkog programa rekonstrukcije i obnove Kosova izdvojili ukupno 3 milijarde i 760 milijuna dolara. Više od 600 milijuna dolara izdvojila je u istom razdoblju Europska agencija za rekonstrukciju. Kakva je učinkovitost ovih velikih ulaganja? Koja se gospodarska područja danas razvijaju na Kosovu? Odgovor na ova pitanja daje izjava šefa međunarodne administracije Prištine. Ivo Sanc je priopćio da raspolaže s točnim i pouzdanim informacijama o korupciji u gradskim tijelima vlasti. Riječ je u prvom redu o velikim financijskim zloporabama u sektoru građevine, nezakonitom korištenju općinske imovine, podmitljivosti činovnika i masovnoj ilegalnoj izgradnji u Prištini. S Ivom Sancom slažu se stručnjaci iz londonskog Instituta za probleme rata i mira. Oni ističu da korupcija nije nova pojava na Kosovu. Ali se upravo u posljednje vrijeme stanje vidljivo pogoršalo. Sada Kosovo karakteriziraju 'široko rasprostranjena korupcija, porast kriminala, ilegalna izgradnja i opća atmosfera kaosa', piše se u izvješću londonskog instituta. Postoji nekoliko uzroka takvog razvoja stanja. Kao prvo gradska privreda, stambeni fond i infrastruktura ozbiljno su oštećeni za vrijeme NATO-ovog bombardiranja Kosova 1999. godine. Zrakoplovi saveza su tada žestoko bombardirali stambene četvrti Prištine. Drugi čimbenik su migracijski procesi. Samo u tijeku prve godine prisustva međunarodnih mirotvoraca u pokrajinu je iz Albanije i Makedonije došlo više od 250 tisuća Albanaca. Misija organizacije UN-a izdala im je osobne karte i druge isprave na osnovu kojih su dobili izborna i imovinska prava. Do 1999.godine u Prištini je živjelo približno 250 tisuća ljudi raznih nacionalnosti. Nakon dolaska na Kosovo postrojbe KFOR-a, uglavnom iz članica NATO-a, i početka masovnog terorizma albanskih ekstremista, grad su napustili skoro svi Srbi. Ali zahvaljujući dolasku Albanaca iz seoskih područja i susjednih zemalja gradsko stanovništvo povećalo se na pola milijuna. A glavni razlog nastalog stanja je zbog toga što se nitko ne bori s organiziranim albanskim kriminalom. Rukovodstvo misije organizacije UN-a, zapovjedništvo snaga KFOR-a i međunarodne policije su dugo objašnjavali sve teškoće teškim nasljeđem upravljanja Slobodana Miloševića, nepopustljivošću mjesnih Srba, ali ne ponašanjem istinskih krivaca. Međutim, zbog tolerancije međunarodnih tutora Kosovo se pretvorilo u regionalni centar albanskog organiziranog kriminala. Prema podacima iz izvješća 'međunarodne krizne skupine' za 2001.godinu, budžet Kosova popunjava se iz tri izvora. 40 posto bruto domaćeg proizvoda pokrajine su novčana sredstva albanske dijaspore, a 10 posto je međunarodna pomoć. Preostalih 50 posto su siva ekonomija, prihodi albanske narkomafije i drugih vrsta djelatnosti albanskog organiziranog kriminala. Sadašnja izjava šefa međunarodne administracije Prištine samo dopunjuje ovu tužnu sliku. (RGR) GLAS AMERIKE - VOA 23. IV. 2002. Hrvatski lobisti u State Departmentu. Prilog Andree Tadić. 'Bilo je naporno, ali uspješno' ? kazao nam je Anthony Peraica, visoki dužnosnik Udruge američkih Hrvata, rezimirajući drugi dan Hrvatskih dana na Capitol Hillu. Članovi Udruge koja lobira za hrvatske interese, dan su započeli razgovorom u Vijeću za nacionalnu sigurnost, nastavili susretima u uredima brojnih članova Kongresa i završili primanjem u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu. Predstavnici Udruge američkih Hrvata došli su u Washington s ambicioznim ciljem ? posjetiti svih 535 članova Zastupničkog doma i Senata. Tome su pristupili već jučer kada su u nekoliko skupina obišli veći broj kongresnih ureda. Među glavnim temama njihovih razgovora bili su položaj Hrvata u BiH, odnosi s haaškim tribunalom i američka pomoć Hrvatskoj. = Što se tiče aproprijacija i monetarne pomoći Hrvatskoj i BiH, činjenica je da se čitav fokus prebacuje na Srednji i Daleki istok i ako se stvarno ne organiziramo, trećina pomoći koju je Hrvatska dobivala do sada će biti ukinuta. To je u toku razdoblja kada se predlaže da se pomoć za Izrael, primjera radi, koja sada iznosi 2,4 milijarde dolara, poveća za još 200 milijuna dolara, a Hrvatska ne može zadržati niti onih 44 koje je dobila prošle godine. Mi se moramo organizirati i dokazati članovima Kongresa da Hrvatska stvarno treba tu pomoć, a pogotovo Hrvati u BiH, koji će i dalje ostati žarište našeg rada jer smatramo da su u stvarnoj opasnosti daljnjeg opstanka i mi ćemo se koncentrirati i dalje na toj pomoći, kazao je gospodin Peraica. Na sastancima sa članovima Kongresa, predstavnici Udruge američkih Hrvata iznijeli su i svoju incijativu vezanu uz otok Vis. = Mi smo pokušali razgovarati i to ćemo napraviti i s članovima State Departmenta da Hrvatska bude uzeta u obzir kao luka za obnavljanje i održavanje američke mornarice u Mediteranu. Smatramo da bi Hrvatska imala znatne gospodarske i druge koristi kada bi pružila te usluge američkoj floti. To ne znači da bi se prodao Vis ili da bi se na njemu napravila neka američka kolonija, već da bi se sklopio ekonomski i vojni ugovor koji bi Hrvatskoj donio znatnu gospodarsku pomoć u ovom teškom trenutku kada joj treba svaki dolar pomoći bez obzira iz kojeg ugla dolazi, ističe Anthony Peraica. Smatramo ? dodao je gospodin Peraica ? da bi Hrvatska, kao buduća članica NATO saveza trebala imati i važnu ulogu u realizaciji vojne slike u južnoj Europi, a Vis bi bio idealna prilika za to. O primanju Hrvatske u NATO savez razgovaralo se tijekom dana i u Vijeću za nacionalnu sigurnost gdje su se članovi Udruge američkih Hrvata sastali s Deanom Pittmanom, direktorom Ureda za jugoistočnu Europu pri Vijeću. Sudionici tog sastanka dotaknuli su se manje više istih tema ? svojeg nezadovoljstva američkom politikom prema Bosni i Hercegovini, radom haaškog tribunala i željom da Hrvatska što prije postane članica zapadnih organizacija. Nakon sastanka je bivši dopredsjednik Udruge američkih Hrvata Tom Kuzmanovich ocijenio: = Doista nalazim da je američka administracija danas naklonjenija Hrvatskoj nego što je to bio slučaj ranije. Prije smo dobivali dosta praznih obećanja, no čini mi se da se ova administracija, sada kada se snašla i organizirala, okreće Hrvatskoj kao stabilnom partneru. Predstavnici Udruge američkih Hrvata danas će svoje stavove glede američke politike prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini iznijeti u razgovorima s dužnosnicima američkog Državnog tajništva. (VOA) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 25. IV. 2002. Sanader ponovno vođa oporbe "Ivo Sanader, gospodarski konzervativac, tijesno je pobijedio u utrci za vodstvo najveće hrvatske oporbene stranke, pripremivši tako oštru kampanju protiv socijaldemokrata na slijedećim izborima. 'Ovo je velika pobjeda za mene, moju stranku i Hrvatsku', Sanader je kazao u interviewu, nakon njegove opetovane pobjede, u ponedjeljak, za vođu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Prvi put za vođu HDZ-a bio je izabran u travnju 2000. i bio je smatran favoritom u kampanji. Gotovo 2000 izaslanika HDZ na stranačkom saboru u Zagrebu, prijestolnici, okupilo se tijekom vikenda, a Sanader je nadvladao svog starog takmaca, Ivicu Pašalića, dobivši 1005 glasova prema 912. Treći izazivač u utrci, Maja Freundlich završila je treća sa samo 40 glasova. Nadmetanje za vodstvo između Sanadera i Pašalića bilo je žestoko, i oba su kandidata nudila različite programe za slabo hrvatsko gospodarstvo. Sanader, star 49 godina, gospodarski je konzervativac koji zagovara smanjenje poreza i manju vladu. 41-godišnji Pašalić, bivši savjetnik pokojnog predsjednika Franje Tuđmana koji je 1991. vodo Hrvatsku u neovisnost, zagovarao je 'socijalno tržišno gospodarstvo' koje spaja tržišne reforme s jakom javnom potrošnjom za nezaposlene i siromašne. No glavni razlog za Sanaderovu pobjedu bila je raširena optužba u medija da je Pašalić nadgledao mnoge sumnjive privatizacijske poslove tijekom devedesetih godina, kada je HDZ vladao Hrvatskom. Nakon Tuđmanove smrti 1999. HDZ je na izborima početkom 2000. izgubio vlast od koalicije lijevog centra predvođene socijaldemokratskom strankom Ivice Račana, predsjednika vlade. Tonči Čorić, izaslanik na skupu, kazao je da je Sanaderovo obećanje da će HDZ reformirati u konzervativnu stranku zapadnog stila bilo odlučujući čimbenik u njegovoj pobjedi. 'Ljudi su shvatili da morate izabrati vođu stranke koji može privući birače. Većina izaslanika vjeruje da HDZ sada ima bolje izglede pobijediti socijaldemokrate', kazao je Čorić. Sanader je obećao da će se usredotočiti na gospodarska pitanja na općim izborima, koji bi se mogli održati i ove godine. 'Mi ćemo gospodarstvo učiniti glavnim predmetom u kampanji. Sadašnja vlada nije uspjela stvoriti radna mjesta i odgovarajuće voditi gospodarstvo. Moj će gospodarski program biti usredotočen na smanjivanje poreza, smanjenje vladine potrošnje i borbu protiv korupcije', kazao je. Izbor vlade lijevog centra u siječnju 2000., koja je nastupila na platformi gospodarskih reformi i čvršćih veza sa zapadom, sveo je nekada dominantan HDZ na njegovu sjenu. No nesposobnost koalicije da prevlada gospodarske nevolje koje muče malu balkansku zemlju od 4,3 milijuna stanovnika dovela je do obnove popularnosti HDZ-a. Stranka je dobila lokalne izbore prošle godine i ispred je Račanovih socijaldemokrata u ispitivanjima javnog mišljenja. Slaven Letica, profesor ekonomije na zagrebačkom sveučilištu, kazao je da pod Sanaderovim vodstvom HDZ ima dobre izglede za povratak na vlast 'radi neučinkovitosti sadašnje vlade' u rješavanju gospodarske krize zemlje. 'Gospodarsko je stanje vrlo loše. Nešto dramatično mora biti učinjeno ili će hrvatsko gospodarstvo doživjeti slom', kazao je Letica", piše Jeffrey T. Kuhner. NEWSDAY * 24. IV. 2002. Novi ljudi, nova politika, nove zamjerke "Da biste mogli shvatiti značenje izbornog uspjeha Jean- Marie Le Pena u prvom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj, zamislite da je Al Gore bio na trećem mjestu po broju glasova u prvom krugu američkih predsjedničkih izbora, iza Pata Buchanana, tako da u posljednjem krugu sudjeluju Buchanan, desničar, i George W. Bush, političar desnog centra. Bush bi na kraju uvjerljivo pobijedio, ali bi mnogi bili zapanjeni činjenicom da je Buchanan tako dobro prošao na izborima. To će se dogoditi u Francuskoj u drugom krugu predsjedničkih izbora, 5. svibnja. U anketama javnog mnijenja Le Pen jest pretekao Lionela Jospina, ljevičarskog kandidata, ali zaostaje za konzervativnim kandidatom, Jacquesom Chiracom, za 56 bodova. Tako da osim što su s pravom preneraženi, promatrači bi mogli naučiti tri lekcije koje se mogu primijeniti i na Ameriku, osim Francuske. Prvo, ljevičarska gospodarstva nastavljaju zakazivati. Godine 1997. socijalist Jospin je izabran za premijera, obećavajući npr. 35-satni radni tjedan za 40-satnu plaću. Nezaposlenost je ostala na oko 10 posto jer su ulagači reagirali na ovu Jospinovu poruku koja izravno šteti poslodavcima. Prije dvije godine, npr., pariška tvrtka, Vivendi, kupila je Seagram, vlasnika 'Universal' studija, za 31 milijardu dolara, a francuski su direktori odmah premješteni na Manhattan. Drugo, demografija preoblikuje politiku. Francuska je stoljećima imala nelagodan odnošaj s arapskim svijetom, koji se nalazi s druge strane Mediterana; ova fizička blizina, udružena s malim brojem rođenih Francuza i multikulturalnom ideologijom - sve ovo zajedno je otvorilo zlatna vrata Francuske milijunima Arapa. Danas muslimani predstavljaju barem 10 posto zemlje. Kritičari na francuskoj desnici dugo uzpozoravaju da demografija nije tek sudbina nego da predstavlja katastrofu. Knjiga iz 1973. godine, 'Logor svetaca', Jeana Raspaila, još uvijek progoni Francuze. U knjizi, milijun hindusa iz Kalkute brodovima kreće na jug Francuske. Raspail piše kako se Francuzi kolebaju i prepiru dok pristiže val imigranata. Zemlja će ovim priljevom stranaca biti zauvijek promijenjena, brine jedan lik u knjizi. 'To je cijena koju moramo platiti za čovječanstvo', stiže multikulturalni odgovor. 'Sretni smo ju platiti.' Tako indijski imigranti stižu u Francusku, nakon kojih slijedi poplava imigranata iz čitavog svijeta. Kritičari su knjigu nazvali rasističkom, i još ju uvijek nazivaju takvom, ali Raspail na najjednostavnijoj razini ima pravo: novi ljudi znače novu politiku. Ne može se zanijekati da je priljev arapskog stanovništva promijenio Francusku, a mnogi tvrde da ju je promijenio na gore. Sve rašireniji antisemitizam u Francuskoj, npr., u bliskoj je vezi s borbama na Bliskom istoku, a gotovo svo nasilje koje je počinjeno nedavno - paljenje sinagoga, uništavanje nadgrobnih ploča, kamenovanje školskih autobusa - počinjali su francuski Arapi. Francuska vlada je reagirala sporo; dok je francuski rabin Joseph Sitruk u prosincu lamentirao: 'Kako u Francuskoj ima 5 do 6 milijuna Muslimana, a Židova samo 600.000, jasno je da se muslimanske zajednice shvaćaju ozbiljnije.' Treća lekcija je ta da akcija uzrokuje reakciju - ili reakcionarnu politiku. Le Pen, bivši padobranac koji slavi konzervativizam, svoj je antiimigrantski pokret počeo 1972. godine. 'Riskiramo da nas potope', kazao je, citirajući Raspaila - a sve veća potpora koju ima upućuje na to da je multikulturalizam stvorio reakciju. Možemo ga nazvati europskim kulturalizmom. I dok su Le Pena u prošlosti crnili zbog antisemitizma, njegovo neprijateljstvo prema Arapima danas je mnogo naglašenije. U intervjuu u izdanju Ja'aretza od 18. travnja, telavivskim novinama, izjavio je kako se divi Goldi Meir, pokojnoj izraelskoj premijerki, i simpatije za sadašnjeg premijera Ariela Sharona. Govoreći o Arapima, nastavio je: 'Djeluju prema drukčijoj logici', koja vodi do 'njihove tvrdoglave etničke segregacije, njihove dominantne prirode.' Takve očito rasističke izjave sigurno će dovesti do Le Penovog poraza za dva tjedna. No porazivši političku ljevicu, već je dokazao da je nova politika etničke mržnje zasjenila staru politiku klasnog ratovanja. Pa ipak, količina glasova koje je dobio upućuje na to da je veliki izazov za Francusku, i za sve zapadne demokracije, taj da pomire radikalni multikulturalizam unutar okvira tradicionalne države", piše James P. Pinkerton. THE LOS ANGELES TIMES * 25. IV. 2002. Proširiti istragu o Dženinu tako da uključuje i Palestince "Glavni tajnik UN-a, Kofi Anan, najavio je da će poslati odbor koji bi trebao istražiti je li Izrael izvršio masakr i počinjao ratne zločine tijekom svojeg nedavnog upada u izbjeglički logor u Dženinu na Zapadnoj obali. Izrael, koji odlučno niječe ovu tvrdnju, pristao je na provedbu istrage za koju vjeruje da će pojasniti stanje - pod uvjetom da su istražitelji nepristrani i sposobni. Niti jedna od tri osobe koje je Annan imenovao nema vojnog iskustva, za koje izraelski dužnosnici smatraju da je potrebno kako bi se razumjela vrst ratovanja koja se odvijala u Dženinu, iako je moguće da će odboru biti pridružen i član vojske ili vojni savjetnik. Jedan od članova odbora, Cornelio Sommaruga - do nedavno čelnik Međunarodnog odbora Crvenog križa - jednom je odbio priznati da je Davidova zvijezda službeni simbol, tvrdeći da ako to Crveni križ prizna, zbog čega ne priznati i kukasti križ? Razumljivo, s obzirom na dugu povijest UN-ovog neprijateljstva prema Izraelu, ništa od ovoga ne potiče povjerenje među Izraelcima u poštenje odbora. Pa ipak, povjerenje Izraela i vjerodostojnost UN-a kao neutralnog suca mogli bi znatno ojačati ako, istovremeno sa UN-ovim istraživanjem palestinskih navoda o Dženinu, UN istraži i točnu ulogu Palestinskih vlasti u bombaškim napadima u kojima su stradali izraelski civili. Provodeći takve paralelne istrage, UN bi mogao eliminirati glavni kamen spoticanja koji stoji na putu obnovi procesa pregovora koji bi konačno mogli dovesti do mira. Već ima mnogo dokaza koji ukazuju na to da su barem dio, ako ne i većinu, napada bombaša - samoubojica organizirale skupine povezane s palestinskim vlastima u sklopu strateške vojne politike. Iako su takva ubojstva civila ratni zločini, palestinski branitelji tvrde da palestinske vlasti nisu država i stoga za njih ne mogu vrijediti ista pravila koja vrijede za Izrael. Dodali su da iza bombaša- samoubojica stoje pojedinci, a međunarodne konvencije vrijede samo za države. Palestinske vlasti, izgleda, žele da pravilo vrijedi onda kada to njima odgovara: država su kada tvrde da predstavljaju Palestince a nisu država kada tvrde da nemaju kontrolu nad bombašima - samoubojicama. Ovo je slijepa ulica za diplomaciju jer, sve dok palestinske vlasti imaju ovakav stav, Izrael nema razloga pregovarati s njima. Izraelu ne prijete palestinski tenkovi. Prijete mu masakri koje bombaši provode nad njegovim narodom. Ne može živjeti beskonačno dugo u stanju u kojem svakog tjedna ili svakog dana 20 ili 30 civila biva razneseno. A ako palestinske vlasti tvrde da nemaju kontrolu nad tom prijetnjom, koja je onda svrha pregovora s njima? Jasno je da su samoubilački bombaški napadi od ključne važnosti ne samo za neposrednu krizu nego i za dugoročne mogućnosti okončavanja ovog sukoba. Stoga UN ima dužnost istovremeno provesti istragu uloge Palestinskih vlasti u kampanji samoubilačkih bombaških napada za koje tvrdi da nad njima nema kontrolu. Takva istraga bila bi diplomatski ispravna jer bi okončala palestinske laži koje predstavljaju glavni kamen spoticanja na putu prema budućim pregovorima. Bila bi i moralno ispravna jer tvrdnje o ratnim zločinima svih zaraćenih strana moraju biti istražene. Takva istodobno istraga pokazala bi iskrenost Ujedinjenih naroda. Izazov s kojim je suočen UN je to da pokaže kako jest iskren i da provede istrage", piše Walter Reich, profesor pri Sveučilištu George Washington i direktor "U.S. Holocaust Memorial Museum-a" od 1995. do 1998. godine. BiH MONITOR 24. IV. 2002. HSK najavio tužbu protiv Petritscha Hrvatski svjetski kongres (HSK) objavio je u četvrtak izjavu o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini te najavio da će podići tužbu protiv visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Wolfganga Petritscha 'zbog organiziranog nasilja nad ljudskim i narodnim pravima'. Predsjednik HSK Šimun Šito Ćorić rekao je na konferenciji za tisak u Zagrebu, organiziranoj u povodu redovitog godišnjeg sastanka Glavnog odbora HSK da postoji 'više elemenata za tužbu protiv Petritscha'. 'Odvjetnici su nam rekli da se on ogriješio o lokalne i o međunarodne zakone ... ne želimo ga tužiti za nešto što nije učinio', rekao je Ćorić, dodavši da Glavni odbor HSK 'još ne zna kojem će sudu tužiti Petritscha, ali će poslušati svoje odvjetnike'. 'Tužbom želimo dignuti prašinu i pokazati solidarnost s Hrvatima u Bosni i Hercegovini', dodao je Ćorić. U izjavi upućenoj vladama Hrvatske, BiH i SAD-a, te vladama zemalja EU, HSK je priopćio da želi 'upozoriti na teške prilike Hrvata u BiH, te poduprijeti ostvarenje boljitka svih građana BiH i opće stabilnosti u ovom dijelu svijeta'. HSK u izjavi upozorava na 'nasilne i nedemokratske postupke međunarodne zajednice', koja 'jednom narodu gazi pravo na medijski prostor, potiskuje jezik i školstvo, nameće diktatorska izborna pravila, vojskom i tenkovima čini 'superviziju' privatnih banaka'. 'U općem interesu zahtijevamo da se prekine s takvom praksom i poprave nastale štete', rekao je Ćorić. HSK je dodijelio četiri godišnje nagrade za djelovanje na povezivanju Hrvata iz domovine i iseljeništva, promicanju hrvatskih nacionalnih interesa, te za promidžbu Hrvatske u svijetu. Nagrade su dobili zastupnica u Hrvatskom saboru Zdenka Babić Petričević, urednik na HRT-u Zvonko Božinović, novinar Carl Gustav Stroehm, te skijaška obitelj Kostelić. Na konferenciji za tisak predstavljen je i novi broj Congressa, glasila HSK koje izlazi dva puta godišnje. HSK je krovna udruga koja objedinjuje tridesetak nacionalnih udruga Hrvata iz tridesetak zemalja svijeta u kojima žive hrvatski iseljenici. AUSTRIJA DIE PRESSE 25. IV. 2002. Tango mortale "Stanje je ozbiljno - i beznadno. Nitko više nema odgovor na slom Argentine. Ostavka koju je u utorak podnio ministar gospodarstva (peta u prošlih dvanaest mjeseci) oštro ilustrira nemoć preopterećenih aktera - uključujući i Međunarodni monetarni fond, utjelovljenje nemoći u velikom stilu. MMF zna da više ne može financirati vlade koje boluju od teškog monetarnog proljeva. No, nema ni pozitivnu alternativu. Dosadašnja politika MMF-a bila je obilježena uvijek istom procedurom: jeftin novac u zamjenu za obećanje određene vlade, vezano za stabilizaciju proračuna kroz kresanje izdataka i povećanje poreza. Doduše, te su mjere u pravilu kočile gospodarski razvoj i izazivale socijalne nemire, ne osiguravajući istodobno dugotrajno poboljšanje budući da su temeljni uzroci problema ostali nedirnuti: riječ je o korupciji, pretjeranoj birokratizaciji, protekcionizmu i populističkoj tradiciji koja je posebno u izbornim godinama silila na maženje određene biračke klijentele na račun države. Ta bi se tradicija u pravilu gotovo uvijek pokazala jačom od odluke o štednji, potkopavajući djelotvornost privatnih poduzeća i rezultirajući sve većim porezima i posljedičnim pojačanim izbjegavanjem poreznih obveza. Kada bi pak sve to postalo prevelik financijski teret, MMF bi ponovno morao uskočiti novim novcem. Razumljiva je i ispravna nespremnost da se i ubuduće olako dodijeljenim kreditima ohrabruje 'neodgovorna gospodarska politika', kao što je izjavio američki ministar financija O'Neill. No, ni stroža praksa MMF-a neće zasada potaknuti bolje rezultate. Općenito vlade naprednijih zemalja znaju kakva je vrsta gospodarske i financijske politike 'odgovorna' za takav razvoj događaja. No, one također znaju da u slučaju sumnje moraju ipak izabrati politički oportunu opciju kako bi ostale na vlasti. Zahtijevati od zemlje koja se nalazi u poznatoj gospodarskoj nevolji da se odmah počne odgovorno ponašati značilo bi zahtijevati od nje da radikalno prekine s tradicijama svog političkog sustava. Dakle, to bi značilo tražiti od Argentine - ostanimo na tom slučaju - da dugoročno postane u najmanju ruku - recimo - Španjolska. Tako nešto nije nemoguće ali je vrlo malo vjerojatno. Usprkos tome, upravo je Argentina pokazala da je spremna odvažiti se na određeni napredak: mudro uočivši vlastite nedostatke, ta se zemlja u prvoj polovini devedesetih godina sama odrekla dijela svojih suverenih prava - povjerivši svoju financijsku politiku američkoj središnjoj banci i prodavši ključna poduzeća inozemnim vlasnicima. Nakon toga ponovno se prepustila nekadašnjoj bezbrižnoj komociji u kojoj su se dugovi povećavali više od gospodarskog rasta. Danas se svi akteri suočavaju s ruševinama svoje politike. Polako sviće spoznaja da čak ni organizacija poput moćnog MMF-a ne može odvesti neku zemlju u blagostanje niti je spasiti od propasti. Ključ blagostanja leži isključivo u samoj toj zemlji, u njezinim tradicijama i institucijama, u razvijenosti pravne države i otvorenosti, u načinu na koji politička kasta povezuje maksimizaciju glasova s odgovornošću (...)", upozorava na kraju komentara Michael Prueller. DER STANDARD 25. IV. 2002. Prigoda još nije proigrana "Predsjednik češkog parlamenta Vaclav Klaus, jedan od favorita za premijersku dužnost nakon parlamentarnih izbora koji će biti održani u lipnju ove godine, govori o 'državničkim razmatranjima', nadređenima stranačkoj politici. Njegova je izjava točna utoliko što će nakon jučerašnje deklaracije donjeg doma češkog parlamenta o takozvanim Benešovim dekretima ta tema najvjerojatnije biti izdvojena iz predizborne kampanje. To pak mora biti u interesu i onih koji dekrete o oduzimanju imovine i protjerivanju smatraju nespojivima s ljudskim pravima budući da počivaju na načelu kolektivne krivnje. Inače, tu je pretpostavku u interviewu za jedan slovački list potkrijepio i šef mađarskih socijalista i mogući novi ministar vanjskih poslova Laszlo Kovacs. Po njegovu mišljenju, odluka hoće li Benešovi dekreti predstavljati prepreku u pristupu Češke EU trebala bi biti prepuštena Bruxellesu. Mađarski premijer u odlasku Viktor Orban smatra pak - kao i austrijska vlada i bavarski premijer i kandidat CDU/CSU za kancelarsku dužnost Edmund Stoiber - da su Benešovi dekreti nespojivi sa članstvom u EU. Europsko povjerenstvo zaista trenutno provjerava još neke od tadašnjih češkoslovačkih pravnih akata vezanih za oduzimanje imovine i protjerivanje njemačke i mađarske etničke skupine za vrijeme i nakon rata. U izjavi za austrijski tjednik Profil povjerenik EU za proširenje Guenter Verheugen konkretno je imenovao zakon o amnestiji iz 1946. g. Taj zakon, koji je usvojila Privremena narodna skupština u Pragu, amnestira sve zločine, počinjene u razdoblju od 30. rujna 1938. do 28. listopada 1945. u funkciji 'pravedne odmazde za nedjela okupatora ili njihovih pomagača'. Time se misli u prvom redu na nasilne ekscese u okviru takozvanog 'divljeg' protjerivanja tijekom kojeg su stradale tisuće ljudi. Po deklaraciji praškog parlamenta dekreti o oduzimanju imovine i protjerivanju nakon rata zapravo su takoreći 'konzumirani' te više ne mogu predstavljati temelj za 'nove pravne odnose'. Ta formulacija pokušava riješiti kvadraturu kruga: naime, po njoj dekreti istodobno jesu (što se tiče na temelju njih stvorenih pravnih i imovinskih odnosa) i više nisu na snazi. Gledano iz pravne perspektive, takva je pozicija teško održiva, gledano iz političke perspektive u najmanju je ruku razumljiva: naime, retroaktivno poništavanje dekreta imalo bi nesagledive posljedice za češki (i slovački) pravni poredak. No, navedeni argumenti ne vrijede i za zakon o amnestiji budući da njegovo ukidanje ni u kom slučaju ne bi uzdrmalo češki (ni slovački) pravni i državni poredak. Naprotiv, bilo bi važan simbolični čin odbacivanja teze o kolektivnoj krivnji. Naime, zakonom o amnestiji naknadno je svim pripadnicima njemačke etničke skupine de facto uskraćena bilo kakva pravna zaštita. I češki kritičari Benešovih dekreta smatraju tu točku ključnim polazištem za trajnu demontažu eksplozivnog naboja te teme. Karakteristična je okolnost da zakon o amnestiji ostaje potpuno izdvojen iz deklaracije zastupničkog doma češkog parlamenta. Očigledno su svi sudionici bili i još su uvijek svjesni posebno eksplozivnog naboja tog zakona za koji nitko ne može ozbiljno tvrditi da je prestao važiti. Načelna amnestija nasilnih zločina - bez obzira na okolnosti i motive pod kojima su počinjeni - ne može biti sastavni dio europskog pravnog poretka. No, usprkos utemeljenoj skepsi i kritici deklaracija češkog parlamenta treba biti vrednovana u prvom redu po svom prioritetnom cilju: stišavanju napetosti koje obilježavaju tu temu na unutarpolitičkom planu. U svakom slučaju, ona ne može biti istinsko konačno rješenje. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati nakon izbora", naglašava na kraju komentara Josef Kirchengast. RUSIJA RIA NOVOSTI 23. IV. 2002 Geopolitički interesi Rusije "Moramo primijetiti da procesi koji se odvijaju u svijetu sada samo pojačavaju opasnost za nacionalnu sigurnost Rusije. Glavni razlog je u tome što se drastično mijenja suvremeni svijet, deformiraju se strukture međunarodnih odnosa koje su ranije nastajale stoljećima. Lome se načela i norme koje priznaje međunarodna zajednica, naglasak se sve uočljivije premješta na vojnu silu. Kao posljedica toga u svijetu se povećavaju agresivna raspoloženja, koja će se neizbježno prelijevati u različite vrste konfrontacija, u terorističke čine, sabotaže, izolacionizam itd. U svemu tome krije se i realna opasnost za Rusiju", stoji u raščlambi. "Međutim, prognozirati nastajuće opasnosti postaje krajnje složeno. Ono što danas poduzimaju Sjedinjene Države i njezini saveznici u NATO-u na prostorima Zajednice Nezavisnih Država također predstavlja projiciranje jedne od najvažnijih opasnosti za Rusiju. Ni jedna vojna sila ne može biti neutralna, budući da je ona uvijek orijentirana u nekakvom određenom pravcu. Ono što se danas događa u Srednjoj Aziji, na Kavkazu, pa i u baltičkim zemljama, predstavlja samo još jednu potvrdu projekcije vrlo moćne vojne sile na ruski teritorij i njegov geopolitički prostor, kaže Ivassov. "Treba napomenuti da petljanje u tuđu politiku nikada u povijesti čovječanstva nije dovodilo, niti će dovesti do dugoročnijeg uspjeha. Na tom planu nije izuzetak ni skorašnji summit Rusija - SAD na razini predsjednika dviju zemalja. Teško možemo očekivati nekakve ozbiljnije pomake na tom smjeru. Kao prvo, obje strane su postavile sebi savršeno različite strateške ciljeve. Osim borbe protiv "mitskog" međunarodnog terorizma, kako protiv pojave, tako i procesa, drugih sukladnih strateških interesa između Rusije i SAD - nema. Zato su ciljevi koje postavljaju Sjedinjene Države, globalni, pa i u odnosu na Rusiju. Oni su prije svega usmjereni u pravcu jačanja dominantnog položaja SAD u svijetu, u pravcu pojačavanja nadzora nad ruskim teritorijima i ruskim strukturama. Jedna od najvažnijih težnji Sjedinjenih Država orijentirana je na stvaranje odlučujuće premoći u vojno-strateškom području, što ne odgovara ruskim interesima. Naša zemlja bi željela u nizu pitanja imati paritetne odnose sa Sjedinjenim Državama. Prije svega, Rusija je zainteresirana za prijateljsko okruženje kako po perimetru svojih granica, tako i u svom geopolitičkom prostoru, ističe Ivassov. "Međutim, potrebno je oslanjati se ne na one metode rješavanja problema, na koje se danas oslanjaju Sjedinjene Države. Jer, pod izgovorom borbe protiv terorizma Sjedinjene Države uglavnom teže da u svijetu šire svoju prevlast. Samim tim one ruše odavno uspostavljenu strukturu međunarodnih odnosa, a to za Rusiju nije prihvatljivo. (...) Ne znam kada će SAD biti spremne za iskorjenjivanje prauzroka terorizma, ali bi taj problem, po mom mišljenju, trebalo razmatrati već danas, pored ostalog i na skorašnjem svibanjskom summitu predsjednika dviju država. S tim u svezi veoma je važno da Sjedinjene Države, kada je riječ o Čečeniji, najzad prestanu vršiti pritisak na Rusiju i decidirano izjaviti da žele doprinositi likvidaciji tog gnojnog žarišta, piše među ostalim Leonid Ivassov, general-pukovnik, dopredsjednik Akademije geopolitičkih znanosti. 22. IV. 2002. OESS - organizacija, koja je skrenula sa kursa "Paradoksalno - ali je činjenica: jedna od vodećih europskih organizacija, koja je pozvana rješavati globalne probleme Starog kontinenta, tijekom posljednjih godina dobrano je srozala svoj autoritet i već daje očigledne znakove da ne može u punoj mjeri odgovoriti svojoj namjeni. Radi se o Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS)", piše Boris Petrov "Međutim, danas postaje sve očiglednije da se OESS udaljava od svoje povijesne namjene - osiguravanja sigurnosti. To su ponajbolje pokazali tragični događaji u Jugoslaviji 90-ih godina prošloga stoljeća, kada se dogodio najprije raspad te federativne države na njezine sastavne dijelove, a zatim i niz konflikata s mnogobrojnim žrtvama na međuetničkoj osnovi. OESS se tada nije ni čuo, ni vidio. Umjesto da se bavi svojim glavnim zadaćama, organizacija je dala prednost čisto pitanjima zaštite prava, i to na sasvim ograničenom prostoru - uglavnom na teritorijima bivšeg socijalističkog tabora. Međutim, čak i na tim prostorima OESS osuđuje samog sebe na ulogu dublera, budući da se istim problemima bave i drugi europski instituti, između ostalog Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Pri tom je zanimljiva "probirljivost" rada OESS-a na tom pravcu. Na primjer, organizacija drži pod stalnim i prilično neobjektivnim nadzorom sve što se događa, na primjer, u Bjelorusiji, podgrijavajući oporbena raspoloženja u republici prema predsjedniku Aleksandru Lukašenku. Istodobno, pod izgovorom "tehničkih problema" povlači svoje misije iz Litve i Estonije - država u kojima su se nagomilali problemi povezani s pravima rusofonog stanovništva. Znakovito je da OESS gubi svoj lik i u pogledu važnoga aktiviranja rada na kontinentu Europske unije i NATO-a. Međutim, EU je, po svojoj prirodi, gospodarski savez i njegova vanjskopolitička djelatnost se u osnovnim crtama podudara s kursom NATO-a. To je i neizbježno, imajući u vidu da su većina članica EU ujedno i članice Sjevernoatlantskog saveza, vojno-političke organizacije koja se naslanja na vojnu i gospodarsku moć SAD. Prema tome, politička orijentacija EU sasvim je jasna. Međutim, OESS danas u svojim redovima ima 55 članova, kudikamo više nego i EU i NATO. I kao takva, ona bi mogla imati golemi utjecaj na funkcioniranje općeeuropskih procesa. I ne samo na tom prostoru, imajući u vidu da su u njezin sastav u posljednje vrijeme ušle i države iz Srednje Azije i Zakavkazja. U tom smislu OESS je postao euroazijska organizacija. Međutim, njezin utjecaj na politički život tog golemog prostora praktično je ravan nuli. Uzmimo, primjera radi, aktualne događaje na Bliskom istoku. Izrael je, kao što je poznato, partner OESS-a u Sredozemnom moru, faktički - zemlja saveznik, i organizacija bi mogla nastupiti kao jamac sigurnosti u bliskoistočnoj regiji. Ali njezine bojažljive pokušaje da podvrgne Izrael kritici zbog pogibije niza novinara tijekom palestinsko-izraelskog konflikta ne treba ni uzimati za ozbiljno. Uzevši u cjelini, mogli bismo reći kako usprkos svojim poveljama i deklaracijama OESS još nigdje nije spriječio nekakav konflikt, a kamoli razriješio isti. Njezina nepokolebljiva povezanost s problemima takozvane "treće košare" - demokracije i prava čovjeka - udaljili su organizaciju od izvanredno važne "druge košare" - gospodarskih pitanja. Upravo kao da u Europi ne postoje zapreke na putu gospodarske integracije, bijednog položaja stanovništva u nizu zemalja. (...) SMI 24. IV. 2002. Premijer Kasjanov ambiciozno ne želi u europski savez Premijer Kasjanov, na turneji u Belgiji, izjavio je za novinstvo da Rusija nema za cilj uključivati se u NATO i 'Eurosavez': 'Mi samo nastojimo podignuti svoju suradnju s NATO-om na drugu razinu usklađenosti i djelovati na osnovi samih načela u novom okviru suradnje'. Tih se načela, po njegovim riječima, Rusija pridržava i u odnosima sa Eurosavezom. Što je to bilo ako ne strateška izjava. A što se tiče izjava, također strateških, ali ne toliko napetih, dosad su bile: a) u povodu ruskih energo-proizvođača u zemlje ES-a (kao što je poznato, pravila ES-a traže da ni jedan izvoznik ne osvaja više od 30 posto eurosaveznoga tržišta - pravdaju se sigurnosnim razlozima) i b)u povodu sudbine Kalinjingradske oblasti. O točki a): komentirajući svoj susret s predsjednikom Europskog povjerenstva (EP) Romanom Prodijem, Kasjanov je istaknuo da je ključna tema bila suradnja Rusije i Europe na polju energetike. U vezi s time, dodao je Kasjanov, razmatramo razne varijante dopreme plina u zemlje Eurosaveza, pri čemu je Ukrajina 'glavna tranzitna zemlja za dopremu ruskoga plina u ES'. O točki b): Kasjanov je istaknuo da su tijekom susreta strane razmotrile pitanje Kalinjingradske oblasti, u kontekstu širenja Eurosaveza. Ni tu nema konkretnosti: Kasjanov je izrazio zadovoljstvo 'duhom susretu' i istaknuo da se razgovor odvijao u 'dobrom i konstruktivnom ozračju', posebno dodavši da je predsjednik ES-a primio premijera zemlje koja ne pripada Europskom Savezu (ne vjerujemo da Romano Prodi ne komunicira ni sa zemljama- kandidatima'). Rečeno je i da se Kasjnov nada kako će Moskva i Bruxelles 'naći dobro kompromisno rješenje', koje će omogućiti slobodu prelaska stanovnika Kalinjingradske oblasti poslije širenja Europskog Saveza. Po njegovim riječima, takvo rješenje mora odgovarati 'Schengenskom sporazumu i posebnostima Kalinjingradske oblasti kao dijela Rusije'. U redu, ali što s tim? Dok se sva pitanja odgađaju na 29. svibanj, kada će se u Moksvi dogoditi summti Rusija Europski Savez, a dotle je Litva već službeno izjavila da će uvesti tranzitne vize za putovanje iz Rusije u Rusiju. Sva su ta uvijena očitovanja posve prirodna, ali otkud potječe Kasjanovljeva pozicija prema Eurospkom Savezu. Dade se razumjeti samo da, kao i u slučaju NATO-a, Rusiju nitko neće odmah primiti, nego je tu i pitanje strateških namjera. Na primjer, početkom travnja je Berlusconi izjavio da je on aktivni zastupnik primanja Rusije u Eurosavez i WTO: 'Europa mora otvoriti svoja vrata Rusiji., A Rusija postati punopravnom članicom', rekao je, i njegove su riječi bile prihvaćene od Putina, i sa stanovitom zahvalnošću. Ili, još konkretnije, krajem ožujka je rusko izalsanstvo na čelu sa zamjenikom premijera Viktorom Hristenkom sudjelovalo u Bruxellesu na sjednici skupine visoke razine Rusija-ES za izradbu koncepcije općeeuropskoga gospodarskog prostora RF-Eurosavez... A što je to općeeuropski gospodarski prostor, ako ne konkretno približavanje istome ES-u', piše Vsevolod Kurakin. IZVESTIJA 24. IV. 2002. Odletio je, ali se obećao vratiti "U srijedu je bez javnog objašnjenja razloga prekinuti dvodnevni rusko-američki pregovori o pripremi Dogovora o smanjenju strateških napadačkih oružja (START 2). Potpisivanje tog dokumenta mora biti ključni moment svibanjskoga summita predsjednika Vladimira Putina i Georga Busha u Moskvi. Kako smo doznali u ruskom MVP-u, odluka o skraćenju pregovora na jedan dan donesena je zajednički kasno sinoć zbog toga što su strane 'za prosudbu cijeloga kompleksa pitanja odvojile jedan umjesto dva dana'. Zato je vođa izaslanstva SAD-a zamjenik državnoga tajnika John Bolton u srijedu napustio Moskvu. U američkom veleposlanstvu su nam izjavili: 'Rečeno nam je daje gospodin Bolton naprosto otputovao... To je obični radni trenutak.' Američka nam strana ništa podrobnije nije iznijela. U diplomatskoj praksi slične uhodane formulacije obično znače jedno - da su tijekom pregovora strane naišle na nepremostive prepreke, koje se moraju rješavati na višoj razini. Tim prije što, prema ruskim komentatorima, John Bolton nije imao ovlasti za samostalne odluke, on je obavještajac, koji ispipava ruska stajališta prije potpisivanja dogovora. Bit tih stajališta se, kako sudimo iz izjava za MVP-a, svodi na to da 'ruska strana ističe važnost postizanja takva pravno obvezatnoga dogovora, koji bi osiguravao realna i kontrolirana smanjenja strateškog napadačkog oružja do razine od 1700-2200 strateških nuklearnih projektila, osiguravajući organsku povezanost strateških obrambenih i napadačkih oružja i povećavajući predvidivost razvoja strateške situacije stratešku stabilnost s osloncem na članke aktualnoga Dogovora START-1. To znači da Rusija ne prihvaća poziciju SAD-a, po kojoj se gornja razina od 2200 projektila mora odnositi samo na 'operativno uperene' nuklearne projektile, a da se pritom ratna oprema i nosači, izdvojeni iz bojnoga dežurstva, po mišljenju Washingtona, mogu čuvati na skladištima. Moskva pak traži jasan raspored uništavanja nuklearnih oružja, dopuštajući pritom mogućnost njihova pospremanja u skladištima samo tijekom dogovorenoga razdoblja. Još jedan moment (moguće da je on i pridonio krizi)nalazi se u jednom ruskom izrazu unesenom u tekst dogovora - 'minimizacija sredstava za uništenje nuklearnog oružja'. Iza tog izraza leže višemilijunski iznosi koje Kremlj želi dobiti od Bijele kuće za nuklearno razoružanje (slično je bilo i u okvirima dogovora START 1, na primjer, program Nanna-Lugara, po kojemu je SAD platio uništavanje ruskih balističkih raketa, atomskih podmornica i kemijskoga oružja za više od milijardu dolara. Danas je taj program zamrznut zbog odluke američkoga Kongresa). Kako tvrde stručnjaci, Moskva je možda previše vezala ustupke u području nuklearnog razoružanja s iznosima koji prelaze ovlasti zamjenika državnoga tajnika. Komentirajući nastalo stanje na pregovorima, voditelj Centra strateških nuklearnih snaga Vladimir Dvorkin izjavio je za 'Izvestija' da se, po njegovu mišljenju, nalazimo u slijepoj ulici. Obje strane su uznastojale na svojim pozicijama i ne spremaju se uzmaknuti. Zato, misli taj stručnjak, konačne odluke moraju donijeti predsjednici na svibanjskom sastanku u Moskvi. Kako smo doznali od svojih izvora u ruskoj diplomaciji, stanje je prilično složeno, ali je pod nadzorom. Očekuje se, da će se nakon konzultacija u Bijeloj kući, John Bolton opet vratiti u Moskvu. I to će se dogoditi krajem travnja, ili početkom svibnja, svakako da svoju etapu pregovora mora završiti do polaska ruskoga ministra vanjskih poslova Igora Ivanova u Washington, što je planirano za početak svibnja, piše Dmitrij Safonov. VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 23. IV. 2002. Ako već moramo ići u rat, učinimo to zajedno Wim Kok je učinio časnu stvar. Bio je premijer kada je više od 7.000 Bošnjaka pod okriljem nizozemskih UN-ovih mirotvoraca poubijano od strane srpske vojske. Nizozemska bojna, čiji vojnici nisu htjeli riskirati vlastite živote, žrtve je samo izručila krvolocima. I tako je prošlog tjedna, nakon objave iscrpnoga nizozemskog izvješća, Wim Kok preuzeo odgovornost - ne za počinjena zlodjela, naravno - već zato što je dopustio da se ona uopće dogode, dok je on bio šef vlade, piše britanski dnevnik. Takav načelan čin ne događa se često. Francuzi, čiji je odnos prema Srbima često bio sumnjiv, u najmanju ruku, nikad nisu učinili ništa slično. Politika ima veze s tim. Kokov mandat dobroćudnog patrijarha koalicijske vlade desnog centra ionako je počeo zapinjati. Ipak, ponio se kao gospodin. Ponajprije se postavlja pitanje kako se nizozemska bojna uopće mogla upetljati u tako stravično stanje. Što su mislili da rade u srpnju 1995., dok su sjedili u svojim raspršenim promatračnicama oko Srebrenice, lagano naoružani, bez pravih obavještajaca, a nemaju dovoljno ljudi poraziti srpsku vojsku? (...) Poput pravih trgovaca, Nizozemci su često pretpostavljali da se ne trebaju uvaljivati u nevolju, dokle god spuštaju pogled kad vide velike dečke da idu u rat. Politika neutralnosti zadržala ih je izvan Prvog svjetskog rata, a poput pravih naivaca, mislili su da neće trebati prljati ruke i kada je Hitler počeo uzimati komade Europe. (...) Nakon rata, Nizozemci su postali država dobročinitelja i moralista. Dobročinstvo - velike količine pomoći, diplomatske inicijative itd. - često je bila lijepa stvar; dok moraliziranje često baš i nije. Ima nešto licemjerno u tome da mala država u Europi preuzme ulogu "vodeće države" u međunarodnoj moralnosti. Ali 1995. Nizozemci su znali da propovijedi i novac nisu dovoljni. Trebalo je učiniti nešto više zbog etničkog čišćenja u Europi, pa su zato i odlučili sami zasukati rukave. Ideja da se nizozemske postrojbe s modrim kacigama UN-a mogu nositi s razularenom vojskom bila je jednako naivna kao i pretpostavka da se od Hitlera može obraniti neutralnošću. Činjenica da ni UN, ni bilo koja druga sila, nisu ništa učinili da im pomognu, bila je nešto puno gore od naivnosti. Jer, tužna priča o nizozemskom dobročinstvu sadrži neke smjernice koje idu mnogo dalje od granica Nizozemske. Prvo, ona nas treba izliječiti od iluzije da slanje UN-ovih mirotvoraca u vojne misije može završiti ikako drukčije osim katastrofalno. Vojnici ne mogu biti neutralni u ratu. Neki zavedeni ljudi doista mogu vjerovati da će nazočnost plavih kaciga zaustaviti Srbe od njihovih ubilačkih nakana. Ali, zapravo su postrojbe UN-a ponudile zgodan razlog Britaniji, Francuskoj i SAD-u, dakle silama koje su doista mogle nešto učiniti, da niti ne pokušaju nešto učiniti. Nizozemci nisu dobili zračnu potporu jer bi to riziku izložilo modre kacige. UN se vojnom rješenju ispriječio na put. A to je itekako odgovaralo Parizu i Washingtonu. UN je poslužio kao alibi za mnogo više od nedjelovanja u bivšoj Jugoslaviji. Ideja da UN može riješiti vojne krize bio je izgovor za ponizozemčivanje velikog dijela Europe. Većina Europljana nakon Drugog svjetskog rata, osim možda pokojeg Britanca, ali definitivno svi Nijemci, htjeli su biti poput Nizozemaca iz razdoblja nakon 17. stoljeća: dakle, poput bogatih trgovaca sa snažnim neutralističkim tendencijama. Europska snaga i ponos bila bi gospodarstvo ili kultura, a ne bi se više ulagalo u rat. (...) Bilo kako bilo, poslijeratna Europa se znatno razoružala. Kad se moramo suočiti s ozbiljnim nasiljem, okrenemo se UN-u. A kad ga UN ne može zaustaviti, obraćamo se Amerikancima. A tada, i to vrlo često, moraliziramo, zovemo ih kaubojima, zbog čega i zavrjeđujemo njihov prijezir. Nizozemci sada snose svu odgovornost, ali pokolj u Srebrenici je odgovornost cijele Europe, uključujući i Britance. Jer, kada imate posla s ubojicama, dobročinstvo nije dobar izbor, piše list. SRBIJA POLITIKA 22. IV. 2002. Zašto kasne rezultati popisa stanovništva u RH - Brisanje Srba Prošlo je već punih godinu dana otkako je u Hrvatskoj izvršen redovni popis stanovništva, ali podataka o nacionalnom sastavu današnje Hrvatske još uvijek nema. Takvo sasvim neuobičajeno kašnjenje u objavljivanju rezultata popisa pokušava se objasniti navodnim tehničkim problemima, što je prilično neuvjerljivo pogotovo u današnje vrijeme kompjuterizacije, a naročito kada se zna da i nekoliko puta veće zemlje sređene rezultate popisa stanovništva objavljuju najduže poslije šest mjeseci. Nezadovoljstvo ovakvim otezanjem u objavljivanju rezultata popisa sve je prisutnije, a naročito u redovima srpske nacionalne zajednice, u kojoj su uvjereni da je to upravo zbog njih, odnosno zbog činjenice da je srpski narod u Hrvatskoj - kojem je prije početka krvavog raspleta u RH oduzet status dotadašnjeg ravnopravnog naroda i političkog subjekta - bio izložen etničkom čišćenju s katastrofalnim posljedicama po njega, ali i po zemlju koja je to dozvolila. Posebno ih zabrinjava činjenica da je ovaj put u popisu stanovništva primijenjena metoda po kojem se oni koji su godinu dana izvan matične zemlje više ne smatraju njenim stanovnicima, a naročito kako je to pravilo primijenjeno u Hrvatskoj. Na taj način je iz stanovništva Hrvatske izbrisan veliki broj srpskih izbjeglica od ratnih zbivanja koji su se sklonili u Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu ili u treće zemlje, a istovremeno se to nije primjenjivalo na građane hrvatske nacionalnosti koji su na radu izvan Hrvatske već godinama. Direktor Državnog zavoda za statistiku RH Marijan Gredelj potvrdio je, na primjer, da je od 48.000 popisnica koje su među srpskim izbjeglicama iz Hrvatske u SRJ i BiH prikupili aktivisti Srpskog narodnog vijeća prihvaćeno tek oko 11.500, dok su ostalih 36.500 odbijene "jer ne zadovoljavaju uvjete". (...) Jedan od razloga za ovoliko kašnjenje objavljivanja rezultata popisa stanovništva u Hrvatskoj upravo je i "češljanje" ovih popisnica s podacima građana RH srpske nacionalnosti koji su izbjegli u Jugoslaviju i BiH, a što je rađeno ručno. (...) Zašto se ovako zamrsio popis stanovništva u Hrvatskoj isključivo u vezi s građanima srpske nacionalnosti nije teško zaključiti kada se zna da od postotka učešća neke nacionalne zajednice u ukupnom stanovništvu Hrvatske ovisi i njeno učešće u lokalnoj i državnoj vlasti. Ovo drugo eventualno dolazi u obzir samo za Srbe, kao najbrojniju sada nacionalnu manjinu (do "Božićnog Ustava" donesenog u prosincu 1990. bili su ravnopravni narod u Hrvatskoj), jer postojeći Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predviđa da ona zajednica koja sudjeluje u stanovništvu s najmanje osam posto ima pravo na razmjerno predstavljanje i u Saboru i ostalim tijelima državne vlasti. Ta odredba je svojedobno suspendirana, a sada se priprema novi ustavni zakon u kojem se koplja lome treba li taj postotak smanjiti na 6 posto (zbog provedenog etničkog čišćenja) ili ga treba sasvim ukinuti, piše Politika. FRANCUSKA AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 25.IV.2002. Njemačka se potvrđuje kao pozadinska baza islamističkog terorizma "Činjenica da je u Njemačkoj u utorak uhićeno jedanaest osoba osumnjičenih za terorizam potvrđuje tezu koja se spominjala nakon atentata 11.IX.2001., prema kojoj je ova zemlja postala pozadinska baza mreže terorističkih islamističkih organizacija. Pače, ova zadnja operacija njemačke policije spriječila je, čini se, atentat na vlastitom tlu. Postoje znaci koji upućuju da ta skupina 'priprema ozbiljan čin u Njemačkoj', a pripada njemačkom ogranku palestinske sunitske organizacije 'Al Tawhid', rekao je glavni savezni tužitelj Kay Nehm. U prilikama krize na Bliskom istoku, ocijenio je da su moguća meta židovski i američki interesi. Po mišljenju Saveznog tužiteljstva, jedanaest islamista pripada mreži koje je otkriven samo dio, a mogli bi zaredati i drugi pozivi na sud. Nazočnost ovih ljudi u Njemačkoj još je jednom potvrdila mišljenje da je ta zemlja izabrana da bude pozadinska baza muslimanskih ekstremista koji su spremni na sve, pa i na primjenu terorističkog nasilja. Njemački puk i vlada otkrili su to sa zaprepaštenjem nakon 11.IX.2001., doznavši da su trojica kamikaza koji su sudjelovali u protuameričkim atentatima, među kojima i Mohammed Atta, godinama živjeli u Hamburgu (sjever) a da nikada nisu izazivali pozornost. No sve su češći bili znaci upozorenja. U rujnu 1998., financijaš i, pretpostavlja se, dobavljač oružja za Bin Ladenovu mrežu Mamduh Mahmud Salim uhićen je u Bavarskoj (jug), a zatim izručen Sjedinjenim Državama. 25. i 26.XII.2000. u Frankfurtu (zapad) uhićena su četvorica islamističkih terorista kod kojih je nađeno oružje i eksploziv, a peti, koji je pripadao istoj skupini, pozvan je u travnju 2001. na sud u Karlsruheu (zapad). Sva su petorica osumnjičena da su pripremali atentat na božićnom sajmu u Strasbourgu i sada im se sudi u Frankfurtu. Jedan od njih priznao je u utorak na sudu da je njihov cilj zapravo bila sinagoga u tom gradu u istočnoj Francuskoj, ali je opovrgnuo bilo kakvu vezu s najtraženijim čovjekom na planetu, bivšim milijarderom saudijskog podrijetla Osamom bin Ladenom i njegovom organizaicijom Al Kaidom, premda njemačko državno tužiteljstvo vjeruje suprotno. Napad od 11.IV. na sinagogu na tuniskom otoku Djerbi doveo je njemačke istražitelje na trag nove radikalne islamističke ispostave sa sjedištem na području Duisbourga (zapad), čiji su članovi, kako se čini, bili u vezi s Al Kaidom i kamikazama od 11.IX. Savezno je tužiteljstvo pokrenulo istragu protiv 'nekoliko osoba' s tog rurskog područja, napose protiv Christiana G., koji se obratio na islam i dobio ime Abu Ibrahim. Potonji je četrdeset minuta prije eksplozije telefonski razgovarao s vozačem kamiona, osumnjičenikom za atentat. Berlin je u takvim prilikama odlučio reagirati preko svog ministra unutarnjih poslova Otta Schilyja, prihvaćajući dvije skupine mjera koje, među ostalim, omogućavaju da se u Njemačkoj sudbeno gone članovi eksremističkih organizacija koji su aktivni izvan zemlje, da se zabrane neke ekstremističke islamističke organizacije i da se u putovnice uvedu biometrička mjerila identifikacije (šarenica oka, otisci prstiju, holografija ruke ili lica...). Manevarski prostor Ureda za zaštitu Ustava (unutrašnje obavješćivanje) proširen je, pa sada može dobivati podatke od banaka, zrakoplovnih tvrtka, kao i od poduzeća za telekomunikacije. Prihvaćen je i prijedlog zakona kojim se treba osnažiti borba protiv financiranja terorizma. 'Kancelar Gerhard Schroeder i svi mi rekli smo puku nakon atentata 11.IX. da moramo biti oprezniji i to i činimo', rekla je u srijedu ministrica pravosuđa Herta Daeubler-Gmelin na radijskoj postaji Deutschlandfunk." LE MONDE 25.IV.2002. Njemačka oprezno komentira francusku 'nezgodu na putu' "'To je zabrinjavajuće', rekao je Joschka Fischer, ministar vanjskih poslova. 'Žalosno', dodao je Gerhard Schroeder. Edmund Stoiber, kandidat desnice za premijera suzdržao se od bilo kakva komentara, prepuštajući malom broju pomoćnika brigu da kratko komentiraju iznenađujući prvi krug francuskih predsjedničkih izbora. Daleko smo od osjećaja i komentara koji su u Njemačkoj pratili izborni uspjeh Joerga Haidera u Austriji. Njemačka ga je ljevica tada oštro osudila; kršćansko-demokratska desnica iz CDU-a jednako se odlučno distancirala, dok se njezino bavarsko krilo u CSU-u zanijelo upozoravajući na sustavne napadaje na austrijske populiste i njihova vođu. Danas prevladava umjerenost i oprez. Čitava njemačka politička klasa zadubljena u analizu rezultata regionalnih izbora u Saskoj- Anhaltu, gdje su socijaldemokrati iz SPD-a 21.IV. izgubili vlast, našla se u neobranu grožđu. Zatim je, užasnuta, odlučila gotovo u tišini pričekati drugi krug, vjerujući kako Jean-Marie Le Pen nema nikakvih izgleda da uđe u Elizejsku palaču. Francuska, glavna saveznica Njemačke, nalazi kod njezinih čelnika isprike kakve nije imala Austrija. 'Za razliku od austrijskog slučaja, grubo je u ponedjeljak obrazložio savjetnik u vladi, francuske stranke nisu htjele spavati s Le Penom'. 'Premda su razlozi afere mnogobrojni, to je ponajprije nezgoda na putu koja neće imati izravne posljedice, jer će Chirac na koncu proći', dodao je drugi. U cjelini, njemačka politička klasa vjeruje 'Francuskoj i njezinu demokratskom sustavu koji će se osvijestiti', kaže treći. No zabrinutost se ipak osjeća. 'Dvadeset posto glasova za desnicu koja je toliko ekstremna, rasistička i ksenofobna, to je teško priznati', kaže taj visoki dužnosnik. (...) Nitko međutim ne misli da bi 'francuski primjer' mogao biti poguban za Njemačku. Sustav i politički utjecaj velikih stranaka odveć se razlikuju da bi se mogli uspoređivati. Regionalni izbori u Saskoj- Anhaltu, na kojima populistička desnica nije mogla prijeći prag od pet posto, dok je četiri godine ranije stranka krajnje desnice u istoj pokrajini dobila 13 posto, potvrđuju tu činjenicu. Glasila pak, koja nisu obvezana na diplomatsku suzdržanost, bila su manje oprezna. 'Sueddeutsche Zeitung', zacijelo među najoštrijima kada je riječ o ocjeni događaja, nije poštedio ni 'trojku trockističkih kandidata' ni 'Jeana-Pierrea Chevenementa, izgubljenog sina Socijalističke stranke' koji su, po mišljenju lista, odgovorni za 'pobijanje petogodišnjeg rada vlade' Lionela Jospina. To je također jedini list koji ne odbacuje mogućnost da učinak Le Pena potraje do parlamentarnih izbora koji će mu, zahvaljući podjeli među protivnicima, omogućiti izbor većeg broja zastupnika nego što obično ima. Jamačno zbog toga Njemačka potajno strahuje i taj strah ne može zanemariti premda ga smatra nevjerojatnim", piše Georges Marion. Iznimka u francuskom govornom području u Belgiji: nema krajnje desnice "Belgija je podijeljena popola: taj stari kliše je istinit ako se misli na položaj krajnje desnice u zemlji. G. 2000., u Flandriji je iz redova neofašista izabran 461 gradski vijećnik, u Valoniji 6, a u Bruxellesu 2, koji je službeno dvojezičan, ali se u njemu većinom govori francuski. U parlamentu ima 15 flamanskih eksremista iz Vlaams Bloka i nijedan govornik francuskog jezika. Desni eksremizam na izborima ne premašuje tri posto u frankofonoj Belgiji. Ta je promjena to neobičnija što je sredinom 90-ih ta politička struja bila blizu praga od 10 posto. Svijest o pogubnosti ekstremizma dovela je do mobilizacije stranaka, organizacija i glasila. 'Htjeli smo raspravljati o nekim pitanjima kao što su nezaposlenost i nesigurnost zaobilazeći opsjednutost useljavanjem', obrazlaže Vincent De Coorebyter, glavni direktor Crispa, središta za politička istraživanja. Tradicionalne stranke koje predvode zeleni nastojale su izbjeći bilo kakvo odstupanje u svezi s tom temom, pa je radi borbe s rasizmom utemeljeno državno tijelo Središte za jednake izglede. 'Tako su stranke lišile krajnju desnicu mogućnosti da se nadmeće u svezi s nesigurnošću, premda je to pravo pitanje, u Valoniji kao i drugdje', kaže Pascal Delwit, politolog na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu. Valonsko je društvo još uvijek utemeljeno na 'općinskom načelu' i bogato masovnim strankama. Sama frankofona Socijalistička stranka u Valoniji ima članova koliko i francuski PS. Dijalog između građana i zastupnika jednostavan je u sklopu općine. 'Time se djelomice tumači činjenica da nema rascjepa između radničke narodne klase i socijaldemokratske ljevice, kao što je slučaj u Francuskoj, ali i u Norveškoj i u Danskoj', misli Pascal Delwit. 'Općenito, ljevica i desnica imaju jasan identitet', ističe politolog. Organizacije su također pridonijele neprihvaćanju krajnje desnice načinivši od mobilizacije protiv nje jedan od svojih prioriteta. Kada je riječ o glasilima - za razliku od flamanskih - uvijek su joj uskraćivali pravo glasa, pa i kada su je htjeli sotonizirati. Četiri glavne frankofone stranke koje zagovaraju pravo glasa za strance na općinskim izborima, zauzimale su se za ukidanje javne pomoći Vlaams Bloku koja se izdvaja za sve stranke zastupljene u parlamentu. Te su dvije zamisli naišle na otpor Flamanaca. Stranke na sjeveru zemlje drže se jedino načela 'sanitarnog kordona', tj. izolacije ekstremista i odbijanja bilo kakva saveza s njima", piše Jean-Pierre Stroobants. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 25. IV. 2002. Nacionalna fronta "Onaj tko danas u razgovoru s češkim političarima progon Nijemaca iz Čehoslovačke 1945. i 1946. godine nazove nepravdom, u većini slučajeva nailazi na odbijanje. Često kažu da je to zaključeno poglavlje povijesti i da se po tomu ne smije tresti. Tako je već jedanput, prije osam godina počeo uvodnik ovoga lista. U odnosu Nijemaca i Čeha otad se mnogo toga promijenilo, mnogo se toga poboljšalo. Uskoro će se približiti i u Europskoj uniji i imati više zajedničkoga nego ikada ranije. No jesu li već uistinu tako bliski kako se čini? Dijele li već najvažnije vrijednosti i predodžbe? U uvodu navedena tvrdnja još je uvijek točna. Nijemce i Čehe razdvaja ponor kad svoj pogled usmjere u prošlost koja još uvijek ima veću moć nad sadašnjošću i budućnošću nego što to političari žele priznati. Još uvijek većina Čeha jednako kao i cijela politička elita drže da je obespravljenje i progon milijuna Sudetskih Nijemaca i Mađara poslije Drugog svjetskog rata bilo potrebno, zakonito i opravdano. Stoga je u deklaraciji iz 1997. uzalud tražiti rečenicu koja progon naziva nepravdom. Poslije godinu i pol dugih pregovora Prag je pristao na formulaciju da je progonima 'nedužnim ljudima nanijeto mnogo patnje i nepravde'. Fina, ali za češku stranu bitna razlika na koju je ukazao čak i predsjednik Havel. Budući da je prevladavajuće mišljenje na Vltavi bilo i jest da je bilo ispravno istjerati Nijemce iz zemlje, i budući da su se češke stranke nadmetale da u narodu učvrste to uvjerenje, i predsjednik vlade Zeman mogao je na petu obljetnicu deklaracije unutarnjopolitički nekažnjeno širiti teze o Sudetskim Nijemcima koje su daleko od napornih kompromisa deklaracije i koje u zapadnoj Europi slove kao neprihvatljive. Zeman se morao odreći samo posjeta saveznog kancelara Schroedera. No u Pragu su se, nakon što su ponajprije u Njemačkoj i Austriji ali i u Mađarskoj odjeknule kritike 'zemanijade', lijevi i desni tako tijesno zbili u obrani nacionalnih interesa, da se moglo povjerovati u uskrsnuće 'Nacionalne fronte' iz doba komunista. Potonji su, kako bi se inozemstvu moglo pokazati potpunu jednodušnost, čak pušteni iz političke izolacije koja je trajala više od desetljeća. Od tada češka svestranačka koalicija, ojačana dragovoljačkom četom pravnika i povjesničara, brani republiku od navodnog napada na češku državnost, čak 'na europski poslijeratni poredak'. Čuvari čeških nacionalnih interesa iza zahtjeva da se Prag kao budući punopravni član 'zajednice vrijednosti' EU politički distancira od progona, ne žele naći ništa manje od takvih revizionističkih motiva. Zapad se može podsmjehivati strašilu koje izgrađuju češki političari kao apsurdu, no na Vltavi ga, to pokazuje i sada usvojena rezolucija parlamenta, uzimaju zdravo za gotovo. Pri tomu je govorkanje o navodnoj prijetnji kojom se može širiti češki iskonski strah od ponovnog otvaranja 'njemačkog pitanja', puka besmislica. Ne radi se o mijenjanju povijesti, pomicanju granica, razvlašćivanju češkog stanovništva u bivšoj Sudetskoj ili o vraćanju na staro drugih činjenica stvorenih prije šest desetljeća, poslije rata kojega je započeo Hitler. Spor oko Beneševih dekreta ne vrti se oko materijalnoga, nego oko pitanja morala i prava: mogu li postojati okolnosti pod kojima optužba kolektivne krivnje i u nastavku obespravljenje i progon cijelih narodnosnih skupina ne mogu biti nepravda? Najkasnije od prizora Miloševićevih ratova zbog progona koji su nekima tek tada otvorili oči za značenje tog pojma, postoji jednodušan europski odgovor: progon 'se nikada ne može opravdati. Progon je (...) uvijek nepravda' (Gerhard Schroeder). Puno više od odobravanja tom temeljnom europskom uvjerenju ne može se u šestom desetljeću poslije svršetka rata razumno zahtijevati ni od Čeha. Taj se kulturni narod koji inače želi biti mjeren najvišim mjerilima, ipak ne može poštedjeti tih zahtjeva. Ne bi bilo nemoguće ispuniti ih: praški parlament mogao bi ukinuti Beneševe dekrete 'ex nunc', dakle od sada, bez posljedica za do sada stvorene činjenice. Umjesto toga, češko je narodno zastupništvo izjavilo da su dekreti 'potrošeni' i da više ne mogu biti temelj novih 'pravnih odnosa' - dakle da se Nijemci i Mađari više ne moraju bojati da će biti razvlašteni i prognani čim stupe na češko tlo. U Bruxellesu i drugdje to se možda može ocijeniti kao uspjeh. Zapravo rezolucija parlamenta u Pragu zagovara nesposobnost i nacionalističkim mišljenjem hranjeno neraspoloženje da se oslobodi simbola najmračnijeg poglavlja češke povijesti. Češka politika je u srijedu upropastila priliku da iza sebe ostavi shvaćanja i načine mišljenja neposrednog poslijeratnog doba. Očito se i s njima može postati članom EU-a. Duhu koji bi morao prožimati ujedinjenu Europu, s takvom se prtljagom ipak ne može približiti", zaključuje Berthold Kohler u uvodniku lista. DPA * 25. IV. 2002. Kuda s Arafatom? - Palestinski vođa postaje Sharonov problem "Jaser Arafat sve više postaje osobni problem Ariela Sharona. Već gotovo šest mjeseci izraelski predsjednik vlade drži palestinskog vođu u njegovom glavnom stanu a od prije četiri tjedna Arafat je tamo zatvoren na najmanjem prostoru s nekolicinom suradnika, policajaca, simpatizera i pet zatvorenika. No Sharonovi prvotni planovi da se svojeg osobnog zakletog neprijatelja ako zatreba riješi i silom, do sada su propali zbog otvorenog protivljenja SAD- a i Europe. I unatoč ili možda upravo zbog njegove prisilne izolacije, 72-godišnji bolesni šef PLO-a opet je omiljen među svojim stanovništvom. U potrazi za izlazom, Sharon je u četvrtak došao s novom zamisli: Arafat bi se mogao povući pojas Gaze, izjavio je predsjednik vlade dnevniku 'New York Times'. Tamo bi mogao dokazati želi li se uistinu boriti protiv terorizma. No Palestinci su to odmah odbili. Boje se da Sharon time želi konačno podijeliti autonomna područja kako bi zatim učvrstio izraelski nadzor nad zapadnim Jordanom. Sharonovo beskompromisno držanje koje dijeli većina Izraelaca, međunarodno je izazvalo suprotno. Iako mnoge vlade - i SAD - imaju velike dvojbe u Arafatovu političku volju, potvrđuju ga kao 'izabranog predstavnika' palestinskog naroda. Redoviti posjeti visokih političara poput američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella ili Javiera Solane, služe i kao Arafatovo 'životno osiguranje'. Ponajprije se palestinski političari i dalje boje da će Sharon dati ubiti palestinskog vođu u nekom vojnom napadu ili ga barem prognati u neku treću zemlju. Ipak veliki dijelovi njegovog pretežno desnog kabineta drže da je mir između dvaju naroda moguć samo s novim, umjerenim palestinskim vodstvom. No cijela međunarodna zajednica u međuvremenu upozorava Sharona da Arafatu ne smije pasti ni vlas s glave. Jer na taj bi način postao mučenikom u arapskom svijetu. Posljedica bi mogli biti nemiri, prosvjedi i destabilizacija susjednih zemalja Jordana i Egipta. U palestinskim bi se područjima osim toga moglo opet rasplamsati nasilje intifade i imati za posljedicu val terorističkih napada na Izrael. Čak je i SAD prije nekoliko dana upozorio Sharona na 'nezamislive' posljedice osobnog napada na Arafata. Ni prognanstvo 'raisa' (predsjednika) ne čini se rješenjem Sharonova problema. Politički promatrači u Izraelu i među Palestincima za sada drže isključenim da se nađe neka arapska ili zapadna zemlja koja bi prihvatila šefa PLO-a koji je postao simbolom palestinske oslobodilačke borbe. 'Arafat u prognanstvu neće pomoći Sharonu', drži palestinski politolog i istražitelj mišljenja Ghassan Chatib: 'Sve dok Arafat živi, ostat će vođa Palestinaca', kaže. Nitko se ne bi usudio u ovim ga okolnostima u zapadnom Jordanu i pojasu Gaze 'učiniti namjesnikom Izraela'. Arafat sam i dalje bi zadržao sve svoje funkcije i blokirao sve pokušaje Izraela da izgradi novu palestinsku vladu. Isto vrijedi, još više, za njegovo protjerivanje u pojas Gaze. U slučaju nasilne ili prirodne Arafatove smrti, politolog Chatib ne vjeruje u izbijanje potpune anarhije u zemlji Palestinaca. 'Sva naša istraživanja ukazuju da će (Arafatov) Fatah ostati dominantna snaga. Arafatovo nasljeđe je jasno. Po njemu bi Abu Masen (Mahmud Abbas) kao i Ahmed Kurei bili prirodni nasljednici predsjednika. Ako Fatah imenuje Abu Masena (Arafatovog zamjenika), stanovništvo će to prihvatiti, vjeruje Chatib. 'Vojni vođe' Palestinaca Džibril Radžub i Mohammed Dachlan ne bi, naprotiv, imali nikakvih izgleda. No Izraelu i ostatku svijeta jedno mora biti jasno, drži znanstvenik: 'Nijedan nasljednik ne može si dopustiti da prema Izraelu bude umjereniji od Arafata. A to bi očito oslabilo mirovni tabor među Palestincima'", piše Christian Fuerst. ITALIJA LA STAMPA 25. IV. 2002. Ispitivanje javnog mnijenja, a ne kompasi "Iznenađujući francuski izborni rezultat ponovno je aktualnim učinio probleme ispitivanja javnog mnijenja i njihovu sposobnost predviđanja. Svi glavni instituti za ispitivanja javnog mnijenja već dugo su donijeli odluku o mogućem drugom krugu između Chiraca i Jospina; a prednost socijalističkog čelnika bila je procijenjena na 4 do 5 posto. (...) Da su prošlih tjedana mediji među vjerojatnim pretpostavkama iznijeli i onu o drugom krugu s Le Penom, predizborna kampanja imala bi sasvim drugačiju fizionomiju: na desnici, kao i na ljevici, veliki naglasak stavio bi se na pitanja obrane demokracije i temeljnih vrijednosti francuske republike, i možda bi došlo do većeg sudjelovanja u glasovanju i manjeg raspršivanja među kandidatima ljevice. Sve to navodi, još jednom, na ozbiljno promišljanje ograničenja ispitivanja javnog mnijenja. Posljednjih godina svjedočili smo smanjivanju sposobnosti predviđanja kod predizbornih ispitivanja koja ovisi od većeg broja neodlučnih birača, tendenciji da se odluku o glasovanju odgodi za posljednje dane, kao i o promjeni mišljenja u završnoj fazi kampanje (late swing). No ipak ima i jedan aspekt kojega ne treba izostaviti: ima sve više birača koji nisu dostupni ili spremni za interview; stope odbijanja nisu ravnomjerno raspoređene nego više koncentrirane među podupirateljima nekih stranaka. Taj samoizbor uzoraka doveo je do, u ovom slučaju, podcjenjivanja Le Penovih birača. Isti fenomen dogodio se i u Italiji prigodom parlamentarnih izbora 1996. i ticao se Lege Nord, čiji se broj glasova (10.1 posto) pokazao mnogo većim od onog u ispitivanjima javnog mišljenja pred izbore. Ograničenjima tog instrumenta i smanjenju mogućnosti predviđanja suprostavljen je porast očekivanja preciznosti od strane medija i političara.(...) Mediji bi ispravno postupili kad bi ponovno otkrili vrijednost dvojbe i smanjili očekivanja (u nekim je slučajevima to prava opsesija) da saznaju unaprijed izborni rezultat; politika, na kraju, treba imati hrabrosti osloboditi se ispitivanja javnog mnijenja koja su instrument spoznavanja ali, radi prirođenih ograničenja instrumenta, ne mogu biti i kompas. Neki smatraju da odricanje od predviđanja smanjuje privlačnost, korisnost, i, posljedično, potražnju za ispitivanjima. Osobno smatram da kada su u igri demokratska pravila tržišni interesi trebaju biti stavljeni na stranu", piše Nando Pagnoncelli, glavni direktor 'Abacusa'. AVVENIRE 25. IV. 2002. Neka sablast Le Pena ne zastraši Europu "Rezultati prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora ne najavljuje povoljne vjetrove za europske izgradnju i posebice radove Konvencije koji su tijeku, a kojoj predsjedava Giscard D'Estaign. Naravno, nije slučaj da se zapadne u krajnji pesimizam koji bi mogao dovesti do slabijeg angažmana. No neočekivana potvrda jedne prosvjedne desnice koja desetljećima među svojim predmetima izrugivanja ima Europu ne najavljuje ništa dobro, ako desni centar predsjednika Jacquesa Chiraca neće znati odlučno reagirati na te zahtjeve, odolijevajući iskušenju da ih usvoji bez odgovarajućih filtra. Ni na protivnoj strani stvari ne idu mnogo bolje: poniženje jednog razumnog lijevog centra kojega predstavlja Jospin nastalo je uslijed, među ostalim stvarima, odcjepljenja glasova privučenih, osim iz razloga prosvjeda, zbrkom različitih etiketa: staro-komunističkih, trockističkih, zelenih, antiglobalističkih. Ta smušena ljevica je sigurno protivna europskom sustavu Bruxellesa i Strasbourga, sustavu koji zapravo ima očitu sklonost gospodarskom liberalizmu. Dva mjeseca prije parlamentarnih izbora, poželjno je da u Francuskoj lijeve snage s ozbiljnom europeističkom tradicijom, počevši od socijalista, ne dođu u iskušenje, kako bi se ponovno digle, potajno šurovati s nedosljednošću revolucionara iz građanskih salona", piše Marina Corradi.