VB-GUARDIAN-23. IV. MORALNO LICEMJERJE MALE NIZOZEMSKE?

VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 23. IV. 2002. Ako već moramo ići u rat, učinimo to zajedno Wim Kok je učinio časnu stvar. Bio je premijer kada je više od 7.000 Bošnjaka pod okriljem nizozemskih UN-ovih mirotvoraca poubijano od strane srpske vojske. Nizozemska bojna, čiji vojnici nisu htjeli riskirati vlastite živote, žrtve je samo izručila krvolocima. I tako je prošlog tjedna, nakon objave iscrpnoga nizozemskog izvješća, Wim Kok preuzeo odgovornost - ne za počinjena zlodjela, naravno - već zato što je dopustio da se ona uopće dogode, dok je on bio šef vlade, piše britanski dnevnik. Takav načelan čin ne događa se često. Francuzi, čiji je odnos prema Srbima često bio sumnjiv, u najmanju ruku, nikad nisu učinili ništa slično. Politika ima veze s tim. Kokov mandat dobroćudnog patrijarha koalicijske vlade desnog centra ionako je počeo zapinjati. Ipak, ponio se kao gospodin. Ponajprije se postavlja pitanje kako se nizozemska bojna uopće mogla upetljati u tako stravično stanje. Što su mislili da rade u srpnju 1995., dok su sjedili u svojim raspršenim promatračnicama oko Srebrenice, lagano naoružani, bez pravih obavještajaca, a nemaju dovoljno ljudi poraziti srpsku vojsku? (...) Poput pravih trgovaca, Nizozemci su često pretpostavljali da se ne trebaju uvaljivati u nevolju, dokle god spuštaju pogled kad vide velike dečke da idu u rat. Politika neutralnosti zadržala ih je izvan Prvog svjetskog rata, a poput pravih naivaca, mislili su da neće trebati prljati ruke i kada je Hitler počeo uzimati komade Europe. (...) Nakon rata, Nizozemci su postali država dobročinitelja i moralista. Dobročinstvo - velike količine pomoći, diplomatske inicijative itd. - često je bila lijepa stvar; dok moraliziranje često baš i nije. Ima nešto licemjerno u tome da mala država u Europi preuzme ulogu "vodeće države" u međunarodnoj moralnosti. Ali 1995. Nizozemci su znali da propovijedi i novac nisu dovoljni. Trebalo je učiniti nešto više zbog etničkog čišćenja u Europi, pa su zato i odlučili sami zasukati rukave. Ideja da se nizozemske postrojbe s modrim kacigama UN-a mogu nositi s razularenom vojskom bila je jednako naivna kao i pretpostavka da se od Hitlera može obraniti neutralnošću. Činjenica da ni UN, ni bilo koja druga sila, nisu ništa učinili da im pomognu, bila je nešto puno gore od naivnosti. Jer, tužna priča o nizozemskom dobročinstvu sadrži neke smjernice koje idu mnogo dalje od granica Nizozemske. Prvo, ona nas treba izliječiti od iluzije da slanje UN-ovih mirotvoraca u vojne misije može završiti ikako drukčije osim katastrofalno. Vojnici ne mogu biti neutralni u ratu. Neki zavedeni ljudi doista mogu vjerovati da će nazočnost plavih kaciga zaustaviti Srbe od njihovih ubilačkih nakana. Ali, zapravo su postrojbe UN-a ponudile zgodan razlog Britaniji, Francuskoj i SAD-u, dakle silama koje su doista mogle nešto učiniti, da niti ne pokušaju nešto učiniti. Nizozemci nisu dobili zračnu potporu jer bi to riziku izložilo modre kacige. UN se vojnom rješenju ispriječio na put. A to je itekako odgovaralo Parizu i Washingtonu. UN je poslužio kao alibi za mnogo više od nedjelovanja u bivšoj Jugoslaviji. Ideja da UN može riješiti vojne krize bio je izgovor za ponizozemčivanje velikog dijela Europe. Većina Europljana nakon Drugog svjetskog rata, osim možda pokojeg Britanca, ali definitivno svi Nijemci, htjeli su biti poput Nizozemaca iz razdoblja nakon 17. stoljeća: dakle, poput bogatih trgovaca sa snažnim neutralističkim tendencijama. Europska snaga i ponos bila bi gospodarstvo ili kultura, a ne bi se više ulagalo u rat. (...) Bilo kako bilo, poslijeratna Europa se znatno razoružala. Kad se moramo suočiti s ozbiljnim nasiljem, okrenemo se UN-u. A kad ga UN ne može zaustaviti, obraćamo se Amerikancima. A tada, i to vrlo često, moraliziramo, zovemo ih kaubojima, zbog čega i zavrjeđujemo njihov prijezir. Nizozemci sada snose svu odgovornost, ali pokolj u Srebrenici je odgovornost cijele Europe, uključujući i Britance. Jer, kada imate posla s ubojicama, dobročinstvo nije dobar izbor, piše list.