NYT 21. IV. AMERIKA MOŽE UVJERITI IZRAEL DA OSTVARI PRAVEDNI MIR

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 21. IV. 2002. Amerika može uvjeriti Izrael da ostvari pravedni mir "U siječnju 1996. godine, uz punu podršku Izraela i odazivajući se pozivu PLO-a, 'Carter Center' je pomogao nadgledati demokratske izbore na Zapadnoj obali i u Gazi, koji su bili dobro organizirani, otvoreni i pošteni. Na tim izborima je izabrano 88 članova Palestinske nacionalne vlasti, a Jaser Arafat je izabran za predsjednika. Legalno, palestinski je narod bio ohrabren da oformi vlastitu vladu, a očekivalo se da će uskoro imati i puni suverenitet kao država. Kada su izbori bili gotovi, uložio sam mnogo energije kako bih uvjerio čelnike Hamasa da prihvate rezultate izbora i Arafata kao svog čelnika. Ponudio sam im puno sudjelovanje u procesu razvoja stalnog ustavnog okvira za novi politički entitet, no odbili su prihvatiti ovaj prijedlog. Unatoč odbijanju, to je bilo razdoblje mira i nade, i nije bilo nasilja, čak ni mirnih demonstracija. Pravni status palestinskog naroda od tada se nije promijenio, ali se njihova situacija pretvorila u situaciju očajnika. Ariel Sharon je snažan i moćan čovjek i nikada nije okolišao u svojim javnim izjavama niti se udaljavao od svog konačnog cilja. Njegovo odbijanje svih mirovnih sporazuma koji uključuju i izraelsko povlačenje sa svog arapskog teritorija, njegova invazija na Libanon, uništavanja sela i domova, uhićenja tisuća Palestinaca i njegovo otvoreno protivljenje zahtjevu predsjednika Georgea W. Busha da se pokori međunarodnom pravu, sve je ovo bilo zamišljeno kako bi se ostvario konačni cilj: osnivanje izraelskih naselja na što je moguće više okupiranog teritorija uskraćivanje Palestincima jedinstvene političke egzistencije. Krivnje ima na obje strane. Čak i kada je bio slobodan i imao punu političku moć, Jaser Arafat nikada nije imao kontrolu nad Hamasom i drugim radikalnim Palestincima koji odbijaju zamisao o mirnoj izraelskoj egzistenciji i prihvaćaju bilo koje sredstvo da bi ostvarili svoj cilj. Arafatove rijetke osude nasilja često su bile izrečene samo na Engleskom a vjerojatno su bile i neiskrene. Samoubilačke napade možda smatra jednim od malobrojnih načina na koji se može osvetiti svojim mučiteljima, dramatizirati patnje svog naroda, ili ih smatra sredstvom kojim i sebe može posredno prikazati mučenikom. Nažalost, Sharonova politika uvelike je ojačala te zločinačke elemente, uvećala podršku javnosti za njih i ohrabrila mlade ljude da žrtvuju vlastite živote napadajući nevine izraelske civile. Gnusni samoubilački napadi su i kontraproduktivni jer umanjuju vjerodostojnost palestinskog pitanja, idu u prilog nastavljanju vojne okupacije i uništavanju sela, i sprječavaju nastojanja ostvarivanja mira i pravde. Situacija nije beznadna. Mir se može ostvariti implementacijom rezolucija UN-a, uključujući i rezoluciju 242, na koju poziva i prijedlog saudijskog princa Abdulaha. Osnovne premise tih rezolucija su povlačenje Izraelaca s palestinskih teritorija u zamjenu za puno prihvaćanje Izraela i izraelskog prava na život u miru. Ovo je razumno rješenje za mnoge Izraelce, koje je 1978. godine prihvatio premijer Menachem Begin(...). Egipat, koji je predstavljao najveću prijetnju za Izrael, reagirao je uspostavom punih diplomatskih odnosa i poštovanjem izraelskih prava, uključujući i neograničeno korištenje Sueskog kanala. Ovo je shema onoga što sve ostale arapske zemlje mogu i moraju učiniti. Uz konstruktivne pregovore, obje strane mogu uzeti u obzir neke modifikacije linija razgraničenja iz 1967. godine. Istočnim Jeruzalemom se može upravljati zajednički, uz slobodni pristup svetištima, a pravo na povratak može se riješiti tako da se ograničenom broju raseljenih Palestinaca odobri da se vrate u svoje domove, uz poštenu nadoknadu drugima. Međunarodna zajednica bi učinila pametnu stvar da investira u ovo. Uz spremnu i potencijalno jednoglasnu podršku međunarodne zajednice, vlada SAD-a može ostvariti takvo rješenje(...). Zahtjevi na obje strane trebali bi biti toliko pošteni i uravnoteženi da barem većina građana koji žive u tom području reagira odobravanjem. Implementaciju rješenja mogu nadgledati međunarodne snage, kao što je to bio slučaj u području Sinaja 1979. godine, nakon izraelskog povlačenja s egipatskog teritorija. Postoje dva faktora koja osiguravaju uspjeh američkog uvjeravanja. Prvi je pravna odredba da Izrael može koristiti američko oružje samo u obrambene svrhe, premisa koja je svakako prekršena tijekom nedavnog uništenja Jenina i drugih sela. Richard Nixon je nametnuo ovu odredbu kako bi zaustavio Ariela Sharona i izraelski vojni upad u Egipat tijekom rata iz 1973. godine, a ja sam koristio isti zahtjev kako bih osujetio izraelske napade na Libanon 1979. godine. (Pravu invaziju Ariel Sharon je otpočeo nakon što sam napustio predsjedničku dužnost). Drugi faktor je približno 10 milijuna dolara dnevno američke pomoći Izraelu. (...) Postojeća situacija je tragična i vjerojatno će se dodatno pogoršati. Uobičajena diplomatska nastojanja nisu polučila rezultate. Vrijeme je da SAD, kao jedini priznati posrednik, razmisli o moćnijoj akciji s ciljem ostvarivanja mira. Ostatak svijeta bi pozdravio ovakvo čelništvo", piše Jimmy Carter, bivši predsjednik SAD-a, predsjednik 'Carter Center'-a, koji radi na unaprijeđivanju mira i ljudskog zdravlja u čitavom svijetu.