NJ 16. IV. FR: ŠTO S IRAKOM?

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 16. IV. 2002. Sadam kao zajednički cilj "Rat SAD protiv Iraka vjerojatno nije pitanje bliske budućnosti. Istrebljivački pohod izraelske vlade protiv palestinske samouprave - i u funkciji reakcije na lanac samoubilačkih atentata - privremeno je spasio irački režim. Ojačao je možda iluzornu ali djelotvornu predodžbu o zajedničkom arapskom cilju; pritom valja napomenuti da je među arapskim masama postojano šireno tumačenje da su Arapi osuđeni na ulogu žrtve dovoljno snažno da uznemiri i autoritarne režime. Propaganda u Bagdadu - ali ne samo ona - deseteljećima se koristila tim tumačenjem. Slike iz Jenina, Ramale i ostalih mjesta bile su joj od ogromne pomoći. U usporedbi s njima svijest o stvarnosti iračke diktature privremeno blijedi. Rat protiv tog režima krije trenutno u sebi rizik većih narodnih ustanaka upravo protiv onih vlada koje su u pravilu bile na strani Sjedinjenih Država. Demonstracije u prvom redu studenata, dakle buduće političke, gospodarske i kulturne elite, predstavljaju značajno upozorenje. Uzroci nemira u petrofeudalističkoj saudijskoarapskoj diktaturi leže, između ostalog, i u stacioniranju 30 tisuća američkih vojnika i vojnikinja, kojima vlada u Washingtonu danas savjetuje da budu što neupadljiviji. Demonstracije su usmjerene protiv njih te je u Dhahranu već intervenirala i vojska. Rat protiv Iraka - i to čak potencijalno vođen s arapskog tla - stvara eksplozivnu situaciju. Takve okolnosti ne čini režim u Bagdadu simpatičnijim. Doduše, njegove su odbojne osobine već odavno dovoljno dobro poznate. Vladavina četiri obavještajne službe koje špijuniraju jedna drugu i zajedno narod oslonac je proizvoljne vladavine klana okupljenog oko Sadama Huseina. Režim je redom likvidirao svoje političke protivnike. Upotrijebio je otrovni plin protiv vlastitog stanovništva. Pokrenuo je dva rata. Doduše, sve se to - uz jednu iznimku - događalo u vrijeme kada je Sadam Husein bio persona grata - pa i u SAD - zato što je njegov režim trebao funkcionirat kao protuteža Iranu. Osim toga, spomenuta iznimka - rat za pripojenje Kuvajta - razvio se u datim okolnostima do stadija kada je opravdano pitanje nisu li mu Amerikanci u ljeto 1990. g. zapravo - nehotice? - postavili zamku. Rat vođen u proljeće 1991. polučio je od UN priželjkivani rezultat - obnovu kuvajćanske države. Nije rezultirao svrgavanjem diktature u Bagdadu. Pobunjenici koji su se - vođeni nerealnim nadama - nadali potpori SAD, brzo su masakrirani. Sankcije UN gurnule su narod preko ruba siromaštva u bijedu, ne naškodivši vlasti Takrita. Ta vlast pokušava danas navodno izraditi oružje za masovno uništenje. U najmanju je ruku sporno jesu li odgovarajuće tvrdnje uistinu točne; prije eventualnog preventivnog udara - ako bi međunarodno pravo uopće dopustilo takvu akciju - valjalo bi bar ukloniti svaku sumnju u takva nastojanja. No, čak i najsnažnije proamerički nastrojena oporba u egzilu - Nacionalni kongres - gaji velike sumnje u tako nešto. Suluda je pak predodžba da bi isključivo na temelju takve mogućnosti trebalo krenuti u rat protiv neke države, koja bi jednoga dana mogla raspolagati takvim oružjem (a uvrštena je u 'osovinu zla'), čime bi njezin narod bio prisiljen trpjeti poveliku 'kolateralnu štetu' i bio bi mu oduzet ostatak njegove nekoć značajne civilizacijske baze. Podjednako je nestvarna predodžba po kojoj svjetski pohod protiv terorizma treba nastaviti u Iraku. Nije podastrt nijedan dokaz da su vlasti u Bagdadu sudjelovale u planiranju terorističkih napada od 11. rujna. Režim je vjerojatno u vrlo skromnoj mjeri sudjelovao u financiranju zločinačkih udruženja poput Al Qaede i Hamasa. No, ako je uistinu tako, valja postaviti pitanje kakva je osnova suradnje s petrofeudalističkim diktaturama čiji financijski prilozi (teško dokučivim 'humanitarnim organizacijama' i onima koje u prvom redu peru novac) deseterostruko premašuju moguće iračke. Pritom valja napomenut da je taj novac zapravo iscijeđen od iračkog naroda - on nije teroristički nastrojen već je žrtva državnog terorizma. Ni to nije argument u prilog diktaturi niti pledoaje Sadamovu režimu. Riječ je o pledoajeu za iračko stanovništvo koje je zaslužilo i zacijelo priželjkuje drugačiju vlast. Što se pak režima tiče - što će uslijediti nakon njegova pada? Bivši izraelski premijer Bibi Netanyahu govorio je o planiranim atentatima na Sadama Huseina, ustvrdivši da američka obavještajna služba već radi na tome. Ubojstvo tirana neće ukloniti tiranske strukture a izravni nasljednik, Sadamov sin Uday, bit će isti kao i otac. Oslobađanje od diktature mora biti pokrenuto iz naroda a on se ne uzdaje u Zapad. Nije zaslijepljen propagandom već je u prvom redu predugo ostavljen na cjedilu. Rat to neće promijeniti. Traži se politički koncept koji treba biti uklopljen u sveobuhvatni regionalni mirovni poredak", ističe na kraju komentara Karl Grobe.