DNEVNI PREGLED BR. 72 12. TRAVNJA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 11. IV. 2002. Pregled tiska "Izraelska vojna akcija na palestinskom teritoriju dominira stranicama svih vodećih britanskih novina, kao i izvještaj nizozemske vlade o masakru u Srebrenici, dok se nekoliko novina osvrće i na osnivanje Međunarodnog kaznenog suda. 'The Times' ističe kako je izvještaj nizozemske vlade o masakru u Srebrenici oslobodio krivnje Slobodana Miloševića i odgovornost za ubojstvo pripisao Ratku Mladiću i Ujedinjenim narodima koji su mirovnim snagama davali nejasne zapovijedi. Izvještaj će sasvim sigurno iskoristiti odvjetnici koji pomažu Slobodanu Miloševiću u Haagu, piše Times. Sličnu ocjenu iznosi i 'The Independent' koji upozorava da bi izvještaj mogao oslabiti argumente haaškog tužiteljstva u slučaju Milošević. Bivši jugoslavenski predsjednik je između ostalog optužen za genocid, pri čemu je ubojstvo Bošnjaka u Srebrenici jedno od najtežih djela koja mu se stavljaju na teret. U izvještaju se jasno konstatira da vlasti u Beogradu nisu krive, dok uloga Radovana Karadžića nije jasna, jer Karadžić i Mladić u to vrijeme nisu bili u najboljim odnosima. Izvještaj u mnogome otežava posao glavne tužiteljice Carle del Ponte, kojoj i inače nije lako povezati Miloševića sa Srebrenicom, ocjenjuje 'The Independent'. List ipak dodaje da bi glavna tužiteljica mogla doći do dokaza koji nisu bili dostupni autorima izvještaja nizozemske vlade. 'The Financial Times' u prvi plan ističe dio izvještaja u kojem se navodi da nizozemski vojnici nisu mogli spriječiti ubojstvo srebreničkih Bošnjaka zbog pogrešaka političara. Mirovna misija bila je pogrešno postavljena i praktično nemoguća. Nizozemska vlada je u potrazi za međunarodnim ugledom pristala da njeni vojnici izvrše zadatak koji druge zemlje nisu prihvatile, piše 'The Financial Times', ocjenjujući da masakr u Srebrenici i danas muči savjest nizozemskih političara. Prema riječima Hansa Blooma, direktora Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju, koji je objavio izvještaj, Ratko Mladić je krivac za organizirani masovni pokolj, ali su nizozemski vojnici predajom bošnjačkih civila srpskoj vojsci, skoro postali suučesnici u etničkom čišćenju, navodi 'The Financial Times'. 'The Daily Telegraph izdvaja ocjenu da loše opremljeni nizozemski vojnici u Srebrenici nisu bili u stanju obraniti ni sebe. I u europskim dnevnim novinama znatan prostor dobili su komentari nizozemskih izvješća o prepuštanju Srebrenice srpskoj vojsci. U komentaru naslovljenom 'Lekcije Srebrenice', njemački 'Frankfurter Rundschau' pozdravlja izlazak nizozemskog izvješća o pokolju Bošnjaka u srpnju 1995. godine. List dodaje, kako je tek nakon tih krvavih događanja NATO iskoristio vojnu silu te nametnuo prekid vatre, što je dovelo do mirovnog sporazuma. Kritičniji je švicarski 'Le Temps', koji navodi, da se unatoč 6.800 stranica dugom izvješću čini kako je ono nepotpuno jer nije relevantno pokazana uloga nizozemskih vlasti, nego je sva krivica prebačena na Ujedinjene narode". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 10. IV. 2002. Ostvaren pravni temelj za osnivanje stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Prilog Ivice Puljića. Četiri godine nakon usvajanja sporazuma o osnivanju stalnog Međunarodnog kaznenog suda na Diplomatskoj konferenciji u Rimu, 60 zemalja je ratificiralo taj dokument čime je ostvaren pravni temelj za osnivanje tog suda. Mnogi se stručnjaci slažu da bi taj sud predstavljao najvažniju instituciju za praćenje poštivanja ljudskih prava u posljednjih 50 godina. Do 31. prosinca 2000. godine 139 zemalja potpisalo je sporazum, a nakon što je 60-ta zemlja ratificirala taj dokument stekle su se pravne osnove za utemeljenje suda. Prvo zasjedanje suda zakazano je za rujan ove godine, a da bi neka država mogla sudjelovati u njegovom radu mora prije toga ratificirati sporazum o osnivanju. Richard Dicker jedan je od čelnih ljudi u međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava ? Human Rights Watch: = Ovo je povijesni razvoj događaja i napokon ćemo imati stalni sud koji će imati ovlasti istraživati i podizati tužbu protiv djela genocida, djela počinjenih protiv čovječnosti te protiv ratnih zločina u slučajevima kada neki nacionalni sud, odnosno sud određene države propusti to učiniti. Međunarodni kazneni sud će moći istraživati i podizati optužbe samo za one zločine koji budu počinjeni u vremenu nakon 1. srpnja ove godine. To znači da će postojeći privremeni sudovi za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi nastaviti s radom bez ikakve povezanosti s novim Međunarodnim kaznenim sudom. Ti će sudovi nastaviti s radom sve dok ne ispune svoje mandate. Najveća prepreka osnivanju stalnog Međunarodnog kaznenog suda bile su Sjedinjene Države čija se vlada opire osnivanju jedne takve pravne institucije: = Nesreća je to što se Sjedinjene Države protive osnivanju ovog suda, ali ova institucija ima vrlo široku potporu u svijetu, tako da će i bez američke podrške predstavljati učinkovit mehanizam. Nadam se da će s vremenom američka vlada prepoznati u ovom sudu snagu koja striktno poštuje zakon. Europske zemlje, američke saveznice, pozvale su Sjedinjene Države da se ne protive osnivanju suda. Gospodin Dicker ističe da je pomalo ironično da se američka vlada protivi osnivanju stalnog Međunarodnog suda u trenutku kada diljem svijeta traže međunarodnu pravnu i policijsku pomoć u borbi protiv terorizma: = To će biti vrlo kratkovidna taktika Bushove adminstracije da, nasuprot velikom broju zemalja, ne sudjeluje u radu suda - naglašava naš sugovornik. Stalni međunarodni kazneni sud neće biti ni u kakvoj vezi s Ujedinjenim narodima, kao što su to sadašnji sudovi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Međunarodni sud, skraćeno nazvan ICC, potpuno je neovisna institucija koju su stvorile one zemlje, poput Hrvatske, koje su željeli imati jednu neovisnu pravnu instituciju. Naredni korak jest okupljanje onih zemalja koje su ratificirale sporazum o osnivanju suda ili koje će to učiniti do kraja lipnja. To će se dogoditi u rujnu u New Yorku kada će se formirati i glavna tijela ovoga suda, izabrat će se suci i tužitelji, a sjedište stalnog Međunarodnog kaznenog suda bit će u Haagu. Rusija tvrdi da je spriječila CIA-u Predstavnik FSB-a je, kako se navodi, rekao da agencija ima, prema njegovim riječima, 'sigurne dokaze špijunskih aktivnosti Središnje obavještajne agencije' u Rusiji. FSB tvrdi da su američki obavještajci koji su se predstavljali kao diplomati u Moskvi i u još jednoj neimenovanoj bivšoj sovjetskoj republici pokušali pridobiti tajne informacije o tehnologiji oružja i o ruskoj vojnoj suradnji sa zemljama Zajednice Nezavisnih Država koju čine bivše sovjetske republike. FSB je imenovao dva navodna sudionika špijunske zavjere, uključujući i jednog diplomata nižeg statusa u konzularnom odjelu američkog veleposlanstva u Moskvi. Taj diplomat je navodno bio na čelu spomenute operacije i, kako se navodi, već napustio zemlju. Američko veleposlanstvo nije komentiralo te optužbe niti je objavilo identitet diplomata o kojem je riječ. FSB je priopćio da je uspio onemogućiti zavjeru Središnje obavještajne agencije i tako spriječiti ozbiljnu sigurnosnu štetu. Rusija i Sjedinjene Države su ne tako davno razmijenile optužbe o navodnoj špijunaži. Prije nešto više od godinu dana Sjedinjene Države su protjerale 50 ruskih diplomata pod optužbom za špijunažu i Rusija je odgovorila protjerivanjem istog broja američkih diplomata iz Moskve. Do najnovijih optužbi FSB-a dolazi samo mjesec dana prije nego što predsjednik George Bush i ruski predsjednik Vladimir Putin trebaju održati summit u Moskvi i Sankt Petersburgu. 11. IV. 2002. Iz tiska Može li tehnologija spriječiti otmičare? Pripremila Andrea Tadić. New York Times jutros se pita ? može li tehnologija spriječiti otmičare. Među idejama koje predlažu stručnjaci su elektronski kontrolirane zone zabrane letenja, daljinsko upravljanje otetim zrakoplovom sa zemlje i prekidač 'za slučaj panike' koji bi uputio zrakoplov na najbliže pogodno mjesto za slijetanje. Sve ove ideje, međutim ? piše washingtnoski dnevnik ? nose sa sobom vlastite sigurnosne rizike, vrlo su skupe i teško da bi u skoro vrijeme mogle biti uporabljene u praksi. Jedna od tema koja se može naći u gotovo svim dnevnicima je poziv predsjednika Busha Senatu da se zabrani svako kloniranje ljudskih bića. Predsjednik je ? piše Washington Post ? kazao da ljudski život nije roba, dodavši da bi stoga trebalo zabraniti i reproduktivno kloniranje, kao i kloniranje u terapeutske svrhe. Najtiražniji američki dnevnik USA Today piše da je predsjednik u svojem govoru u Bijeloj kući izrazio uvjerenje da opasnosti i etička pitanja vezana uz kloniranje daleko nadilaze njegove prednosti. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 11. IV. 2002. Pregled tiska Od međunarodnih tema i danas je Bliski Istok u središtu pozornosti njemačkog tiska. Od čitavog niza napisa koji komentiraju bezizlaznost nasilja i s izraelske i s palestinske strane, izdvojili smo komentar Hamburger Morgenpost koji ipak nalazi konkretan korak koji je barem pobudio reakciju. Ipak ima takvih međunarodnih inicijativa koje borbene pijetlove na Bliskom istoku ipak doista žuljaju da izazivaju čak i reakciju koja je i više od mrzovoljnog odbijanja. U Izraelu je veliko nezadovoljstvo izazvala vijest o uspostavi embarga na naoružanje i vijest da Izrael više neće dobivati vojnu opremu iz Europske unije. Sasvim konkretno: izraelskim Merkava tenkovima bi ubrzo moglo nestati rezervnih dijelova za motor i pogon - koje dolaze iz Njemačke. A ako se zbog toga barem jedan tenk manje bude kotrljao po zapadnom Jordanu, biti će to do sada najveći prilog Europske unije mirnom rješenju na Bliskom istoku. Uz to za Njemačku vrijedi: zakon o kontroli oružja obavezuje nas da ne isporučjemo nikakav vojni materijal u krizna žarišta. Izraelci i Palestinci imaju pravo na humanitarnu i diplomatsku pomoć u traženju mira - ali nemaju nikakva prava na isporuku još više ubojitog oružja, drži Hamburger Morgenpost. Nastavljamo s vojnim temama jer je jučer njemački Ustavni sud donio presudu kojom opća vojna obaveza ne krši ustavne odredbe. Tisak gotovo jednoglasno pozdravlja tu odluku, ali list Muenchener Merkur ide i korak dalje. Možda konačna presuda o općoj vojnoj obavezi uopće neće biti izrečena u Njemačkoj. Otkako je Europski sud - obzirom na jednakost medu spolovima - prije dvije godine odredio da žene u Njemačkoj vojsci moraju služiti i s oružjem u ruci - istodobno je postavljena i pravna bomba usred sustava opće vojne obaveze. Jer ako smiju ravnopravno služiti vojsku - što je onda s ravnopravnosti obaveze služenja? Upravo to pitanje će sljedećih tjedana biti razmatrano u Luksemburgu. Sukladno zakonu o ravnopravnosti spolova, tada se može očekivati presuda vojne obaveze - ako već postoji - za oba spola. A onda nije teško pretpostaviti da će se njemačka politika u svojem oportunizmu radije odlučiti za ukidanje vojne obaveze nego za uvođenje obaveze za oba spola, predviđa list. Vojna obaveza i obučenost vojnika posebno su važni, a osobito kada je riječ o međunarodnim misijama. Jer upravo je objavljen izvještaj nizozemskih stručnjaka koji je pronašao ozbiljne zamjerke nizozemskim vojnicima - zbog čega je došlo do jednog od najgorih zločina u novijoj povijesti, masakra u Srebrenici. Neue Osnabruecker Zeitung komentira da su nizozemski vojnici željeli biti heroji i spasitelji, no u stvarnosti to nisu bili. Oni su 1995. zakazali, kao i Ujedinjeni narodi, kada je u Srebrenici počinjen najgori pokolj na europskom tlu nakon II. svjetskog rata. Povjesničari nizozemskog Instituta za ratnu dokumentaciju u opsežnom izvještaju predbacuju im aroganciju, nespretnosti i loše planiranje. A ova žalosna bilanca je i dio obračuna s prošlošću koja je potrebna. Ona pokazuje da samo dobra volja najčešće nije dovoljna i često dobro razmišljanje može uzrokovati suprotnost od dobrih djela. Izvještaj prije svega treba poslužiti i kao pouka za budućnost da nevješto ponašanje i jasne vojne pogreške ne vode još jednom do tako fatalnih posljedica na sve češćim i sve riskantnijim međunarodnim mirovnim misijama, smatra Neue Osnabruecker Zeitung. I na kraju, tisak se osvrće i na posjet predsjednika Putina Njemačkoj pri kojem je dogovoren opsežan oprost ruskih dugova. Rheinische Post iz Duesseldorfa komentira da ako su njemačko-ruske konzultacije na St. Petersburgu u proljeće 2001. bile vrhunac lijepih riječi, onda se ovaj puta Weimar može držati vrhuncem korisnih djela. Oni će djelovati smjesta. Jer od kako Berlin šuti o Čečeniji, dijalog je postao osobito lagodan i prijateljski, smatra Rheinische Post. (DW) VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 10. IV. 2002. Liberalni imperijalizam je opasno iskušenje "Postoji jedna vrlo pomodna dijagnoza uzroka i rješenja za međunarodni terorizam, koju neki od njenih predstavnika nazivaju 'liberalnim imperijalizmom'. Ona ide ovako: 1. Uzrok u korijenu terorizma je siromaštvo. Ili kako se to ponekad kaže 'Nasilje je jedino oružje onih koji nemaju drugog načina biti saslušani'. 2. Najbolje izglede za ublažavanje svjetskog siromaštva daje masivna pomoć zapada - i novi 'Marshallov plan'. 3. Pomoć, međutim, nije dovoljna. Svijet je pun 'neuspjelih država'. One neće učinkovito koristiti pomoć bez usklađenog zapadnjačkog napora u, takozvanoj, izgradnji-nacija.(..) Tim se pogledima može proturječiti manje ambicioznim liberalizmom, kojega je najbolje izrazio veliki radikal 19. stoljeća, Richard Cobden u pismu Johnu Brightu: 'Na svim svojim putovanjima stalno mi se ukazuju tri misli: koliko nepotrebne brige i uzbunjenosti Engleska posvećuje poslovima stranih država, s koliko malo znanja ulazimo u zadaću uređivanja briga drugih naroda i koliko bolje bi mogli našu energiju uporabiti na poboljšavanju stvari kod kuće'. (...) Golemi su dokazi koji govore protiv toga da je terorizam reakcija na krajnje siromaštvo. Mnogi teroristi dolaze iz bogatih sredina, obrazovani su i vladaju informatičkom tehnologijom. Stvarno siromašni su mnogo više zaokupljeni preživljavanjem. Apetit za nasilnom promjenom dolazi nakon prelaska na viši standard. No pošteno je kazati da postoji neka veza između revolucionarnih aktivnosti i uočenih razlika u prihodima i bogatstvu. Povećanja jaza u prihodima neizbježno je kada neke zemlje ili neki sektori u zemlji krenu u suvremenost prije drugih. No kako se sve više i više naroda i zemalja uključuje u proces rasta, jaz se opet počinje smanjivati (matematiku tog procesa jednostavno je objasnio nobelovac Robert Lucas u 'Ekonomskim perspektivama', zima 2000.) Nije istina da zemlje ne mogu krenuti u samoodrživi razvoj bez vanjske pomoći. Oni koji to tvrde mogli bi pitati kako je industrijska revolucija uopće krenula. (...) Moja osobna preferencija je da se pomoć usmjeri ljudima ili malim zajednicama koji su gladni ili osiromašeni, ili koji bi mogli, uz malu pomoć, biti opskrbljeni čistom vodom i lijekovima za bolesti. Problem je što postoji toliko stotina gladnih nevladinih organizacija, koje se sve pozivaju na našu savjest, i ne znamo koja će od njih poslati pomoć gdje je najpotrebnija, a koja će najveći dio utrošiti na vlastitu administraciju ili na razne vrste protukapitalističke propagande. Kada bi samo neki izdavač bio dovoljno hrabar da osigura vodič za dobra dobrotvorna društva. Treći aspekt novog imperijalizma, izgradnja nacija, je taj koji me najviše uzbunjuje . Po procjenama Ujedinjenih naroda postoji više od 100 zemalja s represivnim vladama koje pokrivaju 3,6 milijardi ljudi ili 60 posto svjetskog stanovništva. Ljudska se prava ne zaustavljaju na granicama, i ako postoji prigoda da ih uvedemo u inozemstvu to trebamo i učiniti. Problem je u tome, i iz razloga koje dao Cobden, što ti pokušaji često sami sebe poražavaju. Studija Garyija Dempseya iz Cato instituta (Policy Anaysis, 21. ožujak) nabraja zemlju za zemljom, od Libanona do Somalija gdje je SAD ušao s neznanjem, a povukao se u sramoti. Najgori je primjer Afganistan, koji je prvo bio narušen sovjetskom intervencijom, onda potporom SAD-a najekstremnijim protusovjetski i protusuvremenim elementima u zemlji, i konačno pakistanskim unutarnjim službama sigurnosti koje su podupirale talibansku frakciju. Teško je generalizirati. No kako je napisao Dempsey, 'sigurnost SAD ne zahtijeva višetničku, liberalnu demokraciju u Afganistanu. Ona zahtjeva samo da se tamošnja vlada odvrati od pružanja utočišta teroristima kao što su to činili talibani.' Ono što me čini najsumnjičavijim spram izgradnji-nacija jest to da se ono prelako spaja s tradicionalnom željom ministra vanjskih poslova da očuvaju ili prošire svaku postojeću federaciju ili uniju i uspostave nove. Povijest ide natrag do britanskih pokušaja za uspostavom sada pokojnih rodezijskih i karibskih federacija, i upozorenja bivšeg predsjednika SAD-a Georgea Busha, bivšim sovjetskim republikama protiv odcjepljenja od Sovjetskog Saveza, i zapadnjačkih pokušaja da se Jugoslavija očuva i nakon točke u kojoj nije moguć povratak. Ja više volim, što nije moderno, gledanje Margaret Thatcher da je pogrešno sprječavati regije od odcjepljenja iz neželjene unije. Nadam se da će to ona primijeniti na Škotsku", piše Samuel Brittan. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 11. IV. 2002. Nepravedni međunarodni sud "Današnjim stvaranjem Međunarodnog kaznenog suda (MKZ) UN se nada da će pravosuđe dobiti međunarodni doseg. (...) No, kao i drugi međunarodni entiteti, njegovu ambicioznu sferu jurisdikcije vjerojatno će ometati njegov birokratski mehanizam kao i sukobljeni hirovi zemalja članica. Ovo predstavlja opasnost jer bi sud koji ostvaruje tek selektivnu pravdu mogao oslabjeti, umjesto da ojača, primjenu pravosuđa diljem svijeta. Sud je ustrojen na takav način da uopće nije vjerojatno da će istraživati zločine osim ako to posebno ne zatraži Vijeće Sigurnosti UN-a. Pet stalnih članica Vijeća- SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina - stoga će imati veliki utjecaj. Jednako tako, kako Rusija i Kina i same vrlo često teško povrjeđuju ljudska prava, sud bi mogao biti posebno nemoćan u područijma u kojima mu je potreban autoritet. MKZ bi trebao biti međunarodni posrednik pravde. No zanimljivo je to da se sud ne želi baviti međunarodnim vrućim pitanjima niti zločinima 'agresije' ili terorizma, jer ih je navodno preteško definirati. Ako sud neće rješavati ova pitanja, teško se može očekivati da će biti globalno relevantan. Ako hendikepirani međunarodni sud bude smatran idealom, stavovi prema pravosuđu će postati ravnodušni i cinični. No tu je i pragmatičnije i hitnije pitanje. Čak da je sud institucijski i sposoban primjenjivati slijepu pravdu diljem svijeta, tu je i problematično pitanje kako bi ta pravda tada bila primjenjivana. U slučajevima u kojima je međunarodni sud bio učinkovit, posebice nueremberški i tribunal za bivšu Jugoslaviju, suđenja su uslijedila nakon vojne pobjede. Kako se može očekivati da će sudske presude biti relevantne ako nema ove vrste vojnog trijumfa? Je li međunarodna zajednica pripravna početi vojni napad svaki put kada sud otkrije povredu zakona? Te manjkavosti dovoljno su velike i važne da MKZ, koji na papiru djeluje u redu, pretvore u tigra od papira. Umjesto stvaranja stalnog suda, međunarodna zajednica bi trebala razmisliti o efikasnom organiziranju procesa ad hoc tribunala kada su oni potrebni. Naposlijetku, do pravde nema prečica. Jedini način na koji međunarodna zajednica može zaista raditi na ostvarivanju pravde jest metodično pomagati zemljama da jačaju zakonodavstvo u svojim državama. Ovaj će zadatak najvjerojatnije i biti onoliko težak kao što se čini na prvi pogled, i ne može ga se započeti fanfarama međunarodnog suda. Pravdu će graditi svaka zemlja zasebno", stoji u uvodniku lista. THE NEW YORK TIMES 11. V. 2002. O savezništvu "Prije deset godina, televizijski snimci poražene iračke vojske kako se povlači potekle su generala Colina Powella- koji je oduvijek bio osjetljiv na 'mnijenje svjetske javnosti'- obustavi daljnje vojne akcije SAD-a. Kao rezultat činjenice da nismo dovršili tu bitku, američki životi uskoro moraju biti stavljeni na kocku kako bi nas zaštitili od nuklearne ucjene Sadama Huseina. Je li naš državni tajnik naučio lekciju o dovršavanju vojnih akcija? Izgleda da nije; sada provodi misiju s ciljem zaustavljanja Izraela da dobije rat protiv terorizma. Predsjednika Busha guraju u minsko polje pogrešaka. Kako ga stalno zlostavljaju - palestinski UN, demokrati u Kongresu i nervozne arapske diktature, Bush je natjeran na to da se 'obveže'- što je šifra za nametanje rješenja koja zahtijevaju ranjive američke vojnike da bi isto rješenje bilo nametnuto. Kao što su to Bill Clinton i Ehud Barak naučili na svojoj koži, radi se o zarukama u kojima jedna strana nema namjeru ući u brak. Tek kada se Jaser Arafat složi s primirjem i iskaže sposobnost da okonča agresiju koju provode bombaši- samoubojice, Izrael može početi povlačiti svoje snage iz samoubilačkih gradova. To je sporazum koji nastoji ostvariti Bushov izaslanik, general Anthony Zinni, na koji je izraelski premijer, Ariel Sharon, nevoljko pristao a kojeg je Arafat prijezirno odbio. Amerika ne može ustrajati na tome da se Izrael prestane boriti protiv terorizma a da istovremeno ne ustraje na tome da Arafatovi odredi smrti prestanu provoditi terorizam. Amerika ne može pretvoriti u prah stožer terorista Al Qaide nakon što smo bili napadnuti i istovremeno vršiti pritisak na našeg saveznika da prihvati činjenicu da njegove građane ubijaju braća Al Qaide. No kakva je bila Bushova reakcija na Arafatovo odbijanje primirja, uz koju su došli pozivi Saudijaca i Egipćana da se bori još jače? Bushova odlučnost svakim danom sve više kopni. Izvršio je pritisak na Izrael da obustavi borbe 'sada'- što će omogućiti arapskoj terorističkoj koaliciji da se pregrupira, da dobije nove pošiljke oružja iz Irana i nagrade od Saudijaca i Sadama kako bi infiltrirala još ljudskih bombi u Jeruzalem. Prošlog vikenda, Associated Press je izvijestio kako Bushovi pomoćnici tvrde da je naš predsjednik bio 'frustriran' nakon telefonskog razgovora sa Sharonom. Drugog sam 'višeg vladinog dužnosnika' pitao o tome i dobio odgovor kako je to 'laž'. Takve proturječne informacije vladinog osoblja ne idu u prilog ni predsjedniku ni tisku. Ne zaboravimo, Arafat je bio taj koji je započeo ovaj rat. On je nepokolebljivi saveznik Irana, koji mu šalje brodove pune oružja, i iračkog predsjednika Sadama, koji plaća arapske obitelji kojima je ispran mozak da žrtvuju svoju djecu. Drugi Arafatov teroristički saveznik je Sirija, koja podržava nove raketne napade Hezbolaha iz Libanona. (Kada se Izrael povukao iz svoje tampon zone u Libanonu, teroristi su proglasili pobjedu; sada ti zaraćeni Arapi dokazuju kako je 'zemlja za mir' naivna iluzija.) Što tjera Busha da postane nepouzdani saveznik dok se Izrael bori za svoj opstanak? Strah da će jednostrano televizijsko huškanje al- Jazeere dovesti do pada režima koje podržavamo u Egiptu i Jordanu. No ako su oni toliko slabi, bacamo svoj novac. Kao što je mudri i hrabri Fouad Ajami napisao u 'The Wall Street Journal'-u jučer, 'izlaz iz političke propasti je prekid arapskih zemalja, jednom zauvijek, s lažnom utjehom terorizma.' Izrael se ujedinjuje kako bi se odupro valu klevetanja. Sharonu su se pridružili Barak na ljevici i Bibi Netanyahu na desnici da objasne Amerikancima kako su Izrael i SAD u istoj bitci za zaštitu našeg stanovništva protiv terorizma. Ako se Shimon Peres prestane igrati politike, tim bi se glasovima mogli pridružiti novi izraelski veleposlanici u SAD-u i UN-u. Za razliku od ruskog uništavanja Groznog teškim topništvom dok je većina Europljana stidljivo skretala pogled, Izrael ne koristi svu svoju vojnu silu. Žrtvuje živote svojih vojnika kako bi zatočio teroriste i uništio njihove zalihe oružja istovremeno broj arapskih civilnih žrtava svodeći na minimum. Nasuprot ovom, dokumenti koji se mogu pronaći u Arafatovom stožeru pokazuju kako kupuje opremu za svoje 'žrtve' koje ubijaju izraelske civile. Pustimo Powella da se oslanja na arapske čelnike da navedu Arafata da prestane ubijanja koja je počeo i kontrolira svoje teroriste. Tada se Izrael može povući bez opasnosti. Tada dvije strane mogu osmisliti mudro odvajanje i izbjeći još jedan krug ratovanja", piše William Safire. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 11. IV. 2002. Islamistička internacionala "Svjetska mreža islamista želi objaviti rat Izraelu i Zapadu: među ostalima muslimanska braća Egipta, proiranski Hezbolah, palestinski Hamas pa čak i bivši turski predsjednik vlade Necmettin Erbakan priključili su se međunarodnom pozivu za proglašenje 'džihada'. Prijete li novi teroristički napadi? Hoće li sada tisuće dragovoljaca ući na palestinska područja? Sada je očito da ujedinjeni islamisti pokušavaju instrumentalizirati međunarodno stanje. Treba iskoristiti bijes muslimana između Alžira i Lahorea, Londona i Dar es Salama zbog izraelskoga rata u Palestini, borbe na libanonsko-izraelskoj granici, nejasnu budućnost Iraka i vojnu nazočnost SAD-a u islamskim zemljama. U predodžbama islamista Zapad vodi križarski pohod a samo se zajednički može braniti islamska Umma. Ne treba imati iluzija o tomu što im je na umu. Kad govore o džihadu ne misle samo na pučko značenje unutarnjih napora u duhu islama, nego uistinu na oružanu borbu. Džihadisti masovnim prosvjedima destabiliziraju umjerene islamske vlade. Ako već ne dođe do konačnog velikog rata, barem bi zemlje jedna za drugom morale padati u ruke islamista. Ako padne Kairo, past će i Aman. Zbog bijesnih prosvjeda kojih je već bilo u gotovo svim arapskim glavnim gradovima, ne može se isključiti mogućnost teških nemira u nekim zemljama. U Turskoj i Egiptu to je nevjerojatno. No nesigurnije je stanje primjerice u Jordanu - 60 posto stanovnika su Palestinci. Osim toga uznemiruje što je poziv islamista potpisalo više od 20 zemalja. Islamistička internacionala još nikada nije bila tako koordinirana. Pozivi na bojkot protiv Izraela i SAD-a, pozivi na oružanu borbu i apeli sigurnosnim snagama da podupru državne udare - svega toga je već bilo. Ali još nikada svega u isto vrijeme i u tako škakljivom stanju u svijetu. Koliko je poziv na džihad uistinu privlačan muslimanskom svijetu, vidjet će se možda već u petak - na možebitnim prosvjedima poslije molitva petkom", zaključuje Yassin Musharbash. FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. IV. 2002. Pouka Srebrenica "Svatko mora dati svoj doprinos svladavanju prošlosti. I akteri međunarodne zajednice kad je posrijedi obrada balkanskih ratova proteklih deset godina. Nizozemski institut za ratnu dokumentaciju čini to opširnim izvješćem o pokolju u Srebrenici. Mirovni napori Zapada, umjesto da smiruju, u mnogim su slučajevima još zaoštravali neprijateljstva, tako glasi opći prigovor. Tako su Ujedinjeni narodi Srebrenicu proglasili zaštićenom zonom ali zapravo nisu dali na raspolaganje sredstva za zaštitu opkoljenih bosanskih muslimana. Razmještanje slabe postrojbe sa slabim mandatom za bosanskoga je srpskoga vođu Radovana Karadžića i njegovog generala Ratka Mladića bilo poziv da nastave svoj rat progona. Slab su mandat oba ratnika protumačili kao jasnu naznaku da Zapad nije baš ozbiljno mislio s tom zaštitnom zonom. Karadžić i Mladić bili su u pravu sa svojim tumačenjem. Deportaciju ljudi iz Srebrenice međunarodna bi zajednica prihvatila jednako kao i ranije progone. Tek je pokolj osam tisuća ljudi iz enklave prisilio Zapad na promjenu strategije. Do Srebrenice UN je na Balkanu osiguravao nepostojeći mir, upravljao humanitarnom katastrofom. Tek je nakon toga NATO vojnim sredstvima iznudio primirje koje je kasnije dovelo do sklapanja mira", piše novinar lista isr. DIE WELT 11. IV. 2002. Prijatelji u nevolji "Diplomati rade kako najbolje umiju i služe se blagim jezikom: nema embarga protiv Izraela. No činjenica je da bi odugovlačenje izvoza Saveznog vijeća sigurnosti nužnih pogonskih dijelova izraelskih borbenih tenkova Merkava 4 moglo ukočiti kralježnicu izraelske kopnene obrane. Ali politički se signali šire na sve strane i štetni su, najviše za sudbonosne posebne odnose ove zemlje s Izraelom. Palestincima i islamističkim borbenim skupinama upućen je znak da se eskalacija njihova terora od jeseni 2000. isplati i da njihova - više očajnička nego strateška - protuobrana Izraelce izolira. Ne treba ni pitati hoće li glasna mirovna inicijativa ministarstva vanjskih poslova i njegovog gazde dobiti potporu tihim prekidom ugovora s ponosnim narodom. Prijatelji u nevolji baš ne vrijede puno. Ono što su u bolnoj povijesti židovskoga naroda njemački talenti za izradu i pogon borbenih tenkova napravili Židovima, nikada neće zaboraviti nijedan Židov, nijedan Izraelac. Sada se Savezna vlada obrušava na leđa Izraelaca kao da je u slabljenju Izraela patentirani recept za mir. Njemačka u načelu provodi krijeposnu politiku i ne isporučuje oružje državama u kriznim područjima - iako je tamo najpotrebnije. Tek je nedavno ta politika pogodila i partnera u NATO-u Tursku pod čijim su zapovjedništvom - usput rečeno - njemačke postrojbe u Afganistanu u olovno teškom položaju. Uskogrudno njemačko držanje prema izvozu oružja odavno politički opterećuje savez i sprječava euro-atlantsku suradnju koja je Bundeswehru žurno potrebna. Međutim, prema Izraelu njemačka je politika još pod Adenauerom i Straussom činila iznimke. Svaka se savezna vlada toga držala, uključujući i sadašnju, kad je dala podmornice posebne vrste. Razlog je uvijek bila egzistencijalna ugroza u kojoj je židovska država bila od prvoga dana svojeg postojanja. Ispravno je poduzimati sve za umirivanje i smirivanje Bliskog istoka. Ali u to ne pripada ostaviti Izrael na cjedilu", drži komentator lista Michael Stuermer. ITALIJA LA REPUBBLICA 11. IV. 2002. "Svjetski poredak neće doći do mira bez pravde" "'Nitko nije očekivao da će stvari ići tako brzo. U srpnju prošle godina zemalja koje su ratificirale sporazum bilo je tek 37. Mislilo se da kvota od 60 zemalja neće biti dostignuta prije 2007. ili 2008.. Međutim, došlo je do izvanrednog ubrzanja'. S telefona dolazi glas radosne i zadovoljne Emme Bonino. - Kako je, po Vašem mišljenju, došlo do tog ubrzanja? = Ideja da 'nema mira bez pravde', a to je slogan naše kampanje, prošlih je godina prokrčila velik put. Broje su se zemlje našle pred istim problemom: kako okrenuti stranicu ne zaboravljajući, ne zanemarujući prošlost. Svatko je dao, ili pokušao dati svoje rješenje. (...) - Je li postojanje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruanda omelo ili pomoglo taj proces? = Pomoglo ga je iz barem dva razloga. Prvo stoga što je ad hoc sudove htjelo i odlučilo Vijeće sigurnosti. (...) Rad sudova u Haagu i Arushi je u dobru i zlu dalo veliko iskustvo. (...) - Suđenje Slobodanu Miloševiću ide vrlo sporo. Prvih tjedana optužba nije djelovala jako učinkovito. Postoji rizik da tužiteljica Carla Del Ponte ne uspije uvjeriti suce u krivnju optuženika. = Svi se izlažemo tom riziku, ali je bolje izložiti se riziku nego ništa ne činiti. Stvaranje stalnog suda nije u pitanju; važno je, međutim, da ratifikacije budu što je moguće brojnije. Što će veći biti broj država koje pristupaju to će sud biti univerzalniji." "Povijesni zaokret nakon procesa za bivšu Jugoslaviju" "Antonio Cassese, međunarodno čuveni talijanski pravnik, bio je prvi predsjednik Haaškog suda, gdje je, nakon što je završio mandat predsjednika, više godine nastavio raditi kao sudac. - Je li postojanje ad hoc međunarodnih sudova, poput onoga za bivšu Jugoslaviju i onoga za Ruandu pomogao postići cilj međunarodnog kaznenog suda? = Naravno. U razradi statuta suda i procedure, predstavnici raznih vlada iskoristili su odvažne eksperimente sudskog inžinjeringa ostvarenog u Haagu. Poglavito glede procedure. No uzeli su u obzir i značajan doprinos Haaga u razjašnjavanju koncepata poput 'istrebljenja', 'dovođenja u ropstvo', 'mučenja', 'silovanja' i tako dalje. To su koncepti koje neki međunarodni sud nikada nije strogo odredio. - Što mislite pod 'odvažnim eksperimentima' suda za bivšu Jugoslaviju? = Jedna od glavnih zasluga Haaškog suda bila je ta da je uveo pronicljivost i inteligenciju u mnoge elemente tipičnog istražnog procesa kontinentalne Europe u tužbeni sustav (anglosaksonskog porijekla) razrađen u New Yorku, kada je 1993. bio odobren Statut. Primjerice, mnogo se više ovlasti dalo sucima i ubrzala procedura, izbjegla su se otezanja koja često obilježavaju suđenja u anglo- američkim zemljama'. - Glede Anglo-amerikanaca, Busheva je administracija nedavno zatražila da Haag ubrza svoj rad. Je li to znak da Amerika više ne voli Sud za bivšu Jugoslaviju, kojega je, međutim, u Clintonovim vremenima snažno zagovarala? = Ne. Želja je da se okonča sa dva ad hoc suda uvelike je opravdana, jer su vrlo skupi i trebali bi se ograničiti na suđenje vođama, a ne osobama nižeg ranga (koje na suđenje trebaju biti dovedene pred unutarnjim sudovima). Treba biti jasno, međutim, da to nema ništa s Međunarodnim kaznenim sudom: on će se ubrzo roditi unatoč apsurdnom protivljenju Sjedinjenih Država. Pretpostavljam da će njegovo rođenje biti dobro ako će države kojega su ga htjele znati izabrati uravnoteženog i hrabrog tužitelja, i nepristrane i neovisne suce." AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 10. IV. 2002. SAD uči špijunirati "Teroristički napadi na World Trade Center i na Pentagon pogodili su u jutro 11. rujna potpuno nepripremljeni SAD. 'Bio je to najlošiji posao kojega su američke tajne službe ikada obavile', rekao je tjedan dana kasnije suradnik Nacionalnog vijeća sigurnosti. Mnogi su političari bili šokirani što se to moglo dogoditi najvećoj i najbolje opremljenoj tajnoj službi svijeta. Robert Baer nije bio iznenađen. CIA je poslije hladnoga rata odustala od 'Spionage-Business' i povukla se iza elektronskih prislušnih uređaja i uredskih stolova, kaže bivši agent inozemne tajne službe. Stoga o aktivnostima terorističkih organizacija na Srednjem istoku 'nisu imali pojma', kaže Baer. 'Nitko se nije pokušao infiltrirati u te skupine, nitko nije želio prljati ruke.' Od svršetka hladnoga rata, tajne su službe postale birokracija koja se boji rizika i u prikupljanju informacija sve su se manje oslanjale na ljude. 60 posto agenata i obavještajaca 's mjesta događaja' je otpušteno, 90 posto proračuna od oko 35 milijarda dolara trošilo se na nadzorne uređaje 'National Security Agency' (NSA) i 'National Reconnaissance Office' (NRO). Istodobno je nedostajao stručni kadar koji bi procjenjivao poplavu prisluškivanih razgovora i satelitskih slika. 'Nijedan jedini voditelj bliskoistočnog odjela nije govorio perzijski, arapski ili turski', s pravom se požalio bivši agent Marc Reuel, koji je 90-ih godina radio za CIA-u, još prije terorističkih napada 11. rujna. Tajne su službe poslije katastrofe očajnički pozivale Amerikance sa znanjem jezika da se jave CIA-i. Prema časopisu 'The New Republic', osim 'intelektualne osrednjosti' CIA-inih djelatnika, tu je i otimanje za kompetencije između CIA-e, FBI-a i 'uhodničkih organizacija' NSA i NRO koje su podređene Pentagonu. U međuvremenu se navodno nešto poboljšalo: barem međusobno razgovaraju. Robert Baer koji je 21 godinu radio za CIA-u na Bliskom istoku, tečno govori arapski i slovi kao jedan od najboljih poznavatelja pozornice tajnih služba u regiji, dvoji da je to dovoljno. Mreža obavještajaca ne može se postaviti na noge od danas do sutra i tako stanje nije puno bolje nego ranije. SAD je i dalje upućen na saznanja drugih zemalja, izjavio je Baer nedavno u jednom interviewu na TV. Problem je pri tomu: 'Tajne službe Pakistana, Saudijske Arabije i Sirije simpatiziraju s Osamom bin Ladenom i vuku nas za nos.' Kongres istražuje promašaje tajnih služba. Vlada daje dodatne milijarde onim organizacijama koje su zakazale. Direktor CIA-e Tenet obećao je da će udvostručiti proračun i broj radnika za 'tajne operacije'. Za uspjeh u borbi protiv terorizma, SAD mora opet učiti kako 'ispravno špijunirati', kaže Baer. U to pripada i novačenje 'sumnjivih likova', bez podvrgavanja detektoru laži. Agenti izvješćuju da on zastrašuje mnoge 'potencijalne izvore'. Model za rad tajne službe nudi protuteroristički centar (CTC) gdje agenti CIA-e i FBI-a usko surađuju od 1986. CTC je sve što ostatak ljudi u tajnim službama nije: dinamičan, kooperativan i poslije hladnoga rata usmjeren na 'nove prijetnje'. Centar se ne usredotočuje kao CIA samo na 'tajne' nego ih pokušava povezati sa slobodno dostupnim izvorima i informacijama raznih službenih mjesta. Broj suradnika udvostručio se od 11. rujna na jednu tisuću, novac je na raspolaganju gotovo neograničeno. Povjerenstvo za reforme pod bivšim savjetnikom za sigurnost Brentom Scowcroftom moglo bi uskoro zatražiti i predložiti reorganizaciju svih tajnih služba po sličnom uzoru, svih sto tisuća djelatnika pod jednim krovom - i to CIA-inim. Ipak: ministar obrane Rumsfeld, poslije afganistanskog pohoda na vrhuncu svoje moći, već je dao naslutiti da neće odustati od nadzora najvećeg dijela proračuna tajnih služba. A šef CIA-e Tenet nije na glasu kao borac. 'Postoji opasnost da sve ostane po starom', boji se jedan suradnik Scowcroftovog povjerenstva", izvješćuje Lorenz Kummer. RUSIJA VEDOMOSTI 11.IV.2002. Miran život "Cijene nafte razveselile su Rusiju. Zimus je vlada sanjala o cijeni od 22 do 23 dolara za barel, ne usuđujući se ni pomisliti na 25 do 26 dolara. Protuteroristička operacija Izraela i prijetnje radikalnih arapskih režima o naftnom embargu dale su učinak koji se očekivao od američke operacije protiv Iraka. Sada, čak i ako se sukob vrati u prijašnje mrtvilo, pitanje Iraka opet će držati cijene na višoj razini. Rusiji je osiguran miran život do konca godine, a Kasjanovljevoj vladi potpuna proračunska udobnost i brži tempo rasta od planiranog. Usijane su se glave sjetile naftnog raja iz 1973. No analitičari ne vjeruju da je moguć embargo OPEC-a, kao što ne vjeruju ni u njegovu djelotvornost. Okolnosti su se promijenile. Istražene su zalihe dovoljne za sljedećih sto godina, dok je prije trideset godina taj rok bio pet puta kraći. Udio tržišta koji nadzire OPEC smanjio se preko 1,5 puta. Zemlje koje nisu članice OPEC-a povećavaju proizvodnju. Što cijena nafte bude više rasla, to će se u tim zemljama više ulagati u nova nalazišta. Čini se da je svijet izbjegao moguću naftnu katastrofu, a time će se postupno smanjivati i mogućnost zadržavanja kartelskih cijena. Ipak, predviđanja za sljedeće razdoblje upućuju na nastavak rata za cijenu između zemalja proizvođača i potrošača nafte i promjenu cijene u rasponu od 15 do 25 dolara. Upravo se na tom predviđanju temelji trogodišnji program ministarstva za gospodarski razvitak za koji je predsjednik Putin rekao da je neambiciozan. Prema tom programu, pesimistična je cijena 18,5 dolara, a optimistična 21-22 dolara. Pritom proračunski troškovi ostaju na postojećoj razini, a rast BDP-a u prosjeku iznosi 3,5 do 4 posto na godinu. Vlada je zapravo ekstrapolirala vrlo ugodnu sliku iz zadnje dvije godine na sljedeće tri. Ipak, tempo rasta se tada neće razlikovati od prosjeka u svjetskom gospodarstvu i neće utjecati na položaj Rusije. No glavna stvar nije jasna, tko će uz takav scenarij prisliti vladu da se bavi teškim i politički pogubnim strukturnim reformama. Ekstrapolirajući u vladinom duhu iskustvo prošlih godina, možemo pesimistično zaključiti - nitko", piše list. FRANCUSKA LE MONDE 11.IV.2002. Međunarodni kazneni sud kojega će sjedište biti u Haagu, postaje stvarnost "Međunarodna će zajednica uskoro dobiti novo pravno oruđe: stalni Međunarodni sud koji će suditi počiniteljima genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, čije ovlasti neće biti a priori zemljopisno ograničene, za razliku od dvaju postojećih međunarodnih sudova za Ruandu i za bivšu Jugoslaviju. Šezdeset ratifikacija sporazuma kojim se određuje statut suda, koliko je potrebno da sporazum stupi na snagu, zapravo je prikupljeno. Događaj će u četvrtak 11.IV. proslaviti Ujedinjeni narodi i nevladine organizacije koji su puno pridonijeli osnutku suda. (...) U ovoj fazi, velik broj zemalja još nije odobrio sporazum; među njima su Sjedinjene Države, Rusija, Japan, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i arapske države osim Jordana. No oduševljenje koje je u srpnju 1998. u Rimu očitovalo 120 država u prigodi prihvaćanja sporazuma, nije bilo bez rezultata. Dokument je otada potpisalo 139 država. Nastavljeni su pregovori oko pripreme popratnih dokumenata (pravila postupka i podnošenja dokaza, sastavnice zločina, sporazum između suda i UN-a, prijedlog o financiranju), u čemu su aktivno sudjelovale čak i zemlje koje su slovile kao najveći protivnici prijedloga na konferenciji u Rimu. Za sve njih, sud je stvarnost s kojom će trebati računati i, premda se neki još žele obraniti od njega neprihvaćanjem sporazuma, shvaćaju ga kao sud koji će biti univerzalan. SAD se ističe žestokim napadajima na Međunarodni kazneni sud (MKS). Demokratska je uprava u sporazum pokušala ubaciti dopune koje bi ustanovu lišile svakog smisla; nije u tomu uspjela, ali je Bill Clinton, pripremajući se za budućnost, ipak potpisao ugovor prije nego je otišao iz Bijele kuće. Danas Bushova vlada širi priču da će povući potpis i jamči da će se u UN-u usprotiviti izdvajanju i najmanjeg iznosa za sud. Tim žestokim napadajima koji neće spriječiti sud da počne raditi, Amerikanci žele otkloniti opasnost koju vide u njemu, naime rizik da se iz političkih razloga sami nađu na optuženičkoj klupi zbog možebitnog upletanja u zemljama koje su prihvatile sporazum. (...) Može li se sud zainteresirati za Bliski istok? Izrael koji je potpisao sporazum nije ga odobrio, a palestinska država koja službeno ne postoji, nije za to imala priliku. Dakle, sporazum se u načelu ne bi mogao primijeniti na dvije zaraćene strane, osim u slučaju (teorijskom) da Vijeće sigurnosti ili država potpisnica sporazuma na čijem su području počinjeni zločini proslijede predmet sudu. A na tom je području samo Jordan odobrio Rimski sporazum. Zacijelo je to učinio radi samozaštite, što je i nekolicinu afričkih zemalja potaknulo da ga potpišu. Kada je riječ o Čečencima, sud im neće biti ni od kakve koristi: teško je zamisliti da će Vijeće sigurnosti u kojemu Moskva ima pravo veta, predati predmet sudu; Rusija je potpisala sporazum, ali ga neće odobriti prije nego riješi taj unutarnji sukob. Drugi će sukobi umaći međunarodnom pravosuđu, ali će mnogi i ući u njegov djelokrug. 'Ne bojim se da će sud ostati bez posla', kaže stručnjak. Ako ugovor stupi na snagu 1.VII., sud tada još neće moći djelovati. Sjednica država članica treba se održati u rujnu kako bi se prihvatili zadnji dokumenti i utvrdili načini imenovanja sudaca i tužitelja. Države će zatim predložiti svoje kandidate i predviđa se da će u Haagu sve biti na svom mjestu početkom 2003. U međuvremenu će privremeni ured primati moguće žalbe i čuvati dokumente", izvješćuje Claire Trean. LE FIGARO 11.IV.2002. Tri bliskoistočna krivca "Kada mudrac pokazuje na Mjesec, luđak gleda u prst'. Ovom bi se starom kineskom poslovicom moglo protumačiti krvavo odugovlačenje izraelsko-palestinskog sukoba. George W. Bush, Ariel Sharon i Jaser Arafat postupaju kao taktičari, kao iskusni vojnici koji, nesposobni da vide dalje od karte u glavnom stožeru, iz uspješne pobjede hitaju u konačan poraz. Ovim trima negativnim junacima nedostaje strategija. Bush je spočetka postupao suprotno od Billa Clintona. Prepustio je Shrona i Arafata njihovoj 'plemenskoj svađi' kako bi se usredotočio na bitno: nadzor nad naftom u Perzijskom zaljevu. Agresija od 11.IX. učvrstila ga je u prijeziru prema izraelsko-palestinskom problemu. Pošto je u Afganistanu dobila prvu fazu 'rata protiv terorizma', Bijela kuća želi srušiti Sadama Huseina koji bi, kada jednom bude imao nuklearno oružje, mogao Amerikancima oduzeti monopol nad nalazištima nafte. Sukobi između Izraelaca i Palestinaca poprimili su takve razmjere da si Washington više ne može dopustiti otvaranje druge bojišnice na Bliskom istoku. Amerikancima se neće pridružiti arapski saveznici, pa čak je i Kuvajt kojeg je Sadam Husein zauzeo 1990. zaključio da bi bilo mudro pomiriti se s Irakom na arapskom susretu na vrhu u ožujku. K tome, kao što svjedoče razdražene mase od Maroka do Egipta, novi rat prijeti da čitavo područje gurne u kaos. Njegov bi paradoksalni učinak bio potvrda ideološkog trijumfa Osame bin Ladena. Isto vrijedi za Ariela Sharona! Na izborima je pobijedio takmaca Ehuda Baraka obećavajući sigurnost: ostvario je suprotan rezultat. Na svaku njegovu operaciju odmazde uzvraćeno je novim samoubilačkim napadom. Prošlog mjeseca ubijeno je 140 Izraelaca: to bi odgovaralo 1400 ubijenih u Francuskoj. Pače, Sharon koji je htio ukloniti Arafata, načinio je od njega mučenika kojeg časte ponovno ujedinjeni Palestinci. No Jaser Arafat nije zaslužio tu čast. Odbacivši u ljeto 2000. najvelikodušniji prijedlog koji mu je ikada ponudila izraelska vlada, omogućio je izbor Ariela Sharona. Povrh toga je, vjerujući da će eskalacijom terorizma izvući još više ustupaka, dao Izraelu alibi za ponovno zauzeće palestinskog područja. Nezaobilazni uvjeti za rješenje krize su poznati: zajedničko postojanje dviju država u granicama koje su ispravljene 1967; imenovanje Jeruzalema dvostrukom prijestolnicom uz posebne nagodbe za tri vjere Svetoga pisma. Iz toga nužno proizlazi sljedeće: Izrael mora vratiti u zemlju većinu kolonista, Palestinci se moraju odreći prava na povratak izbjeglica i u sami Izrael. Predugo su se George W. Bush, Ariel Sharon i Jaser Arafat zadovoljavali time da reagiraju, sada se moraju odvažiti da djeluju", u uvodniku lista piše Charles Lambroschini.