RUSIJA-NEZAVISIMAJA OD 10.4.02. O HAAŠKOME SUDU

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 10.IV.2002. Bez krunskih svjedoka "Uskoro će Savezna Republika Jugoslavija dobiti zakon kojim se uređuje suradnja s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ključne političke snage u Srbiji i u Crnoj Gori već su se dogovorile o nacrtu tog dokumenta. Tako će se ozakoniti predaja jugoslavenskih građana koja je sada po Ustavu zabranjena. Socijalistička narodna partija Crne Gore čiji će glasovi biti presudni u raspri o nacrtu zakona u saveznom parlamentu, zatražila je da se izručenje Haagu ograniči samo na skupinu osoba protiv kojih je Međunarodni sud već podignuo optužnicu. Prvi kandidati za odlazak u Haag jesu bivši suradnici bivšeg predsjednika SRJ-a Slobodana Miloševića - Vlajko Stojiljković, Nikola Šainović i Dragoljub Ojdanić, dok je pod upitnikom osoba srbijanskog predsjednika Milana Milutinovića. (...) Milošević, kao i prije, ne želi priznati zločine za koje ga se tereti (najteži je genocid). Optuženik i dalje odbacuje obranu. A sam Međunarodni sud i dalje po svom ukusu piše suvremenu jugoslavensku povijest - ne pozivajući za svjedoke one koji su doista utjecali na njezin tijek. Miloševićevi politički sugovornici iz 90-ih, među kojima su i čelnici svih zapadnih država, mogu šutjeti: prije nego pozove bilo koga od njih, sud prvo mora odlučiti je li poziv 'uputan'. Čak i ako sud odluči da je pojavljivanje ovih ili onih svjedoka na zahtjev optuženika 'uputno', potonji (Tony Blair, Bill Clinton, Helmut Kohl i drugi) mogu zanemariti poziv pod bilo kakvom izlikom. (...) Da bi se činio objektivniji, navest ću samo jedan odlomak iz jugoslavenskog dosjea kojeg je objavio francuski list 'Le Monde diplomatique': 'Premda su se spočetka zauzimale (zapadne zemlje, E.V.) za očuvanje cjelovite Jugoslavije, ubrzo su pristale uz politiku Bonna koji je priznao odcijepljene države i uz mišljenje Vatikana koji je bio sklon nastanku dviju novih katoličkih država - Hrvatske i Slovenije. Washington je u tom smjeru potaknuo jak hrvatski lobi u SAD-u; bio je sklon i osnutku bosanske muslimanske države što mu je omogućilo da svoju politiku sučeljavanja s nizom muslimanskih država (Irak, Iran, Libija) prikaže kao uravnoteženu'. Ono što je francuski list izložio kao suhu činjenicu, Milošević je preveo na običan politički jezik. Na suđenju je izjavio da se od početka 90-ih Zapad izravno miješao u sudbinu Jugoslavije. Cilj Zapada, napose SAD-a i Njemačke, po njegovu mišljenju, bila je uspostava prevlasti u istočnoj Europi zahvaljujući raspadu višenacionalnih država - Jugoslavije, SSSR-a i Čehoslovačke. (...) Miloševića i pokojnog Tuđmana (jedini nesrbin kojeg tužitelji spominju u negativnom kontekstu) otpužuju da su htjeli podijeliti Bosnu. No ICTY pritom zaboravlja da postoje živi svjedoci koji mogu potvrditi da je Izetbegović tada bio spreman da trguje bosanskim područjem. Zanemaruju se tisuće dokumenata koje su predočile i nove jugoslavenske vlasti, a svjedoče o zločinima nad Srbima. Sotonizacija Miloševića na Zapadu sve ove godine temeljila se uglavnom na svjedočenju političkih protivnika i na izvješćima zapadnih glasila, tj. imala je točno određene granice. Da bi se one proširile, a optužbama dao pravni prizvuk, ratove na prostoru bivše Jugoslavije trebalo je prikazati u kastriranom obliku. Primjerice, točke optužnice u svezi s događajima na Kosovu promatraju se izvan konteksta NATO-ova bombardiranja koje je počelo 24.III.1999. To jest, može se raspravljati o golemom broju izbjeglica, a pritom 'amputirati' uzročno-posljedičnu vezu koja se očitovala u porastu broja izbjeglica nakon bombardiranja i zločina Oslobodilačke vojske Kosova. ICTY bi u sadašnjem sastavu i formatu, s proračunom od gotovo sto milijuna (!) i sa sumnjivim statusom djelovao manje zatucano i dosljednije da: a) za primjer ne izbatina samo Miloševića i ostale srpske statiste, već i vođe drugih zemalja i etničkih skupina koji su sudjelovali u krvavim događajima; b) da prouči 'NATO-ov dosje' i da kao svjedoke pozove na sud vođe niza zemalja, makar i bivše; c) da se pozabavi i 'terorističkim dosjeom' kako bi utvrdio koliko su terorističke i fundamentalističke organizacije pomogle u raspirivanju separatističkih raspoloženja i međuetničkih napetosti. Na Miloševiću se uvježbava tehnologija obuzdavanja budućih enfant terriblea međunarodne zajednice - onih koji će SAD-u pasti u šake u protuterorističkoj i u drugim operacijama. Znači, on je oruđe u rukama istog Washingtona koji sada pokušava 'postrojiti' sve - od saveznika do onih koji o njemu ovise, koji su nemoćni ili se jednostavno boje", piše Evgenij Volin.