RFE 10. IV. HRPE POREZNOGA NOVCA ZA GUBITAŠE?

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 10. IV. 2002. Zagreb: nove hrpe novca poreznih obveznika za gubitaše Prilog Milan Gavrović. U Hrvatskoj se ponovno užurbano priprema program sanacije brodogradnje. Istodobno su u nevoljama i neke druge privredne grane koje nisu na listi za državnu pomoć. Ni med cvetjem ni pravice, kaže Krležin Petrica Kerempuh, a toga se očito drže i mnogi u Hrvatskoj, od vlade do medija. Tako tekstilci pate u skoro potpunoj tišini iako je kod njih trenutačno ugroženo oko 30 tisuća radnih mjesta, dok su poslovne nevolje brodogradilišta opet na velikim zvonima, a vlada ubrzano priprema još jedan program njihovog ozdravljenja. Prevedeno - nove hrpe novca poreznih obveznika kojima treba pokriti milijardu kuna gubitaka u pet velikih brodogradilišta. Između brodograditelja i tekstilaca postoje mnoge sličnosti i jedna, ali velika razlika. Tekstilci, grubo rečeno, šiju gaće, a brod je nacionalni proizvod i ponos. Inače, i jedni i drugi ne mogu bez izvoza. Tekstilci uglavnom rade doradne, tzv. loan poslove, u kojima strani kupac daje sve, uključujući i kroj. Ali i brodograditelji uvoze najveći dio onoga što ugrađuju u brodove. I jedni i drugi imaju mnogo posla; brodograditelji su ugovorili 50 novih brodova, a u tekstilnim se tvornicama radi prekovremeno, pa i subotama. I jedni i drugi pod velikim su pritiskom niskih cijena i prejake kune. I konačno sada su i jedni i drugi u nevoljama: brodograditelji su nagomilali nove gubitke, a od tekstilaca strani kupci ponovno traže da snize cijene. U suprotnom, poći će dalje na istok: u Srbiju ili Bugarsku. Pred onom jednom, ali presudnom razlikom sve sličnosti padaju u vodu, pa i to što je u tekstilu zaposleno mnogo više ljudi. Oni su uvijek morali živjeti od svojih prihoda, dok su pojasevi za spašavanje, koje je država dosad dobacila brodogradnji, koštali skoro milijardu dolara. Iako je svaka novčana doznaka bila popraćena programom sanacije u njoj se ništa bitnog nije promijenilo. Posljedica je da hrvatskim brodogradilištima treba prosječno tri do četiri mjeseca za jedan brod, dok je japanskim dovoljno četrnaest dana. Stara je istina da državna intervencija u gospodarstvu daje loše rezultate. Rast produktivnosti uvijek je rezultat konkurencije na tržištu, a skoro nikad sanacionih programa smišljenih u ministarstvima. Zato je ono što se prikazuje kao pomoć tvrtkama u nevolji zapravo znatnim dijelom i uzrok tih istih nevolja jer omogućava da se račun za gubitke ispostavlja državi. Ali ako je već tako, onda bi iste izglede morali imati svi, pa i tekstilci. Oni ne grade brodove, ali izvoze i zapošljavaju ljude čija djeca jedu isti kruh. (RFE)