VB - THE ECONOMIST 23. III. NOVI RIM I NOVI BARBARI

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 23. III. 2002. Novi Rim i novi barbari "Nedugo nakon 11. rujna, otac predsjednika Busha je istaknuo kako 'jednako kao što je Pearl Harbor ovu zemlju trgnuo i osvijestio da ne možemo izbjeći dužnost da obranimo slobodu u Europi i Aziji u Drugom svjetskom ratu, i ovaj najnoviji iznenadni napad bi trebao osvijestiti ispraznost teorije nekih da Amerika sama može voditi rat protiv terorizma, ili bilo koji drugi rat, kad smo već kod toga.' No američki saveznici počeli su se pitati je li ovo zaista lekcija koja je naučena - ili ono što se čini kao uspjeh u kampanji u Afganistanu pokazuje kako unilateralizam funkcionira sasvim dobro. SAD je, prema toj teoriji, toliko dominantan da si zapravo može priuštiti da rat najvećim dijelom vodi sam. Istina je da niti jedna zemlja još od vremena Rima nije u tolikoj mjeri bila moćnija od drugih, no čak je i Rim naposljetku propao. Prije samo deset godina, uvriježeno je mišljenje bilo kako moć Amerike slabi. Najprodavanije knjige bavile su se temom propasti Amerike. Japan je uskoro trebao postati 'Broj jedan'. Taj je stav tada bio pogrešan, a kada sam 1989. napisao 'Bound to Lead' (Predodređen da vodi), ja sam, kao i ostali, predviđao nastavak jačanja moći SAD-a. No novo opće prihvaćeno mišljenje kako je Amerika nepobjediva jednako je opasno ako vodi vanjskoj politici koja kombinira unilateralizam, aroganciju i uskogrudnost. Brojni su pristaše 'realističke' teorije o međunarodnim odnosima također izrazili sumnju u trajnost američke dominacije. Kroz povijest, koalicije zemalja uvijek bi naposljetku činile ravnotežu dominantnim zemljama, a potraga za tradicionalnim promjenama u ravnoteži moći i novim izazovima državi već je u tijeku. Neki vide Kinu kao novog neprijatelja; drugi kao glavnu prijetnju predviđaju koaliciju Rusije, Kine i Indije. No čak ako Kina i zadrži visoku stopu rasta od 6 posto dok SAD ostvaruje tek 2 posto, neće dostići SAD u osobnom dohotku po glavi stanovnika (mjereno po kupovnoj moći) do druge polovice ovog stoljeća. Drugi pak Europu koja se ujedinjuje vide kao potencijalnu federaciju koja će predstavljati suparnika SAD-u u borbi za mjesto glavne velesile. No ovo se predviđanje temelji na visokom postotku europskog političkog jedinstva i lošim transatlantskim odnošajima. Iako realisti potiču raspravu o važnom pitanju, o uravnoteženju moći u međunarodnoj areni, njihova potraga za novim hladnoratovskim izazovima u velikoj je mjeri pogrešna. Oni, naime, ignoriraju dublje promjene u raspodjeli i prirodi moći u suvremenom svijetu. Tri vrste moći Na prvi pogled, nesrazmjer između američke moći i one ostatka svijeta djeluje zastrašujuće. U okvirima vojne moći, SAD je jedina zemlja koja posjeduje i nuklearno oružje i ono konvencionalno, s globalnim dosegom. Američko ulaganje u vojsku veće je od onog slijedećih osam najmoćnijih zemalja zajedno, a SAD predvodi i 'revoluciju u vojnim pitanjima' zasnovanu na informacijama. U gospodarskim okvirima, udio SAD-a u svjetskoj proizvodnji, 31 posto, jednak je zajedničkom udjelu slijedeće četiri najmoćnije zemlje svijeta (Japan, Njemačka, Velika Britanija i Francuska). U okvirima kulturološkog utjecaja, SAD je uvjerljivo najveći izvoznik filmova i televizijskog programa. Svake godine privlači i najveći broj stranih studenata u svoje koledže i sveučilišta. Nakon propasti Sovjetskog Saveza, neki su analitičari tvrdili da u svijetu koji je nastao kao posljedica tog raspada, postoji samo jedna sila, drugi su tvrdili da je sila nekoliko. I jedni i drugi su u krivu jer i jedni i drugi govore o različitim dimenzijama moći za koje se više ne može pretpostaviti da će ih vojna dominacija udružiti. Oni koji govore o jednoj sili preuveličavaju moć SAD-a da ostvari rezultate koje želi u nekim dimenzijama svjetske politike, dok oni koji govore o nekoliko sila krivo impliciraju kako postoji nekoliko približno jednako moćnih zemalja. Umjesto ovog, moć u globalnom informacijskom dobu raspodijeljena je među zemljama prema shemi koja nalikuje složenoj trodimenzionalnoj igri šaha. Na najvišoj, gornjoj šahovskoj ploči, vojna moć je najvećim dijelom jednostrana. SAD je, kao što sam već naveo, jedina zemlja koja raspolaže i međunarodnim nuklearnim oružjem i moćnim, tehnološki sofisticiranim zračnim snagama, mornaricom i pješaštvom koje može prerasporediti bilo gdje u svijetu. No na srednjoj šahovskoj ploči, približno jednaku gospodarsku moć ima nekoliko zemalja; SAD, Europa i Japan predstavljaju dvije trećine svjetske proizvodnje dok će dramatični gospodarski rast Kine tu zemlju vjerojatno učiniti četvrtim velikim igračem. Na gospodarskoj ploči, SAD nije apsolutna velesila i često mora kao ravnopravan pregovarati s Europom. Najniža, donja ploča predstavlja područje međunarodnih odnošaja koji nadilaze granice i kontrolu vlade. Ovo područje uključuje razne igrače, npr. bankare koji elektronskim putem prebacuju sume koje premašuju proračune većine zemalja s jedne strane, i teroriste koji prebacuju oružje ili hakere koji ometaju funkcioniranje Interneta s druge strane. Na ovoj najnižoj ploči, moć je raspršena u mnogo smjerova i nema nikakvog smisla govoriti o jedinstvenoj velesili, nekoliko njih ili o hegemoniji. Oni koji preporučuju hegemonijsku američku vanjsku politiku koja se zasniva na takvim tradicionalnim opisima američke moći oslanjaju se na sasvim neprikladnu analizu. Kada sudjelujete u trodimenzionalnoj igri, izgubit ćete ako ste usredotočeni samo na gornju ploču i ne uspijevate registrirati ostale dvije ili vertikalne veze među njima. Svijet koji se smanjuje i integrira Zbog njegovog čelnog položaja u informacijskoj revoluciji i njegovih prošlih ulaganja u tradicionalne resurse moći, SAD će vjerojatno ostati jedina najmoćnija zemlja svijeta u većem dijelu ovog novog stoljeća. Iako je moguće da će biti stvorene nove koalicije koje bi za cilj imale izazvati američku moć, nije vjerojatno da će postati čvrsti savezi osim u slučaju da SAD svojom čvrstom moći iznuđivanja bude rukovodio na drzak i unilateralan način koji potkopava njegovu diskretnu ili privlačnu moć - važnu sposobnost da se druge navede da žele isto što i vi. Kao što je to Josef Joffe, urednik 'Die Zeit'-a, napisao, 'Za razliku od proteklih stoljeća, kada je rat bio veliki posrednik, danas najzanimljiviji tipovi moći nisu povezani s oružjem.' Danas se mnogo više isplati 'druge navesti da žele isto što i vi', a to je povezano s kulturološkom privlačnosti i ideologijom, zajedno s određivanjem planova i gospodarskim poticajima za suradnju. Diskretna moć posebice je važna kada su posrijedi pitanja koja nastaju na donjoj šahovskoj ploči međunarodnih odnošaja. Pravi izazovi američkoj moći diskretni su a, ironično, iskušenje unilateralizma naposljetku bi moglo oslabiti SAD. Suvremena informacijska revolucija i globalizacija koja ju prati transformiraju i smanjuju svijet. Na početku ovog novog stoljeća, ove dvije sile zajednički su ojačale moć SAD-a. No, vremenom, tehnologija će se proširiti i u druge zemlje a američka će se relativna nadmoć smanjiti. Npr., danas američko stanovništvo, koje predstavlja dvadesetinu globalnog stanovništva, predstavlja više od pola korisnika Interneta. Za deset ili dvadeset godina, kineski će vjerojatno biti dominantni jezik Interneta. Neće oduzeti primat engleskom kao 'lingua franca', no azijska cyber - i gospodarska zajednica bit će moćnije od one američke. Što je još važnije, informacijska revolucija stvara virtualne zajednice i mreže koje nadilaze nacionalne granice. Međunarodne korporacije i nevladini igrači (uključujući i teroriste) imat će veće uloge. Vrijedi istaknuti da je tijekom 1990-tih koalicija zasnovana na nevladinim organizacijama oformila sporazum o nagaznim minama unatoč protimbi najsnažnije birokracije u najsnažnijoj zemlji. 11. rujan bio je užasan simptom dubljih promjena koje su se već događale u svijetu. Tehnologija je raspršila moć dalje od vlada i dala ju pojedincima i skupinama koji su tako dobili uloge u svjetskoj politici (...) koje su nekoć bile rezervirane za vlade. Privatizacija se povećava a terorizam je privatizacija rata. Globalizacija smanjuje udaljenosti a događaji u udaljenim kutovima planeta, kao što je Afganistan, mogu imati velikog utjecaja na američke živote. Na kraju hladnog rata, mnoge je promatrače progonila utvara povratka američkog izolacionizma. No osim povijesne rasprave između izolacionista i internacionalista, i među internacionalistima je postojao jaz između unilateralista i multilateralista. Neki, kao kolumnist Charles Krauthammer, pozivaju na 'novi unilateralizam', kojim bi SAD odbijao igrati ulogu 'miroljubivog člana međunarodne zajednice' i besramno ostvarivao isključivo svoje ciljeve. Govore o svijetu sa samo jednom silom zbog neviđene američke vojne moći. No vojna moć sama po sebi ne može ostvariti rezultate koje Amerikanci priželjkuju kada je posrijedi čitav niz pitanja koja su važna za njihovu sigurnost i napredak. Kao pomoćnik ministra obrane u razdoblju između 1994. i 1995. godine, posljednji sam koji će nijekati važnost vojne sigurnosti. Ona je jednako važna kao zrak koji dišemo. Bez nje, sve je ostalo nevažno. Američka vojna moć od ključne je važnosti za globalnu stabilnost i ključni je dio reakcije na terorizam. No metafora rata ne bi nas trebala zaslijepiti tako da ne vidimo činjenicu da će potiskivanje terorizma zahtijevati godine strpljive civilne suradnje s drugim zemljama. Vojni uspjeh u Afganistanu riješio je najlakši dio problema a Al Qaida i dalje ima postaje u oko 50 zemalja. Djelomična priroda uspjeha u Afganistanu ilustrira stalnu potrebu za suradnjom a ne ide u prilog unilateralistima. Opasnosti samostalnog djelovanja Problem Amerikanaca u 21. stoljeću jest taj da je sve više stvari izvan kontrole čak i najmoćnije države. Iako SAD funkcionira dobro kada su posrijedi tradicionalne mjere, u svijetu je sve više toga što te tradicionalne mjere ne uspijevaju riješiti. Pod utjecajem informacijske revolucije i globalizacije, svjetska politika mijenja se na način koji znači to da Amerikanci ne mogu ostvariti sve svoje međunarodne ciljeve djelujući samostalno. Npr., međunarodna financijska stabilnost od ključne je važnosti za napredak Amerikanaca, no SAD-u je potrebna suradnja drugih kako bi ju osigurao. I globalna promjena klime će utjecati na kvalitetu života Amerikanaca, no SAD ne može riješiti problem sam. U svijetu u kojem granice postaju sve propusnije na sve, od droga do međunarodnog terorizma, Amerika mora mobilizirati međunarodne koalicije kako bi počela rješavati zajedničke prijetnje i izazove. Prijetnja barbara U svjetlu tih novih okolnosti, kako bi jedina supersila trebala voditi svoju vanjsku politiku u globalnom informacijskom dobu? Neki Amerikanci u iskušenju su vjerovati da bi SAD mogao smanjiti svoju ranjivost ako povuče svoje vojnike, ograniči saveze i počne slijediti u većoj mjeri izolacionističku vanjsku politiku. No izolacionizam ne bi uklonio ranjivost. Teroristi koji su napali 11. rujna za cilj nisu imali samo smanjivanje američke moći, željeli su slomiti i ono što Amerika predstavlja. I da SAD ima slabiju vanjsku politiku, takve bi mu skupine zamjerale moć američkog gospodarstva koje bi i u tom slučaju imalo veliki utjecaj. Američke korporacije i građani predstavljaju globalni kapitalizam, kojeg neki vide kao anatemu. Osim toga, američka pop kultura ima globalni doseg bez obzira na ono što vlada čini. Utjecaju Hollywooda, CNN-a i Interneta ne može se pobjeći. Američki filmovi i televizija prikazuju slobodu, individualizam i promjenu, ali i seks i nasilje. Općenito, globalni doseg američke kulture pomaže naglasiti diskretnu moć Amerike. No naravno, u tome ne uspijeva kod svih. Individualizam i slobode privlačni su mnogima ali su nekima odbojni, posebice fundamentalistima. Američki feminizam, otvorena seksualnost i izbor pojedinaca duboko su subverzivni kada su posrijedi patrijarhalna društva. No nije vjerojatno da će ti tvrdi orasi oporbe katalizirati mržnju osim ako SAD ne napusti svoje vrijednosti i slijedi arogantne i drske politike koje su omogućile ekstremistima da privuku većinu u sredini. S druge strane, (...) je istina da je pravih multilateralista koji svoja uvjerenja i prakticiraju malo, a multilateralizam mogu koristiti i manje države kako bi SAD prikovale za tlo kao Gulivera među Liliputancima, no ovo ne znači da multilateralni pristup nije općenito u američkom interesu. Postavljajući svoju politiku u multilateralni okvir, SAD može svoju ogromnu moć učiniti legitimnijom i prihvatljivijom drugima. Niti jedna velesila ne može si priuštiti to da bude isključivo multilateralistička, no to bi trebalo biti polazište politike. A kada ta velesila svoje nacionalne interese definira tako da uključuju i globalne interese, određena razina unilateralizma vjerojatno će biti prihvatljivija. Takav će pristup biti od ključne važnosti za dugovječnost američke moći. Trenutno, nije vjerojatno da će SAD biti suočen s izazovom svojoj nadmoći od strane drugih država osim ako ne bude djelovao toliko arogantno da pomogne drugima prevladati svoje ograničenosti. Veći izazov za SAD bit će naučiti kako surađivati s drugim zemljama kako bi učinkovitije kontrolirao nedržavne igrače koji će sve više dijeliti pozornicu s državama. Kako kontrolirati donju šahovsku ploču u trodimenzionalnoj igri, i kako uspjeti da čvrsta i diskretna sila jačaju jedna drugu ključni su izazovi vanjske politike. Kao što je to tvrdio Henry Kissinger, ispit povijesti za ovu generaciju američkih čelnika bit će taj hoće li moći preobraziti sadašnju nadmoćnu silu u međunarodni konsenzus i široko prihvaćene norme koje će biti u skladu s američkim vrijednostima i interesima kako američka dominacija bude slabjela krajem stoljeća. A to se ne može ostvariti unilateralno. Rim nije propao zbog uspona novog imperija, nego zbog unutrašnjeg raspada i tisuća udaraca različitih barbarskih skupina. Dok je unutrašnji raspad uvijek moguć, niti jedan od često navođenih trendova trenutno ne upućuje u tom smjeru. Osim toga, (...) američka javnost često je realna u svezi ograničenja moći svoje zemlje. Gotovo dvije trećine anketiranih u principu se protivi tome da SAD u inozemstvu djeluje samostalno, bez pomoći drugih zemalja. Američka javnost ima, izgleda, intuitivnu sklonost diskretnoj sili, čak i ako ne zna za taj pojam. S druge strane, teže je isključiti barbare. Dramatično smanjena cijena komunikacija, uspon transnacionalnih domena (uključujući Internet) koje prelaze granice i 'demokratizacija' tehnologije koja ogromnu moć uništenja stavlja u ruke skupina i pojedinaca, sve ovo upućuje na dimenzije koje su povijesno nove. U prošlom stoljeću, Hitler, Staljin i Mao trebali su moć države da bi nanijeli veliko zlo. Kao što je Hart-Rudmanovo povjerenstvo za nacionalnu sigurnost istaknulo prošle godine, 'Takvi muškarci i žene u 21. stoljeću bit će mnogo manje vezani ograničenjima države nego oni u 20.(...)... Jasno je da su mogućnosti koje na raspolaganju imaju manje skupine ili čak pojedinci koji za cilj imaju prouzročiti masovnu štetu onima koje smatraju svojim neprijateljima sve veće.' Jer je stanje takvo, nacionalna obrana poprima novu važnost i novo značenje. Ako takve skupine dobiju nuklearni materijal i prouzroče niz događaja koji bi uključivali veliko uništenje i ometanje funkcioniranja društva, američki bi se stavovi mogli dramatično promijeniti, iako je smjer promjene teško predvidjeti. Kako smo suočeni s takvom prijetnjom određena razina unilateralne akcije, kakvu predstavlja rat u Afganistanu, opravdana je ako donosi globalne koristi. Napokon, britanska je mornarica smanjila gusarsku pošast mnogo prije potpisivanja međunarodnih konvencija sredinom 19. stoljeća. Broj jedan, ali... Sjedinjene Države na dobrom su putu da zadrže vodeće mjesto u svjetskoj politici u većem dijelu 21. stoljeća. Ova prognoza temelji se na određenim pretpostavkama. Npr., pretpostavlja da će američko gospodarstvo i društvo ostati snažni i neće propasti; da će SAD zadržati svoju vojnu snagu ali neće postati pretjerano militariziran; da Amerikanci neće postati toliko unilateralni i arogantni u svojoj snazi da protrate veliku diskretnu moć zemlje; da neće biti nekakvog katastrofalnog niza događaja koji bi iz temelja preobličio američke stavove u izolacionističkom smjeru; i da će Amerikanci definirati svoje nacionalne interese na širok i dalekovidan način koji uključuje globalne interese. Svaka od tih pretpostavki može se preispitivati, no trenutno ne djeluju vjerojatnije od svojih alternativa. Ako se pretpostavke budu pokazale točnima, Amerika će ostati broj jedan. No neće ostati ono što je bila nekoć. Informacijska revolucija, tehnološke promjene i globalizacija neće zamijeniti države ali će nastaviti komplicirati stanje u svjetskoj politici. Paradoks američke moći u 21. stoljeću jest taj da najveća sila od vremena Rimskog imperija ne može unilateralno ostvariti svoje ciljeve u globalnom informacijskom dobu", piše Joseph Nye, dekan "Harvard's Kennedy School of Government" i autor knjige 'The Paradox of American Power: Why the World's Only Superpower Can't Go It Alone" (Paradoks američke moći: zbog čega jedina svjetska supersila ne može sama).