NJ BR.15-DIE ZEIT - UMORNA DEMOKRACIJA?

NJEMAČKA DIE ZEIT br. 15/2002 Defektna demokracija "Jedan duh kruži u mladim i starim demokracijama i gdje se pojavi, ostavlja tragove. Parlamentarizam ne postaje jači nego slabiji, Pravna država i dioba vlasti slove kao teške i zamršene. Novi tip desnih političara izlazi na površinu a iz njihovih usta riječ demokracija dobiva mračan prizvuk. Prikupimo tragove jer njih ima više nego dovoljno. U Italiji vlada Silvio Berlusconi, predsjednik vlade koji zemlju drži svojom tvrtkom. Industrijski magnat jedan je od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Italiji. Pripadaju mu najveće privatne postaje u zemlji, uz njih osiguravajući zavodi, građevinske tvrtke, novinske i knjižarske izdavačke kuće, tvrtka za proizvodnju filmova i najveća videoteka u zemlji. Tamo gdje ne vlada, govore njegovi kritičari, vladaju njegovi condottieri. Talijansku naciju Berlusconi drži svojom tvrtkom. Stoga za njega Italija d.d. nije političko društvo nego zajednica dobiti koja se sprema za svjetsko tržište. Tamo gdje su ranije bili građani, danas su pripadnici tvrtke. Da bi svi vjerovali u tvrtku, šef se osobno brine za Corporate Identity. Berlusconi nadzire tri najveće talijanske televizijske postaje čije programe uglavnom čine športske i zabavne emisije. Obilno seksa, zatim opet šport. Sve zajedno, kako kažu njegovi odanici, služi 'borbi protiv nihilizma'. Berlusconi je brižno pod svoj utjecaj doveo i javno-pravni televizijski program riječima 'Tu se držim po strani'. Onaj tko državu drži svojom privatnom tvrtkom, za njega je dioba vlasti loša stvar. Berlusconi želi s pravosuđem obaviti kratak proces, osobito stoga što istražuje protiv njega zbog krivotvorenja bilance i korupcije. Berlusconi koji uživa potporu njemačkih kršćanskih demokrata, razvodnio je stari zakon protiv krivotvorenja bilance i do neprepoznatljivosti bagatelizirao nalaz kaznenog djela. Milanskim istražnim sucima koji istražuju protiv njega, 'slučajno' je ukinuta osobna zaštita kao da su pušteni za odstrjel. Razdvajanje vlade i pravosuđa očito ugrožava mir u pogonu 'tvrtke Italija'. Jer kamo bi stigao koncern kad bi njegov pravi odjel istraživao protiv vlastitoga šefa? U Austriji vlada koalicija koju je, šala iz poslijeratne povijesti, savezni predsjednik pustio na dužnost tek nakon što je pismeno izjavila odanost ustavu. U poluvremenu koalicije OEVP/FPOE Austrija pruža čudnovatu sliku. Vlada raspoloženje izgreda, zemlja se nalazi u nekoj vrsti populističkog trajnog uzbuđenja. Tisak je, uz budno sudjelovanje koncerna WAZ, zvučnika desnih SPD-ovih krugova, zavjetovan kao kartel i prožet gustim spletom stranačkih interesa. Kao i Berlusconi, i kancelar u sjeni Joerg Haider novine i televizijske postaje svoje zemlje drži dijelom vlade. One su tijela mobilizacije koja se po želji stavljaju u pogon i opet isključuju. Tako je nastala pregrijana demokracija raspoloženja u kojoj parlamentarna legitimacija postaje čudnovato otrcana. Kancelar Schuessel želio je prekinuti okoštalo proporcionalno društvo i austrijsko društvo osloboditi okova stranačke države. Dogodilo se suprotno. Stranke su 'javna i državi bliska područja podvrgnule još oštrijem stisku' (Robert Misik). Dramatična je slika mladih demokracija, ponajprije u Bjelorusiji, gdje izvršni autokrat Aleksandar Lukašenko uz zloporabu svoje predsjedničke vlasti vlada kako ga je volja. U Rusiji predsjednik Vladimir Putin obilno koristi svoje ovlasti da bi igrao čak i zakondavca i donosio dekrete. A i Putin drži medije organima odobravanja koje se po želji može uključivati i isključivati. Zlobnoj TV postaji TW-6 stavio je brnjicu i istodobno nekoliko puta prekršio rusko medijsko pravo. Stara postaja sada može opet emitirati pod novim nazivom, ali ovaj su put novinari politički čvrsto privezani. Istodobno je Putin američkoj postaji za inozemstvo Radio Liberty oprezno pokazao instrumente. Ako će postaja svoj program emitirati i na čečenskom, 'postupit će u skladu sa zakonom' i oduzeti mu dozvolu. Ni njemačka nadmenost nije na mjestu. U Saveznoj Republici bivši kancelar Helmut Kohl odbija predati imena donatora stranke. Svoju 'časnu riječ' stavlja iznad zakona i sustava. Teško će se razjasniti je li u igri bila korupcija. Ali još dok su socijaldemokrati mobilizirali protiv prakse CDU-a, koelnski je SPD spleo Amigo mrežu za bezalternativno postavljanje velikih industrijskih postrojenja. Protiv zagrijavanja zbog trenja u parlamentu, 'Sustav Palermo' primijenio je podmazivanje novcem. (...) I savezni kancelar Schroeder ima smisla za povećanje izvršne vlasti. To apsolutno nema nikakve veze s autokratizmom koji u Italiji i Austriji diže glavu, ali u njegovoj se vladi ubrzalo ono što se već primjećivalo u Kohlovom sustavu: slabljenje parlamenta i premještanje političkih odluka u predsoblje udruga i stražnju sobu gospodarstva. Schroeder, blagi makijavelist, radi s prakonzervativnim instinktom. Želi nanjušiti one rijetke occassioni u kojima se još uopće mogu donositi političke odluke. Te mogućnosti radije otkriva izvan parlamenta. Uspješno organizira okrugle i četverouglaste stolove koji vijećaju pored ili umjesto parlamenta i njegovih odbora. Povjerenstva cvjetaju a odnosi snaga pomiču se od legislative u egzekutivu. Kancelar je majstor u izmišljanju sporednih parlamenata koje bira uz dobronamjerno uzimanje u obzir vlastitih interesa i koje uz uključivanje SPD-ovih kućnih filozofa donosi čelniku - kao kod nacionalnog etičkog vijeća. A kod 'nuklearnog konsenzusa' Schroeder je narodno zastupništvo doveo u položaj ratificiranja u kojemu može reći samo još da ili ne. Ponekad se parlament čini posve suvišnim. Ministar obrane Scharping, koji je prošloga ljeta svojim biračima mahao preko magazina Bunte iz španjolskog bazena s pjenušcem, kod financiranja Airbusa pokušao je odmah sasma preskočiti narodno zastupništvo. Moglo bi se tako nastaviti, jer duh 'slabljenja demokracije' ima mnogo lica. To ne znači da se vrijeme liberalne pravne države primiče kraju, ali ono što uznemiruje političke znanstvenike i sociologe, su zaobilaženja demokratskog postupka i pozivi za 'oštrijim zvukom države'. Nakon jednog desetljeća deregulacije raste iskušenje da se legislativu ne shvaća više baš tako ozbiljno niti diobu vlasti baš tako precizno. Tako različiti mozgovi kao Ralf Dahrendorf i David Held ili naposljetku Wolfgang Merkel i Aurel Croissant, primjećuju da se 'slabljenje liberalnog poretka' i 'labavljenje njegovih institucionalnih temelja' događa upravo u doba kad 'su nestali komunistički neprijatelji'. Dahrendorf je dalekovidno još prije više godina predvidio da će demokracije pod pritiskom globalizacije na krizu socijalnog sklada reagirati tendencijalno autoritarno. Čini se da je prošlo doba uzleta liberalizma. Na obzorju se pojavljuju oslabljeni ili čak defektni oblici demokracije. Ti se novi oblici primjećuju tek u obrisima i često su napadi na složenu slobodu uglavnom retoričke prirode. Ali i riječi su djela. Ponajprije uznemiruje onaj novi tip desnih populista koji ortodoksni neoliberalizam kombiniraju s podivljalom sigurnosnom politikom. 'Konačno' žele ponovno 'provoditi' politiku koja demokraciju prosuđuje po kriterijima rentabilnosti a državnu vlast ponovno postavljaju na vlast i čast kao autoritativan izvršni organ. 'Nedjelotvorno' načelo ograničavanja vlasti treba preurediti u mehanizam stvaranja vlasti i legitimacije. Ponajprije su Haider i Berlusconi uvjereni da je država u industrijskom društvu žaljenja vrijedna žrtva, u stanovitoj mjeri smrtno pogođeni Levijatan koji se previja u prašini, opljačkan od hedonističkog društva socijalne države, u šahu držan od udruga, ucijenjen od sindikata koji štrajkaju i stoga nesposoban za izvršne odluke o tomu tko pripada dobitnicima a tko žrtvama globalnog kapitalizma čiju revolucionarnu dinamiku Berlusconi i Haider potvrđuju po cijeloj crti. Njihov autokratizam postaje opasan za slobodu ako se stalno poziva na glas 'naroda'. Jer taj 'narod' treba tek 'izmisliti', bilo pseudopolitičkim teatraliziranjem politike, bilo primjenom plebiscitarnih instrumenata. To ide tako: najprije vladajuće stranke pokušaju stvoriti raspoloženje (odobravanja) ili krizna stanja ('Čamac je pun'). Zatim se vlada poziva upravo na raspoloženja koja su proizveli mobilizacijski stručnjaci njezinih stranaka. Tako se navlastito proizvodi homogeni 'narod' na čije se biračko tijelo vlada zatim poziva - inače sredstvo kojim se poslužio heski predsjednik vlade Koch u svojem ispitivanju mišljenja o 'biračkom pravu stranaca'. Ono što zvuči kao temeljni demokratski apel zakonodavnoj sili naroda, potkopava autoritet parlamenta. Haider i Berlusconi svoj populizam veta i svoju politiku aklamacije shvaćaju kao ciljani napad na srce demokracije koja je navodno izdala autentičnu 'volju naroda'. Tako je Haider inscenirao narodni pokret protiv češke nuklearne elektrane Temelin da bi zatim svoju vladinu stranku, dakle sebe, potaknuo na upletanje. Pri tomu se ponašao kao nadparlamentarna vodeća figura koja mirnoj i tihoj narodnoj zajednici vidi u srce i čita joj istinu s usana. Kad mu presuda ustavnoga suda nije odgovarala, vrijeđao je suce da su 'izvanzemaljski lemuri koji ne znaju što moj narod misli'. Kakve to posljedice ima na samosvijest društva, ne može se sagledati. Jer ako se stalno mobilizira 'narod' i poziva na klupu za svjedoke kao 'autentična' državna supstancija, zajednica državljana ishlapit će u neman raspoloženja koja pod izmjeničnim raspršenim svjetlom šmugne preko pozornice medijskih kartela. Kad bi do toga došlo, biračka bi volja bila tek artefakt, mješavina dizajna kvote i političkog marketinga. Ako se političko shvaćanje trajno manipulira, boji se sociolog Claus Offe, državljani u izbornim rezultatima više ne bi mogli prepoznati svoju vlastitu slobodnu volju. Morali bi se osjećati poput mase otuđene od svoje odluke, uzidani u pročelja demokracije, među kojima nitko ne bi mogao reći tko bi ih u slučaju ustavno-političkog sukoba uopće trebao poduprijeti. Zašto u zapadnim demokracijama raste autoritarno iskušenje, zašto razvlašćenje parlamenata raste i kakva se potreba skriva iza toga da se dva put izabere tako kobnu osobu poput Berlusconija, sve pretpostavke o tomu su promašaji. Mnogi se slažu s pesimizmom Hanne Arendt po kojemu pod teškim 'teretom suvremenog života' raste težnja za autoritetom koji ljudima 'sa samoodređenjem oduzima i odgovornost za vlastiti život'. Isto je tako prihvatljiva pretpostavka da autoritarno iskušenje raste u mjeri u kojoj političari vjeruju u samo jednu opciju: prilagodbu zahtjevima tržišta. Što je veći pritisak ekonomskog globalnog razvitka, što je jača prijetnja iseljavanja multinacionalnih gosdpodarskih koncerna, to je veće iskušenje političara da pokazuju mišiće i da građane umiruju lažnim obećanjima da mogu uspostaviti miran suživot globalnog kapitalizma i suverene nacionalne države. Za sada se nacionalne demokracije - ponajprije Berlusconijeva Italija d.d - korak po korak pretvaraju u konkurentne tvrtke da bi opstale na slobodnom lovištu svjetskog društva. Ne samo socijalni sustav, nego se i navodno teški politički sustav pri tomu 'fleksibilizira' i prilagođuje novom stanju. Nije slučaj što se u novim pregovaračkim demokracijama parlament oslabljuje, ekonomska stajališta vlasti dobivaju prednost ili, kao pod crveno- zelenom Schroederovom vladom, porezno 'oslobađaju obveza'. Ali protiv premalo demokracije, kao i uvijek, pomaže samo: više demokracije. Za to bi trebalo ograničiti moć gospodarskih dinastija i raspustiti medijske kartele poput Berlusconijevog ili Murdochovog. U dalekoj su budućnosti nadnacionalna uređenje koja šire manevarski prostor nacionalnih politika. No sve to ostalo bi bez učinka ako se usput izgubi ono bitno: vatrena svijest državljana o tomu što znači živjeti u poretku slobode", piše Thomas Assheuer.