FRANCUSKI TISAK O PODJELAMA U BEOGRADU GLEDE IZRUČENJA I MILOŠEVIĆEVOM PROCESU

Piše: Frano Cetinić PARIZ, 31. ožujka (Hina) - Pred istek američkog ultimatuma Srbiji, u nedjelju navečer, francuski tisak uvelike piše o podjelama u Beogradu oko zahtjeva za suradnjom s haaškim tribunalom i o samom procesu protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika.#L# Pitanje suradnje s Haaškim tribunalom izaziva duboke podjele u vodstvu u Srbiji u trenutku kad američka administracija prijeti blokiranjem svake pomoći beogradu ukoliko se ne izađe u susret željama ICTY-a: izručenje optuženih u Haag i slobodan pristup haaških istražitelja jugoslavenskim vojnim i tajnim arhivima, ocjenjuje Liberation. "Manje od dva mjeseca nakon početka suđenja, raste popularnost Miloševića, za koga se vjerovalo da je politički mrtav", naglašava Figaro i ustvrđuje da se proces prometnuo u "dvoboj između Miloševića i Carle del Ponte", što za posljedicu ima oživljavanje ideje da je "ICTY politički i pristrani instrument koji sudi cjelokupnom srpskom narodu". Le Monde pak piše o Miloševićevoj obrani i, premda vrlo kritičan prema "svrgnutom samodršcu", priznaje da je za "šest tjedana procesa, Milošević uspio nametnuti svoju ličnost u sudnici, sad gunđanjem, sad agresivnošću, pred šutljivim predsjednikom suda i svjedocima koji su često pod jakim dojmom uloga u igri". Mjesečnik Le Monde diplomatique, u broju od travnja, objavljuje tim povodom tri osvrta. U prvom, Catherine Samary, profesorica na sveučilištu Paris-Dauphine, analizira paradoks pred kojim se našla glavna tužiteljica: "Umjesto da rasvijetli zločine koje je počinio bivši jugoslavenski predsjednik, ovaj je veliki spektakl u njenoj režiji omogućio porast popularnosti optuženog". Miloševićeva je agresivna obrana destabilizirala svjedoke optužbe i naglasila proturječja samog Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Sve to, prema autorici, treba potaknuti "raspravu o samoj povijesti krvavog raspada Jugoslavije i odgovornostima Zapada". "Miloševićevi govori na Kosovu, ističe Samary - koja drži da ne bi trebali biti predmetom Haaškog tribunala - nisu bili usamljeni primjer. "Zbog činjenice da su nastupima bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića prethodile vjerske ceremonije, on nije mogao biti doživljen kao branitelj bosanskih građana, već kao prijetnja, čak i ako se službeno zalagao za multietničku Bosnu", a "hrvatski predsjednik Tuđman, zbog izražavanja radosti što mu žena nije Židovka ni Srpkinja, mijenjanja naziva Trga žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana te usvajanja zastave ustaške Velike Hrvatske, potaknuo je strahove u Srba iz Hrvatske". Ista autorica potpisuje i prilog pod naslovom "Fijasko u Haagu" i zaključuje kako tužiteljica "nije mogla optužiti Miloševića za 'genocid' na Kosovu, iako su brojni kosovski Albanci bili žrtvom stvarnih srpskih zločina", te je zbog toga optužnica proširena na Hrvatsku i Bosnu. "No, svatko zna, da su Daytonski sporazumi samo potvrdili tadašnje etničko čišćenje, za što su bili odgovorni upravo oni koji su se našli za pregovaračkim stolom... Ako je Milošević kriv za zločine protiv čovječnosti, onda su krivi i drugi. Ne zaboravljajući pri tom i njihove pomagače: zapadne vlade". Znanstveni istraživač i poznavalac balkanskog islama Xavier Bougarel, u trećem prilogu iz mjesečnika Le Monde diplomatique, iznosi ocjenu o nužnosti i o ograničenjima Haaškog tribunala, "jer kao svaki sud, a ovaj poglavito, ne izmiče ni povijesnom kontekstu ni odnosima regionalnih i međunarodnih političkih snaga". Sud se nalazi pred velikom dilemom: ili zanemariti politiku i voditi svoju akciju bez političkih obzira, ili uroniti u političke vode i odreći se tako brojnih svojih pretenzija da ispisuje povijest ili pruža pravnu zadovoljštinu. Za primjer složene međuigre regionalnih i međunarodnih odnosa Bougarel uzima bijeg hrvatskoga generala Ante Gotovine, "koji prijeti da će u slučaju uhićenja otkriti ulogu američkih tajnih službi u operaciji Oluja, ali i "čudno uhićenje, u studenom 1999. u Beogradu, petorice Srba umiješanih u masakr u Srebrenici, koje su zatim regrutirale francuske tajne službe radi odlaska u Zair", što je, po francuskom autoru, "bio očigledan znak upućen francuskim vlastima da uhićenje pojedinih ratnih zločinaca nije u njihovu interesu". (Hina) fcet sd