RFE 27. III. HRVATI NAKON GODINU DANA MIJENJAJU ZAKON O RADU

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 27. III. 2002. Zagreb: smanjenje potrošnje ? put u recesiju. Prilog Milana Gavrovića. Samo godinu dana nakon što je stupio na snagu, u Hrvatskoj se ponovno mijenja Zakon o radu. Promatrano ekonomski, objašnjenje kojim se opravdava promjena Zakona o radu potpuno je neuvjerljivo. Poslodavci bi ubuduće mogli otpuštati zaposlene bez ikakvog objašnjenja, mogli bi davati otkaze kome žele i kad im se to svidi, pri čemu bi otkazni rok bio kratak, a otpremnine male. Vlada tvrdi da su to pravila suvremenog i fleksibilnog tržišta rada koje će doprinijeti ubrzanju privrednog rasta, a glavni ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca, Željko Ivančević, kaže da je 'krajnji cilj podizanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i ubrzani razvoj, te otvaranje novih radnih mjesta'. Gospodarsko iskustvo međutim pokazuje da to jednostavno nema veze; odnosno da je istina točno obratna. U prošlih 50 godina Japan je ostvarivao najbrži privredni rast na svijetu, prosječno preko 5 posto godišnje, dok je Europa imala više od 3, a Amerika manje od 2 posto. Pa ipak upravo je u Japanu bilo teže otpustiti radnika nego u Europi dobiti razvod braka. Za Hrvatsku vladu i poslodavce vjerojatno je još bolniji primjer prvog susjeda Slovenije. Ona je skoro u cijelosti zadržala nekadašnje socijalističko, jugoslavensko radno zakonodavstvo, a ipak je u proteklih 10 godina ostvarivala stabilan gospodarski rast. Sada je Slovenija 2,5 puta bogatija od Hrvatske. Može se razumjeti zašto hrvatski poslodavci žele zakon koji bi im omogućavao da se lako rješavaju svojih radnika. Ali zašto to isto predlaže i vlada u kojoj su, usput rečeno, dominatne stranke što se legitimiraju kao zastupnice radno ovisnog stanovništva? Moguć je samo jedan odgovor; zato što se to uklapa u ukupnu gospodarsku politiku za koju se odlučio kabinet premijera Ivice Račana. Glavna točka oslonca te politike je rezanje izdataka, u prvom redu socijalnih, iz državnog budžeta, a sada i iz blagajni poduzeća. To bi trebalo dati zraka privredi, koja bi nakon toga povećala proizvodnju i ubrzala rast. To se čini logičnim, ali ipak daje rezultate suprotne očekivanim. U vremenu recesije ne smije se smanjivati potrošnja jer se time još više smanjuje potražnja i osiromašuje tržište. Posljedice su da proizvodnja ne raste, ali se zato povećava nezaposlenost. Događaji u Argentini, drastični su primjer kuda vodi takva politika. Nasuprot tome, kada je nakon terorističkog napada Americi zaprijetila recesija, smanjivanje potrošnje nikome nije bilo ni na kraj pameti. Sasvim suprotno, predsjednik je Bush najavio je povećanje potrošnje i to čak za 50 do 100 milijardi dolara. (RFE)