FRA-LE MONDE 27.03.02. UMBERTO ECO PROTIV LJEVIČARSKOG EKSTREMIZMA

FRANCUSKA LE MONDE 27.III.2002. Pucati kako se ništa promijenilo ne bi "Osjećamo stanovitu nelagodnost što moramo razmišljati (a još više pisati) o povratku terorizma. Imamo dojam da redak po redak prepisujemo članke iz 1970-ih. Govorimo si da se, premda nije istina da se u zemlji ništa nije promijenilo od tog doba, sigurno ništa nije promijenilo u logici terorizma. (...) Kažu da je svrha terorističkog čina destabilizacija, ali izraz je nejasan jer postoji razlika između tipa destabilizacije za kojom teži 'crni' terorizam, terorizam 'zalutalih služba' i 'crveni' terorizam. Polazim od postavke, osim ako se ne dokaže protivno, da je ubojstvo Marca Biagija djelo ako ne pravih Crvenih brigada, ono barem organizacija s istim načelima i metodama, pa ću u tom smislu ovdje rabiti pojam 'terorizma'. Što je obično cilj terorističkog čina? Budući da se teroristička organizacija ravna prema revolucionarnoj utopiji, ona ponajprije želi spriječiti da oporba i vlada postignu bilo kakav sporazum - bilo da se postiže, kao u doba Alda Mora, strpljivim radom u parlamentu, ili izravnim sučeljavanjem, štrajkom ili drugim manifestacijama koje mogu potaknuti vladu da preispita neke svoje odluke. Zatim, želi prisiliti vladu na histeričnu represiju koju građani doživljavaju kao protudemokratsku i nepodnošljivo diktatorsku, i tako izazvati pobunu prijašnjeg velikog područja 'očajnih proletera i lumpenproletera' koji su samo čekali zadnji izazov da počnu revolucionarno djelovati. Takav teroristički plan gdjekada uspijeva, a najnoviji je slučaj atentat na tornjeve blizance. Bin Laden je znao da u svijetu postoje milijuni islamskih fundamentalista koji samo čekaju dokaz da se zapadnom neprijatelju može 'zadati smrtni udarac', pa da se pobune. To se doista i dogodilo u Pakistanu, u Palestini i drugdje. Američki odgovor u Afganistanu nije smanjio, već je proširio to područje. No da bi plan uspio, mora postojati to 'očajno' i možda nasilno područje - hoću reći kao društvena stvarnost. Neuspjeh Crvenih brigada, ali i mnogih pokreta u Latinskoj Americi proizlazi iz činjenice da su se svi njihovi planovi temeljili na postavci da očajno i nasilno područje postoji i da se može brojati ne u desetcima ili stotinama, već u milijunima ljudi. Većina revolucionarnih latinskoameričkih pokreta uspjela je neke vlade potaknuti na žestoku represiju, ali nije uspjela potaknuti na pobunu ta područja koja su očito bila manja nego što su teroristi predvidjeli u svojoj računici. U Italiji su radnički svijet i političke snage reagirali ujednačeno i, premda se moglo kritizirati neke preventivne i represivne mjere, one nisu dovele do diktature koju su očekivale Crvene brigade. Tako su one izgubile prvu rundu (svi smo bili uvjereni da su odustali od svog plana). Poraz Crvenih brigada uvjerio je svakog da na koncu ništa nisu uspjeli destabilizirati. No nije se dosta razmišljalo o činjenici da su, naprotiv, puno pridonijele 'stabilizaciji': jer, u zemlji gdje su se sve političke snage mobilizirale u obrani države od terorizma, oporba je morala biti manje agresivna i tražiti putove takozvanog konsenzusa. Tako su Crvene brigade djelovale kao stabilizacijski, i ako želite, konzervativan pokret. Nije toliko važno što je to posljedica goleme političke zablude, ili činjenice da su njima svojski manipulirali oni koji su htjeli ostvariti te rezultate... Činjenica je da, kada terorizam gubi, on ne samo da ne provodi revoluciju, već djeluje kao čimbenik očuvanja i, kako god bilo, usporavanja promjena. Ono što barem na prvi pogled iznenađuje u najnovijem terorističkom pothvatu je što teroristi obično ubijaju kako bi onemogućili da se postigne dogovor (pokazuje to i slučaj Alda Mora), dok su ovaj put, čini se, djelovali kako bi spriječili da dođe do nesuglasica - u smislu da mnogi misle kako nakon Biagijeva ubojstva oporba mora umanjiti, ublažiti i pripitomiti svoje prosvjedne skupove i da sindikati moraju pričekati s općim štrajkom. (...) Opetujmo dakle, da je terorizam uspio ostvariti svoj prvi cilj (ugušiti sindikalni prosvjed), uspio bi dobiti ono što je uvijek dobivao (htio on to ili ne): stabilizaciju, očuvanje statusa quo. Ako je tako, prva stvar koju oporba i vlada moraju poduzeti je da ne popuste terorističkoj ucjeni. Mora se dogoditi demokratsko sučeljavanje, u najagresivnijim oblicima koji su dopušteni zakonom - dakle, upravo štrajkom i uličnim prosvjedima: popustiti znači učiniti upravo ono što žele teroristi. (...)", piše Umberto Eco, pisac, semiolog i profesor na sveučilišu u Bologni i na više stranih sveučilišta.