DNEVNI PREGLED BR. 61 27. OŽUJKA 2002.

GLAS AMERIKA - VOA 26. III. 2002. O FBI središtu za kriminalistiku u Zapadnoj Virginiji reportaža Erice Celeste. Uprava Saveznog istražnog ureda FBI je u Washingtonu, no središte njegovih operacija nalazi se u Clarksburgu u saveznoj državi West Virginia. FBI Centar za kriminalistiku služi kao nacionalni arhiv za otiske prstiju. Središte Saveznog istražnog ureda za kriminalistiku preseljen je prije pet godina u ruralno područje savezne države West Virginije. Iako je izvana okružen kontrolnim točkama, bodljikavom žicom i stražarima, ovaj kompleks obuhvaća hektare polja, brežuljaka i gustih šuma. Premda je krajolik slikovit i miran, u glavnoj zgradi kompleksa stručnjaci vode istrage o najopasnijim svjetskim kriminalcima. Michael Kirkpatrick, direktor Centra, kaže da je ova zabačena lokacija idealna za FBI: = U današnjem svijetu elektronike, posao možemo obavljati podjednako lako iz West Virginije kao i iz Washingtona. Preselili smo, između ostaloga, i zato što smo morali revitalizirati naš radni proces. Centar za kriminalistiku raspolaže najmodernijom opremom koja omogućuje policijskim upravama diljem zemlje korištenje nacionalnog kompjutora za kriminalistiku ? ogromne baze podataka o svemu - od prometnih prekršaja do uhidbenih naloga. Centar također provodi provjere osoba koje žele kupiti vatreno oružje. No najveći dio tehnologije koristi se za bazu otisaka prstiju. Iako se FBI već godinama bavi identifikacijom na bazi otisaka prstiju, tek je 1999. uveo potpuno kompjutorizirani sustav u koji se mogu uključiti različite agencije diljem zemlje. Charles Jones, stručnjak za otiske prstiju, kaže da uživa u svom poslu: = Svatko može lagati o svojem imenu, datumu rođenja i drugim podacima, ali otisci prstiju ne lažu. U besprijekorno čistom bijelom laboratoriju u kojem se identificiraju otisci nalazi se oko 400 kompjutora. Zbog fluorescentnog svjetla teško je reći koje je doba dana, no za oko 1100 stručnjaka koji rade u laboratoriju to nije ni važno jer rade u smjenama 24 sata dnevno sedam dana u tjednu. Dnevno se u laboratoriju obradi najmanje 43 tisuće otisaka. Gospodin Jones zaustavlja se pred odjeljkom u kojem mladić s naočalama radi za kompjutorom. Na ekranu se vide dva seta otisaka prstiju ? jedan na vrhu, a drugi na dnu ekrana. = Andy je stručnjak za otiske. Njegov je posao pregledavati setove otisaka koje dobivamo od raznih agencija i usporediti ih s otiscima koje je kompjutor izbacio kao vrlo slične, objašnjava Charles Jones. FBI ima u bazi podataka više od 42 milijuna setova otisaka. Taj broj raste za oko sedam tisuća svakoga dana. Većina otisaka pripada kriminalcima. No otkako je uzimanje otisaka postalo popularno među poslodavcima koji provjeravaju buduće uposlenike, raste i broj zabilježenih otisaka prstiju prosječnih Amerikanaca. Na Andyjevom kompjutoru ne vidi se pripadaju li otisci običnim čovjeku ili kriminalcu. No kako kaže gospodin Jones, to nije ni važno, jer je Andyjev posao samo provjeriti postoji li već u bazi podataka set identičnih otisaka. Identificiranje otisaka samo je mali dio posla koji se obavlja u Centru za kriminalistiku. Direktor centra Michael Kirkpatrick ističe da se stručnjaci centra uvijek angažiraju nakon katastrofalnih događaja kao što su bili napadi od 11. rujna kada treba identificirati kako napadače, tako i žrtve. Nekada se identitet osobe može utvrditi i na temelju samo jednog otiska. = Ponekad je naš posao vrlo naporan. Radni uvjeti mogu biti vrlo teški. No treba se učiniti sve što se može s onim čime se raspolaže. Naši ljudi dobro znaju zašto rade to što rade i znaju da trebaju omogućiti prijateljima i članovima obitelji žrtava da nađu neko smirenje doznavanjem istine o sudbini njihovih bližnjih - kaže gospodin Kirkpatrick. Od napada 11. rujna Centar za kriminalistiku sve je više angažiran u nacionalnoj sigurnosti, te surađuje s nizom drugih vladinih agencija kao što su državno tajništvo i Služba za useljavanje. Charles Jones kaže da ga najviše raduju mali uspjesi. Iznad svega je ponosan što njegov Centar pomaže u stvaranju dobrih obitelji. Budući roditelji koji žele usvojiti dijete moraju dati otiske prstiju i podvrgnuti se policijskoj provjeri. Stoga, iako Centar pomaže u nacionalnoj sigurnosti cijele zemlje, pomaže pojedinačno i njenim najmlađim građanima. Pregled tiska Afganistanski vojni dužnosnici koji surađuju s američkim snagama u Khostu tvrde da su prva dva čovjeka Al Kaide, Osama bin Laden i Ayman al Zawahiri, viđeni u tom području u proteklih osam dana ? izvještava Christian Science Monitor. Lokalne snage možda imaju neke svoje motive za tvrdnje da su vidjeli Osamu Bin Ladena, no ako je to točno to bi bio prvi dokaz da je bin Laden i dalje u Afganistanu otkako je u studenome viđen u području Tore Bore, navodi bostonski dnevnik. U nedjeljnoj političkoj emisiji CNN-a dopredsjednik Dick Cheney je izjavio da se Osama bin Laden najvjerojatnije nalazi u pograničnom području Afganistana i Pakistana, s jedne ili druge strane granice. Današnji USA Today objavljuje rezultate istraživanja javnosti iz kojeg se može vidjeti da se većina Amerikanaca slaže s potrebom zbacivanja Sadama Huseina s vlasti, ali ne i oko načina na koji bi to bilo izvedeno. Naime, prema tom istraživanju, Amerikanci se protive vojnoj intervenciji kopnenih snaga. Većina ispitanika odgovorila je također da bi američka uporaba nuklearnog oružja bila opravdana za teroristički napad terorista. 61 posto anketiranih Amerikanaca drži da će se nuklearni napad neke neprijateljske zemlje na Sjedinjene Države vjerojatno dogoditi u sljedećih 50 godina. I ova anketa pokazala je da predsjednik Bush uživa veliku potporu svojih sunarodnjaka. Osam od desetero ispitanika povoljno se izjasnilo o tome kako predsjednik Bush obnaša svoju dužnost. Washington Post objavljuje da se američki ministar za energetiku Spencer Abraham sastao s 36 predstavnika američkih kompanija u trenucima dok je njegovo ministarstvo sastavljalo nacionalnu strategiju energetske politike. Istodobno se ministar Abraham nije sastao ni s jednim predstavnikom udruga potrošača i skupina koje se zalažu za štednju energije. Ministarstvo energetike objavilo je ove informacije samo nekoliko sati prije istijeka sudskog roka za njihovo objavljivanje. Sud je zatražio objavljivanje dokumenata Ministarstva energetike u parnici koju su pokrenule interesne skupine građana koje žele doznati tko je utjecao na stvaranje energetske strategije administracije predsjednika Busha. Dakle, prvi pregled 11 tisuća stranica dokumenata potvrđuje sumnje demokratskih zastupnika i organizacija za zaštitu okoliša da se pri usvajanju energetske politike američka administracija gotovo isključivo oslonila na prijedloge i mišljenja velikih proizvođača i distributera energije. U američkom Ministarstvu energetike tvrde da je ministar Abraham odbio traženje čelnih ljudi Enrona Jeffreya Skillinga i Kennetha Laya da se s njima sastane. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 26. III. 2002. Pregled tiska Na stranicama vodećih londonskih dnevnika jutros nalazimo tekst o, kako se procjenjuje, ubrzanom putu Srbije u gospodarske reforme. The Financial Times ocjenjuje da su, uglavnom na Zapadu obrazovani stručnjaci koji vode gospodarske reforme u Srbiji odlučili za bolnije, ali brže promjene. Novinar kao primjer navodi siječanjsku odluku o zatvaranju nelikvidnih državnih banaka. Taj potez jasno ilustrira razliku u tempu promjena Srbije i drugih bivših jugoslavenskih republika, poput Slovenije i Hrvatske, gdje su vlade ulaganjem velikih sredstava ozdravile državni bankarski sektor. 'Na temelju raznih loših iskustava drugih zemalja odlučili smo da reforme ne trebaju trajati dugo. Bit će brže, ali bolnije,' objašnjava u The Financial Timesu zamjenik guvernera Narodne banke Jugoslavije Radovan Jelasić. Pristaše brzih reformi podvlače da samo tako Srbija učinkovito može krenuti u razvitak, navodi The Financial Times, dodajući da ipak sve mjere koje poduzimaju u Beogradu neće biti dovoljne bez stranih investicija za koje vlasti pokušavaju stvoriti uvjete usvajanjem novih zakona. Izvjestitelj The Financial Timesa inače ocjenjuje da predsjednik Koštunica otežava posao reformistima. Na naslovnim stranama londonskih dnevnika su uglavnom britanske teme - problemi oko rekonstrukcije nacionalne željeznice i odluka o otpuštanju 15 tisuća zaposlenih u pošti. The Times saznaje da su premijer Tony Blair i Jerry Adams, čelnik Sinn Feina - političkog krila Irske republikanske armije, u nastavku mirovnog procesa za Sjevernu Irsku dogovorili o stvaranju uvjeta za povratak iz inozemstva u Britaniju 30 osumnjičenih za pripadništvo IRI, organizaciji koja se desetljećima borila za odcjepljivanje Sjeverne Irske od Britanije i ujedinjenje s Republikom Irskom. Prema tom dogovoru njima će praktično biti zajamčen imunitet od krivičnog gonjenja. Kako saznaje The Times oni će se po ulasku u zemlju prijaviti policiji uz garancije da će odmah biti pušteni da se brane sa slobode. Oni koji budu osuđeni bit će pušteni na slobodu pod uvjetom da kazneno djelo ne ponove, kao što je u dosadašnjem tijeku mirovnog procesa učinjeno s drugim osuđenim pripadnicima IRE, piše Times. Londonski dnevnici se i danas bave mogućom američkom vojnom intervencijom čiji bi cilj bilo uklanjanje s vlasti iračkog predsjednika Sadama Huseina. The Times piše o nastojanjima Bagdada da na arapskom summitu u Bejrutu dobije simpatije susjeda kako nitko od njih ne bi podržao američku akciju. Iračani čak spremaju dokument kojim bi priznali nezavisnost Kuvajta, zemlje koju su prije 12 godina okupirali proglasivši je svojom područjem, navodi Times. Iračke snage su tada iz Kuvajta bile potisnute savezničkom intervencijom uz odobrenje Vijeća sigurnosti UN. (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 25. III. 2002. Zagreb: vlada promijenila ugovor s biračima. Prilog Ines Šaškor. Nakon dugih pregovora Hrvatska vlada je popunjena novim ministrima iz redova HSLS-a. Predsjednik te stranke Dražen Budiša postao je zamjenik premijera, dvojica njemu privrženih članova HSLS-a novi ministri, a u vladi su ostali i neki Budišini politički oponenti. Kako će vlada funkcionirati? Svi su odmah uočili jednu činjenicu: premijer Ivica Račan predstavio je u saboru nove ministre tako da se praktički od njih ogradio. Kako će građani vjerovati ministrima u koje nema povjerenja niti onaj tko ih parlamentu predlaže? Koliko će, na koncu konca, vjerovati njemu? Da bi otklonio svaku sumnju čiji su oni zapravo ministri, novi je ministar prometa u prvom intervjuu izjavio kako nije važno što se ne razumije u resor kojim će se baviti jer on je stranački čovjek, čija je zadaća prvenstveno provoditi politiku svoje stranke u području prometa, što god to značilo. Dotični ministar, šibenski HSLS-ovac Mario Kovač, bio je jedan od ključnih aktera svojedobnog raskola HSLS-a između struje pokojnog Vlade Gotovca i one Dražena Budiše zbog koaliranja HSLS-a u Šibeniku s HDZ-om, pa je zbog toga HSLS na posljednjim lokalnim izborima doživio neuspjeh. Zrele stranke obično u vladu šalju uspješne političare. I još jedan kuriozitet ? novi ministar prometa proteklog je ljeta bio jedan od četvorice zastupnika HSLS-a koji su digli ruku protiv vlade u koju je upravo ušao i to ne zbog neke lokalne teme, ceste ili ambulante, već zbog suradnje s haaškim sudom. Novi ministar i danas misli da hrvatske generale ne treba isporučivati u Haag. Koalicijska je vlada dosegla samo dno kredibilnosti. Privrženici vladine politike moraju otići, oni koji su tu politiku opstruirali postaju članovi vlade. Poruka zbunjujuća i razočaravajuća. Premijer Račan se, javno izrazivši nezadovoljstvo izborom, želio ograditi od mogućih novih potresa u vladi i unaprijed ukazati na one koji će po njegovom sudu za to biti odgovorni. Amnestira li ovakav bizarni potez i njega odgovornosti? On možda računa s činjenicom da mu u vladi ipak ostaju predstavnici obje HSLS-ove struje kao i da toj stranci ponajmanje odgovaraju prijevremeni izbori jer joj je rejting vrlo nizak, pa će s Budišom u vladi HSLS biti kooperativniji. Zato se SDP kao pojedinačno najjača stranka odlučila za gubitak dijela utjecaja i moći, a u korist opstanka vlade. Ta je stranka najprivrženija vladinom programu, ali se od pragmatizma više ne vidi program. U sjeni 'foteljaške krize', kako su u javnosti nazvana najnovija zbivanja u i oko Vlade, praktički su promijenjeni odnosi unutar koalicije i način odlučivanja u njoj koji je bio usklađen s izbornim rezultatima. Sada HSLS ima daleko više mandata i moći nego što mu pripada. Birači nisu konzultirani. Oni ionako pokazuju sve manje zanimanja za političare. U jednom ozbiljnom istraživanju 80 posto mladih ispitanika drži hrvatske političare naprosto ? nesposobnima. (RFE) RADIO GLAS RUSIJE - RGR 25. III. 2002. Ostrovidov. Proturječan stav Zapada prema kosovskom problemu. Tijekom čitave kosovske krize pristup Zapada tom problemu objašnjavao se ne toliko nastojanjem da pridonese njegovom mirnom rješenju, koliko težnjom da iskoristi krizu u interesu proširenja svog utjecaja u regiji i kao instrument političkog pritiska na Jugoslaviju. U tom području se i sada aktivno koristi politika dvostrukih standarda, gospodarskih i političkih sankcija, te drugi načini prisile s ciljem da se prihvate sporazumi koje nameću nepozvani savjetnici i mirotvorci. Izravna posljedica takvog smjera Zapada nakon NATO-va napada je proturječje između formalnog priznanja Kosova i Metohije kao sastavnog dijela SRJ i realne tolerancije prema akcijama albanskih separatista usmjerenim na odvajanje pokrajine od Jugoslavije i Srbije. Primjera toga ima više nego dovoljno. U rezoluciji Vijeća sigurnosti organizacije UN-a broj 1244 od 10. lipnja 1999. godine i u mnogim drugim međunarodnim dokumentima utvrđena je privrženost suverenitetu i teritorijalnom integritetu SRJ. Ali ne dopušta se nikakva djelatnost saveznih i srpskih organa na tom sastavnom dijelu njihove teritorije. Ni u jednom dokumentu nema jamčevine nastavka takve njihove djelatnosti. Nisu određene granice prijelaznog razdoblja u tijeku kojeg pokrajinom upravlja Privremena međunarodna administracija. Istodobno civilni i vojni mirotvorci pokazuju neshvatljivu toleranciju prema činjenici da su svi albanski čelnici u pokrajini u tijeku predizborne kampanje držali i sada drže svojim glavnim ciljem stjecanje nezavisnosti Kosova. Zakoni Srbije i SRJ u pokrajini u potpunosti se ignoriraju. Sada na Kosovu živi oko 2 milijuna Albanaca, dok je Srba ostalo oko 70 tiusuća. 250-300 tisuća predstavnika nealbanskog stanovništva moralo je napustiti svoje kuće. Istodobno je u pokrajinu došlo otprilike isto toliko osoba, pretežito iz Albanije. Na Kosovu se nastavljaju etnička čišćenja. Međunarodno vojno i civilno prisustvo nije osiguralo osobnu i imovinsku sigurnost i ravnopravnost svih građana. Međunarodne granice SRJ s Albanijom i Makedonijom na teritoriji Kosova slabo se kontroliraju. Istodobno mirotvorci stalno odlažu povratak u pokrajinu usuglašenog broja jugoslavenskih i srpskih vojnika i policajaca. Određeni bez sudjelovanja srpskih vlasti sustav lokalnih tijela vlasti i način održavanja izbora 17. studenog predodredili su činjenicu da srpsko stanovništvo nije dobilo realne mogućnosti da utječe na rješavanje za sebe životnih pitanja. Stvar je došla dotle da je novi šef međunarodne administracije na Kosovu Michael Steiner odbio molbu Srba da oformi za njih drugi ministarski položaj u pokrajinskoj vladi za izbjeglice koja je potrebna samo Srbima. Steiner se pozvao na to da su ta pitanja u njegovoj nadležnosti. Ali on odgovara za čitavu stanje u pokrajini. Prema toj logici nije potrebna ni sama pokrajinska vlada. Nameće se zaključak da ovakve nedosljednost i proturječja u pristupu Zapada kosovskom problemu umjesto normalizacije stanja mogu prouzročiti novu destabilizaciju. (RGR) BiH MONITOR 26. III. 2002. Od Zagreba zatraženo vraćanje dokumentacije HVO-a i SNS-a Federalni premijer Alija Behmen potvrdio je danas kako će od vlasti u Zagrebu biti zatraženo da vrate dio dokumentacije Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), ali i dokumentaciju Službe nacionalne sigurnosti (SNS). Zahtjev premijeru Behmenu i predsjedniku Federacije BiH Safetu Haliloviću da od hrvatskih dužnosnika traže dokumentaciju SNS-a uputio je član Glavnoga odbora Bosanske stranke (BOSS) odvjetnik Faruk Balijagić. On tvrdi da su SDA i HDZ u vrijeme kada su bili na vlasti, bivšem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu predale 36 kamiona dokumentacije SNS-a. Od federalnih dužnosnika Balijagić traži da hitno zatraže povrat dokumentacije. "Ne znam koliko je kamiona toga otišlo u Zagreb i što je sve od koga pokupljeno, ali sve što pripada Federaciji BiH, tražit ćemo da joj se vrati", kazao je Behmen. Na posljednjoj sjednici Federalne vlade zaključeno je da od dužnosnika susjedne države treba tražiti dio dokumentacije koja je pripadala HVO-u. Akt kojim će od Zagreba službeno biti zatraženo da se Vojsci Federacije BiH vrati sva dokumentacija HVO-a već je u pripremi, kazao je Behmen. Mostar nisu Hrvati očistili od Bošnjaka, nego obrnuto Drugog dana izlaganja uvodne riječi obrane Mladena Naletilića Tute, optuženog za etničko čišćenje Bošnjaka u zapadnoj Hercegovini, odvjetnik Krešimir Krsnik rekao je da će dokazati kako 'Hrvatska vojska nije bila u Mostaru niti ga je okupirala, a da Mladen Naletilić "nije vodio kampanju protiv muslimana".' Istodobno, Naletilićeva obrana tvrdi da Mostar nisu Hrvati 'očistili' od Bošnjaka, nego upravo obrnuto. U istočnom dijelu Mostara danas živi manje od 100 Hrvata jer ih je osam tisuća protjerano, a u zapadnome Mostaru, i za vrijeme 'napada Armije BiH na Mostar, normalno je živjelo između sedam i 12 tisuća Bošnjaka', tvrdi Naletilićeva obrana. Krsnik je obećao kako će dokazati da Bošnjaci u Širokom Brijegu nisu bili zarobljenici 'jer su više hodali po birtijama nego što su bili zatočeni', a svi Bošnjaci zatočeni u zloglasnom logoru mostarskog Helidroma 'mogli su odmah biti pušteni, samo ako bi obećali da se neće vojno aktivirati u Armiji BiH'. Ni optužbe tužiteljstva da su jedinice Juke Prazine bile pod zapovjedništvom Mladena Naletilića nisu točne, što će, po Krsnikovim riječima, obrana i dokazati. 'Gospodina Jusufa Juku Prazinu Alija Izetbegović osobno je imenovao zapovjednikom svih specijalnih jedinica Armije BiH u okupiranom Sarajevu. Prazina, koji je pod svojim zapovjedništvom imao pet tisuća organiziranih i naoružanih ljudi, došao je u sukob s Izetbegovićem i njegovim vojnim profesionalcima u Sarajevu zato što je zahtijevao da se prvo oslobodi Sarajevo, a da se tek onda krene u oslobađanje cijele BiH, kao zajednice sva tri naroda. Alija Izetbegović nije na to pristao jer je to bilo moguće izvesti samo u suradnji s HVO-om. Zbog toga je gospodin Prazina morao napustiti Sarajevo, ali o detaljima u vezi s tim uvjerit ćemo Sudsko vijeće svjedocima i dokazima koje ćemo prezentovati', rekao je Krsnik, koji je danas završio svoje uvodno izlaganje. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 26. III. 2002. Upozorenje o mogućim napadima u Bosni "Američko veleposlanstvo u Sarajevu ponovno je otvorilo svoja vrata ali službenici zaduženi za sigurnost i dalje su na oprezu budući da i dalje ozbiljno shvaća informacije po kojima teroristička organizacija al-Qaida planira napad na veleposlanstvo u BiH. Zaposlenici veleposlanstva ne potvrđuju ali i ne demantiraju tvrdnje krugova u bosanskoj vladi da su se članovi al-Qaide sastali u Bugarskoj. No, po diplomatskim izvorima sigurnosne službe provode intenzivne istrage. Bosna i Hercegovina u kojoj živi većinsko muslimansko stanovništvo već dugo ima status sigurnosnog rizika za američke institucije. Doduše, američki političari kao i bosanske vlasti neprekidno ponavljaju da većina stanovništva ne želi ni čuti za radikalne islamiste te da vlasti poduzimaju sve kako bi zajamčile sigurnost inozemnih veleposlanstava. No, s druge strane obavještajne službe upozoravaju na fundamentalističke otpadničke skupine koje bi se mogle naći u terorističkom miljeu. U tom se kontekstu u fokusu istražitelja našla djelatnost islamskih humanitarnih organizacija. U utorak je bosanska policija pretražila prostorije islamske humanitarne organizacije 'Bosanska idealna budućnost'. Pretraga je urodila plodom: policija je zaplijenila oružje, krivotvorene putovnice i planove za proizvodnju bombi. Slične akcije provedene su već u ljeto prošle godine, prije napada na SAD, ponajprije kod saudijsko-arapskih humanitarnih organizacija. Iz Saudijske Arabije slila se u Bosnu velika količina novca. No, za razliku od zapadnih humanitarnih organizacija koje financiraju projekte obnove u gospodarskoj i socijalnoj sferi, Saudijci su od samog početka pokušali iskoristiti svoju pomoć za izgradnju islamskih struktura. Pri tome cilj nije bila samo obnova tijekom rata razorenih džamija. Već za vrijeme rata raspodjela humanitarne pomoći bila je vezana uz određene uvjete. Primjerice, žene koje su dolazile po humanitarnu pomoć morale su nositi u Bosni neuobičajena pokrivala za glavu. Nakon rata islamske humanitarne organizacije uložile su napore u formiranje islamsko-fundamentalističkih skupina ne samo u centrima koje su same financirale već i u džamijama pod nadležnošću bosanske islamske zajednice. Utjecaj vahabita (...) već je neko vrijeme pružao islamskim duhovnicima u Bosni razloga za zabrinutost. Nakon napada u SAD vrhovni duhovni poglavar bosanskih Muslimana Mustafa Cerić zatražio je protjerivanje fundamentalističkih skupina iz javnih ustanova. To je i učinjeno. Liberalni bosanski islam javno se ogradio od vahabita a time i od protuzapadne tendencije u islamu. No, u slučaju izolacije tih skupina valja računati i na mogućnost njihove radikalizacije, strahuju obavještajne službe. Izraz te mogućnosti jest i činjenica da su se u jesen prošle godine u Pakistanu pojavila tri Bosanca kako bi se pridružila talibanima, tvrde obavještajci. S obzirom na visoku stopu nezaposlenosti dobro financijski potkovane arapske organizacije mogle bi biti toliko atraktivne za neke mlade ljude da će oni potonuti dublje u fundamentalistički milje, strahuju izvori" na kraju izvješća Ericha Rathfeldera. Igra bombom "Kada su prije dva tjedna objavljeni detalji nove američke doktrine o upotrebi atomskog oružja, odgovornim političarima u Njemačkoj pošlo je za rukom odbaciti nove planove kao teoretske spekulacije nekolicine birokrata u Pentagonu. Sada se za riječ javio jedan ministar - ne ostavivši nimalo prostora za tumačenja. Bude li to smatrala potrebnim, Velika Britanija upotrijebit će u ratu protiv Iraka atomsko oružje čak i ako njime ne bude napadnuta, izjavio je britanski ministar obrane Geoff Hoon. Ne usprotivi li se nitko toj izjavi, valja poći od pretpostavke da vlade ostalih članica NATO-a - uključujući i crveno-zelenu njemačku vladu - prihvaćaju takvu politiku. Pritom valja podsjetiti da je sadašnja njemačka vlada 1998. g. u sporazumu o sklapanju koalicije zapisala da će se 'založiti za odustajanje od inicijalne upotrebe atomskog oružja'. Doduše, upotreba atomskog oružja protiv Bagdada zapravo nije vjerojatna. Ipak, šteta se neće dogoditi tek kada bomba zaista bude bačena - već je prijetnja sama po sebi dovela u pitanje singularitet atomskog oružja. Doduše, kontroverzama obilježene rasprave o pretpostavci da atomska bomba nije tek nova faza u razvoju tehnologije naoružanja vode se još od njezine prve primjene prije više od 55 godina. Države koje raspolažu atomskim oružjem dosada je nisu službeno dovodile u pitanje budući da djelotvorna obrana od atomske bombe nije razvijena. No, ako se atomska bomba više ne smatra singularnim oružjem, prestat će vrijediti i posebna politička pravila za upotrebu tog oružja. Raste opasnost da će porasti broj raspolagatelja atomskom bombom te da će i druge države razmotriti mogućnost njezine upotrebe. Time se slabi ugovor o neraspačavanju atomskog oružja budući da sporazum koji nekim državama dopušta a ostalima brani posjedovanje atomske bombe nije moguće trajno opravdati bez pretpostavke o njezinom singularitetu. To će pak u sljedećem sukobu gotovo otežati pa i onemogućiti odvraćanje sukobljenih atomskih sila Pakistana i Indije od upotrebe atomskog oružja. Ne usprotivi li se nitko prijetnji britanskog ministra obrane, prijeti prava politička katastrofa. Zato to mora učiniti njemačka vlada. Ne učini li to, posljedice će nadići razinu kršenja obećanja iz crveno-zelenog koalicijskog sporazuma. Naime, u tom će slučaju njemačka vlada biti suodgovorna ako se neki vojni aparat u svijetu pridruži američkom i britanskom stavu - i ponovno započne rat, primjenjujući i atomsko oružje u pogrešnom uvjerenju da ono više nema singularni karakter", upozorava Erich Chauvistre. NJEMAČKA DIE WELT 26. III. 2002. Sudetski Nijemci mole oproštaj "Teška rasprava o opterećenoj prošlosti u njemačko-češkim odnosima oživljena je važnom gestom. Predsjedatelj saveza sudetskih Nijemaca Bernd Posselt ispričao se Česima zbog zločina koje su počinili nacisti i pojedinci iz zajednice njemačkih prognanika iz Sudeta. U uživo prenošenoj emisiji javne praške televizije CT Posselt je u subotu izjavio sljedeće: 'Za mene je nacizam i sve što je s njim bilo povezano jedan od najmonstruoznijih zločina 20. stoljeća. Sasvim jasno želim reći da kao predsjedatelj sudetskih Nijemaca moram preuzeti svoj dio odgovornosti i zamoliti češki narod za oproštenje zbog zlodjela koja je taj režim počinio. U njima su sudjelovali i sudetski Nijemci. U tom pogledu ništa nije moguće uljepšati ili relativizirati'. Posselt je istodobno oštro kritizirao Benešove dekrete koji su poslužili kao temelj za kolektivno obespravljivanje nakon rata protjeranih sudetskih Nijemaca i za oduzimanje njihove imovine. Beneš se hvalio time što je protjerao milijune Nijemaca iz njihovih domova a zamisao o prisilnom iseljavanju iznio je već prije drugog svjetskog rata, istaknuo je Posselt. Time se Posselt decidirano suprotstavio uvriješenom praškom tumačenju po kojem su odluku o protjerivanju zapravo donijeli tek saveznici u Potsdamu. Na prigovore iznesene u televizijskoj emisiji da su sudetski Nijemci htjeli uništiti čehoslovačku državu Posselt je reagirao napomenom da je vodstvo u Pragu počinilo povijesnu grešku, ne ispunivši težnju sudetskih Nijemaca za autonomijom. Na prigovor socijaldemokratskog šefa parlamentarnog odbora za vanjsku politiku Lubomira Zaoraleka da prognanici teže 'reviziji poslijeratnih rezultata i povratu imovine' Poselt je odgovorio da na pitanje o zahtjevima za povratom imovine nije moguće dati opći odgovor. 'Imovina je oduzeta milijunima ljudi i svaka od tih žrtava mora sama odlučiti kako će se postaviti prema tom pitanju'. Češka država trebala bi se distancirati od nepravde počinjene sudetskim Nijemcima određenom gestom, zatražio je Posselt: 'Obje strane počinile su strašnu nepravdu. Bilo bi dobro kada bi češka država priznala da je protjerivanje Nijemaca bilo nepravedno - i to ne samo i današnje već i iz ondašnje perspektive'. Za vrijeme boravka u Češkoj gdje je sudjelovao i u radu njemačko- češkog foruma u Iglauu, današnjoj Jihlavi, Posselt je najavio da će sljedećih mjeseci u Pragu biti osnovano predstavništvo sudetskih Nijemaca. Kazao je da je njegova osobna želja da jednoga dana postane zastupnikom u češkom Senatu. Trenutačno je Posselt zastupnik CSU u europskoj skupštini. Po njegovim riječima Parlament EU namjerava prije pristupa Češke EU provjeriti koji dijelovi Benešovih dekreta još i danas imaju diskriminirajući karakter", prenosi na kraju izvješća Hans-Joerg Schmidt. AUSTRIJA DIE PRESSE 26. III. 2002. Tajna služba upozorava na napad na američko veleposlanstvo "Američko je veleposlanstvo doduše ponovno otvoreno, no ljudi sigurnosti i dalje su na oprezu. Informacije po kojima teroristička organizacija Al Kaida planira napad, shvaćene su ozbiljno. Susret članova Al Kaide u Bugarskoj američko veleposlanstvo nije ni potvrdilo niti opovrgnulo. Bosna i Hercegovina sa svojom muslimanskom većinom stanovništva već se odavno drži sigurnosnim rizikom za američke ustanove. Američki političari ipak u suglasju s bosanskim vlastima stalno izjavljuju da većina bosanskog stanovništva ne želi ni čuti za radikalne islamiste i da vlasti poduzimaju sve za sigurnost stranih veleposlanstava. S druge strane tajne službe upozoravaju na fundamentalističke razdvojene skupine. S tim u vezi je djelatnost islamskih dobrotvornih organizacija dospjela na nišan istražitelja. Prošlog utorka bosanska je policija pretražila prostorije islamske dobrotvorne organizacije 'Bosanska idealna budućnost'. I bila je uspješna u potrazi: zaplijenila je oružje, krivotvorene putovnice i planove za proizvodnju bomba. Iz Saudijske je Arabije u Bosnu i Hercegovinu doteklo puno novca, ponajprije za izgradnju islamskih struktura. Pri tomu nije bila po srijedi samo izgradnja u ratu razrušenih džamija, nego i izgradnja islamsko-fundamentalističkih skupina. Poslije napada u SAD-u, poglavar islamske crkve Mustafa Cerić zahtijevao je da se iz ustanova zajednice protjeraju fundamentalističke skupine. Zbog velike nezaposlenosti, arapske bi organizacije mogle biti vrlo privlačne mladim ljudima", piše Erich Rathfelder. Oštro protiv izbjeglica: 'Nova bosanska tragedija' "Poprište: selo srpskog 'entiteta' u Bosni i Hercegovini nedaleko granice s Hrvatskom. Nijedna jednina kuća nije nastanjena. Sve su razorene. Jedna se ipak ističe - bez krova, bez prozora, ali s natpisom: 'Prodaje se' i telefonski broj. Vlasnici ruševine vjerojatno su još u zemlji. Više od šest godina poslije mirovnoga sporazuma u Daytonu još uvijek ima 600 tisuća internih izbjeglica. U Sarajevu ih živi 72 tisuće. Vlada kantona Sarajevo stoga je povratak izbjeglica odredila kao politički cilj. No što ako ljudi deset godina poslije izbijanja rata ne žele otići iz alternativnog boravišta? Tisuće bi se morale vratiti tamo gdje su živjele prije rata. To izjavljuje Besima Borić, mjerodavna u Sarajevu za socijalu, rad i povratak izbjeglica. U roku od 90 dana morali bi napustiti tuđu imovinu. Poslije 15 dana poštede, zgrade će biti prisilno ispražnjene. Problem kod toga: često ljudi više nemaju svojih kuća jer su srušene ili u njima stanuju drugi. Postoje doduše izbjeglički tabori koji bi za 300 obitelji predstavljali privremeno boravište. No, 'ljudski gledano, to je tragedija', primjećuje Borić. Veliki dio izbjeglica u Sarajevu potječe iz Republike srpske. 2001. se tamo vratilo 886 obitelji, iako je planirano 3500. Prije više od godine dana obitelj Hasić vratila se u selo nedaleko Sokolca u Republici srpskoj. 'Tada su nas (srpski) susjedi promatrali dalekozorima', sjeća se Fikret Hasić. Bošnjak nije imao više ništa, sve je bilo uništeno. Sada ima kuću koju mu je izgradila jedna dobrotvorna organizacija. Mogli bi se vratiti samo oni čije kuće postoje, kaže Hasić. Sarajevo financira projekte obnove u Republici srpskoj s 1,5 milijuna eura, kaže Borić. 'To je jedinstven slučaj da jedna kantonska vlada obnavlja kuće u drugom entitetu.'", izvješćuje Alexandra Demcisin. Zašto SAD šute o vezi Iran-Arafat "SAD su uočile da bi bilo svrsishodnije suzbiti sukob na Bliskom Istoku prije no što same krenu u eventualni vojni udar na Irak. Budući da se na palestinskoj strani ne nazire nikakva alternativa, Amerikanci - htjeli-ne htjeli - moraju razgovarati i s palestinskim šefom. Zato se trenutno izvješća poput onog iz 'New York Timesa' o navodnom terorističkom savezu između Arafata i iranskih zagovornika tvrde linije uopće ne uklapaju - bar na službenoj razini - u koncept američke vlade: i podpredsjednik Cheney i savjetnica američkog predsjednika za sigurnosna pitanja Condoleezza Rice pomno su pazili da ne potvrde odgovarajuće vijesti. No, jedan će političar zasigurno zadovoljno trljati ruke: riječ je o Arielu Sharonu. Naime, izraelski premijer već dulje pokušava prikazati svog protivnika Jasera Arafata kao palestinskog klona Osame bin Ladena. Stoga će biti korisno ako ugledni međunarodni list prikaže šefa PLO-a u sumnjivom svjetlu. Priča o 'vezi Iran-Arafat' uistinu je zanimljiva: navodno su Arafatovi izaslanici i dužnosnici iranske vlade u svibnju prošle godine na tajnom sastanku u Moskvi dogovorili novi oblik suradnje po kojem je Iran obećao oružje a Palestinci zauzvrat dostavu informacija o pozicijama izraelskog naoružanja. Izravna posljedica tog dogovora bila je pošiljka oružja koju je izraelska obavještajna služba predusrela početkom ove godine u Crvenom moru. Na brodu Karine-a pronađeno je 50 tona ratne opreme, namijenjene Palestincima. Pošiljalac: Iran. Arafatova palestinska samouprava i Teheran demantirali su tu vijest ali dokazi su očigledno bili tako čvrsti da je američka vlada nakratko razmatrala mogućnost prekida svih odnosa sa šefom PLO-a. Navodno je Iran višestruko upleo prste u palestinsku igru vatrom: tvrdi se da su tvrdolinijaši u Teheranu preobrazili palestinsku terorističku organizaciju Islamski džihad u iransku podružnicu te da u najmanju ruku neizravno podupiru Hamas. Financijski prilozi navodno stižu preko karitativnih organizacija. Za obuku radikalnih palestinskih boraca u pokretu otpora specijalizirale su se navodno Hizbolahove milicije s juga Libanona, koje sponzorira Iran. No, određenu ulogu u svemu tome igra navodno i al-Qaida. Abu Musaabu Zarqawi, jedan od Bin Ladenovih sljedbenika koji je izbjegao u Iran, poslao je po izraelskim navodima prošlog mjeseca u Izrael jednu terorističku specijalnu postrojbu. Tri su muškarca uhićena pri pokušaju prelaska preko iransko-turske granice. Sve su navedene informacije vjerojatno bitno pridonijele odluci Georgea W. Busha da Iranu dodijeli počasno mjesto u 'osovini zla'. Nadalje, mogle bi u svakom trenutku poslužiti i za odbacivanje Arafata - kada se to učini oportunim", zaključuje Christian Ultsch na kraju analize. DER STANDARD 26. III. 2002. U NATO-vu dvorištu "Pacifisti, naravno, žestoko odbijaju poznatu uzrečicu da je rat otac svih stvari. No, što se razvoja NATO-a tiče, čini se da je ona aktualnija nego ikad dosad - možda čak i u skladu sa željama svih mirovnih aktivista. NATO je utemeljen sukladno logici hladnog rata kao zapadni obrambeni savez. Pad berlinskog zida označio je početak krize političkog identiteta. No, zapravo su dva vojna događaja temeljito uzdrmala NATO-v identitet i pokrenula nezaustavljiv proces njegova labavljenja. Prije tri godine zračni napadi na Jugoslaviju označili su početak prve - i dosada jedine - NATO-ve ratne akcije. Počivala je na humanitarnom motivu: sprečavanju genocida nad kosovskim Albancima. No, činjenica da se operacija odvijala 'out of area', dakle izvan područja pod nadležnošću zapadnog saveza, te da nije bila pokrivena mandatom UN gurnula je NATO u tešku kušnju. Prije otprilike tri mjeseca započeo je američki protuteroristički rat u Afganistanu a s njime i sljedeća faza u NATO-voj metamorfozi. Zapravo je započela već 11. rujna - nakon što je NATO prvi puta u svojoj povijesti konstatirao okolnosti koje zahtijevaju aktiviranje obrambenog saveza. Uskoro je postalo jasno što to znači u praksi. Nade europskih partnera da će moći utjecati na oblik i intenzitet protuterorističkog rata pokazale su se potpuno nerealnima. SAD nisu željele niti danas žele dopustiti da njihov manevarski prostor bude ograničen obzirima prema saveznicima. Na konferenciji o sigurnosti, održanoj prije nekoliko tjedana u Muenchenu, zamjenik američkog ministra obrane Paul Wolfowitz neuvijeno je izjavio: 'Zadaća diktira koaliciju a ne koalicija zadaću'. Dakle, gledano iz washingtonske perspektive, NATO bi ubuduće trebao tek činiti okvir za ad-hoc saveze. Logična posljedica te predodžbe jest njegovo širenje na što veći broj zemalja koje će bar dijelom ispunjavati kriterije za prijem. Zato Washington i favorizira 'big bang' na sastanku na vrhu, zakazanom u studenom ove godine u Pragu: upućivanje poziva do sedam zemalja srednje, južne i sjeveroistočne Europe. Razloge za praktično odustajanje Rusije od otpora ulasku tri baltičke republike u NATO valja tražiti u jasnoj (na unutarpolitičkoj razini rizičnoj) prozapadnoj politici predsjednika Vladimira Putina nakon 11. rujna prošle godine. Šef ruske države očekuje zauzvrat daleko snažnije uključivanje Rusije u NATO-ve strukture odlučivanja. Na sastanku ministara vanjskih poslova koji će sredinom svibnja biti održan u Reykjaviku trebala bi u najmanju ruku biti donesena odluka o novom odnosu Rusije i zapadnog saveza. Kako god on na kraju izgledao i koliko god zemalja bilo uključeno u savez u sljedećem krugu proširenja, nema sumnje da vojni faktor slabi u korist političkog. Vizija kolektivnog sigurnosnog sustava, djelotvornijeg OESS-a, poprima sve jasnije obrise. Doduše, pretpostavka za taj proces jest daleko snažnija uloga Europljana od ove dosadašnje. Odluke iz posljednjih dana i tjedana pokazuju da je ta potreba uočena: pokrenuta je proizvodnja vlastitog vojnog transportnog zrakoplova (Military Airbus), najveći zajednički vojno-industrijski projekt u povijesti Europe; Njemačka je istodobno već odobrila prvu tranšu sredstava za satelitski navigacijski sustav 'Galileo', koji bi Europi trebao osigurati nezavisnost u odnosu na američki GPS (Global Positioning System); u rujnu ove godine NATO-vu postrojbu u Makedoniji trebala bi zamijeniti prva vojna misija EU. Iako zvuči paradoksalno, upravo zato što se europsko shvaćanje sveobuhvatne sigurnosti razlikuje donekle od onog koje zastupa supersila SAD, Europa treba i djelotvornu vojnu komponentu", zaključuje na kraju komentara Josef Kirchengast. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. III. 2002. SAD podupire veće širenje NATO-a "Sjedinjene Države dale su do sada najjasniju naznaku da će poduprijeti veliko širenje NATO-a u istočnu Europu kada će se savez sastati ove jeseni u Pragu. 'U Pragu će naše države napraviti povijesni korak prema uklanjanju preostalih podjela Europe', kazao je u ponedjeljak predsjednik Bush u poruci pročitanoj na summitu devet država kandidata u Bukureštu. (...) Zamjenik državnog tajnika Richard Armitage je jučer kazao da se politika širenja NATO-a promijenila od terorističkih napada na New York i Washington. 'Teroristički napadi na Sjedinjene Države 'imali su učinak učvršćivanja na NATO i zemlje kandidate za NATO', kazao je Armitage. (...) Armitage je kazao da je nekoliko zemalja istočne i središnje Europe koje se nadaju ulasku u NATO pojačalo svoje izglede ponudivši konkretnu vojnu i logističku potporu od SAD-a predvođenom ratu protiv terorizma u Afganistanu i drugdje. Čelnici devet službenih kandidata, Letonije, Litve, Estonije, Slovačke, Slovenije, Rumunjske, Bugarske, Makedonije i Albanije, okupili su se zajedno s njihovim hrvatskim kolegom. Očekuje se da će Washington imati odlučujuću riječ glede toga koje i koliko će zemalja biti primljeno, a izaslanici ovdje su pomno ispitivali Armitageove riječi tragajući za naznakama naklonosti Busheve administracije. Svih devet država trude se dovršiti detaljne programe vojnih reformi, istovremeno pokušavajući uvjeriti NATO da imaju odgovarajuću političku i gospodarsku stabilnost da bi bile korisne saveznice. Opcije širenja idu od minimalnog širenja koje bi moglo uključiti Sloveniju, Slovačku i baltičkog kandidata, do mnogo ambicioznijeg širenja koje bi uključilo i sve tri baltičke države, kao i Rumunjsku i Bugarsku. Makedoniji i Albaniji daju se mali izgledi da će dobiti pozivnicu u ovoj rundi širenja. Glavni tajnik NATO-a George Robertson (...) je kazao da bi broj pozvanih zemalja mogao ići od 'jedne do devet'. Armitage je jasno naznačio da je Bush uvelike sklon prema većoj brojci. (...)", piše David R. Sands. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. III. 2002. Odjeci hladnog rata- Amerika opet podijeljena glede rata protiv terorizma "Jedna od umirujućih vanjskopolitičkih fikcija tijekom 1990-tih bila je ta da ćemo tijekom hladnog rata svi biti na istoj strani. Liberali i konzervativci, republikanci i demokrati, svi su imali istog neprijatelja, zajednički cilj i prilično ujednačen plan kako ostvariti taj cilj. Ovo izvrtanje povijesti umirivalo je Clintonovu vladu, koja bi, kada bi bila suočena s bilo kakvim većim vanjskopolitičkim izazovom (Bosna, Ruanda, Kosovo), mogla isticati kako je svijet postao složeniji u posthladnoratovskoj eri. Kako je komunizam diljem svijeta gubio na vjerodostojnosti, mnogi su Amerikanci počeli uljepšavati činjenicu u kojoj je mjeri komunizam bio prijeporan. Zapravo, skoro su sve postavke i taktike hladnog rata poticale podjele. Neki Amerikanci nisu sumnjali u to da je zla komunistička ideologija za cilj imala porobiti svijet, dok su drugi na obje strane otkrivali više moralne jednakosti; neki su komunizam vidjeli kao uzvišeni cilj, dok su ga drugi vidjeli kao izliku da se moć udijeli vojno- industrijskim kompleksima i da se suzbiju prava građana; američke inozemne intervencije za neke su bile borba za slobodu, za druge obrana imperijalizma. Sada se oni koji su uljepšavali činjenice o podijeljenosti ponovno javljaju, zajedno s povlačenjem borbenih linija u svezi Bushovog rata protiv terorizma. Zajedništvo koje se pojavilo nakon 11. rujna također nestaje, dok i liberali i konzervativci preispituju ono što vide kao Bushovu viziju 'stalnog rata'. Konzervativci brinu zbog ponovne pojave masivnog establishmenta državne sigurnosti; liberali vide urotu s ciljem održavanja predsjednikove popularnosti i osujećivanja progresivnih inicijativa. I dok počinju tražiti način da se usprotive vladi a da ne djeluju nedomoljubno, odražavaju, ponekad eksplicitno, svoje hladnoratovske podjele. U liberalnom časopisu 'American Prospect', npr., Paul Starr piše da rat protiv terorizma osigurava 'funkcionalni ekvivalent hladnog rata' koji će utrti put 'smanjenju poreza, velikom povećanju ulaganja u vojsku, deficitima i, kao posljedicu, isključivanju svih inicijativa koje bi liberali mogli ponuditi.'. Lewis Lapham iz 'Harper's Magazine' tvrdi kako je značaj 11. rujna preuveličan kako bi se, naizgled, nastavio hladnoratovski zadatak 'zamjene zastarjele američke republike, umjerenih ambicija i demokratskog duha, slavom države koja je sve veća i ima sve luksuzniji ukus kada je posrijedi hegemonija.' U izdanju 'The New York Times'-a prije nekoliko tjedana, u jednoj se analizi navodi kako 'neki svjetski čelnici javno brinu da rat protiv terorizma počinje djelovati sumnjivo nalik posljednjoj američkoj velikoj kampanji- onoj protiv komunizma.' Zašto bi ovo bio razlog za brigu? Zbog američke sklonosti da svijet dijeli na dobar i zao, The Times piše: 'Kao i teroristi danas, i komunisti su često bili viđeni kao moralna čudovišta...' U članku se mogućnost da se zaista radilo o moralnim čudovištima ne dopušta. S jedne strane, priznanje postojanja hladnoratovskih neslaganja ohrabruje, jer je teško izvlačiti lekcije iz povijesti, barem na političkoj ili popularnoj razini, sve dok ju svi krivo pamte. Izvlačenje lekcija iz tog razdoblja sada se čini posebno važnim jer, dok se raspravlja o prirodi rata protiv terorizma, mogu se čuti odjeci toliko mnogo temeljnih hladnoratovskih nesuglasica. Je li to (ili je li bila) borba protiv ideologije (komunizma, islamskog fundamentalizma) ili protiv nacionalističkih pokreta koji koriste tu ideologiju? Do koje mjere (je) neprijatelj ima(o) adresu (Politbiro u Moskvi, spilja Osame bin Ladena) i do koje se mjere raspršila i replicira se? Je li obrana zemlje jednako jadna kao i civilna obrana ili je nacija (bila) u pravu braniti se od prijetnji kod kuće? Veći proračuni Pentagona, savezi s diktatorima s druge strane oceana koji krše ljudska prava, vojne intervencije u malim zemljama trećeg svijeta- sve su to bili razlozi ogorčenih političkih sukoba tijekom hladnog rata, koji se sada ponovno javljaju kao problemi. Naravno, o tim će pitanjima sada biti raspravljano na drugačiji način, a svi odgovori neće biti isti u novim okolnostima(...). I, što ne iznenađuje: tiče se temeljnih pitanja o američkoj prirodi i prikladnoj ulozi Amerike u svijetu. Ono što nije jasno, dok se stara rasprava ponovno javlja, jest to koliko je lekcija naučeno. Odbojnost vlade da dijeli informacije kojima raspolaže, njena ambivalentnost prema građanskim pravima i njeno prihvaćanje autoritarnih no korisnih režima u inozemstvu- sve ovo potiče na raspravu. Među kritičarima na ljevici, pretpostavka da ponovna izgradnja vojske i slanje vojnika u inozemstvo nije ništa do političkog manevra ili imperijalistički refleks jednako tako potiče na raspravu. Amerikanci sada imaju tu prednost da su sigurni u postojanje sovjetskih gulaga, činjenicu da je Kina izgladnjivala svoj narod, u postojanje vijetnamskih kampova za preobrazovanje- znaju da je među njihovim protivnicima bilo moralnih čudovišta. Ponašati se kao da to nije bilo točno i pretpostaviti automatski da je prijetnja ponovno preuveličana, predstavlja drugačiju vrstu neuspjeha da se uči na povijesti", piše Fred Hiatt za "The Washington Post" a prenosi list. Europa i ljudska prava "Godišnji sastanak Povjerenstva UN-a za ljudska prava u Ženevi riskira postati tipični primjer mlakosti podrške ljudskim pravima među najvećim europskim demokracijama. Nakon što je šestotjedni sastanak počeo prošloga tjedna, niti jedan od 53 člana povjerenstva nije bio spreman započeti raspravu o pitanju Kine, iako se notorna politička i vjerska represija Pekinga prošle godine samo povećala. Nije jasno niti to da će biti donešena ikakva nova rezolucija glede ruskog rata u Čečeniji, iako je predsjednik Vladimir Putin sasvim jasno kršio odredbe rezolucije koju je donijelo povjerenstvo. Fidel Castro također bi se mogao provući; za sada, unatoč poticajima iz SAD-a, niti jedna zemlja nije bila voljna početi raspravu o slučaju Kube. Neki bi ovako jadnu situaciju mogli pripisati smanjivanju brige glede kršenja prava pojedinaca nakon terorističkih napada počinjenih 11. rujna. Ova godina je prva u 55-godišnjoj povijesti povjerenstva da je SAD isključen kao član. I dok su zemlje kao što su Sirija i Sudan, zajedno s vječnim problemima, Kubom i Kinom, izabrane u povjerenstvo prošle godine, izglasano je da se SAD isključi iz njega nakon što su mu njegovi europski saveznici odbili osigurati mjesto. U to vrijeme, u Europi je bilo mnogo samozadovoljstva zbog toga što se navodno očitala lekcija arogantnoj i unilateralističkoj Bushovoj vladi. Sada, međutim, europske vlade koje su u Ženevi same riskiraju svijetu očitati drugačiju lekciju- o svojoj vlastitoj nesposobnosti da se odupru mučenju, masakrima i ubijanju koji se provode na mjestima kao što su Čečenija i Tibet. Iako povjerenstvo UN-a nema pravih ovlasti, Peking se jako potrudio izbjeći donošenje rezolucija proteklih godina, prijeteći mogućim sponzorima gospodarskom i političkom osvetom. I Bushova i Clintonova vlada ipak su donijeli rezolucije; kako je ove godine nestao SAD, Europska Unija svojim je članicama pustila na volju da djeluju ako žele. No do sada to niti jedna nije učinila- ni Britanija, Njemačka, Italija ni Španjolska- ni Francuska, Švedska ili Austrija, tri zemlje koje su zajednički izglasale uklanjanje SAD-a iz povjerenstva prošle godine. Ako se ta pasivnost nastavi, poruka kineskom komunističkom režimu bit će jasna: Europa nema volje oduprijeti se njenoj represiji političke slobode, mučenju i ubijanju Falun Gonga i pripadnika drugih vjera, njenoj kampanji protiv neovisnih intelektualaca ili njenim racijama koje je provodila na Tibetu i u pokrajini Xinjiang naseljenoj Muslimanima. I Putin osjeća tu slabost. Iako je odbio prihvatiti posjete UN-ovih izaslanika Čečeniji, što zahtijeva rezolucija donesena lani, računa na odluku povjerenstva da se ove godine odustane od nove rezolucije u korist (...) teksta o kojem bi se unaprijed dogovaralo s Moskvom. Europske vlade na to bi se rješenje odlučile još lani da ih nije blokirao SAD. Sada im na putu ne stoji nitko; djela povjerenstva ove godine bit će odraz toga koliko su ozbiljno Europljani voljni prisiliti vlade, koje su sposobne uzvratiti, na poštivanje ljudskih prava. SAD uvjeravaju da će sigurno dobiti svoje mjesto u povjerenstvu natrag slijedeće godine, što je dobro; sada europske vlade imaju šest tjedana dao pokažu koje su njihove vrijednosti", stoji u uvodniku "The Washington Post"-a a prenosi list. THE NEW YORK TIMES 26. III. 2002. Arafat i beirutski summit "Arielu Sharonu bez sumnje situacija, u kojoj 20 godina nakon što je poslao izraelsku vojsku na rub Bejruta da istjera Jasera Arafata van a sada se od njega očekuje da dopusti Arafatu da se vrati na to isto područje, djeluje bizarno. Arafat, čija strategija pregovaranja o miru dok istovremeno vodi rat širi smrt diljem Izraela, želi biti počasni gost na sutrašnjem arapskom sastanku na vrhu. Koliko god ovo bilo bizarno i frustrirajuće, to mu dopustiti mogao bi biti mudar potez. Bushova vlada je u pravu kada vrši pritisak na Sharona po ovom pitanju. U Arafatovom odsustvu, arapski čelnici će imati još jednu izliku da ne raspravljaju o još uvijek radikalnoj predodžbi o ponudi normalnih odnosa Izraelu u zamjenu za osnivanje palestinske države na zemlji koja je osvojena 1967. godine. Arapski sastanak, na kojem će se razmatrati mirovni prijedlog saudijskog princa Abdulaha, mogao bi se pretvoriti u drugu vježbu antiizraelske i antiameričke retorike. Ljudima koji vladaju većinom arapskog svijeta ne smiju se ponuditi dodatni alibiji kada je posrijedi prihvaćanje Izraela. Sharon tvrdi da Arafat nije uspio zaustaviti palestinske užase, pa zašto ga onda nagraditi putem u Beirut. I zbog čega je arapskim čelnicima potrebna njegova prisutnost? Odgovor je taj da je za većinu Arapa Arafat i dalje utjelovljenje palestinskog nacionalnog pitanja. Promjena pristupa čelnika arapskog svijeta palestinskom pitanju u bitnijoj mjeri bez Arafatove prisutnosti- posebice ako mu je put zapriječen izraelskim tenkovima- možda je politički neodrživa. Arafat nije čovjek kojem pretjerano vjerujemo. Potpredsjednik Dick Cheney bio je u pravu kada je zaključio, nakon dva najnovija napada bombaša- samoubojica, da palestinski čelnik nije učinio dovoljno da bi zaslužio sastanak. No ako je Arafatu dozvoljeno da putuje u Beirut i, kada je tamo, da kaže prave stvari o miru i suživotu s Izraelom, a povijesna rezolucija arapskog summita bude donešena, sastanak Arafat- Cheney koji bi uslijedio imao bi smisla. Svi koraci prema rješavanju sukoba zahtijevaju potporu. Ovo su mračni dani u izraelsko- palestinskom sukobu, na određeni način i najmračniji uopće. Svaka od strana uvjerila je samu sebe da druga razumije samo jezik sile i koristi ga na jezive nove načine. Kult samoubojica sve je rašireniji među mnogim Palestincima. Izraelska vojna odmazda ovog je mjeseca bila posebno brutalna. Sharon tvrdi kako razumije da ne postoji vojno rješenje za ovaj sukob, no tijekom svoje prve godine predsjedničkog mandata nije uspio iznijeti jasnu alternativnu viziju. Mora učiniti sve što može kako bi ohrabrio i promicao mir. Dozvoliti Arafatu da ode u Beirut bio bi upravo takav potez", stoji u uvodniku lista. ITALIJA ANSA 25. III. 2002. Berlusconi, odlučujući su širenje i priključenje Rusije "Bukurešt, 25. III.- Italija podupire proces daljnjeg širenja NATO-a i njegovu prilagodbu novoj europskoj stvarnosti: to potvrđuje predsjednik vlade Silvio Berlusconi u poruci konferenciji zemalja 'skupine iz Vilniusa', koji je u tijeku danas i sutra u Bukureštu u Rumunjskoj. Na konferenciji na razini čelnika vlada sudjeluju zemlje kandidati za NATO (Albanija, Bugarska, Hrvatska, Estonija, Letonija, Litva, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Slovenija), i one nedavno primljene poput Poljske, Mađarske, i Češke, te Turske, koja NATO-u pripada od osnutka. Nazočan je i američki zamjenik državnog tajnika, Richard Armitage. 'Razumijemo i podupiremo želju za ulaskom i da se što prije postane dijelom NATO-a', potvrđuje Berlusconi u poruci koju je u Budimpešti pročitala talijanska veleposlanica u Rumunjskoj, Anna Blefari Melazzi, 'jer smo uvjereni da je na NATO-u danas da pridonese i izliječi rane Hladnog rata, prevladavanjem podjele Europe. Atlantski savez se znao pokazati na visini te povijesne odgovornosti'. Uz tradicionalnu funkciju jamca obrane svojih članica, NATO se zapravo, ne samo intervencijama 'peace keepinga', pokazao temeljnim čimbenikom stabilnosti u Europi'. 'Iz tih razloga' nastavlja poruka, 'Italija podupire daljnji proces širenja koje predstavlja odlučujući čimbenik prilagodbe NATO-a novoj europskoj stvarnosti, zajedno s uspostavom novog odnosa s Ruskom federacijom. (...)' 'Po našoj viziji', otkriva još Berlusconi, 'uravnoteženi proces širenja, u kojemu će praški skup na vrhu činiti važnu etapu, bit će sposoban osnažiti sigurnost u Europi, i u onim regijama, poput jugoistočne Europe, gdje se za to najviše ukazuje potreba.(...)'." RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 26.III.2002. Od Rusije se traži pasivna neutralnost "Razgovori zapadnih političara i novinski napisi o neizbježivosti vojne operacije SAD-a protiv Iraka koji su sve češći u zadnje vrijeme, jasno upućuju da se javnost odlučuje u korist vojne akcije. Donekle je već jasno da je sve manje izgleda da stanje ostane pod kontrolom i da se izbjegne vojni sukob u tom ionako osjetljivom području. Mislim da ponajprije treba biti svjestan da će se vojna operacija protiv Iraka bitno razlikovati od operacije u Afganistanu, jer će SAD u tom slučaju imati posla s prilično jedinstvenom nacijom koja ima bojno sposobne oružane snage. Treba također imati na umu da je Irak izvukao pouku iz vojnog djelovanja 1991. To jest, neće biti riječ o kratkoj vojnoj operaciji s velikom primjenom zračnih snaga, pa je gotovo neizbježiva kopnena operacija uz sudjelovanje najmanje pedeset tisuća vojnika. (...) Usprkos svim poduzetim naporima, SAD teško može računati s mobilizacijom saveznika u NATO-u koji bi sudjelovali u toj operaciji, osim Velike Britanije. Pače, jednostrani postupci SAD-a mogu u stanovitoj mjeri izazvati unutarnju krizu u NATO-u, jer takvi postupci zapravo vode k marginalizaciji Sjevernoatlantskog saveza. Istodobno može doći i do zaoštravanja odnosa između SAD-a i Europskog saveza uz već postojeće trgovinske ratove. Općenito, mislim da je zapravo nemoguće stvoriti doista veliku protuiračku koaliciju. Jedan od bitnih čimbenika je i to što u Iraku, za razliku od Afganistana, nema političkih snaga u koje se Amerikanci mogu pouzdati. To jest, javlja se problem kako uvesti oporbu koja živi izvan zemlje i kako je ne samo dovesti na vlast, već i zadržati je na vlasti. To više što u oporbi nema jakog vođe koji bi mogao računati i na najmanju potporu iračkog puka. Ne treba zaboraviti ni tako ozbiljan problem kao što je teritorijalna cjelovitost zemlje. SAD je s jedne strane, zbog niza razloga, zainteresiran za njezino očuvanje, a s druge, u ratnim će ju uvjetima biti više nego teško sačuvati. Tu je ponajprije, dakako, problem 'neovisnog Kurdistana' koji nije skinut s dnevnog reda. Također je za sada teško reći kako će se ponašati Iran u takvim okolnostima. Ne smije se u potpunosti isključiti da će Iran vojno djelovanje protiv Bagdada (s kojim je došlo do poboljšanja bilateralnih odnosa) shvatiti kao izravan izazov. Samo naivni mogu u takvim okolnostima reći da Irak odgovarajući na napad neće razmišljati o udaru na najbližeg američkog saveznika na tom području - Izrael. To više što Irak za to raspolaže stanovitim mogućnostima i, što je sasvim moguće, može napasti rabeći oružje za masovno uništenje puka. Što će se dogoditi nakon toga? Lako je moguć rat velikih razmjera u koji će biti uvučene i druge arapske države. To jest, u cjelini gledano, možemo se naći u prilikama kada će biti potkopana svjetska sigurnost, a svijet se ponovno naći na rubu nekontroliranog sukoba bremenitog teškim političkim i financijsko-gospodarskim posljedicama. Kako Rusija treba postupiti u takvim okolnostima? Prvo, najprikladniji se sada čini nastavak dijaloga s iračkim čelništvom u svezi s povratkom UN-ovih inspektora u Irak i osiguranjem optimalnih uvjeta za njihov rad. Rusija pritom ništa ne gubi, pače može sačuvati svoj politički obraz kako na Zapadu, tako i u arapskom svijetu. Drugo, ne smije popuštati pred američkim pritiskom, vodeći računa o vanjskopolitičkim, a napose o unutarnjopolitičkim posljedicama 'predaje' Iraka. Svaka nagodba s SAD-om u tom pravcu neće biti jako povoljna za Rusiju zbog dosta objektivnih razloga (dovoljno je spomenuti samo arapski svijet gdje u zadnje vrijeme gubimo svoj položaj). Koliko mogu zaključiti iz razgovora s američkim kolegama, naš je problem što SAD ne želi osobito našu potporu u operaciji protiv Iraka. On želi našu 'pasivnu neutralnost' koja će mu omogućiti da djeluje na manje-više zakonskoj osnovi, a možda i u sklopu UN-ova Vijeća sigurnosti. To jest, govoreći otvoreno, SAD želi da g. Putin jednostavno šuti, ili da se ograniči na izjavu 'snađite se sami'. Treće, za sada još imamo mogućnost, iako malenu, da u tom smislu surađujemo s europskim državama koje slično gledaju na irački problem", piše Andrej Fjodorov, direktor programa Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku. FRANCUSKA LE MONDE 26.III.2002. Nova američka nuklearna doktrina i Europa "Mijenja li pravac američka nuklearna vojna doktrina? Objavljivanjem novog 'Nuclear Posture Reviewa' 'Bushova uprava bitno mijenja težnju iz dvaju prošlih desetljeća kada se nuklearno oružje svrstavalo u skupinu oružja koje se rabi samo u krajnjem slučaju', misli William Arkin, istraživač na washingtonskom sveučilištu Johna Hopkinsa koji je njezinu bit razotkrio u 'Los Angeles Timesu'. Premda je Clintonova uprava najavila promjene, američko skretanje, koje samo po sebi zabrinjava, znači novi izazov za Europu, a napose za njezine dvije nuklearne sile, Francusku i Veliku Britaniju. Službeni pravilnik 'Nuclear Posture Reviewa' (NPR) u kojemu su utvrđene strateške smjernice nuklearne vojne djelatnosti Sjedinjenih Država, neprijeporan je. Autor dokumenta i njegova predgovora je Donald Rumsfeld, američki ministar obrane. 13.III., na pitanje o toj temi, predsjednik Bush nije pobio njegovo mišljenje: 'Držimo sve mogućnosti rješenja na stolu, jer želimo jasno poručiti svim državama da neće prijetiti SAD-u i da neće rabiti oružje za masovno uništenje protiv nas'. Četiri glavna detalja u NPR-u svjedoče o radikalizaciji nuklearne doktrine sadašnje vlade. Ponajprije, službeno proglašenje 'potrebe' za nuklearnim oružjem male snage koje može uništavati podzemne ciljeve, takozvano EPW oružje (earth penetrating weapons). NPR potvrđuje da postoji takvo oružje - B 61-11, što je otkrio 'Le Monde' od 21.XI. prošle godine, žaleći ipak zbog njegove nedovoljne prodorne moći. Vojni stručnjaci preporučuju proizvodnju novih bomba takve vrste i napominju da će se u travnju 2002. početi istraživanje u svezi s time. Ističu također da će se ponovno osnovati 'momčadi za istraživanje naprednih zamisli o nuklearnim glavama'. NPR k tome poziva da počnu istraživanja o novim vrstama teških bombardera, interkontinentalnih raketa i podmornica za ispaljivanje nuklearnih raketa. (...) Napokon, NPR ponovno otvara mogućnost obnove nuklearnih pokusa. To se opravdava razlogom kako će možda trebati provjeriti rad zastarjelog nuklearnog punjenja. Drugi bi razlog mogla biti potreba da se provjere osobine novog oružja kao što je oružje koje prodire kroz zemlju. Sigurno je da ni vlada Billa Clintona nije odbacila mogućnost obnove pokusa. No NPR smatra da je dotadašnji rok od dvije do tri godine predviđen za ponovno osposobljavanje za provedbu pokusa predug: kao što je rekao John Bolton, zamjenik državnog tajnika za nadzor nad naoružavanjem u veljači 2002. u razgovoru za organizaciju Arms Control Today, 'moramo biti kadri da se za 18 mjeseci pripremimo za pokus'. (...) Sve u svemu, nova američka nuklearna strategija znači zaokret: proizvodni je kompleks odlučno reaktiviran, a na ideološkom planu nuklearno se oružje želi banalizirati, kako u mogućoj taktičkoj primjeni protiv podzemnih ciljeva, tako i u izjednačavanju s biološkim i kemijskim oružjem. Taj pothvat prati odbacivanje bez razlike sporazuma o nadzoru nad naoružavanjem, budući da SAD nije htio poslati izaslanika na konferenciju o sporazumu o nuklearnim pokusima koja se u studenom održala u New Yorku, dok je u prosincu napustio konvenciju o biološkom oružju. Pothvat američke hipersile dovodi druge sile u osjetljiv položaj, potičući ih, nevjerojatno, da podignu razinu naoružanja kako se još više ne bi produbio ionako golem jaz. Položaj Europe - koja ima dvije nuklearne sile, Francusku i Veliku Britaniju - osobito je nezgodan: javlja se nova tema neslaganja s SAD-om. Otkako je 1995. g. Chirac pokušao obnoviti nuklearne pokuse, Francuska i Velika Britanija prihvatile su stajalište koje je slično američkom iz doba Billa Clintona: moratorij na pokuse, početak smanjivanja nuklearnog arsenala, aktivno sudjelovanje u pregovorima o nadzoru nad naoružavanjem. Ponovno neslaganje s SAD- om prisiljava Pariz i London da se odluče: bez pogovora prihvatiti novo stajalište ili potvrditi nesuglasice tražeći, kao u pregovorima o klimi, savez sa zemljama na jugu i na istoku kako bi se izolirao SAD?", piše Herve Kempf. Grčka blokira sporazum o dolasku EU-a u Makedoniju umjesto NATO-a "Jesu li petnaestorica spremna za vatreno krštenje svoje obrambene politike preuzimajući u potpunosti odgovornost za vojne operacije u Makedoniji koje sada predvodi Njemačka, ali pod NATO-ovim pokroviteljstvom? Ministri obrane petnaestorice potvrdili su u subotu 23.III. u Saragossi da to doista i kane. No za to Unija i Sjevernoatlantski savez trebaju zaključiti sporazum o suradnji koji još uvijek blokira Grčka. Yannos Papantoniou, grčki ministar, opetovao je da njegova zemlja ne prihvaća tekst nagodbe s Turskom, važnim članom NATO-a, o 'stalnim sporazumima' koji će Uniji omogućiti da u svojim operacijama rabi vojne mogućnosti Sjevernoatlantskog saveza, napose njegov 'zapovjedni lanac'. Grčka koja nije htjela da ju se dovede pred svršen čin 'dokumenta iz Ankare' o kojemu su s Turskom pregovarali SAD i Velika Britanija, poštuje činjenicu da nakon europskog susreta na vrhu u Barceloni čitava Unija traži konsenzus. Neslužbeno, grči diplomati priznaju da je dokument prihvatljiva 'osnova za rad', napominjući da to ne mogu reći javno zbog unutarnjopolitičkih razloga. Diplomatska partija koja će se odigrati tiče se procedure i sadržaja: Ateni treba dati stanovita jamstva, ali i vladi Costasa Simitisa omogućiti da sačuva obraz. Vremena je malo: Atena ima samo tri mjeseca da postigne sporazum. Početkom srpnja predsjedanje Unijom preuzet će Danska, za koju vrijedi odredba o izuzeću iz politike obrane. Grčka koja će ju u siječnju 2003. zamijeniti u Vijeću, u srpnju će preuzeti dužnost predsjedatelja za pitanja obrane. Grci žele biti 'konstruktivni i realni', ali g. Papantoniou nastoji na 'načelnom pitanju: kada Unija bude djelovala bez NATO-ove pomoći, njezina će se samostalnost odlučivanja morati poštovati', što znači da ne može biti govora o 'dogovaranju' s Turskom. 'Ne smijemo stvoriti presedan u korist trećih zemalja, a još manje uvoziti u Europsku uniju probleme koji postoje u Savezu', dodaje grčki diplomat. Unija je pak oprezna: Javier Solana, njezin visoki predstavnik za vanjsku politiku više ne odbacuje mogućnost, dođe li do neuspjeha, zaključenja običnog 'ad hoc sporazuma'. Ipak, provedivost prve vojne operacije pod zapovijedanjem Unije ovisit će i o makedonskim izborima sredinom rujna. Ako izbori potvrde proces demokratske tranzicije, nazočnost civilnih promatrača, a još manje vojnika zaduženih za njihovu sigurnost, možda više neće biti opravdana", piše L.Z.