NJ 19. III. SZ: SAD NE ŽELE VIDJETI VEZU IZMEĐU SIROMAŠTVA I TERORIZMA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. III. 2002. Više novca "Industrijske zemlje dobro su uvježbavale uljepšavanje vlastitog angažmana za siromašne. U meksičkom gradu Monterreyu, gdje će se svjetska zajednica ovog tjedna konzultirati o financiranju pomoći pri razvoju, javnost će se vjerojatno morati ponovno uvjeriti u to. Ministri i šefovi država sipat će kao iz rukava otrcane floskule da vrlo ozbiljno shvaćaju borbu protiv siromaštva u svijetu. Istina je baš suprotna: bogate države uopće se ne angažiraju ozbiljno za Treći svijet. U protivnom ne bi tako žalosno šepali za ciljevima na čije su se ispunjenje uz veliku pompu sami obvezali. Siromaštvo namjeravaju prepoloviti do 2015. g. a stopu smrtnosti djece smanjiti za dvije trećine. Osim toga, svi dječaci i djevojčice trebali bi u najmanju ruku moći pohađati osnovnu školu. No, ostane li pomoć pri razvoju kakva je danas, taj će cilj ostati na razini utopije koja služi tek umirivanju nečiste savjesti sitog potrošačkog društva. Stručnjaci za gospodarski razvoj računaju: ne bude li svota koja se danas slijeva na jug osjetno povećana, siromaštvo u Africi bit će do 2015. g. smanjeno točno za desetinu. Prepolavljanju ni traga. Dodatna sredstva koja su EU i SAD obećale uoči konferencije predstavljaju puki pokušaj očuvanja vlastite časti. Valja prijeći još dalek put do ispunjenja zahtjeva Svjetske banke za udvostručenjem pomoći pri razvoju. Ništa pak ne ukazuje na to da bi u Monterreyu borba protiv siromaštva uistinu mogla postati globalni prioritet. Europljani ali posebno Sjedinjene Države očitovali su svoje stvarne ciljeve tijekom priprema za konferenciju u Monterreyu - naime, ni pod kojim uvjetom nisu htjeli u dokumentu UN-a potpisati zahtjev Svjetske banke za povećanjem pomoći za 50 milijardi dolara godišnje. Stoga se taj zahtjev uopće ne pojavljuje u nacrtu dokumenta koji bi trebao biti usvojen krajem tjedna. I nekadašnja obveza o izdvajanju 0,7 posto vlastitog BDP-a za pomoć pri razvoju, koju su industrijske države preuzele na vlastitu inicijativu, formulirana je tako blago da se sve više sumnja u iskrenu spremnost na tu mjeru. Ni iznenadno obećanje američkog predsjednika Georgea W. Busha uoči konferencije da će SAD za jug izdvojiti dodatnih pet milijardi dolara - raspoređeno na tri godine ne predstavlja veliku razliku u tom kontekstu. Do zuba naoružani američki div ostaje običan patuljak kada je riječ o pomoći pri razvoju. Prilog SAD u borbi protiv siromaštva gotovo i nije vrijedan spomena. Amerikanci imaju svoje strateške prioritete koji funkcioniraju kao orijentir i kada je riječ o pomoći pri razvoju. Pri tome praznih ruku ostaju sve one države kojima je pomoć najpotrebnija. Europljani pak ne bi trebali gledati s visoka na SAD - doduše, oni se osjetno više angažiraju u borbi protiv siromaštva ali i njihov angažman daleko zaostaje za često korištenom retorikom kojoj su usta puna čovječnosti. Uporna tvrdoća industrijskih zemalja izaziva to veću gorčinu što bi upravo sada bio jako dobar trenutak za globalni pakt za razvoj, koji bi najsiromašnije spasio iz njihove svakodnevne katastrofe. Ta ocjena počiva na najmanje tri razloga: prvo, geopolitička karta hladnog rata odavno je zastarjela te pomoć pri razvoju danas više nije moguće tako lako otuđiti za interese ideološki konkuretskih blokova, vezane za moć. Kleptokracija Mobutua Sese Sekoa, koji je pretvorio Zaire u utvrdu protiv komunizma i u to ime prisvojio milijarde dolara pomoći danas je gotovo nezamisliva. Doduše, strateški će interesi i dalje utjecati na dodjelu financijske pomoći ali više neće biti tako izrazito dominantna bar kada je riječ o Europljanima. Time se otvaraju nove šanse za borbu protiv siromaštva. Napokon pomoć može biti pružena tamo gdje je najhitnije potrebna - samo ako je netko isplati. Drugo, studije danas pokazuju da je pomoć pri razvoju često puno djelotvornija no što sugerira uvriježeni kliše. Danski ekonomisti vrednovali su podatke iz 56 zemalja i došli do zaključka da - ciljano pružena - strana pomoć i te kako potiče gospodarski rast. Neugodno je tek što američki ministar financija Paul O'Neill ne želi to primiti na znanje. Uoči konferencije u Monterreyu pokušao je diskreditirati pomoć pri razvoju samu po sebi. Sve je to uludo potrošen novac, glasi njegov credo. Njegova je računica jasna: SAD trebaju argument kojim će opravdati svoje još uvijek mizerne priloge za najsiromašnije. Veća potpora siromašnom jugu može, između ostalog, pomoći i pri isušivanju tla koje inače pogoduje rastu terorističke šikare. To se često naglašavalo nakon 11. rujna - paradoksalna je činjenica da tu ocjenu nisu izrekle samo SAD koje protuteroristički rat shvaćaju u prvom redu kao oružanu borbu. Takav stav neće promijeniti ni pet milijardi Bushovih dolara za siromašne. Taj je iznos previše skroman da bi se iz njega izvela pretpostavka o novoj strategiji. Tko ozbiljno shvaća strukturne uzroke terora, mora biti spreman uložiti više novca u razvoj najsiromašnijih država", zaključuje Arne Perras.