HAMBURG, 18. ožujka (Hina/dpa) - Dok je povijest njemačkih koncentracijskih logora dobro istražena, to se ne može reći za mnoge logore u drugim zemljama. Njemačko izdanje knjige francuskih povjesničara o logorima potaklo je u
Njemačkoj diskusiju o toj temi, a njemački povjesničari upravo istražuju dokumentaciju jednog logora u Kazahstanu.
HAMBURG, 18. ožujka (Hina/dpa) - Dok je povijest njemačkih
koncentracijskih logora dobro istražena, to se ne može reći za
mnoge logore u drugim zemljama. Njemačko izdanje knjige francuskih
povjesničara o logorima potaklo je u Njemačkoj diskusiju o toj
temi, a njemački povjesničari upravo istražuju dokumentaciju
jednog logora u Kazahstanu.#L#
Logorski kompleks KARLAG u kazahstanskoj stepi, kroz koji je od
1931. do 1957. godine prošlo oko 800.000 ljudi, od čega je u njemu
skončalo najmanje 70.000, jedan je od neistraženih primjera.
Povjesničari u Njemačkoj sada prvi puta nakon otvaranja njegova
arhiva istražuju golemi fundus dokumentacije o njemu.
Njemačko izdanje djela francuskih povjesničara Joela Koteka i
Pierrea Rigoulota "Stoljeće logora", izvornik koji je u Francuskoj
tiskan 2000., ponovno je aktualiziralo pitanje: koliko je i kakvo
naše znanje o koncentracijskim logorima. Znamo li, primjerice,
nakon Solženjicina, Steinera i drugih, sve o "Arhipelagu GULAG" ili
se historiografija tek nalazi pred zadaćom otkrivanja povijesne
istine o njemu?
Francuski povjesničari procjenjuju da je između 1935. i 1950.
godine u GULAG-u bilo u prosjeku i stalno dva do dva i po milijuna
logoraša - bez onih koji su pobijeni u logorima ili podlegli tijekom
transporta. Čini se, međutim, da će i broj zatvorenika i broj žrtava
tek trebati istražiti.
Koliko god da o logorima GULAG-a na Zapadu malo znamo, još manje
znamo, primjerice, o logorima u Kini. Obično se za to navodi razlog
- geografska i kulturna distanca te činjenica da za to ima premalo
svjedoka i da su kineski intelektualci rijetko prosvjedovali
protiv tih logora.
Što se broja logoraša tiče, autori valjda zato i upućuju na službene
podatke. Prema njima je u Kini od 1949. godine kroz logore prošlo
deset milijuna ljudi, a 1995. u 685 logora držano ukupno 1,2
milijuna ljudi. Autori navode i podatke Harryja Wua, pisca knjige:
"Samo je vjetar slobodan. Moje godine u kineskom Gulagu", koji
umjesto o deset milijuna govori o pedeset milijuna, a za 1996.
godinu navodi brojku od 1.155 logora sa šest do osam milijuna
zatvorenika.
U knjizi je riječ i o različitim namjenama logora. Glavne su, i u
GULAG-u i zemljama pod komunističkim režimima u Aziji,
individualni preodgoj, preoblikovanje društva, prisilni rad,
kažnjavanje i teroriziranje. Njemački se koncentracijski logori za
istrebljenje i trenutačnu egzekuciju razlikuju od ovih tipova
logora. Autori posebno razmatraju i internacijske logore. U njih se
ubrajaju, primjerice, "logori za Japance" za Drugoga svjetskog
rata u SAD-u i Kanadi i logori za kolonijalnih ratova.
Prvu organiziranu masovnu koncentraciju određene skupine civila na
ograničenom prostoru pod stražom proveli su Španjolci u kubanskom
oslobodilačkom ratu 1896. Ovdje se prvi puta i spominje pojam
"koncentracija" odnosno re-koncentracija (reconcetracion). Po
tom su uzoru za Burskih ratova u Južnoj Africi logor podigli i
Britanci.
Koncentracijski logori za nacionalsocijalizma posebno su
poglavlje i s obzirom na stupanj istraženosti i s obzirom na njihov
vrhunac u Holocaustu.
Među obrađenim temama u knjizi su i logori u Italiji, Portugalu,
Španjolskoj, Francuskoj i Sjevernoj Africi od dvadesetih do
četrdesetih godina, nadalje logori poslije 1945. u Poljskoj,
Albaniji i drugim komunističkim zemljama Europe, u Latinskoj
Americi šezdesetih i sedamdesetih godina i kasniji logori u bivšoj
Jugoslaviji.
(Hina) jb il