DNEVNI PREGLED BR. 54 18. OŽUJKA 2002.

RADIO VATIKAN - RV 16. III. 2002. Poluslužbeni vatikanski dnevnik L?Osservatore Romano u svom broju od 11. i 12. ožujka donosi opširan napis o pokojnom kardinalu Franji Kuhariću pod naslovom Smrt kardinala Franje Kuharića. Vatikanski dnevnik donosi i na naslovnici istog broja brzojav sućuti pape Ivana Pavla II. povodom kardinalove smrti. Uz napis su priložene fotografije kardinala Kuharića napravljene u različitim prigodama. Na početku teksta ističe se da je 'kardinal Kuharić bio pastir koji je vodio Katoličku crkvu u Hrvatskoj u doba ponovnog stjecanja neovisnosti tog naroda i tragičnoga agresorskog rata koji je u njegovoj zemlji izazivao krvoprolića od 1992. do 1995'. 'Njegovo zauzimanje za mir i pomirenje, u ekumenskoj i međuvjerskoj perspektivi, imalo je jako veliku vrijednost i od svih je bilo cijenjeno zbog zanosa i zbog kršćanske ljubavi. Bio je vjerodostojni svjedok opraštanja i pravde, u poštivanju čovjeka i njegovih neotuđivih prava. Cijela je Hrvatska ostala duboko pogođena viješću o njegovoj smrti', piše L?Osservatore Romano. Vatikanski dnevnik potom donosi opširnu biografiju kardinala Kuharića u kojoj na početku podsjeća kako ga je za svećenika zaredio blaženi kardinal Alojzije Stepinac. U doba dok je Stepinac, podsjeća se također u tekstu, bio zatočen u rodnom Krašiću pod budnim nadzorom, kardinal Kuharić ga je potajno posjećivao nizom posjeta. Vatikanski dnevnik se prisjeća i Kuharićeva odlučnog protivljenja pokušaju Titova režima da stvori 'svećeničko udruženje' koje je imalo za cilj raskinuti jedinstvo hrvatskih katolika sa Svetom Stolicom, no koji je u Hrvatskoj okončao potpunim neuspjehom. Bio je neprestano uznemirivan i izložen prijetnjama komunističke policije. Vatikanski dnevnik se prisjeća da je 'njegovo povijesno sjećanje doista predstavljalo neprocjenjivo bogatstvo za Crkvu u Hrvatskoj i za cijeli narod'. 'On je bio živi arhiv i uporište sljedećim naraštajima. Bilo je vrlo dirljivo vidjeti ga dok prolazi kroz Hrvatsku: svi su se okupljali oko njega da ga zagrle, da ga pozdrave i da mu zahvale', piše L?Osservatore Romano. Kardinal Kuharić, nastavlja vatikanski dnevnik, sudjelovao je i u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je održao izlaganja o svećeničkom životu i radu, ženidbenim pitanjima i odnosu između Crkve i znanosti. Uz svoje pastoralno djelovanje veliku je pozornost posvećivao i trajnoj teološkoj naobrazbi što je nastojao prenijeti i svojim svećenicima. Posebice je bio angažiran u proslavama trinaest stoljeća krštenja Hrvata. U toj je prigodi 12. rujna 1976. godine predsjedao u drevnom Solinu, mjestu pokrštenja u blizini Splita koje je posjetio i Papa tijekom svoga drugog posjeta Hrvatskoj 4. listopada 1998., svečano slavlje zajedno s kardinalom Šeperom. Tri godine kasnije je zajedno s kardinalom Šeperom u Ninu blagoslovio križ podignut u znak zavjeta kojim su Hrvati u Solinu obnovili svoju tisućljetnu vjernost Kristu i Majci Božjoj. Početkom osamdesetih, piše vatikanski dnevnik, bio je neumorni poticatelj euharistijskih kongresa slavljenih u župama Zagrebačke nadbiskupije u pripravi za Nadbiskupski euharistijski kongres 1983. godine te osobito Nacionalni euharistijski kongres 1984. u Mariji Bistrici, na kojem se okupilo više od pola milijuna ljudi, unatoč oštrom protivljenju jugoslavenskog komunističkog režima. U tijeku njegova pastoralnog vodstva Zagrebačke nadbiskupije zabilježen je značajno intenziviranje djelovanja Caritasa za potrebite, a dao je i snažni poticaj katoličkom tisku, povećanju broja redovničkih zajednica i različitih redova i kongregacija. Neposredno nakon što je imenovan nadbiskupom pokrenuti su radovi na obnovi zagrebačke katedrale, bogoslovije, svećeničkog doma, bogoslovnog fakulteta i biblioteke. Brojne su i njegove publikacije, a u srcu hrvatskih vjernika zauvijek će posebno ostati niz propovijedi izgovorenih na misama na dan smrti kardinala Stepinca 10. veljače. Kardinal Kuharić imao je također radost ugostiti Ivana Pavla II. 10. i 11. rujna 1994. godine. 'Nitko nikada neće moći zaboraviti njegove suze radosnice u subotu navečer 10. rujna, u zagrebačkoj katedrali... nakon tolikih patnji, nakon progona, Petrov je nasljednik tu, u Zagrebu, pred grobom kardinala Stepinca. U kardinalovim suzama bila je kršćanska povijest njegova kršćanskog naroda', podsjeća vatikanski dnevnik. Dan kasnije na zagrebačkom hipodromu milijun Hrvata sudjelovalo je na misi koju je predvodio Papa. Četiri godine poslije kao umirovljeni nadbiskup ponovno je raširenih ruku dočekao Papu 2. listopada 1998. godine. Vrhunac toga Papina posjeta bilo je proglašenje blaženim 'njegova? ljubljenog pastira Stepinca pred svetištem u Mariji Bistrici'. Vatikanski dnevnik potom piše kako je kardinal s ganućem primio pismo koje je 10. listopada 1991. godine Papa uputio hrvatskim biskupima i srpskom patrijarhatu 's ciljem da pridonese stvaranju uvjeta za trajni mir'. Kardinal Kuharić je 16. listopada 1991. godine u ime svih katoličkih biskupa okupljenih na plenarnom zasjedanju uputio žurni poziv za poštivanje prava potvrđenih u UN-ovoj deklaraciji i međunarodnim dokumentima iz Helsinkija i Pariza. U više se prigoda susreo s pravoslavnim i muslimanskim predstavnicima kako bi potvrdio vrijednost mira i oproštenja. Vatikanski dnevnik podsjeća kako je i na samim svojim stranicama donio izvanredno velik broj kardinalovih izjava o miru i pravdi i u kojima je upozoravao na pokolje, progone i nečuvene zločine u Hrvatskoj tijekom nedavnog rata. U mnogobrojnim je prigodama očitovao vjernost i ljubav prema Papi, kao i zahvalnost za sve ono što Sveti Otac i Sveta Stolica čine za mir u Hrvatskoj. (RV) BRITANSKI RADIO - BBC 17. III. 2002. Pregled tiska Glavna tema jutrošnjih izdanja britanskih listova je moguća vojna akcija protiv Iraka. Listovi analiziraju izglede takve akcije i njene političke posljedice. The Observer na naslovnoj strani piše da je britanski vojni vrh upozorio premijera Tony Blaira da vojna akcija protiv Iraka ne može uspjeti. S jedne strane, kažu najviši časnici, ne postoji nitko tko bi mogao zamijeniti Sadama Huseina na čelu Iraka, čime se izgledi njegovog svrgavanja drastično smanjuju, i s druge strane, bez mirovnog rješenja za Bliski istok nema potpore arapskih zemalja, prvo Saudijske Arabije, a bez uporabe njenih vojnih baza nemoguće je učinkovito voditi ofenzivu na Irak, drži britanski vojni vrh po pisanju The Observera. The Sunday Telegraph piše da je britanski ministar unutrašnjih poslova upozorio premijera Blaira da bi vojna akcija protiv Iraka dovela do ozbiljnih građanskih nemira u samoj Britaniji. Ministar je navodno upozorio vladu da bi se očekivani prosvjedi s Bliskog istoka u slučaju vojne akcije lako mogli prenijeti i na Britaniju gdje se ocjenjuje da među muslimanima postoji veliko nezadovoljstvo stajalištem gospodina Blaira prema afganistanskom sukobu. The Independent on Sunday napominje da gospodin Blair nije na summitu Europske unije u Barceloni dobio potporu drugih zemalja za eventualnu vojnu akciju iako su, dodaje list, europski čelnici bili oprezni i nisu izrazili javno protivljenje takvoj akciji. Pojedini diplomati drže da su Njemačka i Francuska zaključile da se Amerika već odlučila za rat pa se ne žele naći u položaju nekoga tko se tome otvoreno protivi. Dvije zemlje inzistiraju na poštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda što im daje manevarskog prostora, jer bi Amerikanci vojnu akciju mogli opravdati postojećim rezolucijama svjetske organizacije, piše The Independent on Sunday. Ovaj list, uz još neke druge, ocjenjuje da gospodarske reforme dogovorene na summitu Europske unije u Barceloni omogućavaju britanskom premijeru Blairu da nastavi s realizacijom ambicije da u Britaniju uvede euro. The Sunday Times ocjenjuje da su rezultati Blairovih napora da nagovori kolege na radikalnije reforme i otvaranje tržišta tek polovični, prije svega zahvaljujući otporu Njemačke i Francuske u kojima se uoči predstojećih izbora strahuje od nezadovoljstva jakih sindikata. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 17. III. 2002. Zajednički prema NATO savezu. Prilog Damira Bebića. Veleposlanici deset europskih zemalja koje žele postati članice NATO saveza i predstavnici njihovih etničkih zajednica u Sjedinjenim Državama, sastali su se u veleposlanstvu Slovačke u Washingtonu kako bi razmotrili načine za što skorije i što izglednije ostvarenje tog cilja. Sastanku je nazočio republikanski senator iz Ohia George Voinovich koji je predložio zajedničko lobiranje na Capitol Hillu. Desetorica mogu napraviti više nego jedan, stajalište je senatora Voinovicha, dugogodišnjeg pristaše daljnjeg proširenja Sjevernoatlanskog saveza. Obraćajući se veleposlanicima i predstavnicima etničkih zajednica iz Albanije, Bugarske, Hrvatske, Estonije, Latvije, Litve, Makedonije, Rumunjske, Slovenije i Slovačke senator Voinovich je iznio stav da je njihovo učlanjenje u NATO savez važno za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, za Europsku uniju, ali i za općenito širenje demokracije i prosperiteta u svijetu. Američki Senat će se izjašnjavati o eventualnom proširenju NATO saveza sljedeće godine, a do tada ? napominje republikanski senator iz Ohia ? zemlje pretendenti na članstvo u NATO savezu trebaju poduzeti sve što je moguće kako bi njegovim kolegama senatorima pokazali koliko je proširenje Saveza važno. = Pozivam ljude iz tih zemalja koji žive u Sjedinjenim Državama da zajedno rade i pojasne svojim senatorima ? zašto je u interesu američke nacionalne sigurnosti da te zemlje postanu članice NATO saveza. Sjedinjenim Državama je nakon 11. rujna važno da dobiju suradnju što je mogućeg većeg broja zemalja i da imaju što je moguće snažniji NATO savez kako bi pobijedile u ratu protiv terorizma. Senator Voinovich nije htio ulaziti u prognoze kakvi su izgledi pojedinih zemalja da već na praškom summitu NATO saveza u studenome budu pozvane na priključenje Savezu. Republikanski senator istaknuo je da postoji dosta zapreka na tom putu koje, prema njegovom mišljenju, nisu nepremostive. = Od sada pa do studenoga nadamo se da ćemo biti u mogućnosti ukloniti dosta zapreka tako da se stvore povoljne okolnosti, da što je moguće više zemalja dobije poziv za priključenjem NATO savezu i da sljedeće godine američki Senat potvrdi predsjednikov zahtjev za proširenjem saveza. Hrvatski veleposlanik u Washingtonu Ivan Grdešić procjenjuje da je zajednički pristup u lobiranju za učlanjenje u NATO savez vrlo važan, ali, kako ističe, ni pojedinačni pristupi ne smiju biti zanemareni. = Proces ne završava nego tek započinje. Ratifikacija traje dvije godine. U te dvije godine mi možemo dosta učiniti da možda i kao pojedinačna zemlja budemo pozvani, bez kolektivne odluke, nego na temelju pojedinačne performanse Hrvatske. Mislim da je Hrvatska za to spremna. Mi smo već pomalo razgovarali o tome kako se može ubrzati priznanje uspjeha koji je do sada napravljen, pogotovo na vojnoj razini. Očekujemo da će on i na ovoj političkoj razini, donošenjem Zakona o obrani i Strategiji nacionalne sigurnosti također biti upotpunjen. Prva prilika za hrvatske lobiste bit će godišnja manifestacija Hrvatski dani na Capitol Hillu sredinom travnja. Predsjednik Udruge američkih Hrvata, a odnedavna i počasni konzul Republike Hrvatske u Seattleu Frank Brozovich kaže da će Udruga kojoj je na čelu istaknuti strateške razloge za primanje Hrvatske u NATO savez. U dokumentu u kojem se iznose stajališta Udruge američkih Hrvata stoji da je sada pravo vrijeme da se ubrza primanje Hrvatske u punopravno članstvo NATO saveza. = Daljnja nestabilnost na Kosovu, u Makedoniji i u Jugoslaviji, zajedno s otkrićem baza za uvježbavanje terorista u Bosni, pokazuju da Sjedinjene Države i NATO savez moraju napraviti iskorak prema jedinom partneru u regiji koji je dokazao svoj vojnu i političku privrženost Zapadu - Hrvatskoj, stoji u dokumentu Udruge američkih Hrvata. Veleposlanik Grdešić je rekao da Hrvatska, osim u slučaju krajnje optimističnog scenarija, ne očekuje poziv u članstvo na praškom summitu, ali želi da ? prema njegovim riječima ? vrata NATO saveza ostanu otvorena. 16. III. 2002. Kako novačiti nove obavještajne stručnjake za rat protiv terorizma? Prilog Matta Hackwortha. Dok američki vojnici rat protiv terorizma vode u planinama i pustinjama Afganistana, poduzimaju se i druge akcije na drugoj bojišnici - u svijetu špijunaže. Bezbrojne obavještajne informacije koje prikupe agenti, sredstva za promatranje i prisluškivanje, čak i sateliti ? sve se to mora pravilno očitati i protumačiti prije nego ih se može smisleno iskoristiti. Profesor na Sveučilištu Kanzas Felix Moos tvrdi da Amerika nema dovoljno ljudi koji mogu protumačiti prikupljene informacije. Zato je on osmislio program novačenja i osposobljavanja novih obavještajnih stručnjaka. Analizirajući događaje od 11. rujna, i ono što je omogućilo da se teroristički napadi dogode, mnogi stručnjaci ukazuju na propuste u radu američkih obavještajnih službi. Međutim, oni pogreške ne nalaze u radu špijuna koji na terenu prikupljaju obavještajne informacije. = Mislim da Sjedinjene Države vrlo dobro obavljaju posao kada je u pitanju prikupljanje informacija. Međutim, nismo tako uspješni u njihovoj analizi i u nastojanjima da se ti podaci integriraju u neku smislenu cjelinu, ocjenjuje on. Profesor Moos želi da se to ispravi. To bi se postiglo novačenjem i školovanjem novog naraštaja obavještajnih stručnjaka. Novačili bi se brucoši sa sveučilišta, od kojih bi se tražilo da na studiju uče dva strana jezika i proučavaju dvije strane kulture. = To bi stvorilo novu skupinu ljudi u Sjedinjenim Državama, kakvu nismo imali prije, koja bi bila bolje izvježbana da analizira stanje u suvremenom svijetu ? i to na drugačiji način od sadašnjeg. Nije riječ o školovanju za obavještajni rad. To bi bili fakultetski kolegiji koji bi osposobljavali pričuvne djelatnike na području nacionalne sigurnosti. Međutim, da biste naveli ljude da se time bave, morate ih s nečime privući, nagraditi, kaže on. Nagrada koju predlaže profesor Moos je četverogodišnja fakultetska školarina i mjesečna stipendija koje bi plaćala američka vlada. Diplomanti bi potom postali svojevrsni intelektualni resursi vlade - pomagali bi da se podaci koje prikupe špijuni i drugi izvori na terenu poslože u neku smislenu cjelinu. Profesor Moos koji na Sveučilištu Kanzas predaje kolegije o terorizmu procjenjuje da bi moglo proći i do 10 godina da se primjeni savezni nastavni program koji bi zadovoljio potrebe u američkom obavještajnom sektoru. Zbog toga, bilo bi bolje da vlada koristi obrazovnu strukturu koja već postoji, umjesto da kreće od početka. Pri tome, gospodin Moos misli na stotine koledža, uključujući i njegovo Sveučilište Kanzas. Postrojba budućih pomorskih pričuvnih časnika, a sada studenata Sveučilišta Kanzas, nalazi se na nastavi. Ovakvi programi izobrazbe pričuvnih časnika oružanih snaga postoje gotovo na svim američkim sveučilištima. Profesor Moos želi organizirati financiranje i administriranje programa za pričuvne obavještajne djelatnike, upravo kroz postojeći Program za izobrazbu pričuvnih časnika vojske, ROTC. Neki od njegovih kolega sa sveučilišta suprotstavljaju se ovakvoj ideji. Drže da bi program poput ROTC militarizirao kampuse na sveučilištima. Međutim, Felix Moos kaže kako on ne traži da spomenuti program školuje špijune. On te buduće obavještajne djelatnike smatra dijelom sveučilišnog miljea. = Oni ne bi bili skupina ljudi kojoj je mozak opran u vojničkom smislu. Drugim riječima, ja ne bih inzistirao na tome da nužno imaju vojnički dril, izobrazbu. To bi bili studenti koji će biti plaćeni da uče po dva strana jezika i proučavaju dvije strane kulture, rekao nam je profesor Moos. Što misle studenti? Brandon Petrov je student četvrte godine na Sveučilištu Kanzas i sudionik pričuvnog mornaričkog programa. U svibnju će postati poručnik, nakon čega će pohađati Pomorsku školu. On smatra da će planovi profesora Moosa vjerojatno biti uspješni. = O da, svakako bi me to zanimalo. To je dobar program za studente koji idu na fakultete, da im je školarina plaćena i da uz to primaju stipendiju. To nije bio moj razlog za odlazak u ROTC. Priključio sam se ROTC zato jer želim kao pričuvni vojni časnik predvoditi ljude, kaže on. Većina studenata na Sveučilištu Kanzas nije čula o ideji profesora Moosa. No kad smo im je opisali, čak su i studenti koji nisu u tolikoj mjeri skloni službi u oružanim snagama, ustvrdili da bi se taj program mogao dopasti mnogima. Student četvrte godine Andrew Gyle smatra da će mnogo njegovih kolega biti za to zainteresirano. = Mislim da nakon 11. rujna o ovakvim stvarima razmišlja puno više ljudi. Mnogi ne znaju kako pronaći ovakva radna mjesta. Plaćeno obrazovanje kako bi se služilo našoj zemlji! Mnogo bi ljudi to učinilo, rekao je. Čini se da Program za pričuvne obavještajne dužnosnike dobiva sve veću potporu. Podržao ga je i bivši direktor Središnje obavještajne agencije CIA-e admiral Stansfield Turner. A iz svog malog ureda na Sveučilištu Kanzas, profesor Moos piše članovima Kongresa u nadi da će pronaći pokrovitelje koji bi bili spremni testirati njegovu ideju u Washingtonu gdje se u posljednjih šest mjeseci sve veća pažnja obraća pitanjima nacionalne sigurnosti. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 16. III. 2002. Iz tiska Europski summit u Barceloni tema je o kojoj danas pišu brojni europski listovi. Konzervativni britanski The Daily Mail iz Londona ustvrđuje kako bi ovoga vikenda trebao biti označen golemi korak u smjeru ciljeva Europske unije - a taj je postati najkonkurentniji i najdinamičniji ekonomski prostor. Ali kako će Europska unija postići taj ambiciozni cilj? Restriktivni zakon o radu protjeruje očajne poslodavce iz Francuske, Njemačke i Italije. Njemačka je spriječila liberalizaciju preuzimanja poduzeća. Francuska se protivi tržišnoj utakmici na svom tržištu električne energije i plina na kojem dominiraju francuski sindikati. Hoće li Barcelona u tome nešto promijeniti? Nema za to dobrih znakova. Obzirom na predstojeće izbore u Francuskoj i Njemačkoj glumci glavnih uloga neće si dopustiti više od nekoliko kozmetičkih korekcija. The Sun objašnjava da Velika Britanija može imati veličanstvenu budućnost bez da bude dio federativne Europe. Zašto Britanci ne razmisle i o tome da odbace i svoju valutu, neovisnost i povijest. Cijeli europski federativni eksperiment politički je inspirirana, kaotična, protuamerička farsa, smatra bulevarski The Sun. Ruski Kommersant summit u Barceloni komentira da u ujedinjenoj Europi počinju razmirice. Nacionalni interesi ponovno izbijaju u prvi plan. U Njemačkoj i Francuskoj se ove godine održavaju izbori, zbog toga političari manje misle na ujedinjenu Europu nego na interese birača. Tako se socijaldemokratski kancelar Gerhard Schroeder mora obraniti od desno orijentiranog Edmunda Stoibera. Stoiber je već nekoliko puta od Bruxellesa tražio da se ne miješa u unutarnje stvari. Ali kancelar Schroeder želi pridobiti puno glasova Stoiberovog tabora. Zbog toga se njegova europska politika u ovome trenutku može okarakterizirati natuknicom - 'Njemačka iznad svega', naglašava ruski dnevnik. I domaći mediji primjećuju kako je došlo do promjene odnosa prema Europi saveznoga kancelara, primjerice Neue Osnabruecker Zeitung piše da predstojeći izbori s obje strane Rajne, u Njemačkoj i u Francuskoj, pojačavaju sklonost prema nacionalnoj politici. Kancelar Schroeder je već uoči summita u razgovoru s predsjednikom Europskog povjerenstva Prodijem jasno rekao kako su mu trenutačno bitniji njemački od europskih interesa. List međutim naglašava kako pred visoko postavljenim ciljevima postoje i druge velike teškoće. U ekonomiji još uvijek vrijedi načelo nade, a opterećenje proširenjem Unije na istok prije će kočiti nego poticati nastojanja za uspostavom najkonkurentnijeg gospodarstva. Suvišno je da Europska unija zbog krvoprolića na Bliskom istoku energično traži riječ. Preslabo je do sada dizala svoj glas. Zahtjevi za slanjem međunarodnih posrednika i povlačenjem Izraelaca iz autonomnih područja, kao i pledoaje za demokratsku palestinsku državu povezano s egzistencijalnim jamstvima za Izrael, nisu potpuno novi. U ovoj fazi ponovno oživljenih mirovnih nastojanja ti zahtjevi predstavljaju potrebno jasno određivanje stajališta i potporu rezoluciji Ujedinjenih naroda. Pa ipak, središte odlučivanja i na ovom području i dalje ostaje u Washingtonu - svjetskoj i ekonomskoj sili broj jedan, od koje je Europska unija još jako daleko. (DW) SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 17. III. 2002. Diplomacija silnika "Američki rat protiv terorizma strašno plaši svijet. Od fraze predsjednika Busha 'osovina zla' do Pentagonovih planova za dezinformiranje i korištenje nuklearne sile, američke odlučnosti da ukloni Sadama Huseina s vlasti, premještanje vojnika od Jemena do Filipina, američka vanjska politika potakla je intelektualce i političare diljem svijeta da koriste riječi kao što su 'unilateralnost' i 'prepojednostavljenost'. Dok veliki dio svijeta osjeća revolt prema američkoj vanjskoj politici, slično počinje osjećati čak i naš najpouzdaniji saveznik, Velika Britanija, a neki se Amerikanci pitaju hoće li se svijet i SAD razići zbog rata. Svi bismo trebali duboko udahnuti nekoliko puta i opustiti se. Odnosi između SAD-a i njegovih saveznika nisu ni približno loši kako se čini. SAD ne namjerava neodgovorno početi prakticirati kaubojsku diplomaciju, a naši nas ključni saveznici neće ostaviti na cjedilu. Dok svjetski tisak paničari zbog razilaženja u NATO-u i krize u odnosima između SAD-a i drugih svjetskih sila, logika na kojoj počiva američki strateški pristup ratu protiv terorizma dobivat će sve više potpore kako druge zemlje budu temeljitije razmišljale o stanju stvari. Ovo je stara shema NATO-a. Od odluke da se ponovno naoruža Zapadna Njemačka do uvođenja raketa kratkog dometa u Europi, od intervencije predsjednika Harrya Trumana u Koreji do osude predsjednika Ronalda Reagana Sovjetskog Saveza kao 'carstva zla', gotovo svaka američka strateška incijativa tijekom hladnog rata otpočinjala bi krize zbog kaubojske diplomacije i prepojednostavljenog unilateralizma. Demonstrirali su desetci, ponekad i stotine tisuća antiamerički raspoloženih studenata; čuveni intelektualci su pisali elokventne manifeste; političke stranke su prihvaćale pacifističke političke programe; intelektualci su pisali duge članke o novoj krizi u savezu. Na kraju, savez je opstao. Amerikanci nisu uvijek bili u pravu (sjetimo se Vijetnama), a Europljani se nisu uvijek slagali sa svime (što je još uvijek slučaj, ne podupiru npr. gospodarski embargo nametnut Kubi). Unatoč svemu, kada bi stanje postalo gusto, SAD i njegovi ključni saveznici držali su se zajedno više od 50 godina- a ova najnovija kriza skoro će sigurno završiti jednako. Odnosi u savezu ovog su puta posebno napeti. Promjena, snažno američko vodstvo i rat: ovo su tri stvari koje naši saveznici najviše mrze, a rat protiv terorizma uključuje sve tri. Pa ipak, vjerojatnije je da će, kada snage SAD-a krenu na Irak, imati razumnu količinu potpore od razumnog broja naših ključnih saveznika. Potpora neće biti jednoglasna, neće biti dana bez gunđanja niti će biti neograničena, no tako i treba biti. SAD i dalje ima niz saveza; on ne upravlja imperijem. Naši saveznici jesu i trebaju biti slobodni da biraju njihov vlastiti međunarodni put. Napokon, SAD i svi njegovi saveznici dijele iste ključne ciljeve. Ako Husein bude svrgnut s vlasti, američki vojnici mogu napustiti Saudijsku Arabiju. Izrael, oslobođen od svog straha od Iraka i njegovog oružja masovnog uništenja, nesumnjivo će otkriti kako mu je lakše doći do kompromisa s Palestincima. Palestinski radikali izgubit će veliki dio potpore i prestiža s novim iskazom američke moći i volje, jačajući utjecaj onih unutar palestinskog vodstva koji su spremni ozbiljno pregovarati s ciljem ostvarenja mira. Drugim riječima, obračunavajući se s Irakom, SAD će učiniti upravo ono što saveznici stalno govore SAD-u da bi željeli da učini- napast će korijenski uzrok terorizma na Bliskom Istoku. Postoji još nešto što svijet nije uspio riješiti. Iako SAD mnogi optužuju za unilateralizam, svrha uklanjanja Huseina jest poduprijeti najvažniji cilj multilateralne diplomacije danas: sprječavanje proliferacije oružja masovnog uništenja. Husein, odbijajući pustiti inspektore oružja u Irak, ne prkosi samo Vijeću Sigurnosti UN-a, bezočno krši obveze međunarodnog sporazuma koje se tiču nuklearne neproliferacije. Njegovo prkošenje međunarodnoj zajednici daje jasni izbor. Ako se ne učini ništa, čitav sustav međunarodne kontrole oružja i neproliferacije postat će mrtvo slovo na papiru. Upravo se ovo dogodilo Ligi naroda, prethodniku UN-a, kada mu je talijanski diktator Benito Mussolini prkosio napadom na Etiopiju 1935. godine. Ako se Huseinov prkos sporazumu i obvezama koje se tiču primirja nastavi i dalje, svi međunarodni sporazumi (oni za okoliš, ljudska prava, standarde rada) također će postati slabi, ako ne i nevrijedni. Dok američka javnost gubi vjeru u moć međunarodnih sporazuma, vanjska politika SAD-a postajat će sve više unilateralistička. Ironija je u tome da je odlučnost Bushove vlade kada je posrijedi Irak posljednja i najbolja nada svih onih koji vjeruju u to da su vjerodostojni međunarodni sporazumi najbolja obrana svijeta od proliferacije oružja masovnog uništenja. Postoje dva razloga zbog kojih je stav SAD-a najvažniji kada su posrijedi ova pitanja. Prvo, šok koji se pojavio 11. rujna stvorio je ratno ozračje u SAD-u. Drugo, iskustvo predvođenja hladnoratovskih saveza stav SAD-a čini bližim strateškom razmišljanju i teškim vojnim opcijama. Dok američki vojni dužnosnici provode vrijeme sa svojim kolegama iz inozemstva, NATO savez sve je bliži američkom stavu. Neke vlade već razmišljaju kako pripremiti svoj narod na podršku sudjelovanju u slijedećoj fazi terorizma. Bushova vlada može ubrzati oblikovanje novog konsenzusa saveza obraćajući više pažnje međunarodnim učincima svoje retorike. Bushova fraza 'osovina zla', npr., tehnički je točna, no politički ne pretjerano mudra. Tri zemlje povezane s tom frazom- Irak, Iran i Sjeverna Koreja- već dugo podupiru međunarodni terorizam, i sve pokušavaju razviti nuklearno i/ ili drugo oružje masovnog uništenja. Za sada je sve u redu. No mnogi ljudi (barem neki od onih koji su trebali sve shvatiti pravilnije) smatrali su kako, trpajući te zemlje u jedan koš, predsjednik zapravo tvrdi da SAD ima istu politiku prema sve tri zemlje. Veliki dio svijeta zaista se boji da SAD namjerava isti pritisak koji predlaže da se izvrši na Irak izvršiti i na Iran i Sjevernu Koreju. Ništa ne bi bilo dalje od istine, no dva mjeseca nakon što je Bush po prvi puta izgovorio tu frazu, Amerikanci u inozemstvu još uvijek nastoje objasniti što je zapravo predsjednik mislio. Od 11. rujna, Bushova vlada dobro formulira američku reakciju na opasno međunarodno stanje. Sada svoju politiku treba prenijeti učinkovitije zabrinutoj no još uvijek otvorenoj međunarodnoj zajednici. Dok to čini, saveznici koji su se okupljali na našoj strani u svakoj velikoj međunarodnoj krizi u posljednjih 60 godina još će nam se jednom pridružiti u nastojanju da svijet učinimo sigurnim i slobodnim", piše Walter Russel Mead, član Vijeća za međunarodne odnose i autor knjige "Special Povidence: American Foreign Policy and How It Changed the World" (Američka vanjska politika i kako je ona promijenila svijet). THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. III. 2002. Bush i pomoć inozemstvu "Još od rujanskih terorističkih napada vodi se žestoka rasprava o pomoći siromašnim zemljama. S jedne strane, Ujedinjeni Narodi, Svjetska Banka i britanska vlada, koji su pozvali na podvostručavanje pomoći, ustrajući na tome da je gospodarski rast u zemljama u razvoju ključan za stabilnost bogatog dijela svijeta. S druge, niz skeptika tvrdi da pomoć ne pomaže i da siromaštvo nije uzrok terorizma. Do sada, Bushova vlada je predvodila skeptičnu stranu. No u četvrtak, predsjednik George W. Bush je održao siloviti govor u kojem se založio za pomoć i obećao povećati američke doprinose za 5 milijardi dolara tijekom trogodišnjeg razdoblja. Ovo nije prvi put da se Bush zalaže za pomoć. Prošlog srpnja, obznanio je kako 'svijet u kojem neki žive u udobnosti i bogatstvu dok pola ljudske rase živi s manje od 2 dolara dnevno nije ni pravedan ni stabilan'. No u četvrtak, Bush je povezao rat protiv siromaštva s ratom protiv terorizma, ističući kako 'stalno siromaštvo i represija mogu dovesti do beznađa'; da 'kada vlade ne ispunjavaju najosnovnije potrebe svog naroda, te neuspjele države mogu postati utočišta terorizma'; i da 'siromaštvo sprječava vlade da kontroliraju svoje granice'. Predsjednik je naveo i slučajeve u kojima je pomoć uspjela- u Mozambiku, Ugandi i Bangladešu- tako ublažavajući sumnje koje izražavaju njegovi vlastiti dužnosnici kada je posrijedi učinkovitost pomoći. Predsjednikovo obećanje o 5 milijardi dolara predstavlja korjenitu promjenu. Nije isto što i ambiciozni poziv za podvostručavanje pomoći, a ni novac neće biti poslan do 2004. godine. No ipak će predstavljati povećanje od oko 15 posto u pomoći SAD-a razvoju, pod uvjetom da to odobri Kongres. Osim toga, 5 milijardi dolara bit će osigurano iz novog fonda koji pomoć dodjeljuje prema strogim kriterijima za smanjivanje siromaštva. To znači da će novac otići u zemlje s iskrenim vladama koje su predane razvoju prije nego korumpiranim saveznicima. Bushovo objašnjenje o važnosti pomoći je dobrodošlo, kao i njegovo obećanje o povećanju fonda. To povećanje, ipak, treba sagledavati u kontekstu. SAD trenutno za pomoć odvaja 0.1 posto DBP-a, što je za pola manje od onog što je odvajao tijekom 1980-tih i manje od svih drugih bogatih zemalja. Osim toga, američka pomoć mnogo je manje učinkovita u smanjivanju siromaštva nego što bi mogla biti, jer djelomice za cilj ima podmićivanje saveznika, od kojih neki novac ne troše mudro. Čak i u slučaju da Bush i Kongres realiziraju njegovo novo obećanje, pomoć će ostati ispod razina iz prošlosti u odnosu na BDP, a više od četiri petine bit će slano u skladu sa starom formulom ugađanja saveznicima. Bush je učinio izvrstan korak, no pred njim je još dalek put", stoji u uvodniku "The Washington Post"-a a prenosi list. ASSOCIATED PRESS 17. III. 2002. Sastanak na vrhu pružio čelnicima EU nagovještaj buduće proširene zajednice "Na sastanku na vrhu, održanom ovog vikenda u Barceloni, čelnici EU dobili su nagovještaj mogućeg (ne)funkcioniranja proširene europske zajednice te su se složili da će poboljšati svoj način rada kako bi izbjegli buduće zastoje. Prvi je puta 13 uglavnom nekadašnjih komunističkih zemalja- kandidata pozvano na radnu sjednicu EU, koja bi sljedećih godina trebala porasti sa sadašnjih 15 na 28 ili čak i više članica. Iako sretni što su razmijenili mišljenja o ekonomskoj politici EU, čelnici su izjavili da je to iskustvo bilo snažan poticaj za reformu Europskog vijeća (...) 'Činjenica da smo imali priliku da budemo zajedno sa zemljama- kandidatima posredovala nam je dojam da smo već u Europi budućnosti', kazao je novinarima u subotu nakon završetka summita talijanski premijer Silvio Berlusconi. 'No, u periodu između sadašnjeg stanja i proširenja moramo se pobrinuti da Europsko vijeće počne raditi na drugačiji način budući da 25 ili čak više šefova vlada... koji čekaju vlastiti istup o svakoj temi otežava raspravu u prihvatljivom vremenskom okviru', napomenuo je Berlusconi. Predsjedatelj Europskog povjerenstva Romano Prodi potkrijepio je Berlusconijevo stajalište. 'Jasno je da se - s obzirom na tako velik broj ljudi - nećemo pomaknuti s mrtve točke ako ne promijenimo pravila', kazao je Prodi. Čelnici su zatražili od šefa vanjske politike EU Javiera Solane (...) da skicira moguće reforme koje će biti predstavljene na sljedećem Europskom vijeću u Sevilli u lipnju ove godine.(...) U nedavnom povjerljivom izvješću Solana je oštro kritizirao 'disfunkcionalan' način rada EU, zatraživši ukidanje načela rotacije predsjedateljske dužnosti u šestomjesečnom ritmu. Taj je zahtjev Solana obrazložio tvrdnjom da je spomenuto načelo postalo predramatizirani objekt nacionalnog prestiža. Izjavio je da na summitima EU više ne bi trebalo skicirati dugačke popise 'zaključaka' te da bi umjesto toga trebalo objaviti tek kratak popis donesenih odluka i usuglašenih strateških političkih smjernica. Čelnici EU prihvatili su u Barceloni tu kritiku. 'Sjednice Europskog vijeća moraju postati učinkovitije. Ne bismo se trebali ovdje baviti otvaranjem tunela u Alpama', izjavio je njemački kancelar Schroeder (...) Načelo rotacije predsjedateljske funkcije ne može biti ukinuto tako brzo budući da zahtijeva promjenu ugovora ali druge bi reforme mogle biti brže provedene u djelo i ne zahtijevaju iščekivanje da skupština o budućnosti EU završi s radom. Solana želi smanjiti izaslanstva koja sudjeluju na summitima i prekinuti praksu pozivanja gostiju izvana. Ironična je pojedinost da je sam Solana pozvao predsjednike Jugoslavije i Crne Gore da doputuju u petak u Barcelonu radi svečanog obilježavanja prekretničkog sporazuma o budućnosti jugoslavenske federacije u čijem je sklapanju posredovao. (...) No, radikalnije zamisli o reformi Europskog vijeća - poput smanjenja upotrebe nacionalnog veta - morat će pričekati sljedeću godinu kada će skupština objaviti svoju ocjenu. Čak i tada svaku će preporuku morati jednoglasno odobriti sve države-članice. Bez obzira na izazove institucionalne reforme, države-kandidati uživale su u rijetkom iskustvu ravnopravnog tretmana. 'Bio je to dobar osjećaj, osjećali smo se kao kod kuće', kazao je za Reuters mađarski premijer Viktor Orban. Povjerenik EU za proširenje Guenter Verheugen također je bio oduševljen mogućnošću dobrog funkcioniranja proširene EU. 'Danas smo naučili da neće biti teže raditi u budućoj EU s 28 članica no što je u današnjoj EU s 15 članica', kazao je Verheugen. Deset zemalja nada se da bi se moglo pridružiti Eu do 2004. - riječ je o Poljskoj, Češkoj Republici, Mađarskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Estoniji, Letoniji, Litvi, Cipru i Malti. Bugarska i Rumunjska nadaju se da će se pridružiti EU kasnije ovog desetljeća. Trinaesti kandidat Turska mora tek započeti pregovore u vezi s bojaznima EU, vezanima za njezin dosadašnji odnos prema ljudskim pravima. Ostale zemlje poput Hrvatske, Srbije i Albanije također se žele pridružiti kandidatima. Berlusconi je kazao da želi da se EU jednog dana pridruži čak i Rusija, aktualizirajući mogućnost širenja EU do Pacifika", prenosi na kraju priloga Gareth Jones. FRANCUSKA LE MONDE 16.III.2002. Rusija-Sjedinjene Države: rizici jednog dvojca "Dva mjeseca prije sljedećeg susreta na vrhu između Busha i Putina - trećeg u nepunih godinu dana - veze između Sjedinjenih Država i Rusije prolaze kroz pomalo nemirno razdoblje. Razočaranje? Jačanje? Prošlo je dosta vremena od iznenađujućeg 'očitovanja' povjerenja, pa i ljubavi Georgea W. Busha Vladimiru Putinu u lipnju prošle godine u Moskvi, kao i od 11.IX. kada je kremaljski gazda prvi posvjedočio svoju raspoloživost, a onda je došao u Washington da proslavi 'nove strateške odnose' između dviju zemalja. Danas u Moskvi, kao i drugdje, američka jednostranost srdi, a najnovija razmišljanja Pentagona o primjeni nuklearnog oružja neće poboljšati ozračje. Nezadovoljni što se SAD učvršćuje u tradicionalno ruskom području utjecaja u srednoj Aziji, generali gunđaju, a američke tvrdnje prema kojima je ta nazočnost tek privremena, zapravo ih ne smiruju. Dolazak američkih vojnih savjetnika u Gruziju prelio je čašu. Nacionalistički tisak uspoređuje Putina s 'rasprodavačima carstva', a ni liberalni se tisak ne može suzdržati da ne raspreda na temu Putin je puno dao a ništa nije dobio. 'Američka će nazočnost u srednjoj Aziji rasti' i 'prije ili kasnije, Rusija će morati otići s tog područja', pišu primjerice 'Izvestija'. U istom listu, komentator kaže o američkom ponašanju: 'Stvari su se vratile na ono što su bile do 11.IX.: ista retorika, iste kritike, isti drzoviti savjetodavni ton'. Naime, State Department si je dopustio da opetovano kritizira ruske postupke u Čečeniji. Stajalište Kremlja prema zadnjim audiovizuelnim medijima izvan svog nadzora također su napali u Washingtonu - dakako više zbog forme, ali to je bilo dovoljno da naživcira Moskvu koja je vjerovala da je sada pošteđena takvih primjedaba. Napose je oštar govor Georgea W. Busha o stanju nacije uvrijedio rusku političku klasu: ne samo zato što izraz 'osovina zla' izaziva bolne uspomene (SSSR je bio 'carstvo zla' Ronalda Reagana), već zato što su trojica velikih zlikovaca države s kojima Moskva ima uglavnom vrlo uredne odnose. (...) Sve to nimalo ne priječi Vladimira Putina da i dalje slavi rusko- američku 'suradnju' koju je u razgovoru za 'Wall Street Journal' opisao kao 'najvažniji čimbenik stabilnosti u svijetu'. Zahvaljujući potpori triju četvrtina ruske javnosti, čini se da ne mari puno za dvojbe svojih generala i 'svog' tiska, kao ni George W. Bush za dvojbe svojih europskih partnera. Čak i kada je posrijedi iznimno osjetljiva tema američke nazočnosti u Gruziji, nastojao je umiriti duhove ističući kako je to za 'dobru stvar' - uništenje 'terorista'. Amerikanci mu pak žele olakšati zadaću. Ne samo obasipajući ga osobno pohvalama, već i pristajući kadšto na ustupke. (...) Za Moskvu ti ustupci idu pod ruku s drugim probitcima koji se napeto iščekuju, kao što je zeleno svjetlo za ulazak Rusije u Svjetsku trgovačku organizaciju, ili pak jednostavno priželjkuju: kako se čini da se odnosi između Washingtona i Riyada kvare, ne bi li Rusija mogla zamijeniti Saudijsku Arabiju kao glavni naftni partner? Ruski je premijer Mihail Kasjanov s govornice Svjetskog gospodarskog foruma u New Yorku govorio o 'energetskoj strateškoj osovini'. Spomenuo je projekte dobivanja sirove nafte na poluotoku Sahalinu i na ruskom dalekom istoku te projekt prijevoza nafte s polja na Pečori u SAD preko Arktika pomoću sustava tankera ledolomaca. Čini se da je Rusija koja se sve više želi distancirati od OPEC-a spremna odreći se ograničenja izvoza na koji je pristala prije nekoliko mjeseci kako bi podigla cijene. Dakle, rusko-američki 'brak' nije u tako lošem stanju. Doista ima, kako je rekao g. Kasjanov, 'negativnih čimbenika', ali to dvije zemlje ne priječi da 'utvrde okvire za nove odnose'. Načelo je prilično jednostavno: g. Putin, čiji su glavni ciljevi unutarnje naravi (učvršćenje predsjedničke vlasti, gospodarski oporavak) znade da ima posla s puno jačim od sebe i ne želi se upuštati u borbu koja je unaprijed izgubljena. G. Bush čini ono što želi, dopuštajući svom partneru da sačuva privid i iz toga izvuče korist. U vodvilju na starinski način, prvi igra koristoljubivu suprugu, a drugi mačo muža. To može trajati prilično dugo, a gledatelji se mole da pljeskaju", pišu Marie Jego i Jan Krauze. LE FIGARO 16.III.2002. Zajednička diplomacija bilježi uspjehe "Trijumf europske diplomacije doista vrijedi stanovitog nepoštovanja načela. U času kada Europskom vijeću preporuča da 'ukine susrete s trećim stranama', Javier Solana, visoki predstavnik za zajedničku vanjsku politiku i za sigurnost (PESC), rado je jučer u Barceloni primio srbijanskog i crnogorskog predsjednika Vojislava Koštunicu i Mila Đukanovića. Dvojica predsjednika, koji su došli da šefovima država i vlada službeno predoče sporazum o osnutku nove države Srbije i Crne Gore, dan ranije potpisan u Beogradu, najbolje oslikavaju utjecaj koji Europska unija želi imati na međunarodnoj pozornici. No dok Balkan počinje biti izvor zadovoljstva, Bliski istok i dalje izmiče naporima zajedničke diplomacije. Nakon svrgavanja Miloševića u jesen 2000., petnaestorica su stalno činili pritisak na Beograd i na Podgoricu kako bi izbjegli još jedno odcjepljenje unutar bivše jugoslavenske federacije. Obećanje o pomoći i o lakšoj integraciji u europski klub pridonijelo je rezultatu. Dok su predstavnici zemalja kandidata jučer prvi put pozvani da sudjeluju u radnoj sjednici Vijeća o 'gospodarskoj i socijalnoj strategiji EU-a', nazočnost Srbije i Crne Gore simbolično je značila da su vrata otvorena. Nastojanje da se nametne kao punopravni čimbenik u rješavanju kriza moglo bi potaknuti Europu da na ljeto zamijeni NATO u Makedoniji. Jučer navečer, na večeri posvećenoj vanjskopolitičkim pitanjima, Jacques Chirac je htio pozvati kolege da 'utvrde nadnevak' i da se uključe: operacija 'Riđa lisica' bila bi prva provjera Snaga za brzo djelovanje koje su proglašene 'operativnim' u prosincu prošle godine na susretu na vrhu u Laekenu. 'Ako kažemo da smo spremni poslati šezdeset tisuća ljudi sljedeće godine, onda ih ove godine moramo moći poslati tisuću', zaključuje jedan diplomat. No francuski je predsjednik morao imati nekoliko 'razgovora u četiri oka' kako bi pokušao svladati otpor najvećih 'atlantista' poput Velike Britanije i Nizozemske. Iz sličnog razloga belgijski prijedlog da se Iraku pošalje 'nalog' nipošto nije naišao na jednodušno odobrenje u Barceloni: premda se petnaestorica ograničavaju na poštovanje UN-ovih rezolucija o slanju inspektora, potez je škakljiv jer zadire u postupke SAD-a na tom području. U tom pogledu, Bliski istok je glavna provjera za europsku diplomaciju. No, osim ako ovih dana ne dođe do većih promjena u Bijeloj kući, EU, kao i svaki put kad Washington uđe u igru, opet traži svoje oznake za snalaženje. Prijedlog izjave o kojoj su sinoć trebali raspravljati šefovi država i vlada oslikava tu teškoću: pokušava dati malo sadržaja UN- ovoj rezoluciji 1397 za koju traži 'žurnu primjenu', ali pazi da se od nje ne udalji. 'Cilj je da se s UN-ove predodžbe prijeđe na pravu perspektivu', kažu u okružju Javiera Solane. Ipak se daleko od velikih ambicija koje je očitovao šef francuske diplomacije Hubert Vedrine uoči summita u Barceloni: pozivajući da se iskoristi prigoda kako bi se ponudila alternativna politika, pozvao je Europljane da se 'odvaže i da se ne plaše vlastitih zamisli'. Petnaestorica podsjećaju na ono što su oduvijek govorili: da su sigurnosni, politički i gospodarski aspekti 'nerazdvojivi i međusobno skopčani' i da se moraju rješavati istodobno; da se 'zakonita' palestinska samouprava mora boriti protiv terorizma i da se ne smije oslabiti; da Izrael mora prestati s izvansudbenim pogubljenjima, ukloniti barikade i poštovati međunarodne propise; da bi 'nadzorno tijelo treće strane' moglo pridonijeti 'zaustavljanju krvoprolića i izbjegavanju najgoreg'; da će se trajno rješenje nužno temeljiti na 'svršetku okupacije', 'normalizaciji' s arapskim svijetom, uključujući Siriju i Libanon. 'Povijest europskih izjava je povijest zamisli koje na koncu preuzmu Amerikanci', ističe jedan dužnosnik. Možda, ali na koncu ostaje jedino američka diplomacija", iz Barcelone izvješćuje Philippe Gelie. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 16.III.2002. Putinova nagrada "Jučer je ruska Duma u rezoluciji koju je prihvatio 291, a odbacilo šest zastupnika, optužila Sjedinjene Države da skrivajući se iza borbe s dvostrukom prijetnjom međunarodnog terorizma i širenja nuklearnog oružja u svijetu, pokušavaju 'urediti stare račune' s Irakom, Iranom i Sjevernom Korejom. U dokumentu sastavljenom u sovjetskom stilu, zastupnici su obznanili da će američki pokušaj svrgavanja s vlasti bilo kojeg od ovih režima biti 'upletanje u unutarnje stvari tih država'. U svom povratku verbalnim prepirkama ruski zastupnici u parlamentu nisu sami. Anatolij Kvašnjin, moćan i ugledan načelnik glavnog stožera oružanih snaga Ruske Federacije izjavio je nedavno govoreći pred elitnim postrojbama Moskovskog vojnog okruga da NATO još uvijek promatra Rusiju i Bjelorusiju kao protivnike, da je njegovo partnerstvo s Rusijom tek 'dimni zastor u glasilima' i da ruski vojnici moraju biti budni kada je riječ o agresiji izvana. Otkako je Aleksandr Lebed ismijao Borisa Jeljcina nazvavši ga 'magarcem koji ide za NATO-ovom mrkvom', nijedan visoki ruski vojni dužnosnik nije tako otvoreno proturječio svome predsjedniku. 'Nezavisimaja gazeta' piše da težnju g. Putina prema strateškom savezu s SAD-om odobrava tek trećina ruskog djelatnog vojnog sastava. Nedavni poziv gruzijskog predsjednika Ševarnadzea da im SAD pomogne u hvatanju terorista koji su povezani s Al Kaidom, a skrivaju se u Pankijskom tjesnacu - području koje je ruski ministar obrane Sergej Ivanov nazvao 'malim Afganistanom deset kilometara udaljenom od naših granica', izazvao je u Rusiji veliku buru, među ostalim i zato što je Gruzija odbacila višekratne ruske ponude da tamo pošalje svoje postrojbe. (...) Svim tim čangrizavim izjavama ne treba pridavati veliku važnost. Dramatična izjava predsjednika Putina od 11.IX. da Rusija podupire Ameriku nužno mu je stvorila neprijatelje u ruskim političkim i vojnim krugovima koji su se desetljećima odgajali na sumnjičavosti prema Zapadu. No provedba te strategije nije pokvarila njegov odnos s ruskim biračima; njegov je rating neobično visok - 75 posto. G. Putin zadnjih šest mjeseci uporno pokazuje odlučnost da ide za širim ciljem, a taj je ništa drugo do postupna preobrazba odnosa Rusije i Zapada. Povremene nesuglasice s Washingtonom shvaća kao probleme s kojima treba izaći na kraj kada se pojave, ali koji ne smiju potkopati partnerstvo koje jača. No i SAD mora pokazati spremnost koja nije manja od Putinove, da odbaci razmišljanje iz doba hladnoga rata koje prevladava u američkom establishmentu. Predsjednik Bush mlađi mora pozvati američki Kongres da brže preispita skupinu zakona koji nepotrebno ograničavaju trgovinu, razmjenu tehnologija, vize i slobodu kretanja ruskih diplomata na području SAD-a. Amerika mora odbaciti loše stare navike u odnosima s Rusijom ako želi da ova bude predvidljiv i pouzdan partner. Ako g. Putin želi potvrditi smanjenje strateškog oružja nekim formalnim sporazumom, onda mu g. Bush mlađi mora poći ususret. Ugovori i stabilizatori, a ne zamke. To je mala cijena za suzdržnost Rusije u svezi s Irakom. Uz to, gospodin Ivanov je u pravu što se tiče važnost približavanja Rusije i NATO-a. NATO-ovo odustajanje da kupuje oružje od Rusije lišeno je zravog smisla i uvredljivo je za Ruse; a čitav sustav dogovaranja između Saveza i Moskve treba dobro podmazati, ako ne i preinačiti. Prije nego koncem ove godine NATO pozove baltičke zemlje, mora se provesti u život prijedlog (engleskog premijera) Tonyja Blaira o novom vijeću 'NATO-ove dvadesetorice', gdje će Rusija biti ravnopravna. Treba se jasno utvrditi kada Rusija može biti punopravan partner u dogovaranju s NATO-om i koja su pitanja u ovlasti isključivo stalnih članica Saveza. Borba protiv terorizma nedvojbeno je polazište. U svibnju, odmah nakon redovitog susreta na vrhu NATO-a u Reykjaviku, g. Putin će dočekati Busha mlađeg u Sankt Peterburgu. Što želi i što treba g. Putinu? Da dvojica vođa, nakon tog važnog susreta, ostave dojam očitog jedinstva u težnji ka zajedničkom cilju. Gospodin Bush mlađi postupio bi mudro da velik dio puta krene ususret g. Putinu", piše list. ITALIJA AVVENIRE 16. III. 2002. Rizik dvije brzine "S izvanrednog skupa na vrhu čelnika država i vlada koji je jučer počeo u Barceloni izgleda da se ukazuje, zajedno s objavljenom ambicijom Josea Marie Aznara da summit zaključi s konkretnim mjerama a ne samo s katalogom dobrih namjera, ono što bi mogli bez retorike nazvati Velikom Sudbinom Europe. Koristimo velika slova jer postoji jedan presedan: 'Manifest Destiny' koji je nakon svoje objave od 1845. pa dalje postao podzemna doktrina američke politike i koji je na neki način odredio njenu povijest, ideologiju, javnu etiku. I Europska Unija traži svoju sudbinu, no za razliku od Sjedinjenih Država porođaj izgleda težak. Previše povijesti iza sebe, previše interesa, previše nacionalnih ponosa. Pa ipak, kao što je objavio predsjednik Europskog parlamenta Pat Cox, 'postoje stvari koje ne mogu čekati Konvenciju: ne možemo čekati dvije i pol godine kako bi se angažirali na održivom razvoju, ili u liberalizaciji'. Ima pravo. Dodajmo i da Konvencija ne može i ne treba biti alibi: ne može se ići velikom brzinom njoj povjeravajući cijelu konstrukciju izgradnje EU-a dok si države pojedinačno dopuštaju ići polako, zapletene i usporene svojim recipročnim vetima, povlaštenim trgovinama, strahom od gubitka nekih kvota suvereniteta. Drugim riječima, plan EU-a već kasni, obveze donesene u Lisabonu 2000. nisu ispoštovane. Rok od 2003. nameće ponovno pisanje i usklađivanje mnogih poglavlja europskog stroja, pod pritiskom ulaska zemalja kandidata za širenje u Europu bez jasnih pravila, ugušenu vlastitom golemošću. (...) Pa ipak, po našem gledanju (i ne samo našem, sjetimo se Ciampija, Nijemca Raua, i drugih europskih čelnika), Jasna Sudbina Europe već je napisana. Sudbina koja institucije i čelnike prisiljava da trče, ili točnije, trče zajedno, ne ostavljajući nikoga za sobom i bez velikih kašnjenja u hodu. Sudbina koja u najvećem širenju na zemlje jugoistoka kontinenta vidi više od popravljanja geopolitičke, pa i demografske, karte; neki su govorili, ne slučajno, o ponovnom ujedinjenju, više nego u širenju. Ostaviti samu u toj zadaći Konvenciju koju vodi Giscard D'Estaign bilo bi licemjerno, osim što bi bilo kontraproduktivno: ona sama ne može preuzeti takvu zadaću, niti, između ostaloga, ne raspolaže potrebnim ovlastima. Nacionalne vlade su te koje trebaju ostvariti Europu, predstavljajući građane koji su ih izabrali. Kratko preostalo vrijeme nameće im da postignu brze i djelotvorne sporazume, najbrže i najdjelotvornije što mogu. U igri je golemi ulog, onaj da se od Europe ne napravi samo veliki prostor trgovine nego politički i društveni subjekt.(...)", piše Giorgio Ferrari. CORRIERE DELLA SERA 17. III. 2002. Dvadeset milijuna radnih mjesta više "(...)Hoćemo li doista shvatiti današnje stanje Europe ako se ograničimo mjeriti koliko je puna, a koliko prazna čaša iz Barcelone? Točnije je reći da je prvi skup na vrhu Unije s eurom u džepu na kraju napravio ono što se očekivalo: našao je taktički kompromis između gospodarskog osuvremenjivanja koje nameću vremena i potreba francuskih i njemačkih predizbornih kampanja koje koče, postigao je nove sporazume gdje je bilo moguće, izbjegao je precizne obveze tamo gdje je teren postajao sklizak. Nije bilo moguće da stvari krenu drugačije, pošto bi za godinu dana izborna igra (glasovat će se i u Nizozemskoj i Švedskoj, a danas u Portugalu) mogla duboko izmijeniti europske političke ravnoteže. Eto ga dakle, pravog problema kojega je pokazao skup u Barcelona: može li čekati godinu dana ova Europa koja se kreće između nejasnoća i kašnjenja? Već su dugi rokovi Konvencije, i poslije nje Konferencije među vladama, koje trebaju preispitati zajedničarske institucije. No poglavito sat žuri u odnosu na van. Kako se popeti na vlak svjetskog gospodarskog oporavka, za kojega svi kažu da dolazi, ako odmah neće biti provedene reforme za rast za koje danas neki utjecajni partneri smatraju kako dolaze u krivo vrijeme? Europa riskira zaostati za Amerikom, umjesto da je prestigne kako se priželjkivalo u Lisabonu. Isto vrijedi za međunarodne odnose, jer sveto pravo na neslaganje s Washingtonom preživljava i nakon 11. rujna, no tražilo bi na europskoj strani strateško jedinstvo, koje je još sakriveno. Unija je u Barceloni potvrdila da ide malim koracima. Svijet koji ju okružuje, međutim, tražio bi hrabrost da se juri, i da se glasače uvjeri, a ne da ih se boji.", piše Franco Venturini LA STAMPA 17. III. 2002. Naprijed polako "Barcelonska hladni pladanj poslužen je i pojeden, no svi su još gladni. Skup je bio prva etapa procesa pokrenutog u Lisabonu prije dvije godine s neodređenim i ambicioznim ciljem, dakle retoričkim, da se od Europe napravi najkonkurentnije gospodarsko područje svijeta do 2010.. Neodređenog, jer kada su ciljevi tako daleki onda nitko ne snosi odgovornost, ambicioznog jer distanca u odnosu na SAD nastavlja rasti, trideset godina prosječni europski dohodak nije padao ispod dvije trećine američkog. Hoće li Barcelona nešto promijeniti? Malo. Brod ide pravim pravcem, ali polako. Tko ponovno otkriva nacionalne suverenitete na račun Europe, pomiješat će retoriku skupa sa slabostima Europe. Na tom miniranom polju dobro se kretati pod svjetlom razuma: plan reformi iz Lisabona nema 'eurocentrično' obilježje velikih europskih projekata poput jedinstvenog tržišta ili eura, odnosno ne ovisi od složenih zakonskih okvira koje donosi Bruxelles. Naprotiv, temelji se na otvorenoj i dragovoljnoj metodi u kojoj se države prilagođavaju ciljevima putem recipročnih pritisaka i zajedničkih parametara. (...) I Barcelona je imala svoje neugode, onaj najvažniji, u vezi energije, pokazao je brojke jednog procesa koji ljuti: 'obveze' vlada često nemaju nadnevke i mjerila, te tako nisu vjerodostojni pokretači razvoja. Metoda nacionalnih volja funkcionira loše i propast će sa širenjem EU-a,(...)" piše Carlo Bastasin. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. III. 2002. Pravo na pravni mir "Ovaj je put kandidatima za pristup EU od samog početka bilo dopušteno da sudjeluju na sastanku na vrhu u Barceloni. Doduše, za dvojicu među njima žuđeno je mjesto u blistavom krugu postalo neugodnije no što su se nadali. Naime, iako se EU još uvijek čini odlučnom u svojoj nakani da ignorira temu Benešovih dekreta kao kriterija za pristup, pitanja Česima i Slovacima zašto ne ponište sporne odredbe očituju sve manje razumijevanja za njihov stav. Neki među brojnim dekretima koji su nakon nacističke vladavine služili rekonstrukciji Čehoslovačke bili su temelj za obespravljenje i protjerivanje pripadnika njemačke i mađarske etničke zajednice. Ne budu li ukinuti kao što je devedesetih godina presudio češki ustavni sud, to će značiti da će obje etničke skupine i dalje biti izložene samovolji u slučaju ponovnog doslovnog tumačenja spomenutih dekreta. Nitko ne optužuje Čehe i Slovake ni za što. Usprkos tome, EU, čiji je parlament odredio provjeru dekreta, mora zastupati norme pravno reguliranog zajedničkog života i poštivanje ljudskih prava. Samo austrijski FPO Joerga Haidera, nezainteresiran za pitanja legitimiteta i legaliteta, ustraje pretežno na imovinskom aspektu spomenutih dekreta. Čini se pak da to u dovoljnoj mjeri potvrđuje bojazan Čeha i Slovaka da sukob oko dekreta služi isključivo ostvarivanju prava na povrat i nadoknadu imovine. To pak skreće pozornost s glavnog problema: naime, dva društva koja se i dalje smatraju žrtvama povijesti, suočavaju se s teškoćama kada moraju spoznati i prihvatiti vlastite nepravedne postupke u prošlosti. Pritom valja napomenuti da vlasti nastupaju puno tvrđe nego javno mnijenje dvije države-nasljednice nekadašnje Čehoslovačke. Naime, to je javno mnijenje i te kako dobro naučilo diferencirano raspravljati o tamnim stranama vlastite povijesti. Sklonost pak posebno čeških političara da tabuiziraju pitanje Benešovih dekreta istodobno je kontraproduktivna i beskorisna: naime, nakon sloma komunizma uvedene su mjere kojima se uskraćuje povrat imovine prognanima u skladu s općom praksom u Europi. Svi zakoni o povratu imovine određuju vremensku granicu - u aktualnom je slučaju riječ o 24. veljače 1948. g., danu kada su komunisti preuzeli vlast. Imovina koja je oduzeta prije tog datuma načelno je izuzeta iz obveze o povratu. Isto vrijedi i u novim njemačkim saveznim zemljama. Njemački savezni ustavni sud u Karlsruheu odlučio je u svojoj poznatoj 'presudi o junkerima' sljedeće: slučajevi oduzimanja imovine u razdoblju između 1945. i 1949. g., kada je utemeljena DDR, predstavljaju nepravdu i nisu u skladu sa zakonom ali su iz razloga unutrašnjeg i pravnog mira pravno valjani. Tko bi, dakle, želio uskratiti Česima i Slovacima unutrašnji mir, budući da ga svi smatraju neophodnim u vlastitom dvorištu? Takva vremenska granica postoji u svim postkomunističkim državama. Općenito je smatraju legitimnom iako ona zapravo cementira raniju nepravdu. Naime, ona je neizbježna kako bi se izbjegli sporovi oko imovine koji bi mogli sezati sve do doba Karolinga. Na području bivše Čehoslovačke ta vremenska granica, koja potvrđuje nezakonite ali danas nepopravljive slučajeve oduzimanja imovine, postavljena je izravno nakon završetka rata. No, čini se da politička klasa u Češkoj i Slovačkoj još uvijek istinski ne vjeruje u održivost vlastitih pravnih odredbi. To je očigledno srž problema. Takav stav potiče na ustrajavanje na dvojbenim pravnim propisima nesretnog predsjednika Eduarda Beneša. No, parlamenti obje države neće moći zaobići obvezu poništavanja tih propisa. Oni pak ionako više nisu potrebni budući da vremenska granica za povrat imovine isključuje mogućnost da ljudi kojima je ona oduzeta ponovno dođu u posjed svoje zemlje", podsjeća na kraju komentara Michael Frank. FRANKFURTER RUNDSCHAU 16. III. 2002. Atomske hulje "SAD priprema pokus oružja. Zapravo ništa nova, samo šesti u nizu pokusa gađanja rakete koja dolijeće drugom raketom. To nije sigurno čak ni ako se točno zna kada i odakle stiže projektil od kojega se treba obraniti. Za u buduće predviđeni su 'oštriji' pokusi protiv čega je do sada postojao pravni razlog, trideset godina star sporazum sa Sovjetskim Savezom (sada Rusijom), koji zabranjuje velike sustave proturaketne obrane, a zove se ABM. Pravna pitanja su pitanja moći a moć govori teksaškim naglaskom. ABM, izjavila je Bushova vlada, više ne vrijedi. Prema tomu, moć uklanja još jednu međunarodno dugo čuvanu pravnu poziciju, zabranu iskušavanja atomskog oružja. S jedne strane - s dopuštenjem - sigurnosni mislioci u SAD-u obznanjuju da povremeno treba iskušati atomsko oružje da bi se znalo nije li možda toliko staro da bi samo od sebe moglo napraviti štetu. Ali deset godina SAD je bio ponosan na druge metode znanstvenog držanja svojeg arsenala pod nadzorom. S druge strane, ljupke mini nuklearne bombice može se držati pod nadzorom samo ako se isproba kako funkcioniraju u slobodnom prostoru. Zabrana pokusa dva put je prekršena, od Indije i Pakistana. Slijedile su kazne. Najnoviji papir o nuklearnoj strategiji SAD-a zahtijeva ubrzanu spremnost za pokus. Zabrana je stavljena izvan snage, SAD neće biti kažnjen - a tko bi ga i kaznio? - i izazvat će imitatore. Tako nastaju 'huljske države'", zaključuje Karl Grobe. AUSTRIJA DER STANDARD 16./17. III. 2002. SAD: vjerski ratovi u pitanju Iraka "Ako se sada u Washingtonu govori o Iraku, znači da je došlo vrijeme obračuna. Još u listopadu 2001. utjecajni je sigurnosni mislilac Richard Perle u online izdanju 'Public Brodcasting Service' identificirao odgovorne koji su od 1991. 'arhitekti promašene politike prema Iraku': ministarstvo vanjskih poslova i CIA. Perle nije bilo tko. Kao voditelj 'Defence Advisory Board' na čelu je trusta mozgova u Pentagonu koji se osobito bavi protusadamskim scenarijima i navodno ima veliki utjecaj na predsjednika Busha. Perle koji je još za vrijeme Reagana bio zamjenik ministra obrane, slovi kao vodeći predstavnik onoga krila koje je poslije 11. rujna otvorilo Window od Opportunity: to bi trebalo žurno iskoristiti da se jedanput za svagda dokrajči režim u Bagdadu. Nježni osjećaji prema europskim saveznicima u NATO-u, u Perleovim računicama imaju podređenu ulogu. Daljnji eksponenti crte 'oštro i brzo protiv Sadama' su Paul Wolfowitz, državni tajnik u ministarstvu obrane i William Luti, kao zamjenik državnog tajnika u Pentagonu mjerodavan za Bliski istok. Protivnici koji daju prednost mirnijem postupku, ponajprije su ministar vanjskih poslova Colin Powell i njegov zamjenik Richard Armitage. Pri tomu mišljenje da Sadama konačno treba izbaciti iz sedla, ima i dalje konsenzus i nije predmet stranačke rasprave. I demokrat poput Ala Gorea nedavno je primjerice rekao da Amerika u toj stvari ne smije zakazati i da mora 'biti spremna ići do granica'. Modus operandi kako otjerati Sadama Huseina, već mjesecima je predmet ogorčenog prijepora. Razlike prosudbe izlaze na vidjelo kad se radi o vjerojatnim reakcijama iračke vojske na napad ili u pogledu postsadamovskih scenarija za Irak. Perle je primjerice u gore spomenutom interviewu predbacio State Departmentu i CIA-i da nisu u pravu kad kao s političkom alternativom računaju s iračkim nacionalnim kongresom. Sigurnosna savjetnica Condoleezza Rice, koja bi u takvim prijeporima morala istupiti kao sutkinja, očito nema dovoljno snage da bi pomirila zavađene pijetlove. Koliko je razdraženo raspoloženje između 'Agencies', nedavno je plastično opisao isluženi Seymour Hersh u New Yorkeru. Da je ton između Pentagona i State Departmenta često 'osoban'. Hersh navodi jednog Armitageovog suradnika koji drži da su u Pentagonu opet na djelu 'luđaci iz krajnje desnice'. Naprotiv, djelatnici Pentagona predbacuju ministarstvu vanjskih poslova da protiv njih rabi 'nevjerojatno zajedljiv način govora'", piše Christoph Winder. VELIKA BRITANIJA REUTERS 17. III. 2002. Njemački zeleni odbacuju pacifizam u nastojanju da ostanu na vlasti "Na stranačkom saboru, održanom ovog vikenda, njemački Zeleni odbacili su pacifizam kako bi olakšali poziciju vladi ali taj je potez možda stigao prekasno i vjerojatno neće zadržati na vlasti nekadašnji prosvjedni pokret i nakon izbora, zakazanih za 22. rujna ove godine. Četverogodišnji mandat na vlasti, tijekom kojeg su Zeleni izazvali dvije političke krize svojim oklijevanjem oko odobravanja prvih borbenih misija njemačkih vojnika u inozemstvu nakon drugog svjetskog rata, narušio je njihovu vjerodostojnost kod mnogih birača - pacifista i pripadnika srednje struje podjednako. Ta stranka, slabiji partner u vladajućoj koaliciji, sklopljenoj sa socijaldemokratima kancelara Gerharda Schroedera, vuče korijene iz mirovnog pokreta i 68-osmaških studentskih prosvjeda. Na kongresu su Zeleni zapravo skinuli pacifizam sa svog popisa temeljnih načela, čime su zapravo prihvatili predloženo stajalište da upotreba sile nije mogla biti isključena kao posljednje rješenje u borbi protiv genocida i terorizma. Navedeni je potez tek na papiru zapečatio bolnu preobrazbu koju su Zeleni prošli u praksi pod vodstvom njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, jednog od najpopularnijih njemačkih političara i najvećeg izbornog aduta stranke. Fischer je uvjerio svoje stranačke kolege da se prestanu odupirati angažmanu njemačkih postrojbi u NATO-voj kampanji bombardiranja Kosova 1999. g. i u ratu protiv terorizma pod američkim vodstvom, otklanjajući opasnost pada vlade tvrdnjom da bi Zeleni mogli postići više unutar vlade nego izvan nje. No, odbacivanje pacifizma neće riješiti nevolje u stranci. Prihvativši upotebu sile kako bi postali prihvatljiviji većem broju birača, Zeleni su razočarali mnoge svoje tradicionalne, visokoobrazovane birače. Komentatori tvrde da čak ni Fischer, koji se preobrazio iz prosvjednika s kamenjem u rukama u državnika, neće možda moći promijeniti sudbinu svoje stranke nakon niza poraza na lokalnim izborima i loših rezultata anketa. 'Kao tradicionalna oporbena stranka, Zeleni su se suočavali s velikim problemima kada bi ključnim pristašama morali objasniti svoju ulogu u vladi. Otuđili su velik broj svojih birača te sada moraju pronaći način da ih ponovno mobiliziraju', kazao je Dieter Roth, ravnatelj Electoral Research Group, vodeće agencije za provedbu ispitivanja javnog mnijenja. Riskiraju poraz u glasanju o miru, u kojem bi ih mogli poraziti reformirani komunisti iz Stranke demokratskog socijalizma (PDS - Partei des Demokratischen Sozialismus - op. prev.), dosljedna protivnica vojnog angažmana Njemačke. Stav PDS-a, dodatno potvrđen na odvojenom kongresu održanom prošlog vikenda, pomogao je toj stranci da osvoji dovoljan broj glasova za ulazak u gradsku vladu u Berlinu nakon regionalnih izbora, održanih u listopadu prošle godine. Ne poboljšaju li svoje rezultate na ispitivanjima javnog mnijenja - u rasponu od pet do šest posto pristaša - te ne preteknu li liberalne Slobodne demokrate, orijentirane prema interesima businesa, Zeleni možda neće moći formirati novu vladu sa Schroederom budući da bi ovaj mogao biti skloniji savezu sa strankom koja će mu osigurati znatniju većinu. 'Zeleni su odustali od pacifizma i time postali pitomiji', napisao je konzervativni dnevni FAZ. 'Sada uviđaju da su ostvarili potpunu slobodu manevriranja u trenutku kada im ona više ne jamči uspjeh na izborima', dodao je novinar FAZ-a. Zeleni su pali žrtvom vlastitog uspjeha u dva desetljeća otkada su stupili na političku scenu u ulozi pokreta nepočešljanih buntovnika koji su čvrsto odlučili učiniti konzervativno industrijsko društvo tolerantnijim i ekološki svjesnijim. Pomogli su pri poboljšanju čistoće vode i zraka i prisilili električne centrale da postupno prestanu proizvoditi atomsku energiju. Birači možda smatraju da je projekt koji su Zeleni pokrenuli manje-više završen. Zašto, dakle, ponovno glasati za njih? Osim toga, sve veća nezaposlenost odvratila je mnoge Nijemce od politike Zelenih koji se, primjerice, zalažu za povećanje poreza na gorivo radi smanjenja prometa. Mladi birači mijenjaju zastave, napuštajući Zelene i prilazeći FDP-u i konzervativnim strankama, ističe Bernhard Wessels, politolog na Otvorenom sveučilištu u Berlinu. 'Ovih dana mladi ljudi više vode računa o zapošljavanju i ne mogu si priuštiti taj luksuz da brinu za okoliš', istaknuo je Wessels. Malo će tko osporiti da je ta malena stranka, koja je 1998. g. osvojila 6,7 posto glasova, iznevjerila svoja glavna predizborna obećanja. Osim napuštanja atomske energije, Zeleni su osigurali homoseksualcima pravo na sklapanje braka i omogućili tisućama stranaca da steknu njemačko državljanstvo. 'Promijenili smo republiku korak po korak', izjavila je na konferenciji za novinstvo Kerstin Mueller, supredsjedateljica parlamentarne frakcije Zelenih. 'Postala je liberalnija i otvorenija prema svijetu. Bilo koja druga konstelacija političkih snaga vratila bi kotač povijesti unatrag', zaključila je ona. Utjecaj Zelenih vidljiv je posvuda. Automobili voze na bezolovno gorivo i imaju katalizatore; na većini uličnih raskrižja nalaze se spremnici za boce a žute, smeđe, plave i zelene kante prisiljavaju građane na sortiranje smeća radi reciklaže. Zeleni danas ističu da njihovi ciljevi idu puno dalje od okoliša, obuhvaćajući bolje obrazovanje, socijalnu državu i europsku integraciju. No, izbori će biti teški za njih. Schroederovi socijaldemokrati zaostaju za konzervativcima a ankete pokazuju da bi više građana poduprlo koaliciju konzervativnih stranaka i FDP-a nego još jednu 'crveno-zelenu' vladu. Usprkos tome, anketari očekuju da će kancelar, poznat po dobroj sreći koja ga prati i po dobrom medijskom nastupu, nadoknaditi zaostatak kada se stanje ekonomije poboljša tijekom ljeta - uspije li njegova stranka prebroditi neugodan skandal na pomolu, vezan za vlastito financiranje. Schroeder favorizira nastavak koalicije sa Zelenima ali bude li njihova pozicija nakon izbora previše slaba, morat će razmotriti koaliciju s liberalima ili čak veliku koaliciju s konzervativnim strankama", spekulira na kraju analize David Crossland.