LAT 17. III. DIPLOMACIJA SILNIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 17. III. 2002. Diplomacija silnika "Američki rat protiv terorizma strašno plaši svijet. Od fraze predsjednika Busha 'osovina zla' do Pentagonovih planova za dezinformiranje i korištenje nuklearne sile, američke odlučnosti da ukloni Sadama Huseina s vlasti, premještanje vojnika od Jemena do Filipina, američka vanjska politika potakla je intelektualce i političare diljem svijeta da koriste riječi kao što su 'unilateralnost' i 'prepojednostavljenost'. Dok veliki dio svijeta osjeća revolt prema američkoj vanjskoj politici, slično počinje osjećati čak i naš najpouzdaniji saveznik, Velika Britanija, a neki se Amerikanci pitaju hoće li se svijet i SAD razići zbog rata. Svi bismo trebali duboko udahnuti nekoliko puta i opustiti se. Odnosi između SAD-a i njegovih saveznika nisu ni približno loši kako se čini. SAD ne namjerava neodgovorno početi prakticirati kaubojsku diplomaciju, a naši nas ključni saveznici neće ostaviti na cjedilu. Dok svjetski tisak paničari zbog razilaženja u NATO-u i krize u odnosima između SAD-a i drugih svjetskih sila, logika na kojoj počiva američki strateški pristup ratu protiv terorizma dobivat će sve više potpore kako druge zemlje budu temeljitije razmišljale o stanju stvari. Ovo je stara shema NATO-a. Od odluke da se ponovno naoruža Zapadna Njemačka do uvođenja raketa kratkog dometa u Europi, od intervencije predsjednika Harrya Trumana u Koreji do osude predsjednika Ronalda Reagana Sovjetskog Saveza kao 'carstva zla', gotovo svaka američka strateška incijativa tijekom hladnog rata otpočinjala bi krize zbog kaubojske diplomacije i prepojednostavljenog unilateralizma. Demonstrirali su desetci, ponekad i stotine tisuća antiamerički raspoloženih studenata; čuveni intelektualci su pisali elokventne manifeste; političke stranke su prihvaćale pacifističke političke programe; intelektualci su pisali duge članke o novoj krizi u savezu. Na kraju, savez je opstao. Amerikanci nisu uvijek bili u pravu (sjetimo se Vijetnama), a Europljani se nisu uvijek slagali sa svime (što je još uvijek slučaj, ne podupiru npr. gospodarski embargo nametnut Kubi). Unatoč svemu, kada bi stanje postalo gusto, SAD i njegovi ključni saveznici držali su se zajedno više od 50 godina- a ova najnovija kriza skoro će sigurno završiti jednako. Odnosi u savezu ovog su puta posebno napeti. Promjena, snažno američko vodstvo i rat: ovo su tri stvari koje naši saveznici najviše mrze, a rat protiv terorizma uključuje sve tri. Pa ipak, vjerojatnije je da će, kada snage SAD-a krenu na Irak, imati razumnu količinu potpore od razumnog broja naših ključnih saveznika. Potpora neće biti jednoglasna, neće biti dana bez gunđanja niti će biti neograničena, no tako i treba biti. SAD i dalje ima niz saveza; on ne upravlja imperijem. Naši saveznici jesu i trebaju biti slobodni da biraju njihov vlastiti međunarodni put. Napokon, SAD i svi njegovi saveznici dijele iste ključne ciljeve. Ako Husein bude svrgnut s vlasti, američki vojnici mogu napustiti Saudijsku Arabiju. Izrael, oslobođen od svog straha od Iraka i njegovog oružja masovnog uništenja, nesumnjivo će otkriti kako mu je lakše doći do kompromisa s Palestincima. Palestinski radikali izgubit će veliki dio potpore i prestiža s novim iskazom američke moći i volje, jačajući utjecaj onih unutar palestinskog vodstva koji su spremni ozbiljno pregovarati s ciljem ostvarenja mira. Drugim riječima, obračunavajući se s Irakom, SAD će učiniti upravo ono što saveznici stalno govore SAD-u da bi željeli da učini- napast će korijenski uzrok terorizma na Bliskom Istoku. Postoji još nešto što svijet nije uspio riješiti. Iako SAD mnogi optužuju za unilateralizam, svrha uklanjanja Huseina jest poduprijeti najvažniji cilj multilateralne diplomacije danas: sprječavanje proliferacije oružja masovnog uništenja. Husein, odbijajući pustiti inspektore oružja u Irak, ne prkosi samo Vijeću Sigurnosti UN-a, bezočno krši obveze međunarodnog sporazuma koje se tiču nuklearne neproliferacije. Njegovo prkošenje međunarodnoj zajednici daje jasni izbor. Ako se ne učini ništa, čitav sustav međunarodne kontrole oružja i neproliferacije postat će mrtvo slovo na papiru. Upravo se ovo dogodilo Ligi naroda, prethodniku UN-a, kada mu je talijanski diktator Benito Mussolini prkosio napadom na Etiopiju 1935. godine. Ako se Huseinov prkos sporazumu i obvezama koje se tiču primirja nastavi i dalje, svi međunarodni sporazumi (oni za okoliš, ljudska prava, standarde rada) također će postati slabi, ako ne i nevrijedni. Dok američka javnost gubi vjeru u moć međunarodnih sporazuma, vanjska politika SAD-a postajat će sve više unilateralistička. Ironija je u tome da je odlučnost Bushove vlade kada je posrijedi Irak posljednja i najbolja nada svih onih koji vjeruju u to da su vjerodostojni međunarodni sporazumi najbolja obrana svijeta od proliferacije oružja masovnog uništenja. Postoje dva razloga zbog kojih je stav SAD-a najvažniji kada su posrijedi ova pitanja. Prvo, šok koji se pojavio 11. rujna stvorio je ratno ozračje u SAD-u. Drugo, iskustvo predvođenja hladnoratovskih saveza stav SAD-a čini bližim strateškom razmišljanju i teškim vojnim opcijama. Dok američki vojni dužnosnici provode vrijeme sa svojim kolegama iz inozemstva, NATO savez sve je bliži američkom stavu. Neke vlade već razmišljaju kako pripremiti svoj narod na podršku sudjelovanju u slijedećoj fazi terorizma. Bushova vlada može ubrzati oblikovanje novog konsenzusa saveza obraćajući više pažnje međunarodnim učincima svoje retorike. Bushova fraza 'osovina zla', npr., tehnički je točna, no politički ne pretjerano mudra. Tri zemlje povezane s tom frazom- Irak, Iran i Sjeverna Koreja- već dugo podupiru međunarodni terorizam, i sve pokušavaju razviti nuklearno i/ ili drugo oružje masovnog uništenja. Za sada je sve u redu. No mnogi ljudi (barem neki od onih koji su trebali sve shvatiti pravilnije) smatrali su kako, trpajući te zemlje u jedan koš, predsjednik zapravo tvrdi da SAD ima istu politiku prema sve tri zemlje. Veliki dio svijeta zaista se boji da SAD namjerava isti pritisak koji predlaže da se izvrši na Irak izvršiti i na Iran i Sjevernu Koreju. Ništa ne bi bilo dalje od istine, no dva mjeseca nakon što je Bush po prvi puta izgovorio tu frazu, Amerikanci u inozemstvu još uvijek nastoje objasniti što je zapravo predsjednik mislio. Od 11. rujna, Bushova vlada dobro formulira američku reakciju na opasno međunarodno stanje. Sada svoju politiku treba prenijeti učinkovitije zabrinutoj no još uvijek otvorenoj međunarodnoj zajednici. Dok to čini, saveznici koji su se okupljali na našoj strani u svakoj velikoj međunarodnoj krizi u posljednjih 60 godina još će nam se jednom pridružiti u nastojanju da svijet učinimo sigurnim i slobodnim", piše Walter Russel Mead, član Vijeća za međunarodne odnose i autor knjige "Special Povidence: American Foreign Policy and How It Changed the World" (Američka vanjska politika i kako je ona promijenila svijet).