AU 14. III. DS: HATAMI JE TEŽAK GOST ZA AUSTRIJANCE

AUSTRIJA DER STANDARD 14. III. 2002. Teški gost "Čitava je stvar pomalo neobična - u državni posjet Austriji stiže predsjednik zemlje koja je po nimalo nevažnom svjetonazoru Sjedinjenih Država sastavni dio 'osovine zla'. Protiv tog posjeta prosvjeduje - uz neke nesumnjivo časne iranske demokrate - i iranska oporba koja je našla utočište baš kod Sadama Huseina u Bagdadu. Osim toga, nekoliko komentatora uzrujava se što vlada jedne europske države ukazuje takvu čast predstavniku nedemokratskog režima - kada bi bio stoposto prihvatljiv, ne bi bio njegov predstavnik - ne spominjući, naravno, da američki predsjednik George Bush u Washingtonu upravo razmjenjuje diplomatske poljupce s uzbečkim diktatorom Karimovim. Istodobno predstavnici austrijske države i katoličke crkve započinju razgovore sa svojim gostom-mulom-predsjednikom da bi nakon 'dijaloga kultura' oduševljeno objavili senzacionalnu vijest da Hatami ionako nikoga ne želi silom privesti islamu te da se prema Zapadu ponaša sasvim pristojno. Na to pak nekoliko žena podiže galamu zato što se muslimanom nisu smjele rukovati (ali istodobno ne kažu ili ne znaju da tako nešto nije poželjno ni kod ortodoksnih Židova). Islamisti su pak naćulili uši: je li Hatami možda ipak na neki način rekao nešto što će ga razotkriti kao bezbožnika? Ne, konstatiraju domaći novinari - usta su mu bila puna hvale za islam, ta on je tvrdolinijaš. Kao što smo već rekli - neobično. Zapad prihvaća cijenu koju mora platiti za potporu iranskog predsjednika-reformista - pa i ako ona uključuje opterećenje za živce. S jedne je strane potreba za tumačenjem a s druge određeni obziri. Naime, čak ni za ljude pune razumijevanja u osnovi nije baš ugodno što uvjete koje im nameću religiozni valja uvijek dva puta ispunjavati: u njihovoj kući (što je u redu) i u vlastitoj kući (što nije u redu). Kada u Beču u predsjednikovu vidokrugu ne biti nijedna čaša vina, u Teheranu bi u duhu recipročne gostoljubivosti rad posjetitelja sa zapada boce trebale kružiti oko stola, zaključio bi netko. Tko tvrdi da je riječ o smiješnim stvarima istodobno jest i nije u pravu: naime, Hatamijev posjet Francuskoj već je tri puta propao upravo zbog vina. Točno je da je predsjednik Hatami na Zapadu postao gotovo nedodirljiv na prilično neugodan način budući da kritika upućena na njegovu adresu podrazumijeva vjetar u leđa njegovim protivnicima u Iranu a tako nešto valja izbjeći. Gledano iz te perspektive, i 'osovina zla' zapravo je dobrodošla starom iranskom establišmentu: tradicionalistima je dobro poznata polarizacija puno draža nego mladi Iranci i Iranke koji su nakon 11. rujna u znak žalosti izišli na ulice sa svijećama u rukama. Njih pak ignoriraju u Sjedinjenim Državama i ostalim zemljama gdje se pozornost radije poklanja iranskoj atomskoj centrali Bushehr, koja bi eventualno uskoro trebala završiti kao i irački reaktor Osirak 1981. Samo što ovaj put napadači neće biti Izraelci već Amerikanci. Što bi u tom scenariju mogao značiti u Beču u prvi plan gurnuti (šiitsko)islamsko-kršćanski dijalog nije moguće razaznati na prvi pogled. Pesimisti upozoravaju da sporazum na tako visokoj razini neće imati nikakvog odjeka na nižoj razini te da je teološka rasprava jednostavno nebitna za ateiste (a njih ima dosta i u samom Iranu). No, nakon 11. rujna znamo da ljudi mogu biti i prisiljeni - čak i uz upotrebu okrutnog nasilja - da se pozabave religijom - odnosno s njezinim devijacijama. Međuvjerski dijalog kao instrument ne može to spriječiti ali može međusobno poštivanje ljudi koje taj dijalog predstavlja", zaključuje Gudrun Harrer.