NJ 6. III. FR: U ITALIJI REVOLUCIJA S LIJEVA?

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. III. 2002. Nova talijanska izvanparlamentarna oporba "Nakon dugotrajne zime led je počeo pucati. Kao i obično? Je li ta vijest umirujuća? Ispod ledene kore istupila je na vidjelo dana kritična masa i jurnula. Kamo sve to može odvesti - nitko ne može predvidjeti. Mnogo se toga čini mogućim. Samo se jedna stvar u talijanskom proljeću čini izvjesnom: pokret građanskog društva, koje je iz letargije probudio bijes zbog berlusconizacije Italije, egoističnog izrabljivanja zemlje i gubitka tv-pluralizma, nije moguće lako ni brzo zaustaviti. Nova izvanparlamentarna oporba mudro ne dopušta da je instrumentaliziraju neuspješne stranke lijevog centra. Ta distanca u odnosu na u osnovi bliske skupine proizvodi snagu pa i moć. Nije prošlo ni šest tjedana otkada je krug nezavisnih firentinskih profesora kazao 'sada je dosta' i organizirao demonstraciju na kojoj je sudjelovao neočekivano velik broj ljudi. Režiseru Nanniju Morettiju trebale su samo dvije minute da poražavajućom kritikom mlitavog vodstva lijevog centra potakne pobunu širom zemlje koja još uvijek traje. Skupovi, povorke s bakljama, prosvjedi protiv Berlusconijeva režima i buđenje oporbe snažno su promijenili političku klimu. U Italiji pušu proljetni vjetrovi. 'Resistere, resistere, resistere' - trostruki poziv milanskog državnog tužitelja Francesca Saveria Borrellija na otpor prerastao je u prepoznatljivi znak i obvezujući simbol inače sebičnih oporbenih snaga. Dva uglednika bez osobnih ambicija - filmaš i pravnik - razvili su snažno poticajno djelovanje i postigli veliki medijski učinak. U političkoj klasi nastali su pojmovi 'morettizam' i 'borrellizam'. No, novi građanski pokret, koji želi osigurati primjereni status zakonitosti, solidarnosti i solidnosti, ne treba i nema u svojim redovima karizmatične protagoniste - bar ne zasad. Riječ je o obliku samoorganiziranja čiju osnovu čini etablirani i obrazovani srednji sloj - uz karakterističan visok udio žena. Decentralni, nejedinstveni pokret ne treba zastave na svojim manifestacijama i (zasada) drži se podalje od stranaka. To je vjerojatno jedan od razloga što novi aktivisti, reaktivirani pripadnici nekadašnje šezdesetosmaške generacije i tek odnedavno angažirano, lijevo-liberalno građanstvo, uspješno povezuju i s radikalnim mladim ljudima, koji su često neprijateljski postavljeni prema strankama. Njihovo iskustvo iz širokog šarolikog pokreta otpora zastranjenjima globalizacije uči: moguće je zajedničko djelovanje i s ljudima koji inače nisu bliski ali u jednoj ili nekoliko središnjih točaka teže istom. Sposobnost ograničenog zajedničkog djelovanja dosada je bila previše slabo razvijena kod stranaka parlamentarne opozicije - i to iako se većina njih prije dobrih šest godina okupila u savezu pod znakom masline. No, otkada su u svibnju 2001. g. pretrpjeli poraz od Berlusconija u bici za vlast, još se uvijek sukobljavaju oko sitnica. Veće stranke lijevog centra međusobno se optužuju za hegemonistički apetit dok male tašto teže profiliranju i vidljivosti u savezu. Individualizam bogate tradicije, malograđansko pravdanje oko svake sitnice i nemilosredno sukobljavanje s braćom umjesto s protivnicima. Hoće li takva praksa biti prekinuta? Pod dojmom opozicije na Piazzi parlamentarna je opozicija zaoštrila svoj govor i djelovanje. U kontekstu Berlusconijeve tv- vladavine već se važu rizici, vezani uz posezanje za sredstvom narodne pobune protiv novih zakona koji dovode u povlašteni položaj premijera osobno. Krajem prošlog tjedna stranke lijevog centra podigle su u Rimu na noge (ovaj put uz brojne zastave) pola milijuna ljudi što nije bio samo prosvjed protiv Berlusconija već i apel tim strankama i njihovom vodstvu da napokon ispune svoju dužnost, nastupe kao odlučna opozicija i smognu snage za jedinstvo! Samo će jedinstvene a potom i kadrovski temeljito obnovljene stranke uspjeti nadoknaditi gubitak povjerenja među razočaranim članovima i užasnutim biračima. 'Unite' je najvažnija obveza stranaka i pretpostavka za sklapanje saveza s građanskim pokretom. Komunistički vođa Fausto Bertinotti odbacio je s omalovažavanjem spomenuti pokret kao 'pobunu srednjeg sloja'. No, Bertinotti će uskoro možda morati prevladati svoju klasno svjesnu nevoljkost budu li se na demonstracije za slobodu pravosuđa i medija uskoro nadovezali i već najavljene sindikalne manifestacije i štrajkovi u ime radničkih prava. Uspješno povezivanje građanskog prosvjeda, stranaka lijevog centra i radničkog pokreta i rađanje politike iz aktualnog ogromnog vala nezadovoljstva moglo bi promijeniti Italiju - i to drugačije no što priželjkuju Berlusconi i njegova velika parlamentarna većina. U svakom slučaju, premijer već sada reagira upadljivo nervozno", ističe na kraju komentara Roman Arens.