NJ 4.III.-FAZ-SAD I EUROPA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 4. III. 2002. Različite hitnosti "Uzbuđenje se u međuvremenu slegnulo, barem malo. Poslije govora predsjednika Busha o 'osovini zla', usmjerenog na Irak, Iran i Sjevernu Koreju, ponajprije je, ali ne samo u Europi, izbila bura negodovanja. Uzbuđenje je odalo kako je mnogima s ove strane Atlantika poslije 11. rujna teško palo solidariziranje preko Atlantika i s kakvim su nestrpljenjem čekali da se svjetska politika Sjedinjenih Država opet pokaže kao 'simplicistička', 'apsolutistička', i 'glupa'. Atributi kao simplicistička ili glupa u tom se zaoštravanju više ne primjenjuju. Europski političari ipak su sada ponešto suzdržaniji u izboru riječi, možda stoga što su prestrašeni svojom vlastitom oštrinom i odjekom na koji su naišli. Ali nisu odustali od svoje kritike - kritike utemeljene na znatnom nerazumijevanju političkih posljedica poslije terorističkih napada u Americi, kritike koja čini se, ne shvaća promjenu mentaliteta američkih birača i njihovih političara. U Europi se stalno previđalo što je američki predsjednik želio postići svojom slikom 'osovine zla': kako kažu bliski savjetnici, Bushu nije u prvom redu stalo da Irak, Iran i Sjevernu Koreju identificira kao vojne ciljeve iduće faze u borbi protiv terorizma. Predsjednik je želio skrenuti međunarodnu pozornost na povezanost terorizma i oružja za masovno uništavanje. U Washingtonu nema dvojbe u to da je sigurnost Amerike ugrožena, jer režimi tih triju zemalja rade na razvitku oružja za masovno uništavanje ili ih pokušavaju pribaviti, iako s različitom hitnošću i s različitim uspjehom. Europske su se vlade uglavnom posvetile smirivanju. Ili zanemaruju ili bagateliziraju opasnosti koje proizlaze iz širenja atomskog, biološkog i kemijskog oružja, ili ih drže izmišljotinom američkih stratega kojom žele opravdati vojno upletanje a time i svjetsku prevlast Amerike. Trijezna analiza opasnosti nigdje se ne provodi i to unatoč tomu što se izvješća europskih tajnih služba ne razlikuju od američkih. Dok Bushova vlada poslije događaja 11. rujna može zamisliti sve scenarije i sve ih uključuje u svoje sigurnosnopolitičke analize rizika, njezini se europski saveznici u većini grade kao da se to njih nimalo ne tiče. S ove strane Atlantika žale se na navodno agresivnu retoriku Busha i vrha ministarstva obrane i američkoj vladi predbacuju jednostran postupak. Pri tomu Europljani s druge strane floskule o 'opravdanoj zabrinutosti' koju je španjolski ministar vanjskih poslova Pique još želio podijeliti, izbjegavaju presudna pitanja: primjerice, predstavlja li irački režim Sadama Huseina zbog svojeg naoružanja opasnost ili ne i ima li iranska atomska i raketna politika važnost za ravnotežu snaga na srednjem Istoku ili ne. Ta su pitanja već dovoljno neugodna. No još je neugodnije što o tako osjetljivim temama nema pravog trasnatlantskog dijaloga. Tako je bilo i prije 11. rujna i ništa se nije promijenilo ni kasnije. Strategijski jaz je tako širok i dubok kao da napada na World Trade Center i na Pentagon nikada nije bilo. Budući da nema pravog dijaloga i da se stvarnom stanju opisanom u govoru pridaje 'različita žurnost', nema zajedničke, usklađene strategije Zapada. Radije se izbjegava razgovor, naizmjence optužuje za ratno huškanje ili politiku umirivanja, ali se propušta zajedničko rasvjetljavanje stvari: kakve mogućnosti postoje za djelotvorno suprotstavljanje širenju oružja za masovno uništavanje? Kako režim poput iračkog navesti na razoružanje? Kakve bi izglede na uspjeh imao i kakve bi troškove izazvao odlučan politički, diplomatski ili vojni postupak? Kakve bi učinke jedno ili drugo imalo na međunarodnu politiku, na određenu regiju i na svjetsko gospodarstvo? Žalosno je da se ta pitanja ne obrađuju tako da iz toga nastane strategija istoga kova. Na kraju će opet biti tako da će američka vlada odlučiti a njezini europski saveznici zaostajat će i škrgutati zubima", drži Klaus-Dieter Frankenberger.