IHT 28. II. EUROPA KREĆE NA DESNO?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. II. 2002. Političko preusmjeravanje Europe na desno? "Situacija koja upućuje na to da bi se Zapadna Europa proljetos mogla preusmjeriti i krenuti prema političkoj desnici ne obećava smanjivanje napetosti između Washingtona i Zapadnih Europljana glede načina na koji Amerika vodi rat protiv terorizma. Konzervativci ove godine imaju priliku zamijeniti socijalističke vlade u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Portugalu. Njemačka i Francuska zemlje su koje će najvjerojatnije krenuti novim smjerom. (...) Edmund Stoiber, najistaknutiji konzervativni kandidat, uživa tu prednost što upravlja naprednom i inovativnom Bavarskom u kojoj se nalaze najsofisticiranije tehnološke industrije Njemačke i najdinamičnije gospodarstvo, ali i zatvorenom, samozadovoljnom, konzervativnom, katoličkom Bavarskom, koju drugi Nijemci ne vole previše. Ismijavaju ga zbog lederhosen koje nosi i zbog regionalnog dijalekta kojim govori. Njegovo protivljenje liberalizaciji imigracije donijelo mu je neprijatelje ne samo na ljevici nego i u ključnim segmentima desnice(...) Za sada se nije uspio nametnuti kao nacionalni političar, konkurirajući Gerhardtu Schroederu, koji je u složenom položaju zbog loše gospodarske situacije u Njemačkoj. No ankete pokazuju kako podrška bavarskom čelniku pada od kada je najavio svoju kandidaturu u siječnju. On podržava zamisao o američkom napadu na Irak. Nije potpuno sigurno da ju podržavaju i Nijemci. Kontroverza koja u Njemačkoj traje već neko vrijeme oko rata u Afganistanu upućuje na suprotno. Francuska se približava izborima na kojima će se natjecati već pomalo umorni kandidati koji se na političkoj sceni nalaze već četvrt stoljeća. Jacques Chirac, koji želi da ga se ponovno izabere za predsjednika, okrutno vlada desnicom od kada je izdao tadašnjeg predsjednika Valerya Giscard d'Estainga, u drugom krugu izbora 1981. godine, zadržavajući svoje sljedbenike kod kuće i osiguravši pobjedu socijalistu Francoisu Mitterrandu. Od tada je uklanjao svakog konzervativca koji mu se mogao suprotstaviti, istovremeno uspijevajući, pomoću samoporažavajućih manipulacija, provesti najveći dio svoje karijere na položaju premijera i predsjednika u sterilnom 'suživotu' s ljevicom, korumpirajući političku moralnost Francuske. Zahvaljujući stranačkim financijskim skandalima, postao je, kao i talijanski premijer Silvio Berlusconi, pomalo ozloglašena figura europske desnice. Njegov suparnik, socijalistički premijer, Lionel Jospin, na političkoj je sceni gotovo jednako dugo. Iako ga pomalo nevoljko poštuju, njegova je popularnost pala. Skandal u koji je bio upleten predstavljalo je otkriće je da je ušao u socijalističku stranku kao trockistički agent, s namjerom da vrši tajni utjecaj na stranku. Ni socijalistima, niti francuskim biračima, nikada nije ponudio intelektualno ozbiljno pojašnjenje svojih tadašnjih ili sadašnjih uvjerenja. Ponovni izbor Chiraca neće ponuditi bilo kakvu bližu suradnju s SAD-om od one koja postoji sada. Možda bi mogao značiti i manje suradnje, jer je ministar vanjskih poslova sadašnje vlade, Hubert Vedrine, u SAD-u zloglasan kao čovjek koji je SAD nazvao 'hipersilom' a nedavne izjave predsjednika Georgea W. Busha 'simplističkima' (oba komentara su, usput rečeno, potpuno točna), zapravo realističniji glede zajedništva s Washingtonom nego neki na francuskoj desnici. Chirac, napokon, slijedi tradiciju De Gaulle-a. Najčvršći saveznik Washingtona pripadnik je ljevice- Tony Blair, koji upravlja britanskom laburističkom vladom koja će na vlasti ostati još godinama. I Berlusconi čvrsto drži vlast u Italiji. Volio bi postati drugi najbolji prijatelj Amerike, no zbog skandala koji su zasjenili njegovu karijeru nema veći utjecaj van Italije. On je washingtonski prijatelj za kojeg je vjerojatnije da će osramotiti nego uveličati Ameriku u očima europske javnosti. Bez obzira na sve, trenutno je veoma popularan kod kuće, i želi povesti Italiju, Španjolsku i Britaniju u zajedničkom nastojanju da se Europska Unija preusmjeri prema liberalizaciji tržišta i udalji od tradicionalnih društvenih politika koje su osmislili socijalni demokrati i kršćanski demokrati. Britanski i španjolski čelnici na ovo odgovaraju kako je ovo savez koji povezuje interes, a ne rodnost umova i duša. Španjolski premijer Jose Maria Aznar trenutno je najzanimljivija politička figura na sceni. Jedan od razloga jest činjenica da je najavio svoje povlačenje. Šest godina nakon što je preuzeo vodstvo koalicije u složenim okolnostima uspio je ostvariti ono što je obećao, obnavljajući reputaciju države, smanjujući porez, povećavajući gospodarski rast i zauzimajući čvrsti stav- pomalo samoubilački čvrst, kao što to tvrdi jedan madridski komentator- protiv baskijskog nacionalističkog terorizma. To je ostvario istovremeno naglašavajući vrijednosti kao što su umjerenost, razum, ozbiljnost, skromnost, iskrenost, radišnost- vrijednosti, kako tvrde neki komentatori, tradicionalne španjolske buržoazije. Te su vrijednosti svakako sve samo ne one koje dijele i Berlusconi ili, mora se dodati, Blair, koji je sklon manipulacijama clintonovskog stila. Aznar tvrdi kako je obavio svoj posao i da se neće ponovno natjecati za članstvo u Parlamentu. Kontrast u odnosu na ono što se događa u Francuskoj, Italji i Britaniji je poučan", piše William Pfaff.