RUSIJA-NEZAVISIMAJA OD 28.2.02. MOSKVA SE PROTIVI BRITANSKOJ POLITICI U AFGANISTANU

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 28.II.2002. Libanonska inačica "Nešto prije početka operacije odmazde britanski se premijer Tony Blair očitovao za to da se u Afganistanu sastavi vlada u kojoj će biti zastupljene sve glavne etničke skupine u zemlji. Kao što se zna, Paštuni - jezgra talibana - čine tek oko polovice puka. Slične je izjave u načelu davala i Rusija. No kako god bilo, Moskva je sve do nedavno isticala potrebu da se međunarodno priznati Sjeverni savez podupire kao zakonita vlast. Uoči udara po Afganistanu on je, opirući se gotovo isključivo na afganistanske Tadžike, nadzirao deset posto područja. Britanski premijer pak, kako se čini, misli da je savez tek jedan (vjerojatno ne glavni) sudionik buduće vlade. Takvo je stajalište osobito važno. Englezi i Amerikanci po svoj će prilici u Afganistanu djelovati sinkronizirano. Dapače, uz Moskvu je samo London u prošlosti imao dugo iskustvo u vezama s tom zemljom i u pokušajima njezina preuređenja. S Afganistanom su dugo graničili Indija koja je postala britanska kolonija te srednja Azija koja je spočetka bila dijelom Ruskog carstva, a zatim i Sovjetskog Saveza. S obje strane englesko-indijske granice s Afganistanom živjeli su Paštuni (čijem su visokom plemstvu pripadali vladari Kabula), a s obje strane sovjetsko-afganistanske granice Tadžici, Uzbeki i Turkmeni. Tijekom dvaju ratova s Afganistancima u XIX. stoljeću, London se sukobio s dvjema različitim, ali međusobno povezanim težnjama. Ponajprije s ujedinjenjem tamošnjeg puka na čelu s Paštunima pod zastavom islama. Istodobno su rast pritiska i raznolik pristup raznim područjima, etničkim skupinama i klanovima oživili procese koji prijete da unište zemlju iznutra. Zaglibiti u beskrajno dugom ratu i uništiti Afganistan bilo je za Engleze jednako pogubno, a išlo je na ruku njihovu tadašnjem suparniku na tom području - Ruskom carstvu. Na koncu, uspostavivši vezu s Kabulom, Engleska se u zamjenu za odustajanje afganistanskog monarha da provodi samostalnu vanjsku politiku, obvezala da se neće miješati u unutarnje stvari Afganistana. Komunistički prevrat u Rusiji 1917. obnovio je englesko-ruski sukob. Tu je osobito važno bilo što su u sklopu SSSR- a, na afganistanskoj granici, nastale formalno neovisne sovjetske republike - Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan. Praksa se uvijek jako razlikuje od teorije. Osnutak vlade glavnih etničkih skupina (za što se danas zauzima London) u afganistanskim uvjetima moglo bi dovesti do stvaranja novog Libanona. Kao što se znade, u toj su zemlji, koju je Francuska stvorila iz dijela bivšeg Otomanskog carstva, tamošnje vjersko-etničke skupine uoči stjecanja neovisnosti dobile zakonom zajamčeno pravo da sudjeluju u vlasti ovisno o svom broju. Različita stopa nataliteta kod raznih skupina i dolazak palestinskih izbjeglica koji su jako poremetili uspostavljenu ravnotežu, pretvorili su zemlju u stalan izvor napetosti. Neće li osnutak višeetničke vlade u Afganistanu dovesti do sličnog rezultata? U XIX., pa i u XX. stoljeću, Britansko carstvo koje je bilo u njegovu susjedstvu, otvoreno se plašilo njegova raspada. Danas se Engleska, na drugom kraju svijeta, možda i ne boji takvog ishoda. Ipak, druge države koje su se uključile u borbu protiv terora, mogu imati drukčije mišljenje. I zemljopisna blizina mjestu događaja i sudjelovanje u regionalnim procesima prisiljavaju ih da razmišljaju ne samo o današnjem, već i o sutrašnjem danu", piše Aleksandr Umnov.