NJ 21.II.DIE WELT-EUROPA NE RAZUMIJE AMERIKU

NJEMAČKA DIE WELT 21. II. 2002. Zašto Europa ne razumije Ameriku "S antiamerikanizmom se postupa kao i s antifašizmom: riječ je neodređena, s okusom promidžbe, služi agitiranju, djeluje 'čuvstveno'. Ona ne pojašnjava, ona zamagljuje. Nitko ne zna tko je izmislio taj pojam. Antiamerikanizam je evergreen i ressentiment. Luta širom svijeta, ali nedvojbeno potječe iz zahtjeva za nadmoći kojega je Europa razvila u stoljećima svoje prevlasti. Od toga još i danas ponešto svjetluca kad diplomacija Staroga svijeta ustraje na svojem 'iskustvu' i 'poznavanju povijesti'. Bila je jedna epoha kad Sjedinjene Države nisu htjele ni čuti za Europu moralno izopačenu od moći. To se odražava u dva dokumenta koji sliče dokumentu o rastavi. Prvi predsjednik George Washington preporučio je 1797. krajem svojega mandata da se ne uspostavljaju ' zamršeni savezi' s drugim nacijama - ponajprije europskim. Peti predsjednik James Monroe zabranio je 1823. sve daljnje europske kolonizacije na američkom kontinentu. Zbog toga se SAD mora suzdržati od svakog miješanja u unutarnja pitanja Europe. Elementi tih političkih vjerskih dogma izranjaju poput dupina u američkoj vanjskoj politici. Oba dokumenta odražavaju prvotni duh Amerike. Društvo naseljenika koje je raslo brzo, osjećalo se 'odabranim' i u vezi s Bogom, kao univerzalno poduzeće u duhu kršćansko-puritanske misije. Oni koji tako misle, dijele svijet na dobar i zao. Obuzima ih želja da kao promotori dobra, pripomažu ostvarenju novog, konačnog svjetskog poretka. Po mišljenju povjesničara Detlefa Junkera, Amerikanci su osobito svoje ratove tumačili kao radikalno suprotstavljanje dobrog i zlog svjetskog načela. 'Svaki je neprijatelj na taj način u manihejskoj stupici.' Do danas se Amerika vlada kao 'nacija s dušom crkve' i iz toga izvodi svoje slike prijatelja i neprijatelja. Da bi nastao uzročnik antiamerikanizma, SAD je morao najprije politički projicirati svoju misionarsku ulogu. Europske monarhije u njemu su vidjele konstitucionalnu opasnost, građane tvorbe u masovnoj kulturi i materijalizam zaraznog gubitka razine. Kritika se hranila ponajprije u Njemačkoj, romantičnim ogradama od revolucije i modernizma, dobila je oštrinu, ali tek s Bismarckovim vremenom kad je SAD otvoreno izražavao prigovore protiv politike Wilhelma II. Prokletstvo suzdržanosti prekinuto je ratom 1914. u koji se SAD umiješao kako bi slomio cinizam europskog sustava država i zamijenio ga liberalnom američkom zamisli svijeta. Wilsonov pacifizam djela, njegova propast, povlačenje iz mirovnog sporazuma i saveza naroda 1919. bili su moćan agens za fundamentalnu kritiku američkog svijeta. Francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau u Americi je vidio 'razvitak barbarizma u dekadenciju bez zaobilaznih putova preko kulture.' Bernard Shaw je 'stopostotnog Amerikanca' nazvao 'devedesetdevetpostotnim idiotom'. Sigmund Freud držao je Ameriku 'divovskom zabludom'. Rani Thomas Mann izrodom 'civilizacije' za razliku od njemačke 'kulture'. Antiamerikanizam se 'jedva nađe među kondukterima, frizerima, sluškinjama i vozačima - naprotiv, obilno među novinarima, profesorima, kazališnim ljudima', zaključio je Ludwig Marcuse. Hitler nije smio izostati. Njegov je antiamerikanizam naravno bio obojen rasno-biološki. Prezirao je i podcjenjivao SAD kao 'zemlju neograničenih nesposobnosti'. Vjera američkih utemeljitelja u vlastitu zemlju kao 'Božji novi i zadnji Izrael', što je imalo utjecaja na politiku, dala je anticionističku komponentu koja se skriva u svakom 'čistorasnom' antiamerikanizmu - do vremena Savezne Republike, ako se pomisli na pokret 68. i vrtloge naknadnog naoružavanja, kad se polemika protiv SAD-a udružila s anticionističkim ressentimentom i socijalističkom kritikom 'pljačkaškog' američkog gospodarskog poretka. Svi pojedinačni elementi antiamerikanizma preživjeli su i virulentni su - u Njemačkoj na svršetku neograničene solidarnosti, u Francuskoj koja jedina svoju uvjetnu solidarnost u slučaju napada na Irak otvoreno dovodi u pitanje, u kontinentalnoj Europi sveukupno, koja se izgleda više boji nadmoći SAD-a nego terorizma i s užasom primjećuje kako novi neprijatelj aktivira naciju i svijest s druge strane Atlantika. Europa i Amerika počinju si okretati leđa. Razumijevanje nestaje, savez se raspada, jezik postaje oštar. Europljani ne žele slijediti SAD u rat. SAD pak u svakoj kritici prepoznaje izdaju koja se podčinjava zlu. Božica oholosti i slabost - državnička mjera mora spriječiti svoje tragične posljedice", zaključuje Herbert Kremp.