NYT 17. II. PLAN ZA NOVI POČETAK NA BLISKOM ISTOKU

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 17. II. 2002. Plan za novi početak na Bliskom istoku "Čim je došla na vlast, Bushova vlada je odbila cilj predsjednika Clintona na Bliskom istoku. Amerika je od aktivnog nastojanja okončavanja izraelsko-palestinskog sukoba došla do toga da je okrenula leđa posredovanju u mirovnim pregovorima nakon čega je počela pokušavati rješavati nasilje koje eskalira. Nije vjerojatno da će takva nastojanja uspjeti, a čak da je i moguće privremeno suzbiti nasilje, svijetu je potrebno nešto više. SAD ima odgovornost da stremi dalje. Bushova vlada ima pravilnu procjenu kada smatra kako danas, ili u bližoj budućnosti, nema vjerojatnosti da bi dvije strane mogle ugovoriti opsežni mirovni sporazum same. Ovo vrijedi u slučaju da se od obje strane može dobiti obećanje da će se držati privremenog primirja. Postoji, međutim, alternativni pristup o kojem vrijedi razmisliti. Pažnju bi usredotočio na okončavanje izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, ne kroz bilateralne pregovore, nego pomoću inozemnih ovlasti, odnosno Vijeća sigurnosti UN-a. Vijeće sigurnosti, s američkim vodstvom, moglo bi odrediti središnje elemente teritorijalnog rješenja na koje bi protivnici mogli pristati odmah. Rasprava o pitanjima Jeruzalema i palestinskih izbjeglica, za koje sada ne postoji rješenje, bilo bi odgođena na tri godine. Na temelju čega bi Vijeće sigurnosti moglo uspostaviti svoju vlast nad teritorijem i državnosti? Nakon kolapsa Otomanskog imperija, vlast nad povijesnom Palestinom preuzela je Liga naroda; nakon Drugog svjetskog rata ju je preuzeo UN. Vijeće Sigurnosti zadržalo je ovlasti, prema međunarodnom pravu, da određuje to tko ima suverenitet u Zapadnoj obali, Gazi i Istočnom Jeruzalemu. Ovo je ovlast koju je UN imao 1947. kada je pozvao na podjelu Palestine na dvije države dok je Jeruzalem ostao zona izvan suvereniteta iti jedne od njih. Radi se o ovlasti od koje se UN nikada nije odrekao. Uz potporu SAD-a, Vijeće sigurnosti bi moglo početi rješavati teritorijalnu dimenziju ovog sukoba u skladu s rezolucijom 242 Vijeća Sigurnosti, koja sadrži princip 'zemlja za mir'. Evo kako bi proces mogao teći, korak po korak. Vijeće Sigurnosti P.L.O.- u bi iznijelo konkretne uvjete za osnivanje i priznavanje palestinske države i njeno prihvaćanje u UN: priznati Izrael kao židovsku državu, suverenu unutar granica koje bi bile određene prema planu Vijeća sigurnosti, dok bi pregovori o Jeruzalemu bili odgođeni. Ne obećati da će se ući u ikakav obrambeni ili sporazum o pomoći s bilo kojom državom koja je u neprijateljskim odnošajima s Izraelom, a sve dok nije postignut bilateralni sporazum s Izraelom, ne uvoziti bilo kakvo oružje. Pristati na prisutnost međunarodnih inspektora koji bi bili predvođeni Amerikancima, uz sudjelovanje i Izraela, kako bi se provjerilo da li su svi ovi uvjeti ispunjeni. Složiti se da će palestinska država iskazati monopol nad korištenjem sile unutar svoga teritorija. Ovo bi zahtijevalo razoružanje a možda i raspuštanje nedržavnih organizacija kao što su Tanzim, Hamas i Islamski džihad. Kada bi ti uvjeti bili prihvaćeni, Vijeće sigurnosti od Izraela bi zahtijevalo da u roku od 90 dana predoči plan za povlačenje iz buduće države Palestine. Od Izraela bi se zahtijevalo slijedeće: povlačenje iz čitavog pojasa Gaze i iz minimalno 95 posto Zapadne obale i to da osigura teritorijalnu zamjenu za područja koja Izrael namjerava zadržati. Ne zadržati teritorije koji bi spriječili teritorijalno jedinstvo države Palestine ili pristup Jordanu. Unutar evakuiranih područja, osigurati punu evakuaciju izraelskih građana. (...) Nakon revizije izraelskog plana za povlačenje i eventualnih izmjena, Vijeće sigurnosti počelo bi provoditi povlačenje unutar 12 mjeseci. Kada bi ovo bilo dovršeno, Vijeće sigurnosti potvrdilo bi kako su teritorijalne dimenzije rezolucije 242 ispunjene(...). Vijeće sigurnosti tada bi pozvalo na bilateralne pregovore s temom preostalih neriješenih pitanja kao što su gospodarska i sigurnosna suradnja i prava na vodu, a rješavanje pitanja Jeruzalema i prava izbjeglica bilo bi odloženo na tri godine. O pitanju izbjeglica tada bi bilo raspravljeno u sklopu pregovora između dviju suverenih država, unutar konteksta Izraela kao židovske države. Vodeći princip za Jeruzalem, unutar pregovora pod pokroviteljstvom Vijeća sigurnosti, bio bi slijedeći: 'Što je arapsko bit će palestinsko; što je židovsko, bit će izraelsko.' Moguće je, naravno, da bi P.L.O. mogao odbiti ispuniti uvjete koji su nužni za započinjanje procesa. Ovo bi nas ostavilo tamo gdje se nalazimo i danas, s jednom velikom razlikom: krivnja za nastavak okupacije pala bi isključivo na P.L.O. Plan Vijeća sigurnosti čekao bi sve dok se palestinsko vodstvo ne bi složilo pokoriti njegovim odredbama. Što se izraelske suradnje tiče, nema sumnje da izraelska vlada predvođena Arielom Sharonom neće pozdraviti ovo nametanje ovlasti Vijeća sigurnosti. Međutim, ako P.L.O. ipak prihvati Izrael kao židovsku državu i složi se da će ovaj plan okončati teritorijalnu dimenziju sukoba, čak će i Sharonu biti teško odbiti direktivu Vijeća sigurnosti koja ima američku potporu. Ako to ipak učini, koalicija unutar Izraela vjerojatno će se raspustiti, a slijedeći izbori bit će zapravo referendum o okončanju sukoba. Međunarodna zajednica je objeručke prihvatila vodstvo predsjednika Busha tijekom rata protiv terorizma. Ako bude gurao ovakvu vrstu bliskoistočnog rješenja, mogao bi biti iznenađen kada otkrije koliko Izraelaca je spremno prihvatiti američko vodstvo i spremno priznati da oni i Palestinci mogu ostvariti mir jedino uz pomoć vanjskog svijeta u ulozi posrednika", piše Jerome M. Segal.