WT-13.II. MILOŠEVIĆ NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 13. II. 2002. Milošević na optuženičkoj klupi "Ovoga tjedna, bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević - poznat i kao Beogradski mesar- nalazi se na suđenju u haškom sudu za ratne zločine na temelju optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Tamo se nalazi od prošlog lipnja, ogorčeno čekajući svoju sudbinu i odbacujući prijetnje svojih tužitelja. Jako puno ljudi željno je iščekivalo ovaj trenutak čitavih deset godina. A tko bi im to mogao uzeti za zlo? Razmislimo samo što je sve taj mali užasni čovjek učinio kako bi vodio ratove protiv svojih susjeda, destabilizirao Balkan, dok je istovremeno Jugoslaviju pokušao držati na okupu svojim čeličnim stiskom i terorizirao kosovske Albance. Srbija je pod njegovim vodstvom bila teritorijalno i gospodarski devastirana. Samo Beograd je pretrpio štetu u vrijednosti od 30 milijardi dolara kao rezultat NATO-ove kampanje bombardiranja 1999. godine, za koju je zaslužan Milošević. U balkanskim ratovima 1990-tih poginulo je 200.000 ljudi a 2 milijuna ih je raseljeno. Po mom mišljenju, kakva god presuda bila izrečena Miloševiću - a jedno je sigurno, to neće biti smrtna kazna - bit će preblaga. S njim će postupati prema standardima civilizacije koju sam nikada nije priznavao u svojoj bezumnoj utrci za moći. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, u razgovoru o ovoj 'neugodnoj' temi s urednicima i izvjestiteljima 'The Washington Timesa' prošlog tjedna, postavio je slijedeće pitanje: 'Ako smo napredovali u tolikoj mjeri da možemo biti dio europskih institucija, zbog čega ne bismo sami mogli obaviti suđenje Miloševiću?' Sud u Haagu nedovoljan je da bi sudio svima koji su optuženi, tvrdio je predsjednik, pa je sam predložio stvaranje 'povjerenstva za istinu i mirenje', slično ali ne identično južnoafričkom modelu, koji je bio osnovan u proljeće 2001. godine. 'Povjerenstvo koje smo predložili bavilo bi se istraživanjem ovog razdoblja povijesti.' Hmmm. Gotovo da postoji iskušenje da se kaže: Zbog čega Srbi to sami ne bi riješili? Napokon, jako mnogo nas mislilo je da su Čileanci imali pravo suditi Augustu Pinochetu. U Južnoj Africi, povjerenstvo za mir i mirenje koji je osnovao Nelson Mandela hvaljeno je zbog posla koji obavlja obznanjujući zlodjela apartheida. Očito je da nitko ne vjeruje Srbima toliko da im se prepusti kažnjavanje čovjeka kojeg su na vlasti držali tako dugo, unatoč svemu što je činio. Osim toga, srbijanski čelnici kojima nad glavom visi optužba za ratne zločine u Srbiji su još uvijek na slobodi, a nova ih reformistička vlada ne uznemirava. Pa ipak, sudovi za ratne zločine sami po sebi su fascinantni fenomeni koji obično potiču postavljanje dubokih pitanja, a nema sumnje da će isto biti i sa suđenjem Miloševiću. Traži li se pravda? Ili se radi o osveti? Rješava li suđenje pitanje istine? Ili istine pobjednika? Tko je ovlašten suditi čelnika druge zemlje? Jesu li ratni zločini i zločini protiv čovječnosti vječni i nepromjenjivi? Ili tek političke konstrukcije datog trenutka? Dok svijet promatra Miloševića na optuženičkoj klupi, vjerojatno djeluje smiješno, možda tek obično i patetično. Tirani kojima se uskrati moć obično tako izgledaju. 'Banalnost zla' bila je kvaliteta koju je Hannah Arendt identificirala u niskom nacističkom knjigovođi s naočalama, Adolfu Eichmannu, koji je potpisao više dokumenata kojima je poslao Židove u koncentracione logore i plinske komore od bilo koga drugog. Koštunica mi je skrenuo pažnju na upečatljivi esej napisan 9. studenog 1945, Georgea W. Orwella, kojeg je uvijek korisno čitati. Veoma je relevantan za suđenje u tijeku, s obzirom na to da je napisan nedugo prije nueremberških suđenja nacistima. (...) Naslovljen 'Osveta je gorka', esej se bavi posjetom britanskog novinara zatvoreniku u ratnom logoru u Južnoj Njemačkoj, prije nueremberških suđenja. Uvjeti u kojima žive bivši nacistički i oficiri Waffen S.S.-a tako su užasni da je jedini osjećaj koji ima sažaljenje. 'Tko 1940-te ne bi bio poskočio od radosti na pomisao da će vidjeti oficire S.S.-a ponižene? No kada to postane moguće, samo je patetično i odvratno', piše Orwell. 'Ova scena, i još mnogo toga što sam vidio u Njemačkoj, pojasnila mi je to da je cijela zamisao o osveti i kažnjavanju djetinjasto zanošenje. Osveta zapravo ne postoji. Osveta je čin koji želite počiniti kada ste bespomoćni i jer ste bespomoćni: čim se osjećaj nemoći ukloni, i žudnja nestaje.' No žudnja za osvetom ili pravdom teško će nestati kao motiv u suđenju Miloševiću. Taj je čovjek previše arogantan - i previše mu je udobno. U usporedbi s njemačkim ratnim zatvorenicima, Miloševć živi kao princ u svojoj udobnoj zatvoreničkoj ćeliji u Haagu", piše Helle Dale.