NJ 12. II. FR: BUSHOVA 'OSOVINA ZLA' PONIŠTAVA POZITIVNE SIGNALE IZ TEHERANA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 12. II. 2002. Bushove nove sile osovine "Izum Georgea W. Busha funkcionira drugačije no što je on vjerojatno očekivao. 'Osovina zla' nije preoblikovana u sjevernokoreansko-iračko-iransku koaliciju ali odlično služi za uspostavu unutrašnjeg jedinstva u Iranu. Teheranom ponovno odjekuju parole stare točno 23 godine. Stotine tisuća ljudi prosvjeduje protiv Velikog Sotone. Skupina nepokorenih, mule stare škole, pozivaju na revolucionarnu gimnastiku i narod ih slijedi. Htjeli-ne htjeli, kritičari sustava moraju vježbati s njima. Bilo da je riječ o premijeru ili o građanima u osnovi umornima od politike, nemaju drugog izbora - tko ne slijedi poziv na prosvjede, počinio je već po mišljenju hardlinera nešto poput veleizdaje. Važan iako tek u natruhama vidljiv proces reformi u Iranu pretrpio je štetu na dulji rok. Takav je razvoj događaja nepovoljan čak i ako se bijes - koji vjerojatno nije samo dirigiran - uskoro slegne. Učvršćivanje vladavine mula na 23. godišnjicu Islamske revolucije mijenja i vanjskopolitičko ustrojstvo prostrane regije na potezu između Hindukuša i Sredozemlja, Aralskog jezera i Indijskog oceana. U nedjelju je još u osnovi proreformski orijentirana iranska vlada zatvorila urede afganistanskog političara u egzilu Gulbuddina Hekmatjara i zaprijetila mu izbacivanjem iz zemlje. Hekmatjar, nekadašnji gojenac CIA-e i pakistanskih tajnih službi, već je čitavo desetljeće nepomirljivi, vlašću opsjednuti protivnik i Sjevernog Saveza i struje odane kralju, svake središnje vlade u Kabulu i posebno Sjedinjenih Država. Iranski prekid veza s njime predstavljao bi gestu dvostrukog značenja: signalizirao bi spremnost na suradnju i neuplitanje. Bio je to vjerojatno posljednji signal pozitivnog značenja u duljem vremenskom periodu. Ne treba se više nadati ni da će mule nastojati ojačati umjerenu orijentaciju libanonsko-palestinskog Hezbolaha. Doduše, nakon otkrivanja teretnog broda s vjerojatno iranskim oružjem, moguće namijenjenim militantnim skupinama u palestinskom pokretu otpora, šanse za takav utjecaj već su pretrpjele težak udarac; doduše, i izraelska okupacijska politika učinila je nakon Sharorova uspona na vlast sve kako bi poništila mirovni proces. No, uvođenje Islamske Republike Iran u uzvišeni krug svjetske politike, izvedeno uz odgovarajući oprez i u malim koracima, ta bi zemlja platila dobrim ponašanjem na Levantu, kroćenjem usijanih glava u Hezbolahu i ideološki srodnim udruženjima. I ta je šansa propala. Otvara se nova. Vjerojatno se ne bi svidjela ni američkim planerima ni turskim diplomatima a vladajući u zapadnoj Europi zasigurno bi je također protumačili kao nepovoljnu. Riječ je o šansi za rusko- iransko približavanje s mogućim proširenjem na Kinu. U tom slučaju ne bi se moglo govoriti o stvaranju osovine u smjeru Pjongjanga o kojoj je govorio Bush. Rusija i Kina ljute se zbog načina na koji washingtonski antiteroristički stratezi zauzimaju pozicije u Uzbekistanu i susjednim državama. Naime, prije samo dvanaest godina to je područje bilo teritorij sovjetskih republika. Metode vladavine preživjele su. Tamošnji vladajući krugovi odlučili su služiti SAD kako bi očuvali vlasti ali globalno orijentirani ruski mislioci još uvijek smatraju tu regiju 'bliskim inozemstvom', lovištem domaćih naftnih i plinskih trustova te bi im svaki drugi geostrateški igrač bio draži od onog iz teksaške naftne branše. U usporedbi s njim gotovo svaki je drugi igrač dobar a kada Teksašanin dovoljno razljuti Teheranca, ovaj može postati ruskim partnerom. Možda u Kremlju i na Smolenskom trgu u Moskvi priželjkuju više no što mogu dobiti ali nakon Busheva govora i demonstracija održanih u ponedjeljak u Teheranu njihove nade zasigurno nisu manje nego još prije dva tjedna. Ironična je igra povijesti da se Rusija na taj način vraća u bliskoistočnu politiku. Na kraju će možda čak još i Bagdad ponuditi posredničke usluge kako bi napokon dokončao sukobe s Iranom. Naime, veze između Sadama Huseina i Moskovljana preživjele su dva rata u Zaljevu i kraj jednog političkog sustava. Možda ih i jedna i druga strana još trebaju. No, jedan Bushov govor neće sam po sebi pretvoriti stare protivnike u nove prijatelje. Sve se to donekle tiče i Europe. Prvo, zona u kojoj se gomilaju nove napetosti počinje u njezinom neposrednom susjedstvu. Drugo, onaj tko u toj zoni određuje politiku ili koristi silu vlada dijelom europskog energetskog tržišta. Treće, stoga je mirovna politika u toj regiji najvažnije načelo europske politike. Četvrto, upravo zato valja pokušati sve kako bi diktature bile smijenjene budući da su diktatori manje predvidivi od vlada koje odgovaraju narodu. aktualni događaji koje je Bush pokrenuo svojim govorom protivni su interesima Europe u navedene četiri točke", zaključuje Karl Grobe.