FRANCUSKA-LE FIGARO OD 11.2.02. PROSVJEDI MILOŠEVIĆEVIH PRISTAŠA U SRJ

FRANCUSKA LE FIGARO 11.II.2002. Milošević u Den Haagu pred sucima "U subotu je, rano popodne, Trg Republike, središnje i simbolično mjesto u jugoslavenskoj prijestolnici, ponovno bio poprište prosvjeda. Taj veliki četverokutni prostor svjetski poznat po masovnim narodnim prosvjedima u zimu 1996.-1997. (protiv Miloševićeve Socijalističke stranke, SPS-a, koja je varala na općinskim izborima) i početkom jeseni 2000. (protiv istog Miloševića koji nije htio priznati poraz na predsjedničkim izborima na kojima ga je potukao Koštunica), ovaj put je ugostio prosvjednike-pristaše svrgnutog predsjednika. Problem je što prosvjednika nije bilo u dovoljnom broju. Tek je osam tisuća ljudi došlo na poziv SPS-a kako bi za Miloševića, koji je u Den Haagu zatočen od 28.VI.2001., zatražili mogućnost obrane sa slobode, kao i osnutak parlamentarnog povjerenstva koje će ispitati odluku srbijanske vlade o izručenju bivšeg predsjednika Međunarodnom kaznenom sudu, koja je donesena bez prethodne raspre, uoči konferencije zemalja donatora posvećene Jugoslaviji. (...) Kako protumačiti takav pad popularnosti za dvanaest godina? 'Tada je svima značio puno. Danas više nikome ne znači ništa!', kaže beogradski povjesničar Aleksa Đilas, sin Milovana Đilasa, Titova prvog pomoćnika. Sredinom 1989., na vrhuncu popularnosti, Milošević je uživao potporu različitih ljudi, koji su, odreda, imali vlastite razloge zbog kojih su u njemu vidjeli neku vrstu spasioca. Komunisti su mislili da je samo on mogao sačuvati utjecaj stranke. Nacionalisti i monarhisti vidjeli su u njemu tvorca velike Srbije koju su priželjkivali. Intelektualci su mu bili zahvalni što je još 1987. uveo slobodu govora u Srbiji. Obični građani, pristaše jugoslavenskog jedinstva, vjerovali su u njegov program kojim se zauzimao za federaciju koju je ostavio Tito. Dvanaest godina kasnije, isti kažu da ih je Milošević prevario. Pravim se komunistima zamjerio zbog svojih ustupaka nacionalistima i uvođenja divljeg kapitalizma utemeljenog na grabeži državnih dobara u korist malog kruga pokvarenih ulizica. Nacionalisti i monarhisti danas osjećaju tek prijezir prema 'izdajniku' Miloševiću koji je zaredom napuštao Srbe iz Hrvatske, iz Bosne i s Kosova. Intelektualci su s njim raskinuli već 1991., u času kada je njegov režim postao represivniji, dok je u svim zemljama istočne Europe zavladala liberalizacija političkog života. Obični su građani brzo shvatili da im je s Miloševićem pao životni standard (1989. najviši u istočnoj Europi, dok je danas najniži) i da više ne mogu putovati svijetom. Međutim, ta mržnja prema svrgnutom predsjeniku (možebitni birači SPS-a koji još uvijek formalno predvodi Milošević, danas čine tek 12 posto srpskog biračkog tijela) ne ide pod ruku s povjerenjem u Međunarodni kazneni sud iz Den Haaga. Velika većina Srba htjela bi da se Miloševiću sudi u Beogradu, ponajprije zbog zločina počinjenih nad vlastitim narodom (nestanak političkih protivnika, iznenadno odustajanje od potpore krajinskim Srbima o kojemu je potajno pregovarao s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, itd.). (...) Srbijansko javno mišljenje shvaća zašto je ICTY optužio Miloševića, ali ne i zašto Sud nije pokušao uhititi zapovjednike OVK-a (vojska albanskih separatista za oslobođenje Kosova). Kada su se srpske snage povukle i kada je NATO u lipnju 1999. zaposjeo pokrajinu, Albanci su ubili više od tisuću srpskih civila. Nealbanske su manjine sustavno protjerivane s Kosova, unatoč naporima NATO-a da zaustavi to etničko čišćenje u obrnutom smjeru. Ipak, 45 posto Srba priznaje zasluge premijera Zorana Đinđića koji je preuzeo odgovornost da pošalje Miloševića u Den Haag kako bi dovršio reintegraciju Srbije u međunarodnu zajednicu. Dosljedan u svojoj politici, g. Đinđić je rekao da će izručiti Ratka Mladića i Radovana Karadžića (vojni i civilni zapovjednik bosanskih Srba u doba građanskog rata) ICTY-ju, ako ih se uhiti na području Srbije. 'Srbija je deset godina bila talac tih ljudi. Nećemo još deset godina patiti zbog njih', dodao je premijer. No za 44 posto Srba suđenje u inozemstvu je 'nacionalno poniženje'. Po njihovu mišljenju, Milošević nije trebao biti izručen, pa ni za milijardu dolara koji su obećani na konferenciji zemalja donatora. Javnost je podijeljena i jako zbunjena. Jer, prvi put u njihovoj povijesti, Srbi završavaju dugo razdoblje rata u kojemu su imali neprijatelje i žrtve, ali nisu imali nijednog pravog junaka", piše Renaud Girard.