VB 10. II. REUTERS: HOĆE LI ZAPADNI ČELNICI SVJEDOČITI NA MILOŠEVIĆEVU SUĐENJU?

VELIKA BRITANIJA REUTERS 10. II. 2002. Može li Milošević dovesti Zapad u neugodnu poziciju? Čini se da baš i ne može "Slobodan Milošević namjerava iskoristiti pokretanje sudskog procesa za ratne zločine ovog utorka kao priliku da javno optuži Zapad da je cinično promatrao kako se bivša Jugoslavija raspada na malene, slabašne države, svaljujući krivnju za krvoproliće na leđa Srba. No, ne treba očekivati da će se bivša američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright slomiti u ulozi svjedokinje pred haaškim sudom i priznati da je posrijedi bila zavjera. Osim ako ne bude mogao prokazati tajne natopljene krivnjom ili prljave poslove u balkanskim ratovima tijekom 90-ih godina, srpski će čelnik vjerojatno tek pružiti priliku Zapadu da skine sa svojih leđa teret davnih neugodnih pojedinosti. Pozivajući - po riječima pristaša - na svjedočenje političare poput gospođe Albright i bivšeg američkog predsjednika Clintona, Milošević bi mogao osvijetliti početne napore Zapada da održi na okupu Jugoslaviju, osuđenu na smrt. Može također pokazati da su zapadni čelnici bili zahvalni za njegovu ulogu u dokončanju rata u Bosni 1995. g. te da su ga - doduše nevoljko - prihvatili kao čovjeka s kojim mogu surađivati sve dok nisu nepovratno prekinuli sve veze s njim zbog njegove taktike na Kosovu 1999. g. Milošević bi mogao citirati navode iz diplomatske komunikacije i transkripata iz tog perioda kao dokaz prešutnog odobravanja, u nekim slučajevima čak i ohrabrenja Zapada u odnosu na njegovu politiku, usmjerenu protiv raspada Jugoslavije. No, drugi će te pojedinosti vjerojatno smatrati novim dokazima o politici ekvidistance i o dvoznačnom odnosu prema Balkanu, posebno u Bosni. Iscrpljene tempom promjena, još hvatajući dah nakon pada komunizma i pada Željezne zavjese 1990., vodeće zapadne sile nisu bile spremne za raspad Titove dugo vremena stabilne i neproblematične Jugoslavije. Nisu zaustavile jugoslavenske tenkove koji su se 1991. g. ukotrljali u Hrvatsku čime je potpaljen prvi veliki sukob u Europi nakon drugog svjetskog i otada je sve krenulo nizbrdo. Dopustili su bosanskim Srbima da tri godine topovima razaraju opkoljeno Sarajevo i njegovih 300 tisuća stanovnika, uhvaćenih u stupicu. Time su zapadne države rasipale NATO-v vojni utjecaj koji se kasnije pokazao odlučujućim u kontekstu nedjelotvorne 'zaštitne' snage pod okriljem UN. Politika neutralnosti konačno je napuštena kada je Washington potaknuo svoje saveznike da krenu u akciju te u roku od nekoliko dana bombardiranjem slomili snage bosanskih Srba. Prisjećanje na sve te događaje teško će ublažiti optužbe s kojima se Milošević suočava u vezi sa zločinima počinjenima u Hrvatskoj, s genocidom u Bosni i ratnim zločinima na Kosovu. No, Milošević je već mnogo puta uspijevao usprkos lošim izgledima. Milšević će lako dokazati da ga je tijekom većeg dijela čitave te gungule Zapad angažirao kao mirotvorca. Može podsjetiti na impresivan popis čelnih izaslanika, mirovnih razgovora, dogovora o prekidu vatre i ključnih pregovora. Primjerice, u optužbi vezanoj za Kosovo istaknuto je da je Milošević bio 'vodeći sugovornik s kojim je međunarodna zajednica pregovarala'. Između ostalog, optužnica citira zaključke haaške konferencije, pariške konferencije 1993., kasnije ženevske konferencije i na kraju daytonskog sastanka iz 1995. g. Paralelno rasplamsavanju dugo ignoriranih kosovskih problema u pravu krizu 1998. g., europski, američki i ruski izaslanici i dalje su obijali Miloševićeva vrata u potrazi za dogovorom - svo do 1999. i ultimatuma o povlačnju vojske s Kosova, poduprte prijetnjom NATO- vim bombardiranjem. Zdenko Tomanović, beogradski odvjetnik i Miloševićev savjetnik, izjavio je prošlog tjedna da će Milošević tražiti od Clintona, britanskog premijera Tonyja Blaira i ostalih čelnika da svjedoče na njegovu suđenju. Haaški sud napomenuo je da Milošević mora unaprijed istaknuti te zahtjeve. Ako se sud složi, na svjedočenje bi mogao biti pozvan čitav niz figura iz Sjedinjenih Država, Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i ostalih zemalja koje su imale veze s Miloševićem na ovaj ili onaj način. Nitko od njih vjerojatno neće priznati da su šutke odobrili metode koje je jugoslavenska vojska upotrijebila protiv Hrvata u Vukovaru a vojska bosanskih Srba protiv Muslimana u Sarajevu i Srebrenici. Još je manja vjerojatnost da će se složiti s Miloševićm kako su egzodus 800 tisuća kosovskih Albanaca 1999. g. zapravo pokrenule NATO-ve bombe te da je poslužio kao izlika za invaziju na Kosovo i otimanje te pokrajine kontroli Beograda, što je sve moglo biti izbjegnuto da ga nisu stjerali u kut. Nije jasno hoće li se velika imena uistinu pojaviti na suđenju. No, glavna tužiteljica Carla Del Ponte da će ono trajati dvije godine te će biti dovoljno vremena za nepredviđeni razvoj događaja. U težnji da dokaže sustavnu kriminalnu urotu usmjerenu na stvaranje velike Srbije na temeljima multietničke Jugoslavije, tužiteljstvo se namjerava vraćati u prošlost - od Kosova 1999. - što je navodno najbolje pripremljeni dossier - prema ranijim sukobima. Nadajući se možda da će uspješno iskoristiti američku akciju protiv Osame bin Ladena, Milošević će izjaviti da gerilci OVK (...), koji su 1998. g. počeli napadati srpsku policiju bili 'teroristi' te da zaslužuju najžešće protumjere. Jednom je prilikom u početnoj fazi rata američki izaslanik Robert Gelbard uistinu opisao OVK kao 'teroriste'. Milošević tvrdi da je njegovo suđenje zapravo retroaktivno opravdanje NATO-va bombardiranja Jugoslavije te da on ne može biti smatran izravno odgovornim za zločine za koje nije znao. Zapadni svjedoci mogu odgovoriti da su učinili sve kako bi skrenuli njegovu pozornost na zločine, uključujući i angažman zapadnih promatrača 1998.-1999., koji je sam odobrio. Više od 500 od 600 ubojstava za koje je Milošević optužen uistinu se dogodilo za vrijeme bombardiranja. U međunarodnim su studijima istaknuti zaključci da je to zaista rezultiralo većim razmjerima srpskog nasilja. No, sud je već presudio da NATO ne mora odgovarati ni za koji slučaj ratnog zločina. Optužba tvrdi da je Milošević ionako odlučio provesti etničko čišćenje bez obzira na okolnosti te da ga je od tog nauma mogla odvratiti samo vanjska sila. To će biti najosjetljivija točka u prvoj fazi njegovog suđenja", zaključuje Douglas Hamilton.