IHT 7. II. ZADATAK BI TREBAO BITI SAVRŠENO OBAVLJEN

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. II. 2002. Ukloniti Sadama? Zadatak bi trebao biti savršeno obavljen "Na marginama prošlotjednog sastanka Svjetskog gospodarskog foruma, geostrateško čavrljanje bilo je usredotočeno na Bushovo spominjanje, u okviru govora koji je održao 29. siječnja, 'osovine zla' koja uključuje Irak, Iran i Sjevernu Koreju.(...) Washington je iritiran činjenicom da je Iran bio uključen u nedavnu dopremu oružja koje je, izgleda, bilo namijenjeno palestinskim borcima, i zabrinut zbog toplo- hladnih signala koje Irak šalje Afganistanu. Smatra se da je Iran zadržao kemijsko oružje koje je imao u vrijeme kada ga je Irak napao početkom 1980-tih, a uz pomoć Rusa gradi i nuklearne reaktore. No kako je u tijeku borba za moć između teokratskih ekstremista i reformatora, ne čini se da je Iran definitivno stupio, bar ne još, na stranu zla. Sjeverna Koreja, pod staljinističkim režimom najgore vrste, ugovorila je sporazum s SAD-om 1994. godine, prema kojem je trebala zaustaviti proizvodnju plutonija u zamjenu za pomoć Zapada u izgradnji njenog energetskog sektora. Za sada se ne čini da će iskušavati odlučnost Zapada da obrani Južnu Koreju i Japan. Irak, s druge strane, najveća je i naneposrednija briga Washingtona. Za sada veza između Bagdada i terorističke mreže al Qaide ne postoji, no Irak prkosi međunarodnoj zajednici godinama, a Bushova vlada vjeruje kako je Sadam Husein koristio svo ovo vrijeme da bi razvio oružje masovnog uništenja. Prije deset godina, kada je Washington na kraju Zaljevskog rata u obranu Kuvajta odlučio ne goniti iračku vojsku, koja je bila u bijegu, do Bagdada, ta je odluka djelovala mudro. Nije bilo odobrenja UN-a da se zbaci Sadam Husein. Nije bilo ni plana za to kako držati zemlju na okupu nakon njegovog uklanjanja. Političari SAD-a bojali su se da bi, s padom bagdadske vlade, na sjeveru nastala nova kurdska zemlja, prijeteći Turskoj iridentističkim zahtjevima, zajedno sa zemljom Šiita na jugu koja bi bila usko povezana s Iranom a možda prijetila i zaljevskim emiratima, Saudijskoj Arabiji i američkom interesu- nafti. Umjesto ovoga, Iraku je nametnuta politika nasilnog razoružanja čije je provođenje nadgledalo osoblje UN-a i koju su pratile oštre gospodarske sankcije. Washington, London i Pariz uveli su zabranu leta iznad sjevernog i južnog Iraka. UN je uspješno otkrio nekoliko mjesta na kojima je Irak držao oružje. Međutim, režim sankcija postupno je izgubio podršku većine zemalja, dok se Clintonova vlada kolebala oko moguće reakcije na okončanje iračke suradnje s inspektorima UN-a 1998. godine. Teroristički napadi počinjeni 11. rujna promijenili su prizmu kroz koju je Washington gledao Irak. Američka vjera u vlastite vojne sposobnosti ojačala je, kako se nova generacija oružja pokazala veoma učinkovitom u Afganistanu. SAD je izgradio široku koaliciju političke podrške diljem svijeta, između ostalog i zbog toga što je njena ozbiljnost svrhe bila jasna. Razočaranje zbog nevoljkosti arapskih vlada da se odlučno suprotstave teokratskoj propagandi Osame bin Ladena i drugih ekstremista u SAD-u je sada veoma ukorijenjeno. Postoji osjećaj da se Amerika ne može vratiti zajedno sa svojim prijašnjim arapskim partnerima u situaciju koja je postojala prije 11. rujna- ciničnu međuovisnost koja najvećim dijelom počiva na trgovini srednjeistočnom naftom u zamjenu za američko oružje. Takvo uređenje rezultiralo je, pokazalo se, plodnim tlom za množenje pristalica al Qaide. Bushova vlada sada je, izgleda, potajice predana tome da dokrajči Sadama Huseina, iako će ovo biti složen zadatak. Saveznicima SAD-a, uključujući Veliku Britaniju, mučno je od pomisli na to i boje se reakcije u arapskom dijelu svijeta. Arapske vlade brinu da bi Amerika ponovno mogla ostaviti napola dovršen posao. Veliki dio Pentagona nije sklon vojno zahtjevnom zadatku invazije na Irak. Američki generali znaju da, iako bi zračni napadi mogli uvelike oštetiti iračke vojne snage, samo kopnena akcija može ukloniti Sadama Huseina s vlasti. Kako nisu dali podršku šiitskoj pobuni koju su ohrabrivali u južnom Iraku 1991. godine, SAD ne može računati na znatniju pomoć u bilo kakvoj vojnoj kampanji. Iračku oporbu u egzilu na Srednjem istoku mnogi gledaju s podsmjehom. Što, dakle, učiniti? Trebat će razviti pouzdanu vojnu strategiju, koja bi se u najgorem slučaju oslanjala samo na aktivnu britansku i tursku podršku. Arapski režimi moraju biti uvjereni u to da Washington neće zakazati. Kako bi se ograničila solidarnost arapske ulice s Bagdadom, postojeća spirala nasilja između Palestinaca i Izraelaca morat će biti prekinuta. Treba unaprijed odrediti obrise nove iračke vlade, ta da možda bude i federalne naravi, kako bi se spriječila fragmentacija zemlje. Sadam je nedavno signalizirao kako je otvoren pregovorima o povratku UN-ovih inspektora. Jasno je da je svjestan opasnosti s kojim je njegov režim suočen. U slučaju da bi bile sigurne u to da će Amerika ostvariti svoj cilj, eliminiranje Sadama Huseina, bi li se arapske vlade, europski saveznici, Rusija i Kina protivile ovom poduhvatu SAD-a? Vjerojatno ne", piše David M. Malone.