ŠV 4.II.-NZZ-EUROPA I SAD

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 4. II. 2002. Europa i 'osovina zla' "U transatlantskim gredama pucketa neprečujno. Bushov govor o stanju nacije u Americi je izvrsno primljen, u Europi je više ili manje propao. Tu nismo navikli da političari govore jasno, da biraju jednostavan, opće razumljiv jezik a i kostriješimo se kad govore o dobru i zlu. Tako nešto se na radi. Europa preferira sive zone, šatiranja, kričavu nejasnoću, dobru usklađenost, tezu i njezinu suprotnost. Ono što se u Bushovu govoru čulo kao povećana američka samosvijest u borbi protiv terorizma, na nesigurnom je starom kontinentu djelovalo kao sirovo adutiranje koje je razbilo puno porculana i još će ga razbijati. No stvari dakako nisu tako jednostavne. Europu povremeno spopada dvostruki strah da bi se Amerika mogla odvratiti od svijeta i da bi mogla nastupiti odlučujući. Za sada imamo taj drugi strah. Kako bi se trebalo ponašati sukladno stanju, pojasnio je NATO-ov glavni tajnik Robertson, Škot i laburist, svojim slušateljima u New Yorku: ako Europa želi biti sigurna da se Amerika neće okrenuti niti unilateralizmu niti izolacionizmu, morala bi pokazati novu spremnost za izgradnju djelotvornih kapaciteta za menadžment kriza. Nedavna je njemačka drama oko financiranja vojnih Airbusa pokazala da ih Europa neće imati u dogledno vrijeme. Ta spoznaja nipošto nije nova. Mirovna dividenda iz 1989. šalje pozdrave. Dok se devedesetih godina jaz između Amerike i Europe u vojno-tehničkim pitanjima ali i općenito u teoriji i praksi primjene vojne sile povećao, nije nedostajalo upozorenja na možebitne neugodne posljedice toga. Europske vlade znaju svoje nedostatke i - uz iznimke - ipak rade premalo da bi ih uklonile. Iz toga proizlazi posvuda uočljiva nespretnost kojom Europljani kritiziraju američke nedostatke i pogrješke. Tako zbunjeno reagiraju i kad ih američki predsjednik iznenada suoči s 'osovinom zla', slično kako ih je nekoć šokirao Reagan i 'carstvo zla'. Bježe u skepsu i pokušavaju spriječiti najgore, silovite Amerikance odgovoriti od navodne nepromišljenosti. Njemački savezni kancelar Schroeder tada pomalo bezazleno tvrdi pred tiskom u Washingtonu da mu je Bush zajamčio da na pisaćem stolu u Ovalnom uredu nije spreman za potpis plan vojnog napada na jednu od država osovine. Zapravo - Amerikanci ne pucaju tako brzo. Europljani, barem oni koji su s Amerikom povezani u NATO-u, nemaju nikakvog razloga pasti u političku depresiju. Dali su posve mjerljiv i razuman doprinos vojnom uspjehu u Afganistanu - kao i drugi članovi protuterorističke koalicije. No ako sada nastoje spriječiti Washington u možebitnom postupku prema Iraku, precjenjuju svoj utjecaj i izvući će kraći kraj. To ne služi ugledu Europe. Značenje Europe u svijetu porast će tek kada i izvan eura poveže svoje političke snage i bude kadra preuzeti odgovornost. Robertsonov nagovještaj da želi vidjeti dokaze sudjelovanja Iraka u napadima 11. rujna prije nego što će NATO poduprijeti Ameriku, promašio je cilj: ne radi se u prvom redu o pozivanju na odgovornost počinitelja tih djela i njihovih ortaka - to dakako također - nego o tomu da se spriječi budući, možda još veći teroristički napad u kojemu bi se rabilo oružje za masovno uništenje. To je cilj za koji bi se Europljani i Amerikanci mogli izjasniti zajedno i bez ograničenja. Politička trenja i previše zagrijana retorika na obje strane Atlantika stare su koliko i Sjedinjene Države. No zajednički su se interesi uvijek pokazali jačima. Ohladit će i sada uzburkane duhove. A i predsjednika koji govori pozornosti vrijednom jasnoćom i uvjerenošću o 'osovini zla' i time želi prodrmati da na kraju ne ostane sam protiv toga zla. Za to su mu potrebni prijatelji i saveznici", piše novinar lista H. K.