DNEVNI PREGLED BR. 21 30. SIJEČNJA 2002.

RADIO VATIKAN - RV 29. I. 2002. U rubrici Riječ urednika Glasnika postulature za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca u broju 1-2/2002. glavni urednik lista i postulator kauze dr. Juraj Batelja donosi osvrt na različite reakcije u hrvatskoj javnosti na knjigu Holokaust u Zagrebu dr. Ive i Slavka Goldsteina, prenijela je IKA. Posebno se osvrnuo na prosudbu kojom je o knjizi progovorio Globusov novinar Zvonimir Berković, u kojoj je odgovornost za Holokaust u Zagrebu pripisao Katoličkoj crkvi. Dr. Batelja u svome napisu-komentaru pod naslovom Tetovaža postavlja pitanje zbog čega autori knjige Holokaust u Zagrebu 'nisu jasno opisali i pred javnost iznijeli Stepinčevu djelotvornost u odnosu na Židove, već su pribjegli zaključcima na temelju članaka i autora koji često tendenciozno prikazuju povijesne činjenice'. Kad je Stepinac, dodaje dr. Batelja, 'pismima, osobnim interventima i u javnim nastupima otvoreno i nedvosmisleno osuđivao sve djelatnosti koje su gazile ljudska prava i ponižavale ljudsko dostojanstvo, i k tome javno s propovjedaonice, pred tisućama ljudi osuđivao progone zasnovane na rasnoj ideologiji, jedinstveni primjer u XX. stoljeću. Začuđuje tolika mržnja i iz nekih izvora trajno podgrijavana kleveta na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca'. Dr. Batelja se nadalje pita zašto neki tumači povijesnih činjenica prešućuju istinu da je državna vlast u Kraljevini Jugoslaviji paktirala s Hitlerom i njegovim pomagačima dok je istodobno Stepinac spašavao prognane Židove i formirao odbore za prikupljanje pomoći i njihovo zbrinjavanje. Dr Batelja u svom napisu također podsjeća kako se ista vlast u to doba zabrinjavala i cenzurirala članke koji su govorili o progonima Židova i Katoličke crkve u nacističkom sustavu u Njemačkoj dok je zagrebački nadbiskup i 'materijalno pomagao izbjegle Židove i javno osuđivao rasističku ideologiju'. 'Dokumenti, činjenice i teološke prosudbe govore posve drugačije i povijesno istinitije nego falsifikatori povijesti, koji ne uvažavajući dokumente žele prikazati udruženu djelatnost zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i ustaške vlasti', piše dr. Batelja. On pritom napominje kako je nepobitno da su 'tetovaži' nadbiskupa Stepinca 'propagandni kolorit umijesile jugoslavenske komunističke vlasti' osobito knjigama poput Magnum Crimen Viktora Novaka ili Il silenzio di Pio XII. Carla Falconija. 'Bilo bi uistinu upitno da autori spomenutih članaka i knjiga prouče tko je, kada i zašto naručio knjigu Viktora Novaka, ili gospodina Carla Falconija doveo u Jugoslaviju, te koja mu je bila nagrada za pamflete napisane protiv Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca', piše dr. Batelja. On ističe kako najvjerojatnije nisu uništeni svi dosjei UDBE i KPJ koji se odnose na tu temu te se na temelju tih dokumenata može 'odgovorno zaključiti tko je naručitelj, u koju svrhu i za koju cijenu je taj pamflet napisan'. 'Zagrebački nadbiskup ne samo da je pokazao spremnost spasiti onoga koga je uopće mogao spasiti, nego su i stotine spašenih najbolje svjedočanstvo u prilog stepinčevskog načina zastupanja ljudskih prava i proturijek lažnim objedama', piše dr. Batelja u svom osvrtu u najnovijem glasniku "Blaženi Alojzije Stepinac". (RV) DEUTSCHE WELLE - DW 29. I. 2002. Berlusconi pobijedio pri odmjeravanju snaga - Fini će raditi na europskom ustavu. Komentar Gerde Meuer. Duhovi su se uzbudili kada je prošloga tjedna talijanski premijer Silvio Berlusconi objavio da će za rimskoga predstavnika u konvent Europske unije poslati šefa Nacionalnog saveza Gianfranca Finija - političara koji je uz ostalo kritiziran i zbog izjava da je Mussolini jedan do najvećih državnika 20. stoljeća. Na jučerašnjem sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije Berlusconi je ipak unatoč svim otporima uspio progurati svoga kandidata. Ne mora se voljeti da bi se živjelo skupa - tu su lekciju ovih dana morali naučiti ministri vanjskih poslova Europske unije. Prvo se unijom prolomio krik: desno-konzervativni Gianfranco Fini trebao bi na središnjem mjestu surađivati na jednom od najvažnijih projekata - trebao bi čak biti jedan od onih koji će pisati ustav Europske unije. Nezamislivo za većinu država članica koje desno orijentiranu Berlusconijevu koalicijsku vladu, od kako je stupila na vlast, promatraju s nepovjerenjem. Pokrenuto je sve što se moglo da bi se spriječio Finijev ulazak u konvent. Postoji predustav, postoji Deklaracija iz Laekena u kojoj je sastav tog tijela jasno definiran: dopredsjednici konventa - Talijan Giuliano Amato i Belgijanac Jean-Luc Dehaene - istodobno bi trebali predstavljati i svoje vlade. Berlusconi se uopće nije dao uvući u rasprave o nekakvim predodredbama ili praodredbama. Kratko je izjavio: socijalist Amato ne može zastupati njegovu vladu. No dodao je: ako svaka vlada uistinu smije poslati samo jednoga predstavnika, onda će se prije odreći Amata nego Finija. Ovime je slučaj bio jasan: Europljani se ni u kojem slučaju nisu htjeli odreći negdašnjeg talijanskog premijera Amata, što drugim riječima znači pristati na Finija. Berlusconi je u odmjeravanju snaga pobijedio. Ali njegov trijumf nije istodobno i poraz za Europu - trojica od četvorice Talijana poslanih u konvent - Amato, Lamberto Dini i kršćanski demokrat Marco Follini - osvjedočeni su Europejci. Kako stoje stvari i sam će se Fini nastojati pokazati kao dobar i ozbiljan, u europskoj politici pouzdan partner. Konačno sa svojom Alleanza Nazionale želi postati članom Europske narodne stranke, a jednoga - možda ne tako dalekoga dana postane i ministar vanjskih poslova, ako ne i šef vlade. I tako, koliko god talijanska koalicija s autokratskim medijskim kraljem i milijarderom Berlusconijem mnogima bila odvratna, koliko god mnogim političarima Europske unije teško pada da za istim stolom sjede s čovjekom poput Finija koji je još do nedugo neskriveno izricao divljenje prema fašističkom diktatoru Mussoliniju, a koji se sada u Armanijevim odijelima predstavlja kao suvremeni konzervativac - jedno je sigurno: Fini je talijanski političar izabran na izborima, a kao Berlusconijev zamjenik jedan je od onih koji u vlastitoj kući imaju težinu. Ni jedna druga vlada iz Europske unije nije poslala u konvent nekoga tako visokog položaja. Na kraju se i 'dogovor' s Berlusconijem može razviti i kao korisna akcija prema načelu 'ja tebi - ti meni': Italija je mogla pokazati političku veličinu, a ovoga se puta odrekla pokušaja izbjegavanja integracijskih procesa. Objektivno, Finijevom se imenovanju zbog toga ništa ne može prigovoriti. Ali popuštanje drugih država Europske unije ima još jedan razlog: nakon debakla s Austrijom - kada je nakon ulaska desnih populističkih političara u vladu Beč po kratkom postupku proglašen državom drugoga reda - unija je postala opreznija. Vjerojatno se još uvijek ne ljube, ali toleriraju jedni druge. (DW) BRITANSKI RADIO - BBC 29. I. 2002. Pregled tiska Naslovnim stranicama većine britanskih dnevnika prevladavaju dvije teme: nevrijeme nezabilježeno u prošlih deset godina koje je pogodilo zemlju i odnijelo sedam života, i otkriće o vezama laburističke vlade Tonyja Blaira i američkog energetskog diva kompanije Enron koja je početkom prosinca otišla u stečaj. The Times tvrdi da predsjednik Bush zatvara oči pred, po ocjeni lista, brojnim manama prijelaznog premijera Afganistana Hamida Karzaija koji se trenutno nalazi u Sjedinjenim Državama. Washington je odlučan da izvuče najviše što može iz svoje nesavršene pobjede u Afganistanu i ljubaznog, ali nesavršenog novog vođe kojeg je postavio na vlast, piše The Times. List primjećuje da su američki mediji prešli preko Karzaijevih riječi da on podupire provođenje kaznenih mjera šerijatskog prava uključujući i odsijecanje ruku i nogu. Spominjući sukob s pripadnicima Al Kaide u bolnici u Kandaharu te stanje u raznim područjima Afganistana u kojima sadašnji vlastodršci dižu glavu, The Times sumira četiri mjeseca afganistanskog rata i piše: Amerikanci imaju Kabul, Karzaia i utjecaj nad njim, ali je teško prikriti činjenicu da on možda i nije osoba iz priželjkivanog kalupa koja predsjedava ratom manje završenim nego što se to krajem prošle godine činilo. Načelnom odlukom Europske unije da od Ujedinjenih naroda krajem godine preuzme odgovornost za međunarodne policijske operacije u Bosni i Hercegovini bavi se The Financial Times. U Bosnu bi, piše list, trebalo stići pet stotina europskih policajaca iz svih zemalja članica unije u okviru operacije koja bi koštala između 39 i 43 milijuna dolara. Najhitniji zadatak s kojim se Europa sada sučeljava je, prema pisanju The Financial Timesa, postizanje sporazuma o financiranju policijskih snaga, ali i svih potencijalnih civilnih ili vojnih operacija koje će ubuduće poduzimati. Teškoća je što se oko ovog pitanja već mjesecima bore Europsko povjerenstvo odgovorno za financiranje civilnih misija i Vijeće Europe, koje predstavlja članice unije ali nema nikakvog financijskog utjecaja. Neke zemlje, poput Nizozemske, Belgije, Njemačke, Danske i Italije, žele da se ukupni troškovi misije, kada je o objektima, prijevozu i administrativnim taksama riječ, pokrivaju iz budžeta unije dok bi policajcima plaće isplaćivale zemlje članice. No ukoliko Europskom povjerenstvu ponestane novca morala bi da se za dodatna sredstva obratiti Europskom parlamentu. Britanija, Francuska i Švedska su, međutim, krajnje suzdržane kada je riječ o uključenju parlamenta jer bi on tada raspolagao pravom na uvid u operacije policije Europske unije, zaključuje The Financial Times. Svi listovi naistaknutim mjestima pišu o vezama bankrotirane američke energetske kompanije Enron i laburističke vlade Tonyja Blaira. Dnevnici naime navode da je Enron svojedobno s 36.000 funti sponzorirao niz zbivanja koje su organizirali laburisti. Navode se i riječi šefa europskog ogranka američke kompanije koji tvrdi da je novac dat kako bi se osigurao pristup do ministara. Svi listovi, od The Financial Timesa do The Guardiana, pišu da je tvrtka iz Hustona uz ostalo lobirala za ukidanje moratorija na izgradnju plinskih elektrana koji je nešto kasnije odlukom vlade i ukinut. The Daily Telegraph navodi kako zahtjev oporbenih političara da se o kontaktima europskog ogranka Enrona i Blairove vlade pokrene istraga, tako i kategorično nijekanje Dawning Streeta da je tijekom niza sastanaka ministara i predstavnika Enrona održanih nakon dolaska laburista na vlast bilo nepravilnosti i da je Enronov novac utjecao na promjene u vladinoj politici. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 29. I. 2002. Pregled tiska Pred dolazeći predsjednikov govor o stanju nacije Washington Post bilježi da predsjednik uživa veću ? i dužu ? popularnost od bilo kojeg drugog američkog predsjednika. Najnovija anketa koju su proveli Washington Post i televizijska mreža ABC pokazuje da predsjednika podržava čak 83 posto Amerikanaca. Washington Post također danas donosi članak o bivšem direktoru Enrona Kennethu Layu pod naslovom 'Koliko je znao?'. Kako piše list, obrana gospodina Laya počela je jučerašnjim televizijskim pojavljivanjem njegove supruge, koja tvrdi da on nije znao gotovo ništa o lošem financijskom stanju ompanije, jer mu 'nitko nikada nije ništa rekao'. New York Times jutros piše da je Ministarstvo pravosuđa u posljednji trenutak zatražilo znatne izmjene u mjerama sigurnosti koje će pratiti Olimpijadu u Salt Lake Cityju. Ovaj je zahtjev potaknula zabrinutost da pojedina borilišta nisu adekvatno zaštićena od terorističkih napada. To se posebno odnosi na trgovine, restorane i javne prostore na kojima će se okupljati velik broj ljudi. Svečanom otvaranju Olimpijade 8. veljače trebao bi nazočiti i predsjednik Bush. O Olimpijadi, ali iz druge perspektive, piše Los Angeles Times, koji posvećuje opsežan članak Park Cityu u kojem će se održati više od polovice olimpijskih natjecanja. Ovo bivše rudarsko mjesto može se pohvaliti stilom života neobičnim za mormonski Utah ? točnije, nizom barova i sportskih terena. No Park City poznat je i kao jedan od najbrže rastućih gradova Americi ? najviše zahvaljujući bogatim došljacima iz Kalifornije koji traže netaknutu prirodu i opušteni život. (VOA) ITALIJA AVVENIRE 29. I. 2002. SAD-Rusija: sukobiti se, a ne reći zbogom "Prolazni oblaci ili nadolazeća oluja? Sitna gunđanja ili želja za svađom? Sve u svemu, nakon medenog mjeseca nastalog u ime zajedničke borbe protiv islamskog terorizma i talibana, je li brak između SAD-a i Rusije upravo započeo, s fiziološkim poteškoćama, ili se već tone u mržnju? Jer znakova uznemirenosti sada uopće ne nedostaje. SAD, nakon što je riješio vojni aspekt ekspedicije u Afganistanu, otklonio je gotovo sve osmijehe. (...) Kremlj reagira. Vlada, posljednji Ilja Klebanov, dopredsjednik i odgovorni za vojno-industrijski kompleks, optužuje SAD da 'želi nadmoć kako bi vladao svijetom u budućnosti'. To su samo riječi, Moskva se ne može suprotstaviti američkoj tehnološkoj nadmoći. No argument je jedan od onih 'zločestih', odražava jednu po svijetu proširenu sumnju, i postavlja Rusiju na čelo jedne hipotetske fronte zemalja koje nisu spremne pognuti glavu. Putin se, uz to, koristi nekim jakim uporištima. Odnosi s mnogim islamskim zemljama su u snažnom usponu. Solidna je nazočnost (25000 ljudi samo u Tadžikistanu) u središnjoj Aziji: Putin je kazao da će američke postrojbe koje su došle u Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan 'ostati kratko', a general Franks, čelnik operacije 'Trajni mir', morao je to potvrditi. Na kraju postoji i sporazum između Rusije i Irana, s dobavom nuklearnog materijala. Bijela kuća je uznemirena radi geostrateških razloga, obzirom da je šutnja-pristanak Teherana dosta utjecao na afganistansko pitanje, a osovina Teheran-Moskva mogla bi se pokazati kobnom u odlučivanju sudbine Kaspijskog mora, s njegovim rezervama plina i nafte. Ali i radi načelnih razloga; nije li Iran, sa Sjevernom Korejom i Irakom, jedna od onih 'rogue states' (otpadničkih država), od kojih se Sjedinjene Države žele zaštiti svemirskim štitom? Problema ne nedostaje i oni su konkretni, no možda je ispravno ne dramatizirati. Ili, točnije, mirno prihvatiti činjenicu da između SAD i Rusije može doći samo do ujedinjavanja interesa. (...)", piše Fulvio Scaglione. CORRIERE DELLA SERA 19. I. 2002. Hrvatski general na optuženičkoj klupi u Rijeci "Nakon što je devet puta bilo odgođeno, u Rijeci je počelo suđenje za ratne zločine protiv generala Mirka Norca, starog 34 godine, optuženog, zajedno sa četiri druga visoka časnika hrvatske vojske, da je ubio 42 srpska civila u okolici Gospića (središnja Hrvatska) Godine 1991. tijekom srpsko-hrvatskog sukoba (1991.-1995.). Norac je navodno zapovjedio pokolj i osobno pucao na jednu stariju ženu. Petorica su se očitovala nevinima. Slučaj bi mogao biti premješten u Haaški sud." Nova sablast kruži Europom "Jedna nova sablast kruži Europom, Njeno je ime Silvio Berlusconi. Jeza straha prolazi stranicama ponekih novina na kontinentu: Berlusconi vodi Italiju prema provaliji fašizma. Ta je uzbuna potaknula angažman mnogih međunarodnih novinara, odlučnih suprotstaviti se medijskom autoritarizmu koji prijeti našem poluotoku. Šteta što te kolege ne gledaju talijansku televiziju, te što stoga ne mogu s pravom prosvjedovati protiv izrazito fašističkih programa koji idu od Chiambrettija do Santora, od režimskih filmova do modnih revija, gdje trijumfiraju dlakavi kaputi. Strani dopisnici, općenito, prikupljaju informacije iz naših dnevnih listova. Ako čitaju samo glavne članke, iz toga zaključuju da Italijom upravlja klika kriminalaca.(...) U tom ozračju, eto kako Catherine Tasca, francuska ministrica kulture, javno izražava svoju odbojnost spram Berlusconija, koji bi kao počasni gost trebao otvoriti pariški Salon knjige. Gospođa Tasca čak se nada da ga neće morati susresti, jer bi je to dovelo u nelagodu, obzirom da ona poznaje (i ne slaže se s njima) 'njegova stajališta na područjima kao što su stvaranje i kulturalna različitost'. To je čudnovato, ne samo stoga što je Berlusconi (ili je bio) izdavač kulturalno vrlo različitih knjiga, nego poglavito radi problema 'stvaranja'. Ministrica, očito, ne aludira na 'šest dana stvaranja svijeta'. Ne, ona govori o književnom stvaranju. Što o tome misli Berlusconi? Misli li išta? I što ga briga? Jedna je činjenica sigurna: ministrica si može dopustiti zlostavljanje premijera jedne zemlje koja je, prema Lionelu Jospinu, 'prijateljska i voljena', i nitko je ne prisiljava da se ispriča. To je žalosno, ali i razumljivo jer u domovini, i drugdje, mnogi predstavnici intelektualne ljevice ne smatraju Berlusconija normalnim političkim protivnikom, nego uljezom, hajdukom, opasnošću po demokraciju, potencijalnim populističkim diktatorom: poput caudilla jednog režima kojega treba zbaciti. (...) Postoji i jedna ljevica koja, možda, smatra završenim svoje povijesne zadaće. Kao da postoje samo ispitivanja javnog mišljenja i lisice. Kao da više nema nepravdi, zagađenja, iskorištavanja, zapuštenih i siromašnih područja, prijetnji po zdravlje na gradilištima i u tvornicama, nezaposlenosti, zloporaba. Kao da je glib politike progutao svaku nadu u stvaranje projekata, iskušavanja promjena, poticanje zanosa. Tako ostaje samo jedan cilj: uništenje Berlusconija. Zanosno, zar ne?", piše Giuliano Zincone. LA REPUBBLICA 29. I. 2002. Katolička država koju sanja Wojtyla "Pripremimo se na najgore: na republiku utemeljenu ne na krhkim i uvijek opozivim člancima Ustava, nego na vječnim načelima Katoličke crkve. Na republiku, dakle, u kojoj će biti zabranjeni , tek za početak, rastava, pobačaj, oni koji ne prihvaćaju bezgrešno začeće, i u kojoj će vještice (ima ih, ima ih još, dovoljno je naći ih...) biti poslane na lomaču zajedno s onima koji hule Boga, s hereticima i sljedbenicima Giordana Bruna. Pripremimo se na najgore. Na 'fundamentalističku' ili 'talibansku' republiku, kako hoćete, u kojoj će vjerska načela biti pretvorena u državni zakon, u kojem će sve ono što je 'grijeh' za Crkvu, biti 'zločin' za sud. Čvrsta osuda koju je jučer Papa izgovorio za 'ranu rastave', strastvena obrana neraskidivosti braka, nije novost. I izgleda u potpunosti legitimnom, štoviše, normalnom u ustima nekog svećenika. No to je prvi put, to je novost, da je nakon osude rastave uslijedio poziv 'pravnim djelatnicima', sucima i odvjetnicima, da kao, katolici vjernici, moraju izbjeći 'biti osobno umiješani u suradnju pri rastavi'. Radi se dakle o pozivu na 'prigovor savjesti' kojega naš zakon ne predviđa (ili točnije koji je predviđen u samo jednom slučaju, onome prekida trudnoće, za liječnike i medicinsko osoblje). (...) No, ne može ne zabrinjavati ovo ponovljeno ustrajavanje Pape da diktira, katolicima, bili oni liječnici, ljekarnici, odvjetnici suci, određena pravila ponašanja koja su u protivnosti talijanskom zakonu. Dakle, dvije su pretpostavke. Ili Papa zamišlja talijanske katolike kao manjinu koju treba zaštititi u provođenju svojih načela i tradicija (kao što čini muslimanka zajednica kada traži pravo na mnogoženstvo ili ono da kolje stoku po svojim običajima); ili sam Papa predlaže postupno smanjivati prostore primjene talijanskog zakona sve do nametanja svima nama normi koje Crkve ocjenjuje jedinim ispravnim. A to je, očito, naš slučaj. Da se razumijemo: Crkvi neće bit lako, predložiti i postići ovu promjenu pravca, taj pravi skok unatrag prema vjerskoj državi.(...) No Papa, kada govori o moralu, obitelji, rastavi, pobačaju, ne govori samo Italiji. Govori i Europi, svim onim zemljama u kojima se šire običaji i životne navike s kojima se Crkva ne slaže i koje osuđuje; ne samo pobačaj ili rastava, nego i izvanbračne i homoseksualne zajednice, i mogućnost da ti parovi usvoje djecu. Europa (pa i Poljska...) ide dosta drukčijim putem od onog kojega bi htio Papa. U nacrtu Povelje prava odobrenom u Laekenu ne spominje se, primjerice 'vjersko nasljeđe i baština' koje bi bilo dio našeg identiteta. Francuzi, u ime laicizma svojih nacionalnih i nadnacionalnih institucija, energično su se suprotstavili prihvaćanju formule koja bi mogla otvoriti put određenju koje bi bilo restriktivnije prema osobnim slobodama i načinima života koje netko bira. Gianfranco Fini, osjetljiviji spram poziva Svete Stolice, je međutim već izjavio da će 'talijanska vlada učiniti sve što je moguće kako duhovne vrijednosti ne bile marginalizirane u budućem europskom ustavu'. Sve u svemu, o laicizmu, i opasnostima povratka fundamentalizmu raspravljat će se i u Europi", piše Miriam Mafia. NJEMAČKA DPA 29. I. 2002. Orešković štrajka glađu "Zbog ratnih zločina optuženi bivši hrvatski časnik Tihomir Orešković započeo je štrajk glađu. Time želi postići smjenjivanje predsjedavajućeg suca u svojem procesu. To je izvijestio zagrebački list Vjesnik od utorka. Već mjesecima odgađan proces protiv Oreškovića i generala Mirka Norca nastavljen je u ponedjeljak u jadranskom gradu Rijeci. Obojica su optuženi da su odgovorni za ubojstvo 42 srpskih civila 1991. ali poriču svaku odgovornost. Prijepor oko postupka i fizički obračuni časnika u sudskoj dvorani od lipnja prošle godine doveli su do niza odgoda. Norca je optužio i UN-ov sud za ratne zločince u Haagu. Glavna tužiteljica Carla del Ponte ipak je pristala na proces u Hrvatskoj. Protiv generalova uhićenja prosvjedovali su deseci tisuća hrvatskih ratnih veterana." AUSTRIJA PROFIL br. 5/2002 Borba uspomena "S njezina se lica moglo očitati moralno ogorčenje. Činilo se kao da to demonstrativno ogorčenje pokušava pokazati ono što inače pokazuje njezin smiješak. Izraz ozbiljne nepopustljivosti. Ministrica vanjskih poslova Benita Ferrero-Waldner prošlog je četvrtka bila odabrana da koaliciji verbalno preda cijelu stvar. Za pomirbu Crnih i Plavih trebala je poslužiti i treća strana: Česi. 'Kako smo prevladali našu prošlost, trebaju i Česi prevladati svoju', rekla je ministrica vanjskih poslova. 'Beneševi dekreti prepreka su pristupu Europskoj uniji.' Predsjednik kluba FP-a Peter Westenthaler nije bio prepoznatljiv. Razborit, blag i proeuropski. Govorio je o 'dijalogu s drugim zemljama EU-a' i o 'senzibilnosti', riječ veto nije mu opće više prešla preko usta. Da više ne želi prijetiti ni s 'Ako...onda...', rekao je. Skup zakonskih prijedloga prema Češkoj tog je dana na posljetku već izgovorila ministrica vanjskih poslova. I predsjednik OEAAB-a Werner Fasslabend, nasljednik prognanih, u međuvremenu je čvrsto uvjeren 'da do pristupa Češke EU-u više neće biti nikakvih 'nepravednih zakona''. To uvjerenje ipak nije uistinu utemeljeno. Jer do kraja ove godine trebaju biti zaključeni pregovori o pristupu. Češka bi mogla biti primljena već 2004. Povjerenstvo EU-a ipak nije proglasilo temom dekrete iz 1945. tadašnjeg češkog državnog poglavara Edvard Beneša koji su odredili progon i oduzimanje imovine Sudetskih Nijemaca i Mađara. A u Pragu nema ni govora o pomaku po pitanju Beneševih dekreta. Ni među socijaldemokratima koji čine sadašnju vladu, niti u oporbi. I to makar među češkim intelektualcima već odavno prevladava mišljenje da zakoni nisu spojivi s EU-om. Praški politolog Bohumil Dolezal uvjeren je primjerice da Češka mora obračunati sa svojim mračnim stranama. 'No bilo bi bolje kad se to ne događalo pod pritiskom', kaže, 'inače će nastati osjećaj silovanja.' I bečki politolog Fritz Plasse austrijske zahtjeve drži 'drskima'. Austrija, zemlja koja je sama prvi put raspravljala o svojoj nacističkoj prošlosti tek četrdeset godina poslije rata, vjeruje da može igrati psihoanalitičara susjednoj zemlji čija je potisnuta povijest duboko isprepletena s vlastitom i koja se tek prije dvanaest godina uspjela osloboditi iz totalitarne šutnje komunizma. 'FPOE pokušava voditi politiku s poviješću i stvoriti novu definiciju povijesnih činjenica', drži Plasser. Westenthaler je nedavno progon i ubijanja Sudetskih Nijemaca usporedio s planskim istrebljivanjem Židova. Haider je to napravio još prije nekoliko godina. 'Ne želim suditi što je bilo strašnije', rekao je tada. Tema je izrazito emotivna ali ipak nije prikladna za mobilizaciju novih biračkih slojeva. 'To dopire samo do onih koji su ionako već ideologizirani', drži Passer. Među njih pripada predsjednik udruge zemljaka Sudetskih Nijemaca Gerhard Zeihsel, bivši bečki zastupnik FPOE-a. On zahtijeva ispravljanje nepravde, pravo na domovinu i restituciju. Kuće iz kojih su 1945. prognani Sudetski Nijemci i njihovu imovinu treba vratiti. Za ukidanje Beneševih dekreta zemljaci bi se, kaže Zeihsel, 'povezali čak i s vragom'. Udruga može računati na potporu vlade. Osim ministra pravosuđa Dietera Boehmdorfera i Peter Westenthaler potječe iz obitelji Sudetskih Nijemaca. Ali i bivši donjeaustrijski pokrajinski poglavar Siegfried Ludwig važan je zagovornik. Preklinje Sudetske Nijemce da i poslije ukidanja Beneševih dekreta 'ostanu usko povezani'. U potporu bavarskog predsjednika vlade udruga zemljaka ionako je sigurna. Ne može se, rekao je Stoiber u smjeru Praga, 'sitnim varanjem provlačiti kroz povijest, švejkati se u EU.' Pri tomu su načelne želje prognanih posve zakonite. Njihova se povijest u prošlosti zanemarivala. Onih tri milijuna ljudi koji su od svibnja 1945. iz dana u dan protjerivani iz domovine koju su njihovi preci naseljavali još u XII. stoljeću, žele da se prizna nepravda koja im je nanijeta. I ne žele više da ih se paušalno naziva nacistima. Na restituciju ili povratak misle ponajprije dužnosnici udruge zemljaka. 'Pretežna većina, koju ne čine siromašni ljudi, ne čezne za tim da od onih koji su siromašniji, dobiju nekoliko tisuća šilinga', kaže Barbara Coudenhove-Kalergi, i sama 1945. protjerana iz svoje češke domovine. Mnogi Česi se ipak toga boje. Proteklih su godina češki sudovi odbili više zahtjeva za povrat imovine. Te su presude obrazložene Beneševim dekretima, onim zakonima koje češki političari već godinama nazivaju 'mrtvim pravom'. Sve dok će toljaga pitanja vlasništva lebdjeti iznad odnosa Sudetskih Nijemaca i Čeha, može se opet buditi strah Čeha da bi Nijemci mogli dovesti u pitanje teritorijalni poslijeratni poredak. I sve do tada Česi se neće moći pomiriti s ukidanjem dekreta. Političar OEVP-a Josef Hoechtl u onom je austrijsko-češkom krugu razgovora kojega je oživotvorila Ferrero-Waldner. Cilj je zajednička izjava, slična onoj koja je 1997. isposlovana između Njemačke i Češke. 'Ali to nije dovoljno', kaže Hoechtl. 'U jednom ili drugom slučaju morat će doći do ispravka nepravde.' Uistinu stari Austrijanci plaćaju za povijest koja je počela njihovim pripojenjem čehoslovačkoj republici 1919. godine. Predsjednik Thomas Masaryk tada je najavio 'vrlo brzu degermanizaciju'. Idućih godina je njemačko stanovništvo, tri milijuna ljudi, bilo jače pogođeno nezaposlenošću nego ostali, čak su im bila uskraćena i najmanja manjinska prava. Stanovništvo sudetskih područja koje je još do sredine tridesetih godina uglavnom biralo socijaldemokrate, postalo je lak plijen za desnicu: utemljenjem Stranke Sudetskih Nijemaca i sloganom: 'Doma u Rajh', učitelj fiskulture Konrad Henlein uspio je okupiti veliki dio njemačkog stanovništva. S izbora 1935. stranka je s 1,2 milijuna glasova izišla kao najjača skupina. Henleinov savjet Hitleru: 'Uvijek moramo zahtijevati tako puno da nas se ne može zadovoljiti.' 1938. je Hitler uz pomoć vojnih prijetnja uvjerio Englesku i Francusku da pristanu na ustupanje područja Sudetskih Nijemaca njemačkom Rajhu. Izbjeglo je dvanaest tisuća sudetsko-njemačkih antifašista i 7325 Židova. Nada saveznika da će se Hitler zadovoljiti ustupanjem, 1939. se pokazala lažnom. Češka je proglašena njemačkim protektoratom. Kad su 1942. inspektora Rajha Reinharda Heydricha ubili Česi u egzilu, Hitler je dao pogubiti na tisuće Čeha i istrijebio dva sela. Geslo Čeha u egzilu 1944. je prešlo u eter: 'Udarite ih, ubijte ih! Svatko mora pronaći najbolje oružje koje će Nijemce najjače pogoditi.' U svibnju 1945. počeli su 'divlji progoni'. Nijemci su morali prišiti na odjeću slovo N za Nemci. Po osobi su smjeli ponijeti najviše 50 kilograma prtljage. Imovina im je zaplijenjena. U Landskornu su Sudetske Nijemce pred publikom utapali u kanti za gašenje požara. Slijedili su pokolji u Aussigu. Iz Bruenna je prognano 30 tisuća ljudi, 1700 pomrlo je od iscrpljenosti ili od metaka na putu do granice. U lipnju je 265 Nijemaca istjerano iz jednoga vlaka i masakrirano. Ukupno je u progonima živote izgubilo 240 tisuća ljudi. Neki preživjeli platili su dvaput. Otac bivšeg ministra Rudolfa Scholtena Gerhard Scholten, bio je primjerice 1945. kao Nijemac u Češkoj odveden u koncentracijski logor nakon što su ga ranije progonili kao Židova. 2. kolovoza 1945. pobjedničke su snage u Potsdamskom sporazumu pristale na prisilno iseljavanje: 'Njemački narod počinje ispaštati strašne zločine'. Predsjednik Beneš izdao je 143 dekreta od kojih je deset dopuštalo obespravljenje, razvlaštenje i progon njemačkih i mađarskih narodnosnih skupina. Daljnji je zakon kaznena djela protiv 'okupatora ili njihovih pomagača' u razdoblju od 30. rujna 1938. do 28. listopada 1945. proglasio 'neprotupravnima'. Najprije smješteni u logorima u barakama, prognani su se uskoro posve integrirali u novu domovinu, u Bavarsku, Donju i Gornju Austriju. Poslije preokreta u Čehoslovačkoj republici, predsjednik Vaclav Havel doduše je osudio progone. Za ukidanje Beneševih dekreta ipak se nije aktivno zalagao. Za mnoge Čehe oni i dalje pripadaju nacionalnoj samorazumljivosti. Prema ispitivanjima mišljenja 86 posto bi uskratilo glas takvim strankama koje se žele ispričati za prisilno iseljavanje. 50 posto se izravno izjašnjava za dekrete. Europski je parlament 1999. zatražio ukidanje zakona. U ožujku 2000. su gornjeaustrijski pokrajinski poglavar Josef Puehringer, njegov kolega iz Salzburga Franz Schausberger i Joerg Haider potpisali peticiju u kojoj njihovo ukidanje povezuju s prijetnjom veta Češkoj. Put do najnovije izjave ministrice vanjskih poslova teče pravocrtno. Ali i politika praške vlade. Za nju vrijedi ono što je Josef Zieleniec, bivši ministar vanjskih poslova rekao još 1994. Pristup EU-u i Beneševi dekreti se ne vežu. 'No ako ipak dođe do toga - neka nam Bog pomogne!'". SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 29. I. 2002. Potrebna je mudra politika za Perzijski zaljev "Kada je posrijedi rasprava o odnosu SAD-a i Saudijske Arabije, sve je više pokazatelja u Kongresu a navodno i među saudijskim dužnosnicima da je smanjenje broja američkih vojnih snaga u Saudijskoj Arabiji politički neizbježno. Drastična promjena kao što je potpuno povlačenje snaga nije vjerojatno. No smanjenje broja vojnika bio bi mudar potez dok obje zemlje razmatraju svoje odnose. Iako Saudijci imaju koristi od američke vojne zaštite, jasno je da prisutnost SAD-a u regiji pokreću naši vlastiti interesi. Američka vojna strategija u Perzijskom zaljevu uvijek je bila u jednakoj mjeri usredotočena na uskraćivanje kontrole nafte neprijatelju koliko i na osiguravanje protoka nafte na Zapad. A važnost odnosa sa Saudijskom Arabijom uvijek je bila više političke nego vojne naravi. Tijekom Hladnog rata, politika SAD-a bila je usmjerena na sprječavanje mogućnosti da Sovjeti uspostave kontrolu nad zalihama nafte u području Perzijskog zaljeva (...). Kao što to otkrivaju nekoć tajni vladini dokumenti, ovu je strategiju počela Trumanova vlada 1949. godine, kada je počela politiku- bez znanja lokalnih vlada- s ciljem onemogućavanja instalacija za vađenje nafte u zemljama Zaljeva, uz suradnju Velike Britanije i američkih i britanskih naftnih tvrtki, u slučaju da sovjetska invazija bude djelovala neizbježnom. Također je razmatrana i mogućnost korištenja 'radiološkog' oružja kojim bi se naftna polja učinila neupotrebljivima. Unatoč strahu dužnosnika State Departmenta da će se takvoj politici protiviti zemlje domaćini ako za nju ikada doznaju, ova je politika implementirana 1950-tih i bila je na snazi do prve polovice 1960-tih- tolika je bila zabrinutost da će Sovjetski Savez uspostaviti kontrolu nad velikim dijelom svjetske nafte. Kada je Irak izvršio invaziju na Kuvajt, postojao je veliki strah da će agresivni i moćni Irak kontrolirati još više zaliha svjetske nafte. Ovaj je strah bio još i veći od brige oko povećanja cijena nafte. Danas je američka zabrinutost usredotočena na prijetnju koju predstavlja Sadam Husein u Iraku, a sve dok Irak i Iran budu viđeni kao prijetnje u Zaljevu, nije vjerojatno da će se potrebe vojske SAD-a u regiji u kojoj se nalaze dvije trećine svjetskih zaliha nafte promijeniti. Istovremeno, rapoređivanje brojnih američkih snaga u Saudijskoj Arabiji nije nužno bilo u najboljem interesu iti jedne od dviju država, kao što su to tvrdili neki analitičari. 1997. godine, Vijeće za vanjskopolitičke odnose, s generalom Josephom P. Hoarom, bivšim glavnim zapovjednikom Središnjeg zapovjedništva SAD-a, kao dopredsjednikom, preporučilo je ponovnu analizu konfiguracije američkih snaga u Saudijskoj Arabiji i upozorilo je da ne treba održavati vidljivi, stalni postav vojske. Njega, naime, može zlorabiti naš neprijatelj kako bi rasplamsao arapske neprijateljske osjećaje prema saudijskoj vladi i SAD-u. Unatoč tome, čvrst odnos sa Saudijskom Arabijom i dalje je nužan, čak i ako broj vojnih snaga koje su tamo raspoređene bude smanjen. Prvo, za nužnu prisutnost američkih snaga u Bahrainu, Kataru, Omanu i drugdje u Perzijskom zaljevu i dalje će biti potreban saudijski pristanak. Saudijska Arabija i dalje je središnja sila u Vijeću za zaljevsku suradnju, a njen stav utjecat će na odluke manjih država. Drugo, Saudijska Arabija može koristiti svoju proizvodnju nafte kako bi smanjila učinak kratkoročnih povećanja cijena na tržištu nafte. U ovom smislu, vjerojatno je da će Saudijska Arabija u budućnosti postati još važnija jer kontrolira više od četvrtine svjetskih zaliha nafte. Ne bi bilo mudro mijenjati našu politiku dok se nastavlja rat protiv al Qaide. Zaista, dramatična promjena sada bi mogla biti shvaćena kao nagrađivanje Osame bin Ladena. No tiho, s vremenom, SAD i Saudijska Arabija trebale bi početi pregovore s ciljem smanjivanja američke vojne prisutnosti jer će naši obostrani interesi zahtijevati tu promjenu", piše Shibley Telhami. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. I. 2002. Čečenija: ne vidimo nikakvo zlo kako se predsjednik Putin ne bi uvrijedio "Prošle srijede, službenik State Departmenta iskrao se iz svog ureda na rendezvous tako delikatne naravi da Bushova vlada nije željela dopustiti njegovo održavanje u vladinoj zgradi. Ekipa iz vlade je bila osjetljiva, naime, na osjećaje Vladimira Putina, gosta na Bushovom ranču i Bushovu srodnu dušu. Rendezvous je bio s Ilijasom Akhmadovim, predstavnikom izabrane čečenske vlade. Bushova ekipa, međutim(...), nije se mogla prisiliti u potpunosti zatvoriti vrata Akhmadovu. No nadali su se da kratki sastanak u inače praznoj učionici na sveučilištu George Washington Putina možda neće razljutiti. Ova kukavička diplomacija je zaista čudna. Richard Armitage (...) kazao je kako očekuje da će Bushova vlada primiti čečenske predstavnike na razini pomoćnika državnog tajnika. Čudna je jer Europljani, inače prvi koji se ponizno ophode prema Moskvi, imaju snage primiti čečenskog izaslanika otvoreno- u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova i na parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Čudno je najviše zbog toga što je eksplicitna Bushova politika u odnosu na Čečeniju uvjeriti Ruse kako nikakva vojna solucija nije moguća i da bi se Putin trebao sresti s, da, Akhmadovim i njegovim kolegama. Koliko će vjerodostojnosti takvi pozivi imati sada? Zapravo se radi o dodatnim prepirkama oko 11. rujna. Amerikanci žele da Rusi surađuju u ratu protiv terorizma. Jedan dio cijene te suradnje, pojasnio je Kremlj, jest pristajanje na njegov stav o ratu u Čečeniji, odnosno to da je ruska operacija rat protiv terorista, jednako kao što je to američki rat u Afganistanu. Mnogi ljudi u toj situaciji sliježu ramenima i kažu, možda je tome zaista tako, no sve je tako složeno, a osim toga, Čečeni su imali podršku terorista al Qaide i tko zaista zna što se događa u Kavkazu? Tu nastupa Putinova strategija gušenja medija. Pojasnio je da više ne postoji neovisna ruska televizijska mreža koja bi izvještavala o ratu. Većina novinara ovo ni ne pokušava, a neke koji se to usude- kao Anna Polikovskaja i Andrej Babitski- ruska vlada maltretira i hapsi. Ipak ispliva dovoljno informacija- od ruskih i stranih dopisnika i od ruskih i stranih agencija za ljudska prava, kao što je Memorial iz Moskve- i jasno pokazuju kako čečenska i afganistanska kampanja nisu jednake. Riječ genocid se i prečesto koristi olako, no ona zaista spada u ovakvu raspravu. Prije prvog ruskog rata protiv Čečenije, koji je trajao od kraja 1994. do 1996. godine, stanovništvo Čečenije brojilo je 1.1 milijuna. Prošle jeseni, dvije godine od početka drugog rata, znanstvenik s Instituta Hoover, John B. Dunlop, procijenio je da je Rusija ubila oko 12.000 čečenskih boraca i 55 do 60.000 civila. Procjene agencije Memorial su mnogo više. Dunlop ističe kako je broj izbjeglica koji žive u susjednoj pokrajini u teškim uvjetima vjerojatno dvaput veći od službenog podatka, 148.000. Nitko ozbiljno ne proturječi ruskim taktikama koje su dovele do ove katastrofe: samovoljna raketiranja i bombardiranja, ubojstva civila, kidnapiranja zbog otkupnine. Rezultat, tvrdi Zbigniew Brzezinski, jest 'ogromno smanjenje veoma ograničenog broja ljudskog stanovništva.' Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je sada supredsjedatelj Američkog odbora za mir u Čečeniji, dodaje: 'Veliki postotak muškog stanovništva u dobi između 16 i 5 godina likvidiran je... Nema ratnih zarobljenika.' Nitko ne tvrdi da bi SAD trebao prisiliti Rusiju da promijeni svoje ponašanje, a malo Amerikanaca je spremno prihvatiti čečensku neovisnost ili ignorirati veze separatista s arapskim ekstremistima. Ono što je ostvarivo, međutim, i što neki vladini dužnosnici i dalje pokušavaju ostvariti, jest uravnotežena politika prema Rusiji u kojoj bi legitimna užasnutost zbog rata u Čečeniji imala vjerodostojnu i bitnu ulogu. Kao što je to glasnogovornik State Departmenta, Richard Boucher, kazao prije par tjedana, 'Nepostojanje političkog rješenja i broj vjerodostojnih izvješća o velikim kršenjima ljudskih prava, vjerujemo, pridonose stvaranju okoliša koji pogoduje terorizmu.' Kada State Department tako revno izbjegava uvrijediti Putina da šalje svoje dužnosnike van njihovih ureda, to šalje drugačiju poruku. Onima koji krše ljudska prava govori da se isplati zavlačiti Busha; vrijedi pokušati barem ga zastrašiti. Svakoj vladi koja bi voljela zamaskirati svoja kršenja ljudskih prava kao antiterorističke kampanje govori da bi Washington to mogao progutati. Jedna takva vlada, diktatura sovjetskog tipa iz Uzbekistana, ovoga tjedna će ugostiti izaslanstvo SAD-a na visokoj razini. Amerikanci se zalažu za barem malo prostora za civilno društvo, blago smanjivanje represije. Ostaje da se vidi idu li ljudska prava ikamo, ili će završiti u Taškentskoj verziji prazne učionice", piše Fred Hiatt za "The Washinton Post" a prenosi list. FRANCUSKA LE MONDE 29.I.2002. Vlada Tonyja Blaira u neprilici zbog svojih veza s Andersenom "Skandal Enron u neugodan položaj dovodi vladu Tonyja Blaira jer je na svjetlo dana iznio tijesnu povezanost New Laboura i ureda Andersen koji je obavljao obračunsku reviziju za energetski koncern. 'Laburistička je stranka uspostavila vrlo tijesne veze s poslovnim krugovima na sumnjivoj osnovi, dobivši novac i pomoć od koncerna koji pak ima korist od vladine politike': kao što svjedoči kritika koju je 28.I. upravio Matthew Taylor, službeni predstavnik liberalno-demokratske (centrističke) oporbe zbog financijskih afera, stečaj Enrona dovodi britansku vladu u položaj da se brani. Politički, možebitna šteta zbog otkrića o utjecaju Andersena, Enronova auditora, u hodnicima laburističke vlade, zapravo je velika. (...) Ako je vjerovati zadnjem izdanju tjednika 'The Spectator', Andersenove su ekipe sudjelovale u izradi gospodarskog programa nove laburističke momčadi, a napose u svezi s oporezivanjem prevelike dobiti poduzeća, reformom pristojba na kapitalnu dobit, partnerstvom između privatnog i javnog sektora, itd. Andersen je također bio posrednik između vlade i svog uglednog klijenta Enrona. Prema 'The Spectatoru', čelnici New Laboura uzvratili su ukidanjem moratorija na gradnju plinskih centrala i odobrivši preuzimanje tvrtke Wessex Water od strane Enrona. Andersen je u vladi imao savršenog posrednika u liku Patricije Hewitt, direktorice odjela za istraživanje u Andersen Consultingu od 1992. do 1997. i sadašnje ministrice za trgovinu i industriju. Danas je Matthewu Tayloru lako upozoravati da je auditor, po dolasku Tonyja Blaira na vlast, dobivao najpovoljnije vladine ugovore za obračunsku reviziju i konzalting (Dome du millenarie, željeznica, metro...). 'Nije bilo nikakvih nepravilnosti': niječući da je dobio bilo kakvu pomoć od Enrona i njegova auditora, Downing Street je odbacio zahtjev za pokretanje parlamentarne istrage. Andersen je pak odlučno odbacio optužbe 'Spectatora'. Afera je izbila upravo u času kada Tony Blair želi dati novi poticaj svom mandatu. Premijer ipak ima udarni adut kojim će spriječiti pobunu u parlamentu: u ime tisuća okradenih umirovljenika, središnjica sindikata AFL-CIO razmišlja da britanskom sudstvu podnese tužbu protiv bivšeg konzervativnog ministra za energetiku Lorda Wakehama koji je bio među glavnim direktorima Enrona. Taj je odličnik torijevske oporbe bio član odbora za obračunsku reviziju energetskog koncerna koji je danas na meti američkih istražitelja", iz Londona izvješćuje Marc Roche. Proširenje Unije poremetit će regionalnu pomoć "Premda Unija nije samo veliko područje slobodne trgovine, upravo regionalna i strukturna politika omogućuje da se najsiromašnijim područjima Unije pruži pomoć od oko 32 milijarde eura na godinu. 'Cijena solidarnosti u Europi iznosi tek 0,32 posto BDP-a', podsjeća u 'Le Mondeu' Michel Barnier, povjerenik za regionalnu pomoć, čije izvješće o budućnosti regionalne politike u razdoblju proširenja, koje se s nestrpljenjem očekuje, Povjerenstvo treba prihvatiti u srijedu 30.I. Ulaskom istočnih zemalja, regije sadašnje Unije mogle bi ostati bez pomoći. Kada EU s 15 prijeđe na 27 članova, njezin puk i površina porast će za trećinu, a bogatstvo tek za 11 posto. BDP zemalja kandidata po stanovniku je 40 posto BDP-a sadašnje Unije. Španjolska je prva zazvonila na uzbunu zatraživši 2001., bez uspjeha, jamstva o daljnjem korištenju fondova nakon 2006., kada će se morati ponovno pregovarati o europskom proračunu. Zamahom čarobnog štapića Unija neće postati bogatija, jer u nju ulaze siromašnije zemlje, zaključila je. Takvo mišljenje dijeli i g. Barnier. 'Regionalna i politika solidarnosti najkonkretnija je i najočitija u Uniji. Ako se ukine u čitavoj sadašnjoj Uniji, kako ćemo građaninu govoriti o Europi, kako ćemo ga uvjeriti? Propisima, uputama, rasprama? Važno je pokazati da je Unija tu', zahtijeva g. Barnier. Ta politička raspra poprima izgled tehničke prepirke. Da bi neka regija danas imala pravo na fondove takozvane prve skupine - u koju ide 70 posto pomoći- njezin BDP po stanovniku mora biti manji od 75 posto prosječnog BDP-a Unije. Simulacija koju je izveo g. Barnier pokazuje da ako Unija primi deset novih zemalja (sve osim Rumunjske i Bugarske), petnaest regija više neće imati pravo na te fondove, dok bi na njih imale pravo da nije proširenja, među kojima i gotovo čitava bivša istočna Njemačka. (...) Izvješće koje Povjerenstvo treba prihvatiti taktično omogućuje da se Nijemce podsjeti kako i oni imaju korist od europskog proračuna, makar u nj najviše i uplaćuju. Njemačka je na drugom mjestu po korištenju agrarne pomoći, iza Francuske, a na trećem po korištenju strukturnih fondova, s 28,2 milijarde eura subvencija za razdoblje od 2000. do 2006., iza Španjolske i Italije. Za g. Barniera je izazov dobiti potporu regija bivše istočne Njemačke i pobiti one koji priželjkuju renacionalizaciju stukturne pomoći. Europska politika solidarnosti čija je svrha pomoći najslabijim regijama da se sučele s jedinstvenim tržištem, imala je nekoliko velikih uspjeha: tako je između 1988. i 2000. BDP po stanovniku u Irskoj sa 64 posto porastao na 119 posto prosjeka Unije. Primajući svake godine pomoć koja se kreće od 1,5 do 3,5 posto njihova BDP-a, Španjolska, Portugal i Grčka u deset godina su nadoknadile svoje zaostajanje za trećinu, prešavši sa 68 posto na 79 posto prosječnog BDP-a. Uspjeh nije uvijek zajamčen: Apulija i Sicilija nisu u zadnjih deset godina nimalo smanjile svoje kašnjenje. 'Na koncu, treba se zapitati tko je odgovoran za stagnaciju južne Italije: Bruxelles, Rim ili sami južni Talijani', pita se europski dužnosnik. Za sada, razmišljanja idu u pravcu da se te regije nakon proširenja ne prepuste sudbini. G. Barnier bi htio uvesti prilično dugo prijelazno razdoblje kako bi se i dalje pomagalo siromašnim područjima sadašnje Unije. Povjerenik želi u potpunosti preispitati pomoć iz takozvane druge skupine koja je namijenjena različitim područjima u Europi, od čega velik dio odlazi u Francusku. 'Neke su zemlje rekle da je više ne žele, zbog načela supsidijarnosti', kaže g. Barnier. Ta je pomoć 'odveć zamršena, nejasna i birokratska', kaže g. Barnier koji je želi usmjeriti na pet do šest jasnih ciljeva, kao što je gradska pomoć. 'Da bi se spasila regionalna politika, moram je jako pojednostavniti', kaže. Na koncu, čini se da se povećanje troškova ne da izbjeći. G. Barnier misli da je 'gornja granica' brojka 0,45 posto BDP-a koja obuhvaća sve pomoći, pa i one koje se daju zemljama kandidatima, a unesene su u proračun za razdoblje 2000.-2006. Povjerenik je rano načeo temu kako se ne bi poklopila s temom reforme PAC-a (zajednička agrarna politika). Izdvajanja za istočne zemlje porast će nakon njihova ulaska u Uniju: pomoć predviđena za njih u razdoblju 2000.-2006., uključujući pomoć u razdoblju pripreme, bit će 60 milijarda eura- usporedi s 43 milijarde koliko treba dobiti Španjolska. Ipak, povećanje potencijala ići će sporo, jer su novi kandidati jako siromašni, a Unija ne želi izdvajati po zemlji više od 4 posto njezina BDP-a: inače ne bi mogla propisno ulagati dobivenu pomoć", piše Arnaud Leparmentier. RUSIJA IZVESTIJA 28.I.2002. Maksim Medvedkov: 'Ući ćemo kada bude vrijeme' Maksim Tokarev razgovarao je u Ženevi, gdje se ovih dana završio još jedan krug pregovora o ulasku Rusije u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO), s Maksimom Medvedkovom, šefom ruskog izaslanstva i zamjenikom ministra za gospodarski razvoj i trgovinu: " - Kao što je ovih dana izjavio glavni direktor WTO-a Mike Moor, 'Rusija već 2003. može biti punopravna članica organizacije'. Možete li komentirati tu izjavu? = Mislim da je to vrlo optimistično predviđanje. No, s druge strane, takav rok zacijelo nije nerealan. Još prošle godine pred Rusiju su se postavljali preveliki zahtjevi u svezi s ulaskom u WTO, o kojima se sada više ne govori. Naše je stajalište dosljedno i nepromijenjeno - ulazak Rusije u WTO moguć je samo na dogovornoj osnovi. Ne želimo preuzimati obveze izvan toga, koje se kose s našim državnim interesima. - Kako, po vašem mišljenju, ruski poslovni krugovi očekuju ulazak Rusije u WTO - sa zabrinutošću ili s optimizmom? = Među našim poslovnim ljudima za sada se nitko u načelu nije usprotivio tom koraku. Stanoviti oprez, pa i strah očituje se samo u svezi s rokovima i uvjetima prijama - to se ponajprije tiče ruske zrakoplovne i automobilske industrije i poljodjelstva. No u cjelini će odnos predstavnika tih grana prema ulasku Rusije u WTO ovisiti o tomu kakve ćemo konkretne sporazume postići na tom polju. - Koje pregovore držite prioritetnim za Rusiju, a koje najtežim? = Naš je glavni prioritet zaštita interesa svih grana nacionalnog gospodarstva, bez iznimke. Već sada možemo reći da će ona biti osobito jaka na području već spomenute zrakoplovne i automobilske industrije, poljodjelstva i obrade drva. - Možemo li zaključiti da će te grane biti ugrožene nakon ulaska Rusije u WTO? Hoće li neke druge grane dobiti povlastice? = Očitu korist od ulaska Rusije u WTO trebaju dobiti sva poduzeća koja se bave vanjskotrgovinskom djelatnošću - ponajprije ona koja su sučeljena s ograničenim izvozom svojih proizvoda. Što se tiče ugroženosti, ne mislimo da bilo koje područje ruskog gospodarstva u cjelini očekuju ozbiljnije teškoće. Problemi se mogu javiti kod pojedinih poduzeća koja su tradicionalno usmjerena na potporu države. No ti se problemi javljaju i sada, kada se u Rusiji sve više razvijaju tržišni uvjeti poštene konkurencije."