IT-28.I.LA STAMPA - KOJA JE CIJENA EUROPSKE KONVENCIJE

ITALIJA LA STAMPA 28. I. 2002. Koliko nas stoji europska konvencija "Koliko će nas stajati europska konvencija, ona koja treba odlučiti o budućnosti Unije nakon dolaska eura? Kažem stajati u najužem smislu, financijskom. Sve u svemu, koliko eura ćemo morati dati kako bi platili trošak rada sto i više budućih 'očeva Europe'? Shvaćam da to nije elegantna tema, no o tome se prošlih dana raspravljalo u Bruxellesu, i ne uvijek ravnodušnim tonovima. Konačnu riječ trebalo bi danas kazati 15 ministara vanjskih poslova, a koji bi trebali riješiti i pitanje predstavnika vlada dvije zemlje, Italije i Belgije, koje već raspolažu sa svojim predstavnikom među dopredsjednicima. Točno mjesec dana do inauguralne sjednice povijesne Skupštine (28. veljače), to mogu izgledati kao mali problemi, a to u stvarnosti i jesu, no sigurno ne pomažu sveukupnoj slici događaja. Sigurno nije dobar utisak ostavio zahtjev da predsjednik, osoba kalibra Valery Giscard D'Estaigna, navodno predloži mjesečnu plaću od 20.000 eura, jednaku onoj predsjednika Komisije. Zahtjev je navodno došao unutarnjim putovima, neslužbenim, i potom je zanemaren pri određivanju predproračuna, koji 'ne predviđa plaće za predsjednika i dopredsjendike konvencije', prema izjavi glavnog tajništva Vijeća, već samo 'naknadu troškova'. Sada se pretpostavlja 1000 eura na dan za predsjednika, a po 750 eura za dva dopredsjednika, 11 dana na mjesec, dok bi sveukupni trošak Konvencije, za deset mjeseci, trebao s prvo naznačenih 35 milijuna eura doći na 10 - 11. Prema Le Mondeu radilo bi se koraku natrag, pred dvojbama, blago rečeno, koje su prve brojke izazvale u europskom javnom mišljenju. Možda su te dvojbe mogle biti izbjegnute. Drugi udarac slici Konvencije je 'prepirka' o talijansko- belgijskom pravu na predstavnika vlade, uz dopredsjednika kojega je odredilo Vijeće Europe. U Italiji je, kao što znamo, taj slučaj odmah dobio razorne aspekte u unutarnjoj politici, koje se isto moglo vrlo lako izbjeći (no već neko vrijeme je Europa, umjesto da je ujedinjavajući čimbenik talijanske politike, postala dodatni element sukoba). To su različiti simptomi europske nevolje, pred prigodom za pokretanje od izvanrednog značenja. Rješenje bi bilo, na kraju, ne pridati preveliku važnost, nego se svi zajedno usredotočiti, Talijani i Belgijanci, ali i Francuzi i Nijemci, Španjolci i Englezi, Grci i Šveđani, na specifične probleme s kojima se konvencija mora suočiti i na neki način ih riješiti: probleme poput proširivanja većinskog glasovanja, ili potvrđivanja prevelikog broja nacionalnih veta, treba li i kakav Ustav za Europu-subjekt ili Europa treba biti stalna skupština suverenih država... Naravno, i velike tvrtke imaju svoje organizacijske i administrativne čvorove, svoje unutarnje rivalitete i tako dalje, no ako ovi čine da se iz vida izgubi, ili samo zastre, temeljni cilj, bilo bi to povijesno rasipanje novca i ideja", piše Aldo Rizzo.