DNEVNI PREGLED BR. 18 25. SIJEČNJA 2002.

RADIO GLAS RUSIJE - RGR 24. I. 2002. Iskenderov - ministar obrane SR Njemačke zabrinut je razvitkom stanja na Balkanu. Ministar obrane SR Njemačke Rudolf Scharping izrazio je zabrinutost razvitkom stanja na Balkanu. Šef njemačkog obrambenog resora dužnosnik je koji je u svojoj djelatnosti neposredno povezan s današnjim Balkanom. Među svim europskim zemljama upravo Njemačka igra ključnu ulogu u regionalnoj mirovnoj djelatnosti. 595 vojnika Bundeswehra čine temelj NATO-ovih snaga koje sudjeluju u operaciji 'Jantarna lisica' u Makedoniji. 700 vojnika i časnika iz 11 država pozvani su da osiguravaju sigurnost međunarodnih promatrača u kriznim područjima zemlje. A kada je na dužnost šefa misije UNMIK-a bio imenovan Michael Steiner, Njemačka je preuzela na sebe glavnu odgovornost za stanje na Kosovu. U sastavu snaga KFOR-a je više od 4,5 tisuća njemačkih vojnika i časnika. Treba otvoreno priznati da je posao i na jednom i na drugom području nezahvalan. Na Kosovu se nastavljaju terorističke akcije protiv nealbanskog stanovništva. Prošle godine u pokrajini je ubijeno 59 osoba - pretežito Srba, Crnogoraca i Cigana. Stanje se pogoršava zbog nesposobnosti čelnika albanskih stranaka da se dogovore o formiranju tijela pokrajinske autonomije. Ali Kosovo nije jedina glavobolja njemačkog ministra obrane. 'Zabrinut sam stanjem na Kosovu, ali još sam ozbiljnije zabrinut stanjem u Makedoniji', citira izjavu Rudolfa Scharpinga agencija France Press. Ministar sumnja u mogućnost da međunarodni mirotvorci nadziru stanje. Posljednjih su se dana albanski ekstremisti znatno aktivirali, pored ostalog u području grada Tetova. Izjave ANV o 'proljetnoj ofenzivi' nisu, izgleda, bili samo hvalisanje. Treba reći da čitav razvitak balkanskog stanja ostavlja dojam dobro promišljene i usklađene kampanje. Riječ je o usuglašenim akcijama mobilnih odreda, pozadinskom osiguranju teritorija Kosova i moćnim promičbenim osiguranjem. Nedavna uhićenja članova takozvanih 'Snaga za zaštitu Kosova' govore o tome da se upravo taj korpus, formiran na temelju OVK, pretvorio u sjedište borbe za 'Veliku Albaniju'. Posebna tema je učvršćenje položaja međunarodnih terorističkih struktura u regiji. Činjenice govore o tome da su Al Kaida, islamski Džihad i druge organizacije pretvorile Balkan u bedem za prodor u Europu. Uhićenje šestorice Arapa u Bosni povezanih s Al Kaidom već je pokazalo da su islamski fundamentalisti povezani s bosanskim vladinim strukturama. Više stotina mudžahedina dobilo je ne samo bosansko državljanstvo, već i financijsku potporu Osame bin Ladena. Karakteristične činjenice pokazuju se u Albaniji. Tamo su vlasti blokirale milijunske račune saudijskog biznismena Jasina al Kadija. Prema podacima State Departmenta, on je odgovarao za financiranje albanskih struktura Al Kaide. Zanimljivo je da se sve do nedugo graditeljska tvrtka - vlasništvo saudijskog biznismena - gradila dva nebodera blizanca po uzoru na Međunarodno trgovinski centar u New Yorku u središtu Tirane. Ovo je samo jedan od karakterističnih detalja stanja nastalog na Balkanu... (RGR) DEUTSCHE WELLE - DW 24. I. 2002. Koliko protuterorizma spaja Hrvatsku i EU? Zemlje srednje i istočne Europe, te Turska, Malta i Cipar - države pridružene Europskoj uniji prošloga su tjedna prihvatile mjere iz europskog paketa za borbu protiv terorizma, no u tom bloku nema Hrvatske. Zašto je to tako, objašnjava Alen Legović. "Prema ustaljenom običaju Europska unija sve svoje važnije odluke, pogotovo one čiji ishod i uspjeh dijelom ovisi i od drugih zemalja, a ne samo od članica unije, ponudi na prihvaćanje svim kategorijama pridruženih zemalja. Stoga ovih dana u borbi protiv terorizma to dobiva novu europsku dimenziju. Međutim u tom bloku podupirućih zemalja Hrvatske još nema. Ona nije pridružena članica u klasičnom smislu riječi i nema status zemlje kandidata. U slučaju borbe protiv međunarodnog terorizma, kao i u drugim situacijama od zajedničkoga kontinentalnoga interesa, kojeg dakako procjenjuje uvijek Europska unija, Hrvatska je prihvaćala dogovorenu politiku i o tome uredno izvještavala uniju i njezine članice. Takvi se potezi u Bruxellesu smatraju doprinosom u postizanju zajedničkoga cilja. U odnosu prema Europskoj uniji Hrvatska će još neko vrijeme boraviti u 'zoni sumraka'. Hrvatska je dijelom 'unutra', priključena kroz Proces stabilizacije i pridruživanja i s ugovornim odnosom s Europskom Unijom te reguliranim prijelaznim sporazumom, istodobno Hrvatska je i 'vani' s obzirom na prirodu ugovornog odnosa po kome je ona samo 'kandidat za kandidata'. Kao značajan element povezivanja država Europe pokazale su se upravo potrebe protuterorističke kampanje i to bez obzira na status i stupanj približavanja država Europskoj uniji. U tom poslu Hrvatska i ostale zemlje jugoistočne Europe moći će iskusiti nešto od kandidatskih prava i obaveza i prije nego što formalno postanu kandidatima. Unija Hrvatsku još uvijek drži na ispitivanju i stoga je nema na službenom popisu država koje se 'stavljaju u jednak i ravnopravan položaj' s politikom EU-a. Na posljednjem boravku ministra vanjskih poslova Tonina Picule u Bruxellesu, šef hrvatske diplomacije naglasio je napore vlade u Zagrebu: 'Hrvatska je već pokazala da može, unatoč teškoćama koje mora riješiti, pronaći određene prečace i iskoristiti priliku da se afirmira kao zemlja koja može ostvariti partnerstvo, kako na političko gospodarskoj, tako i na političko vojnoj razini s multilateralnim organizacijima kao što su Europska unija i NATO savez', poručio je ministar Picula. Pa ipak Hrvatska je već duže zaboravljena u unijinim priopćenjima i izjavama, ne spominje se ni kada ministri vanjskih poslova unije nabrajaju regionalne teškoće na svojim redovnim mjesečnim sastancima, čime je definitivno dano do znanja kako je 'Hrvatska na potezu' i da isključivo o Zagrebu ovisi kojom će brzinom Hrvatska prilaziti kandidatskoj strani integracija. Zagreb je prihvatio sve elemente protuterorističke politike europskih država, čime se zona kontinentalne sigurnosti proširila na još jednu zemlju. Dakle, ime Hrvatske nije na službenoj listi država koje su se složile - politika međutim je. U Procesu stabilizacije i pridruživanja to je tek jedan mali, ali važan korak kojim Hrvatska uvjerava svoje buduće okružje da postaje zemlja s običnim i standardnim teškoćama. I to je u biti najbolje što se Hrvatskoj uopće moglo dogoditi." Iz tiska Vanjskopolitička tema koja se nalazi u središtu pozornosti komentara današnjeg njemačkog dnevnog tiska najava je prosvjed Europske unije zbog rušenja palestinskih objekata izgrađenih od njenih novaca. Berliner Morgenpost piše da Europska unija brine za puste milijune eura koje je investirala u mirovni proces na Bliskom istoku i koji zbog borbenih aktivnosti sada izgledaju bačeni u vjetar. Europski porezni obveznici imaju pravo zahtijevati da se to ne prihvati tek tako. Pitanje je, međutim, može li Europa ovakvim razračunavanjem voditi politiku koja će Izrael zaustaviti u daljnjim vojnim koracima u palestinskim autonomnim područjima? Teško. Jer ovakav pokušaj miješanja bit će pozdravljen samo od jedne strane - one palestinske - i time je on u startu osuđen na neuspjeh. Frankfurter Allgemeine Zeitung mišljenja je pak da Europska unija sigurno ima razloga za prigovore na račun Izraela zbog uništavanja objekata u palestinskim područjima koje je ona financirala. Ali za prigovore imaju razloga i europski porezni obveznici sa čijim se novcima plaćaju stvari koje ne koriste niti obnovi niti opskrbi Palestincima, nego se zloporabe za stvari za koje pomoć nije potrebna, zaključuje kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga. (DW) BRITANSKI RADIO - BBC 24. I. 2002. Pregled tiska "Na naslovim stranicama vodeći londonski dnevnici, donose izvješća o najžešćoj parlamentarnoj raspravi između premijera Blaira i vođe najveće oporbene stranke Iana Duncana Smitha, od kada je Smith u rujnu izabran za vođu Konzervativne stranke. Vođa oporbe optužio je Blaira za loše stanje u državnom zdravstvu. Povod za raspravu bio je slučaj 94-orogodišnje starice, koja je, kako tvrdi njezina kći, dva dana nakon što je zbog povrede glave primljena u bolnicu bila u istoj odjeći i s istim tragovima krvi. Čelništvo bolnice i Tony Blair odlučno negiraju istinitost te verzije događaja. Na vanjskopolitičkim stranicama britanski tisak bilježi da su Amerikanci privremeno prekinuli prebacivanje zarobljenih Bin Ladenovih boraca iz Afganistana u vojnu bazu na Kubi. I dok cijeli svijet analizira tretman zarobljenika koji su već prebačeni na Kubu, kako piše 'The Independent', Afganistanci koji su zatražili politički azil u Australiji, tek trebaju privući takvu međunarodnu pozornost. Preko 200 afganistanskih azilanata već osam dana štrajka glađu iza ograde od pletene žice u jednom od specijalnih središta u kojima australske vlasti drže azilante dok razmatraju hoće li im dopustiti izbjeglički status. Više desetaka njih sebi je iz prosvjeda zašilo usne, 40-oro ih se jučer pokušalo ubiti, tako što su gutali šampone i tablete protiv bolova. Oni, kako opisuje 'The Independent', prosvjeduju zbog odluke australske vlade da nakon pada talibana zamrzne rješavanje svih zahtjeva azilanata iz Afganistana. Australske vlasti se zbog prosvjeda za sada ne uznemiruju. U zemlji je posljednjih mjeseci primjetno poraslo neraspoloženje prema strancima, dodaje 'The Independent'. Iz samog Afganistana, pak, 'The Daily Telegraph' izvješćuje o strahovanjima zapadnih diplomata da susjedni Iran pokušava oslabiti prijelaznu afganistansku vladu, formiranu nakon propasti talibana. List navodi da radikalni elementi u Teheranu pružaju financijsku i vojnu pomoć Ismailu Kanu mjesnom vođi u zapadnom Afganistanu. To, kako ocjenjuje izvjestitelj, izaziva strah da će se ponoviti stanje koje je i rezultiralo pojavom talibana. Afganistan je, naime, prije talibana bio u stanju neprekidnog građanskog rata, zahvaljujući tome što su susjedi podupirali različite grupacije unutar Afganistana, objašnjava 'The Daily Telegraph'. 'The Times' izvješćuje da su policija i vojska u Izraelu u najvišem stupnju pripravnosti, nakon upozorenja šefa vojne obavještajne službe da bi se zemlja mogla naći na meti novih napada palestinskih ekstremista. 'U predstojećem razdoblju mogli bi biti izloženi terorističkim napadima gorim od onih koje smo do sada iskusili, rekao je između ostalog šef vojne obavještajne službe u obraćanju poslanicima izraelskog parlamenta. On, kako dodaje izvjestitelj 'The Timesa' nije iznio druge detalje, ali je ulicama Jeruzalema jučer patroliralo više stotina vojnika i policajaca. Gradske vlasti u Moskvi, kako čitamo u 'The Timesu' nastoje se uhvatiti u koštac s problemom 50 tisuća djece-beskućnika. Ta djeca spavaju na ulicama, u parkovima i podrumima. Mnoga od njih su uvučena u kriminal i prostituciju. Javnost je zaprepaštena razmjerima problema i vlasti razmatraju, između ostalog, i proglašenje policijskog sata za mlađe od 16 godina. Policija je već počela djecu-beskućnike hvatati i prisilno ih vraćati roditeljima, ili ih slati u sirotišta. Devedeset posto maloljetnih beskućnika u Moskvi inače ima roditelje, ali su od kuće pobjegli ili zbog zlostavljanja ili zato što o njima nitko nije vodio računa, dodaje 'The Times'". (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. I. 2002. Populacijski trendovi predviđaju nestanak demokracija "Dok SAD uživa u do sada neviđenoj globalnoj nadmoći, a Europa koja se ujedinjuje ima sve veći međunarodni utjecaj, predviđati kraj zapadne civilizacije može se činiti neobično. Pa ipak, ovo je zlokobna poruka koju prenosi Pat Buchanan, politički komentator i bivši aspirant na mjesto predsjednika u svojoj novoj knjizi, 'Smrt Zapada' (The Death of the West). Buchanan nije jedini koji smatra kako trijumf liberalne demokracije zapadnog tipa ne može još dugo biti bez konkurencije kao jedina, dominantna globalna ideologija. Nakon 11. rujna, neki tvrde da će slijedeći veliki izazov biti radikalni islam. Drugi smatraju kako je neizbježna suparnička filozofija još nepoznata. Takva razmišljanja imaju dugu tradiciju. Ljudi predviđaju propast Zapada već dulje od sto godina. Krajem 1980-tih, skupina autora upozorila je da će SAD uskoro postati žrtvom 'prevelikog širenja imperija' i drugih fatalnih slabosti. Buchananova poruka je izravnija. On tvrdi da Europljani i stanovništvo europskog porijekla u SAD-u i drugdje, doslovno izumiru kao rezultat sve manjeg nataliteta i sve starijeg stanovništva. Uskoro će ih brojčano nadmašiti stanovništvo iz zemalja Trećeg svijeta koje će biti prebrojno da bi se asimiliralo u zapadnu kulturu. Kao što to Buchanan piše: '1960., stanovništvo europskog porijekla činilo je četvrtinu svjetskog stanovništva; u 2000. jednu šestinu; 2050. činit će jednu desetinu. Ovo su statistike o rasi koja izumire.' Neki odbijaju ovu poruku zbog pisca, svadljivog desničarskog nacionalista, čija je prethodna knjiga skandalizirala mnoge Amerikance jer je iznosila stajalište kako je SAD trebao ostati po strani u Drugom svjetskom ratu. Buchanan svakako koristi svoju novu knjigu i kako bi iznio neke slične stavove. Postavlja pitanje da li je današnja sve slabija Europa vrijedna američkih nastojanja da ju obrani; žestoko napada 'globalizam' i međunarodnu vladu. Kritizira neuspjeh SAD-a da zaštiti svoje granice od imigranata, posebice onih iz Meksika. U Buchananovoj raščlambi nažalost ipak postoji zrno istine. Njegovi podatci o broju stanovništva preuzeti su iz apsolutno pouzdanih izvora i prikazuju mračnu ali točnu sliku o smanjenju broja stanovnika na Zapadu. Ukupni broj stanovnika u Europi, npr., od 728 milijuna stanovnika u 2000., tvrdi Buchanan, past će na svega 556 milijuna do polovice stoljeća, i to bez migracija. 'Jedna od 47 zemalja Europe, samo jedna, muslimanska Albanija, do 2000. godine održavala je natalitet koji je dovoljan da osigura postojanje naroda njene zemlje zauvijek. Europa je počela umirati', piše Buchanan. Zatim tvrdi kako će, da bi održala svoje sve starije stanovništvo, neučinkovita Europa morati uvoziti veliki broj vitalnih imigranata sa Srednjeg Istoka i Afrike, koji će sa sobom donijeti vlastite kulture, jezike i vjere i neće se asimilirati. Nešto kasnije, ista sudbina čeka i SAD kada meksički imigranti budu preuzeli kontrolu nad južnim dijelovima zemlje, pa će država Kalifornija postati 'novi Quebec' i španjolsko govorno područje. Amerikanci europskog porijekla, oslabljeni vlastitim internim kulturološkim ratovima i gubitkom kršćanske vjere, neće biti u stanju oduprijeti se. No Buchananovi argumenti su previše pojednostavljeni. Ne uzimaju u obzir mogućnost da se imigranti mogu asimilirati, ili da mnoge od njih na Zapad privlači upravo zapadna kultura. Ako želi zadržati migrante kod kuće, ne bi trebao napadati 'globalizam', silu za koju je najvjerojatnije da će obogatiti njihove zemlje i smanjiti potrebu za emigracijom. Napada zemlje Europske Unije zbog odustajanja od njihovih nacionalnih obilježja zbog 'socijalističke superdržave', a istodobno ne razumije da je EU, naprotiv, izvanredan primjer zapadnih nacija koje dijele svoj suverenitet istodobno ne gubeći svoje nacionalne osobine. Unatoč tome, Europljani ne pokazuju preveliku želju za rješavanjem problema na koje Buchan upozorava. Ne čini se kako postoji mogućnost da se ti populacijski trendovi zaustave u bližoj budućnosti. Slagali se mi ili ne s Buchananom, guranje glave u pijesak nije odgovor na njegove tvrdnje", piše Reginald Dale. Američki problem je dominacija novca nad politikom "Slučaj Enrona mogao bi postati nasljednik skandala s Monicom Lewinsky, no bavljenje skandalom ne rješava pravi problem Amerike, dominaciju novca nad politikom. Afera s Enronom još je jedan korporacijsko-politički skandal, raskošniji od uobičajenog, opsegom i domišljatosti. Međutim, za ništa od odnosa Enrona s Bushovom vladom ili vladinim regulatorima još nije dokazano da je ilegalno. Enron jednostavno predstavlja još jedan iskaz uloge koju korporacijski novac ima u američkom sustavu. Sustavu koji je truo. Američka politička arena trasformirana je iz sustava u kojem su se sukobljena mišljenja i interesi natjecali manje ili više slobodno u onaj koji jamči dominaciju korporacija nad nacionalnom gospodarskom i društvenom politikom, kao i veliki utjecaj korporacija na vanjskopolitičke odluke. Novac dominira od kada je Vrhovni sud interpretirao ulaganje u kampanje i doprinose političkim kandidatima kao oblike ustavom zaštićene slobode govora. (...) Prirodni rezultat te odluke bio je pobjeda za one koji najviše novca ulažu u izborne kampanje i isključivanje većine kandidata koje ne podupiru korporacijski ili interesi sindikata. Oni koji kampanji doprinose novčano redovno dobivaju usluge za svoj novac, jer pobjednički kandidati žele biti ponovno izabrani.(...) Korporacije postoje kako bi zarađivale novac za svoje ulagače i za menadžere. Druge svrhe korporacija, proizvodnja robe i zapošljavanje radnika, prema sadašnjoj su poslovnoj doktrini podređeni ostvarivanju maksimalnog povrata kapitala. Tako slučaj Enrona nije ništa čemu bismo se trebali čuditi. Radi se o najvećem korporacijskom skandalu do sada, no to je sve; imat ćemo ih još. Slučaj je začinjen bliskošću tvrtke s predsjednikom Georgeom W. Bushom i brojnim članovima njegove administracije. Bijes potiču činjenice da tvrtka nije plaćala porez u četiri od posljednjih pet godina i da je (...) uprava opljačkala mirovni fond njenih zaposlenika. Jedino iznenađuje da je direktorij odbacio proklamirani kod etike tvrtke, tako omogućivši manevre s ciljem maskiranja pravog stanja objavljenih računa tvrtke od ulagača. Ponašanje uprave deprimirajući je komentar američkog društva danas. Upravu je činilo nimalo neobično tijelo uglednika s područja gospodarstva i javnog života, kao u većine korporacijskih uprava. Njeni članovi uključivali su i bivšeg vladinog regulatora, bivšeg dekana stanfordskog poslovnog koledža, dekana Sveučilišta Teksasa, bivšeg predsjednika i umirovljenog predsjednika centra za rak istog sveučilišta (koje je profitiralo od enronove filantropije). Većina od 14-ero direktora bili su povezani s institucijama koje je podupirala filantropija tvrtke, bili su savjetnici Enrona, bili su povezani s tvrtkama koje je posjedovao Enron ili su surađivali s Enronom. Sastav ovog odbora trebao je potaknuti sumnje zbog njegove ovisnosti, no vjerojatno se ne razlikuje mnogo od uprava drugih politički dobro povezanih tvrtki. Činjenica da je tako konvencionalna skupina istaknutih ljudi bila voljna odreći se korporacijskog etičkog koda kada je postao prepreka domišljatosti tvrtke u izbjegavanju poreza mnogo govori o korporacijskim kodovima etike. Voljnost knjigovođa i odvjetnika Artura Andersena da prikriju svoje tragove i unište dokumente ne iznenađuje. O objektivnosti velikih knjigovodstvenih partnerstava pitanja su postavljana još od kada su ušli u posao sa savjetovanjem. Skandal tek sada dobiva noge, dok tisak otkriva mnoge veze vlade s Kennethom Layom i njegovom tvrtkom. No ono što je zaista važno i skandalozno jest to da je sam politički sustav sada pod dominantnim utjecajem tvrtki, uglavnom veoma velikih korporacija i financijskih interesa, na štetu drugih skupina u društvu s legitimnim pravima na vladu. Ovo se događalo i prije. Dogodilo se u razdoblju nakon Građanskoga rata, kada je bio oblikovan moderni američki kapitalizam, rezultirajući iskorištavanjem i zlorabljenjem koje je izazvalo reformističko novinarstvo i regulaciju korporacija nametnute pod vladama Theodorea Roosevelta. Dogodilo se i nakon Prvog svjetskog rata, završavajući krahom 1929. godine. Uslijedila je regulacija sigurnosti tržišta i banaka u sklopu 'New deal'-a, rezultirajući kapitalističkim poslovnim modelom u kojem su zaposlenik i interesi zajednice zaštićeni. Danas se može sumnjati u to da je nova reforma moguća. Postojeći sustav neograničene potrošnje na političke kampanje političari mrze no to odgovara korporacijama. Sve dok su za nacionalne političke kampanje potrebne faraonske svote, neće doći do reforme. Ako ulaganje novca ostane oblikom zaštićenog prava na slobodu govora, američki sustav će ostati blokiran", piše William Pfaff. THE NEW YORK TIMES 24. I. 2002. Amerikanka sa svojim mišljenjem glasno odlazi iz suda za ratne zločine "U opreznom svijetu sudaca na sudu Ujedinjenih naroda za ratne zločine, Patricia M. Wald se isticala i oborila je nekoliko tabua. Za početak, bila je to njena američka neslužbenost umjesto ukočene službenosti. Sutkinja Wald koja je dva puta odbila mjesto državnoga odvjetnika u Sjedinjenim Državama, prvo je skrenula pozornost jedući u kantini, gdje se suci suda rijetko ulazili. Izazvala je veliku pozornost dok je dolazila u odjel službenika kako bi razgovarala ili pribavljala dokumente koji bi joj pomogli suditi o zločinima počinjenim tijekom devedesetih u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Neuobičajeno, isto je tako ostavila otvorenima vrata svojeg ureda i nikada nije palila crveno svijetlo koje signalizira da se ne uznemirava. Sada kada je otišla iz suda nakon dvogodišnjeg mandata, 73-godišnja savezna sutkinja ponovno je pokazala svoju vjeru u otvorenost govoreći o nekim unutarnjim teškoćama u sudu i o nekim njenim vlastitim frustracijama. Čak je poduzela i vrlo neuobičajen korak kazavši da sami suci dijele određenu odgovornost za spor ritam suda, kojemu bi mogao trebati veliki dio ovog desetljeća da dovrši suđenje za zločine prošlog desetljeća. Iako sada sud brže radi, trenutno, saslušavajući šest slučajeva i pripremajući se da sudi bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću 12. veljače, odgode su pripisivane teškoćama pri uhićenju, nedostatku osoblja, dokazima na četiri različita jezika i samoj svrsi ratnih zločina navodno počinjenih protiv civila. No gospođa Wald koja je provela 20 godina na savezno prizivnom sudu u Washingtonu, vjeruje da je učinkovitost poremećena spajanjem sudaca sa širokim sudskim iskustvom i sudaca koji su pravni stručnjaci ili diplomati naviknutiji promišljati potankosti međunarodnog zakona. Vlade imenuju suce, a neke su poslale profesore ili bivše diplomate koji nikada nisu sjedili u sudnici. 'Naravno potrebna nam je mješavina, ali ne bi zadužili suca koji nikada nije bio u sudnicu za veliki slučaj zavjere', kazala je sutkinja Wald. 'Ne bi profesora anatomije poslali u operacijsku dvoranu i kazali 'sada obavi operaciju mozga''. U jednom od nekoliko razgovora otkako je napustila sud krajem studenog sutkinja Wald je kazala: 'Imidž suda je taj da je zamišljen razviti pojmove međunarodnog prava i oblikovati ih. To je vrlo akademska zamisao. No ovo je prvenstveno međunarodni kazneni sud. Bavite se zatvaranjem ljudi na mnogo godina'. Stoga je osnovno pridati veliku pozornost sudskim procedurama i pravednosti. 'Potrebni su vam ljudi koji znaju kako radi sudnica, koji su temeljni elementi zločina i dokaza', kazala je sutkinja Wald. 'Voditi kazneni sud je složeno'. Primijetila je da neki suci posvećuju 30 do 40 stranica nekoj nejasnoj točci pravne teorije. Nije htjela imenovati ali je nastavila: 'Sudac može imati mišljenje ili poglavlje o kojima je pisao u knjizi i to vidi kao prigodu da to stavi u presudu. Moj je stav da ne pišete knjigu ili raspravu nego presudu'. Pozornost sutkinje Wald na pravedno suđenje postalo je očito u listopadu kada je prizivni sud kojim je predsjedala neočekivano odbacio presudu za zločine protiv čovječnosti trojice hrvatskih boraca na temelju nedovoljnih dokaza. Poništenje je bilo šok jer se protivilo ranijoj presudi sudskog vijeća. Sutkinja Wald je kazala da su suđenja na tribunalu u cjelini bila poštena, a da su pogreške, kada su se dogodile, ispravljene. Neki drugi su se složili s njezinom kritikom. Prošle godine se Graham Blewit zamjenik sudske tužiteljice požalio Međunarodnom institutu za strateške studije da novim kandidatima za suce nedostaje iskustva sudova za kriminalna djela. Blewit, iskusni australski tužitelj je nakon toga prekoren od predsjednika suda Claudea Jordae iz Francuske, no njegove komentari možda su uzeti u obzir. Danas, od 16 sudaca, samo trojica ima malo sudsko iskustvo. Jedan je nasljednik gospođe Wald, priznati stručnjak za međunarodno kazneno pravo i ljudska prava, Thomas Meron profesor prava na pravnom fakultetu newyorškog sveučilišta. Drugi su Liu Daqun, koji je nekada bio kineski veleposlanik na Jamajci i koji je specijaliziran za međunarodno pomorsko pravo, i Mehmet Gueney, isto bivši diplomat, iz Turske. Michail Wladimiroff, koji je podučavao pravo na sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj, i koji je bio odvjetnik i služio je kao savjetnik obrane na sudu, kazao je da je sudu trebala mješavina. 'Ono što je potrebno je poznavanje kriminalističkih suđenja, znanje međunarodnog prava i opće organizacijske sposobnosti', kazao je. Ne trebaju svi suci imati jednako iskustvo'. Predsjednik suda nedavno je predstavio promjene koje uključuju više ovlasti za suce. Na sastanku iza zatvorenih vrata u listopadu u Dublinu, suci i dužnosnici Ujedinjenih naroda raspravljali su kako ubrzati suđenja. Glavna skupština je odobrila sredstva za privremene suce, i sada se 21 sudac može pozvati kada je potrebno. Gospođa Wald, koja se sada vratila iz Washingtona kako bi se pridružila svojem suprugu i obitelji, kazala je da je bilo ključno da suci uspostave svoju vlast nad sudskom procedurom. No istaknula je da je, mimo frustracije, njeno vrijeme na sudu bilo 'uvelike poticajno, obogaćujuće, zadovoljavajuće'. Ona je i dalje zainteresirana za istraživanje načina na koji ovaj međunarodni sud, i budući međunarodni kazneni sud u Haagu koji se treba ustanoviti, za sada bez američkog sudjelovanja ili odobrenja, može rješavati slučajeve u kojima se po definiciji radi o zločinima počinjenima u velikim razmjerima i daleko. Jedna pouka, kaže ona, je ta da međunarodni sud treba suditi samo političkim i vojnim vođama, ostavljajući nacionalnim sudovima da se bave slučajevima niže razine. Čak i među ovdje saslušanim slučajevima, kazala je, stvari bi išle brže da se branjenike ohrabrivalo da se kroz nagodbu izjasne krivima za neke optužbe. 'U Sjedinjenim Državama gotovo 90 posto slučajeva riješi se priznavanjem krivnje', kazala je. 'Naš bi sustav sutra propao da nemamo tu opciju'. Iako pogodba pri izjašnjavanju službeno ne postoji na sudu, najmanje tri branjenika su napravila nagodbu i dobila lakše presude suradnjom ili priznavanjem krivnje. Drugi prijedlozi za ubrzavanje suđenja, kazala je, uključuju smanjivanje broja svjedoka i zločina. Međunarodni zakon je neprecizan, primijetila je, 'no ne postoji potreba za osudom od 70 točaka za dužnosnika srednje razine'. U dolazećem suđenju Miloševiću, predsjedavajući sudac Richard May, ubrzava proces odredivši da se za optužbe vezane uz Kosovo treba suditi odvojeno od optužbi vezanih za Bosnu i Hrvatsku. Ovoga je mjeseca zapovjedio tužiteljstvu da smanji broj svjedoka i dokumenata koje je namjeravalo iznijeti. Gospođa Wald ustrajava na tome da unatoč svim dječjih bolesti, postoje i postignuća. 'Naš statut, poput našeg Ustava kod kuće, tek je goli mandat', kazala je. 'No došlo je do velikog procesa učenja. I pogledajte svo pravo koje je to već proizvelo'. ", piše Marlise Simons. NJEMAČKA DIE ZEIT 24.I.2002. br. 5/2002. U kavezu pobjednika "Nehajno, kakvi američki vojnici već jesu, logor su nazvali Camp X- Ray, Camp rentgenskih zraka. Čuvari mogu gledati kroz zidove. Jer zidova nema. Talibani i borci Al Kaide u američkom su uporištu u Guantanamu u otvorenim kavezima. Pravni je položaj naprotiv neproziran. Početkom siječnja američki su vojnici 364 neprijateljskih boraca uhitili u Afganistanu. Nisu željeli ponavljanje pokolja u utvrdi Masar-i-Sharif u kojem je poginuo i jedan američki agent CIA-e. I željeli su spriječiti da krvavi regent general Dostum koji je postao ministar obrane novog Afganistana, problem riješi na svoj način: ili da ih pusti u zamjenu za novac ili im puca u leđa. Na Kubu je poslano više od tisuću američkih vojnika. Trebali bi izgraditi uporište marinaca da bi smjestili dvije tisuće zarobljenika. Sjedinjene su Države Guantanamo Bay 1903. unajmile za godišnju pristojbu od 2000 dolara u zlatu. Prije nego što je sletio prvi transportni zrakoplov sa zarobljenicima iz Afganistana, glasnogovornica Pentagona Victoria Clarke priznala je: 'Još određujemo koje ćemo tipove staviti u koje košare'. To se mislilo pravno: svjedoci, optuženi ili ratni zarobljenici? Michael Noone, bivši odvjetnik U.S. Airforcea, koji danas predaje pravo na Catholic University u Washingtonu, odmah je znao: 'Vlada ih nipošto ne želi odvesti na mjesto gdje bi mogli ostvariti svoja prava.' Guantanamo, Gitmo u žargonu tamošnjih marinaca, nije američko tlo. Zarobljenici tamo ne mogu pozvati neki američki sud. Američki su vojni pravnici uskoro dali naslutiti da će zarobljenicima u svakom slučaju biti uskraćen status ratnih zarobljenika. Da bi dobili takav status, morali bi ispunjavati kriterije utvrđene 1949. Ženevskim konvencijama. U njima su navedena obilježja ratnih zarobljenika: borci moraju biti u zapovjednom lancu, nositi prepoznatljive oznake, otvoreno nositi oružje i pridržavati se ratnih običaja. 'Oni koji ne odgovaraju tim uvjetima', nedvojbeno je utvrdio predsjednik National Institute od Military Justice Eugene Fidell, 'nisu ratni zarobljenici'. No ako nisu ratni zarobljenici a niti obični zločinci kojima po ustavu Sjedinjenih Država - dodatni članak 6. - treba provesti 'brz' i 'javan' postupak od strane 'nepristranog suda s porotnicima' u okrugu u kojem je 'zločin počinjen' - što su onda talibani i borci Al Kaide? Ministar obrane Runmsfeld dao je odgovor poslije dolaska prvih 50 zarobljenika. Podsjetio je na mračno poglavlje američke pravne povijesti, na osvetničku pravdu. Donald Rumsfeld nazvao je zarobljenike 'lawful combatants'. Dakle: ilegalni borci. Manje pravnički: nezakoniti ratnici. Zvuči kao: slobodni kao ptice. Pentagon ne bi smio biti siguran u razumijevanje pravde svojega šefa. Rumsfeldova glasnogovornica Clarke dodala je kratko pojašnjenje: 'Zarobljenici svaki dan dobivaju tri kulturno odmjerena obroka, smiju se tuširati i baviti se sportom.' Da se s njima postupa ljudski, u skladu s - dakle ipak, - 'Ženevskom konvencijom'. Kako se uistinu s njima postupa? Prošloga je tjedna Pentagon dopustio skupini od 20 novinara da sa sigurne udaljenosti bace pogled na zarobljenički tabor. Jedan sat prije slijetanja sivog teretnog zrakoplova marinci se razlete u rojevima. Snajperisti se smjeste na brežuljke. Tri terenska vozila sa strojnicama i jedno s bacačem granata odlaze na položaj na pistu. Čim zrakoplov sleti, zarobljenici silaze. Obučeni su u narančaste fluorescentne kombinezone i kape da bi se vidjelo svaki njihov pokret. Ruke su im u lisicama, noge okovane lancima. Lica su im pokrivena velikim zaštitnim naočalama, prelijepljenim crnom trakom. Na ušima imaju štitnike, slične onima koje nosi osoblje u zračnim lukama. Navučene su im rukavice. Dakle, zapravo su slijepi, gluhi i nesposobni išta dotaknuti. Tabor izgleda poput gradilišta. Kavezi u kojima su zarobljenici imaju betonski pod. Veličina im je 2,40 puta 1,80 metara. Krovovi su od valovitog lima. 'Zidovi' su od metalnih stupova i žičane mreže. Svi su dijelovi zavareni a ne stegnuti vijcima. Svaki je kavez opremljen s 2,5 cm debelim madracom od spužve, kantom, tušem i dva ručnika. Jedan ručnik treba služiti kao molitveni tepih. Po dolasku zarobljenike, kojima su glave već obrijane, pretraže marinci. Vojnici to rade u gumenim rukavicama. Zbog zaštite od zaraznih bolesti i zbog smrada, jer su se zarobljenici namjerno olakšali u kombinezone umjesto da su koristili zahode bez vrata u zrakoplovima. Iz svojih kaveza, čim im skinu maske, zarobljenici ugledaju čuvarske tornjeve čiji su drveni zidovi urešeni nalijepljenim američkim zastavama. Sve se pojašnjava njihovom opasnošću. 'Ti bi ljudi u C-17 pregrizli hidrauličke cijevi da bi ga srušili', rekao je šef glavnoga stožera Myers. No kako da očima ili ušima preuzmu zrakoplov? Američko pravo je pravo presedana. Sve se presude izvode iz prethodnih. Slučaja poput ovoga još nije bilo. Jedina odluka iz koje se može izvesti nešto za ljude u Campu X-Ray, donijeta je u slučaju Johna Walkera. Tog talibana iz Kalifornije optužio je redoviti sud u Alexandriji, Virdžinija - zahvaljujući njegovom državljanstvu. 'On je kategorija za sebe', zaključili su pravnici Pentagona. Guantanamo, izjavili su u istom dahu, 'nije za američke državljane'. Ipak: američko pravo u mnogim pogledima zahtijeva univerzalnu valjanost. To je druga, jača američka tradicija. 'All men are created equal', zaključuje izjava o neovisnosti iz 1776. godine. 'Svi su ljudi stvoreni jednaki' - ne samo svi Amerikanci. 'Njihov ih je tvorac obdario nedvojbenim, neotuđivim pravima.' Prava su navedena u prvih deset dodatnih klauzula ustava. Taj Bill of Rights, katalog temeljnih prava koji je stupio na snagu 15 godina kasnije, mjerodavno je postignuće na putu u pravnu državu. Vrijedi za sve demokracije svijeta, često uz neznatne promjene. Iz poštivanja ljudskih prava Amerikanci izvode ono što rado nazivaju 'moral highground', moralna premoć. Jesu li na putu da ju izgube? Pentagonovi pravnici trebali bi pomnije pročitati Ženevsku konvenciju. U članku 4. nude se i druge definicije ratnih zarobljenika. Piše također: 'Članovi oružanih snaga jedne od sukobljenih strana kao i članovi paravojske i dragovoljci koji su uključeni u te oružane snage.' Tu ništa ne treba tumačiti. Talibani su oružane snage jedne sukobljene strane, borci Al Kaide uključeni dragovoljci. Idući članak još je jasniji: 'Ako postoje dvojbe pripada li osoba....kategorijama navedenima u članku 4., osobi pripada zaštita ovog sporazuma.' Pravi razlog samovoljnog tumačenja Ženevskog sporazuma je očit: poslije svršetka borbenih djelovanja, ratne zarobljenike treba osloboditi - 'bez odlaganja', kako kaže članak 118. Ipak nitko ne može zamisliti da će talibani biti vraćeni doma čim se Afganistan donekle smiri. I to je neprijeporno: Ženevska konvencija ne pristaje ratu protiv terora. Ona pretpostavlja rat među državama. No činjenica da je konvencija nadiđena, ne opravdava povratak u stanje prije njih. Budući da se među zarobljenicima nalaze trojica Britanaca, u Londonu se pokrenula oluja ljutnje. Tony Blair je smirivao. No bilo bi dobro slijediti savjet njegovog prethodnika, iskusnog u ratnim pitanjima. Winston Churchill je napisao: 'U ratu: odlučnost. U porazu: prijezir. U pobjedi: velikodušnst. U miru: dobronamjernost.' Velikodušnost, što bi značilo: postupajte s njima kao s ljudima. Održite im pošten proces", piše Michael Schwelien. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. I. 2002. Pod pritiskom "Neobično je da tajne službe najprije prošire neko izvješće a zatim ga same opovrgavaju. Kad je CIA američkim izvjestiteljima nedavno povjerila da je Osama bin Laden još u prosincu protuterorističkoj koaliciji pobjegao morskim putom, zbunjenost je bila velika. Jer je centrala u Langleyu odmah opovrgnula objavljeno. Pozadina te čudne 'informacijske politike' očito je suparništvo između CIA-a i Pentagona. Njemu su u lovu na pozadince Al Kaide potrebne pouzdane informacije. No CIA, u prošlosti uglavnom nevoljna dijeliti tajne s Pentagonom, do sada nije dala željene pojedinosti, ali istodobno javno sugerira da je posve u tijeku. Pri tomu u Langleyu do danas ne znaju pouzdano reći jesu li važni bin Ladenovi zamjenici, primjerice Egipćanin Al Zawahiri, još živi. A ni na pitanje jesu li visoko rangirani borci Al Kaide uistinu našli utočište u Somaliji ili Jemenu, CIA ne može nedvojbeno odgovoriti. Pentagonov glasnogovornik kontraadmiral Stufflebeem u svojim je javnim izjavama još suzdržaniji od CIA-e. Više se puta usprotivio glasinama da su talibanski vođa mula Omar i bin Laden locirani: 'Kad bi postojala saznanja o njihovu boravištu, imali bismo i njih.' Budući da je Pentagon prije nekoliko dana objavio da više ne želi sudjelovati u javnim CIA-inim nagađanjima, Langley je osjetio pritisak i odlučio da će sve veće neugodnosti iz politike i javnosti zbog neuspješnog lova na bin Ladena prebaciti na Pentagon. Brižljivo raširenom tvrdnjom da je bin Laden pobjegao još u prosincu, ipak su se osjetile prevarenima one Special Forces koje su po nalogu Pentagona - opremljene 'izvidničkim izvješćima' CIA-e - navodno najprije okružile vodeći kadar Al Kaide i zatim dopustile da pobjegne. Dok mula Omar preko islamističke izvještajne agencije na Internetu (www.azzam.com) objavljuje da s velikim zanimanjem prati vlastiti progon, utvara si da mu ta pozornost laska i dobro se zabavlja. Uz takvu zlobu Pentagon i CIA morali bi zapravo surađivati. Ne samo u pogledu na Afganistan, Pentagon i CIA očito se uzajamno drže protivnicima. I po pitanju kako su izražene veze terorističkih organizacija međusobno i s pojedinim državama - primjerice Irakom - vlada nesloga. U Jemenu kao i Somaliji Pentagon čeka CIA-ina saznanja, dok Langley tamo Pentagonu preporučuje primjenu prijetnja za pribavljanje sigurnih informacija. Tu je još i uzajamno suparništvo američkih obavještajnih služba. Čini se da osim vojne tajne službe i tehnička tajna služba NSA, FBI i mnoge druge službe imaju problema s odustajanjem od načela onemogućavanja barem unutar služba. Odvraćanje pozornosti od vlastite nemoći s godišnjim proračunom od 35 milijarda eura ipak neće zaštiti američke tajne službe od činjenice da će u buduće morati iznova definirati svoje strukture. Od napada na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji u kolovozu 1998. samo je CIA dobila gotovo 50 milijuna eura za lov na bin Ladena. U koje je sumnjive kanale novac odcurio, danas više nitko ne može reći. U Afganistanu je CIA 1998. unajmila petnaest Afganistanaca koji su za tisuću dolara mjesečno po osobi trebali pribavljati obavijesti o bin Ladenovu boravištu. S afganistanskog stajališta krasan honorar u Langleyu su ismijavali. Petnaest Afganistanaca koji su kao klasični agenti zapravo potpadali pod Humint ('human intelligence'), CIA je podrugljivo nazivala Cheapint ('cheap intelligence'). Ti agenti očito nisu dali uporabljive rezultate. Od prosinca CIA u Kabulu ima vlastiti ured uz čije je vodstvo i 25 suradnika. Dobro obaviještena pakistanska vojna tajna služba ISI koja je do otvaranja ureda u Afganistanu operirala kao CIA-ine 'oči i uši', ubrzo je postala neprijatelj tamošnje CIA-e jer je prema pakistanskim časnicima za vezu pokazala nepovjerenje. Iako su sve tajne službe svijeta u pogledu prevencije napada 11. rujna zakazale, sada ih drže presudnim oružjem u izviđanju međunarodne terorističke mreže. No čini se da u lovu na terorističkog kuma i dalje tapkaju u polumraku", zaključuje Udo Ulfkotte. ITALIJA LA REPUBBLICA 24. I. 2002. Prijezir spram međunarodnog prava "Amerikanci su mnogim prigodama pokazali da iz svoje demokratske dijalektike znaju izvući ideje i snage potrebne da se oslobode od teških zastranjenja političkog sustava; dovoljno se sjetiti reakcija na maccartyizam, zločine počinjene u Vijetnamu, čuvene rasne diskriminacije. Amerika je i zemlja gdje je prilično snažno poštovanje spram zakona i moralnih načela. Ovoga puta, međutim, izgleda da su čelnici izgubili glavu. Slike dovučenih talibana stavljenih u kaveze u logoru Guantanamo duboko su se dojmile svjetskog javnog mišljenja. Amerikanci pokazuju ne samo slab osjećaj čovječnosti, nego i slab politički senzibilitet i prijezir spram pravosudnih imperativa međunarodne zajednice. Što nameću međunarodni zakoni? Oni koji su tijekom oružanog sukoba dio redovnih oružanih snaga ili se bore poštujući niz zahtjeva (otvoreno nose oružje, imaju oznaku prepoznatljivu s udaljenosti, poštuju ratno pravo, itd.) su legitimni borci. Ako su zarobljeni, mora se prema njima odnositi kao prema ratnim zarobljenicima. Tako uživaju sva jamstva 3. ženevske konvencije iz 1949.. Ukoliko međutim ne ispunjavaju te zahtjeve za to plaćaju: ne mogu se pozivati na sva prava i jamstva ratnih zarobljenika. No mora se s njima postupati pravedno i humano. Međutim kako je konkretno stanje svakog borca često zbunjujuće, Ženevska konvencija utvrđuje da u slučaju dvojbe i dok 'odgovarajući sud' ne odredi status, zarobljeni borci moraju 'uživati zaštitu konvencije' te stoga privremeno mora s njima biti postupano kao da su ratni zarobljenici. (...) Rumsfeld tvrdi da su se ti teroristi okaljali teškim zločinima i ne zaslužuju bolji odnos. No čini se da tako zanemaruje da u demokratskoj zemlji odnos spram zatvorenika ne vodi računa o težini krivnje koja im se pripisuje.(..) Svaka razumna osoba pita se zašto se Amerikanci ponašaju na tako, ne samo protivno osnovnim načelima prava i etike, nego i kontraproduktivno na političkom i psihološkom planu. Možda se u prijeziru spram tih talibana i jasnoj namjeri da ih se ponizi, može raspoznati želja da se osveti za poniženje kada su teroristi Bin Ladena htjeli Americi pokazati da više nije neranjiva. Nešto slično se već dogodilo u prošlosti s Japancima. Na sreću u Americi mnogi prosvjeduju. A mi Europljani, ne možemo ništa učiniti? Ženevska konvencija o kojoj sam govorio utvrđuje da svaka zemlja u ugovoru, to znači praktički svaka zemlja na svijetu, može, štoviše mora, tražiti poštivanje normi Konvencije od strane svake druge zemlje potpisnice 'u bilo kojim okolnostima'. Eto dakle prigode Italiji i drugim europskim zemljama, i ne samo Njemačkoj (koja je jedina za sada prosvjedovala), da se oglasi i pokuša ponovno razboru privesti jednu državu u kojoj izgleda da želja za osvetom na žalost nadvladava nad osjećajem za pravdu.", piše Antonio Cassese. RUSIJA IZVESTIJA 23.I.2002. 'Ne treba nam turska obala' "U srijedu je general Tommy Franks izjavio da Pentagon ne kani osnivati stalne vojne baze u srednjoj Aziji. A prvi zamjenik američkog državnog tajnika Richard Armitage bio je još ljubazniji rekavši kako Washington to područje promatra kao rusku 'zonu utjecaja'. Bushova vlada, čini se, misli da je važnije sačuvati normalne veze s Moskvom, nego proširiti svoje geopolitičke interese na srednju Aziju. Barem na riječima. Momčad Georgea Busha otvoreno pokazuje da želi zaključiti raspru koja se u Washingtonu razmahala oko sudbine američkih baza u srednjoj Aziji i - još šire - oko američke nazočnosti na tom području. Tu je raspru ovih dana ponovno potaknuo vođa većine u Senatu Tom Daschle. Tako su ga lijepo dočekali u Uzbekistanu da je mislio kako mora reći sljedeće: 'Naša će nazočnost na tom području od sada biti dugoročna i već smo postigli potrebnu razinu povjerenja s vladama zemalja srednje Azije'. Tim je riječima Daschle zbunio mnoge. Ponajprije američkog predsjednika. Nakon 11.IX. Bush je od Vladimira Putina dobio pristanak na raspoređivanje baza u srednjoj Aziji 'svečano obećavši' da će ih ukloniti po završetku operacije. Uz to bi se i sam Putin mogao izložiti 'napadu' svojih generala i lijevodomoljubnih političara: i on je umirivao protivnike govoreći da američke baze neće tu biti zauvijek. Ovih je dana službeni predstavnik Državne dume Genadij Seleznjov otvoreno i odlučno upozorio Washington da je Moskva zabrinuta. 'Rusija neće dopustiti osnutak stalnih američkih vojnih baza u srednjoj Aziji', rekao je obraćajući se Washingtonu. Tako su izjave Armitagea i Franksa izrazito pozitivan potez prema Moskvi nakon niza nedavnih kritičkih izjava State Departmenta o 'slobodi govora' i o 'Čečeniji'. Potez je razumljiv, ako imamo na umu da se upravo Armitage bavi pripremom rusko-američkog susreta na vrhu. Nastojeći da odnose između naših zemalja stavi u 'pozitivan kontekst', zamjenik državnog tajnika također je rekao da Amerika 'najviše, ne računajući Rusiju' želi osloboditi svijet od Hataba, vođe arapskih plaćenika u Čečeniji. 'To je sramota za ljudski rod i što ga se prije riješimo, to bolje', rekao je dopisniku ITAR-TASS- a. U srijedu je general Franks potpisao u Biškeku program o vojnoj suradnji između SAD-a i Kirgizije u 2002.-2003. Tako da američkih baza u toj republici možda i neće biti, ali će Amerikanci u narednim godinama školovati časnike i uvježbavati specijalne postrojbe u Kirgiziji", piše Aleksandr Šumilin. FRANCUSKA AGENCE FRANCE PRESSE-AFP 23.I.2002. Vijeće Europe ne predviđa sankcije protiv Rusije "Parlamentarna skupština Vijeća Europe nije u srijedu u Strasbourgu predložila da se Rusiji uvedu sankcije zbog povreda ljudskih prava u Čečeniji i tako se oglušila na uporne pozive humanitarnih organizacija da bude odlučna. Parlamentarna skupština je na zimskoj sjednici upozorila Moskvu da 'nijedna država, pa ni Ruska Federacija, ne može legitimnost vojnih operacija iskorištavati za borbu s teroristima kako bi opravdala nepoštovanje ljudskih prava i vladavine zakona i odbijanje traženja političkog rješenja'. Ipak, parlamentarci 43 država članica organizacije poslušali su izvjestitelja za sukob u Čečeniji Lorda Judda (britanski laburist) koji je rekao da bi 'nove sankcije prema Rusiji bile dokaz naše nesposobnosti uspješnog uvjeravanja putem suradnje i dijaloga'. 'Sankcije bi bile opravdane jedino prema zemlji koja ne bi htjela priznati postojeće probleme, ili ne bi htjela prihvatiti pomoć Vijeća Europe u rješavanju problema', zaključio je Lord Judd. Ovog su tjedna humanitarna organizacija Liječnici bez granica i ruska organizacija za zaštitu ljudskih prava Memorial optužile Vijeće Europe da je prepustilo Čečence svojoj sudbini. 'Vijeće Europe ne želi vidjeti što se događa u Čečeniji. Ne želi se sukobiti s Rusijom. Ne treba ništa očekivati od Vijeća Europe', rekao je ogorčeni čelnik Memoriala Oleg Orlov. Kao da daje za pravo kritičarima paneuropske organizacije, izvješće Lorda Judda kaže da 'najveću odgovornost u rješavanju sukoba i uspostavi mira ne snosi Vijeće Europe, već narodi Rusije i Čečenije', premda će organizacija četrdeset trojice i dalje činiti 'pritisak' na Moskvu. Unatoč svemu, na zločine ruskih vojnika i povrede ljudskih prava u srijedu je upozorilo više izvjestitelja Parlamentarne skupštine. 'I dalje nam stižu vijesti o teškim povredama ljudskih prava u Čečeniji', rekao je Lord Judd. Njegov kolega Rudolf Binding (njemački socijalist) koji ne vidi 'nikakvo opipljivo poboljšanje stanja', upozorava na 'teške i stalne povrede ljudskih prava'. Vijeće Europe jedina je politička organizacija koja je kaznila Rusiju zbog povreda ljuskih prava u Čečeniji. U proljeće 2000., ruskom je parlamentarnom izaslanstvu u Strasbourgu oduzeto pravo glasa. No sankcija je bila kratkog daha: nekoliko mjeseci kasnije, rusko je izaslanstvo rehabilitirano u svojim pravima", iz Strasbourga izvješćuje Denis Rousseau. FRANCUSKA LE MONDE 24.I.2002. Škrta Francuska "Afganistan u svojoj nesreći ima malo i sreće. Zahvaljujući novoj geostrateškoj važnosti, dobio je veliku gospodarsku pomoć. Europska unija, Sjedinjene Države i Japan, ali i susjedni Iran i Pakistan, koji su se 22.I. okupili u Tokiju, odlučili su izdvojiti 4,5 milijarde dolara za obnovu Afganistana. Neka su obećanja dugoročna: ništa ne jamči da će se preliti u zveket novca. Francusko je obećanje sigurno: nešto više od 24 milijuna dolara (plus humanitarna pomoć). No brojka ipak iznenađuje: stavlja Francusku u toj stvari na začelje najbogatijih zemalja. I potvrđuje neugodnu težnju: Francuska je razvijena zemlja koja nije velikodušna u pomoći razvoju. To je utoliko čudnije, što je Francuska odavno drugima davala pouke o tom pitanju. Upravo je ona zadnjih deset godina s razlogom upozoravala na opasnost od stalnog smanjenja državne pomoći razvoju (APD). Takozvani washingtonski 'liberalni' konsenzus - američko ministarstvo financija, Svjetska banka i Monetarni fond - smatrao je državnu pomoć rupom bez dna. Zamijenit će ju privatni kapital. Liberalizacija financijskih tokova privući će ulaganja u Trećem svijetu. To je vrijedilo za neke zemlje, napose u Aziji, ali ne i za najsiromašnije među siromašnima, osobito u Africi. Oni su bili dvostruke žrtve: nepostojanja privatnog ulaganja i smanjenja državne pomoći razvoju... Novi 'konsenzus' Jamesa Wolfensohna, predsjednika Svjetske banke, ili Marka Mallocha Browna, ravnatelja UN-ova programa za razvoj, kaže da je državna pomoć nezamjenjiva. Samo ona može financirati ustroje za praćenje privatnog ulaganja. Francuska je imala pravo. Ali nije svoje riječi pretvorila u djelo. Naprotiv, pokazuje neobičnu škrtost. Premda su bogate zemlje 1970. odlučile da će za APD izdvojiti 0,7 posto BDP-a, u prosjeku mu namjenjuju tek 0,2 posto. Pariz nešto malo prednjači, s nešto više od 0,3 posto, što doista nije 'francuska posebnost'. A tendencija pada je stalna. Francuski je APD od 1997. pao za 32 posto izraženo u dolarima; 1999- 2000. stvarni je pad iznosio 3,2 posto, dok je Velika Britanija, zahvaljujući naporima laburista Tonyja Blaira, sustigla Francusku. London povećava proračun za pomoć; Pariz ga stalno smanjuje. G. Blair jednostavno kaže: Europa ne može živjeti u miru okružena oceanom afričke i okolne bijede. Dominique Strauss-Kahn koji je osamljen, barem što se tiče te teme, u svojoj zadnjoj knjizi nudi europski plan za svekoliku pomoć razvoju: barem 0,5 posto BDP-a Europske unije. Trebalo bi ga poslušati: u Bruxellesu, a ponajprije u Parizu", piše u uvodniku lista. SLOVENIJA DELO 24. I. 2002. Neugodno za Sloveniju "Hrvatska bi vlada danas trebala odlučiti o promjenama pravilnika o cestovnom prijevozu opasnih tvari. Njima će ukinuti toliko kritiziranu zabranu tranzita nafte i naftnih derivata koju zbog prosvjeda Slovenije i BiH ne provode još od ponedjeljka u podne. Novosti iz pravilnika i prijedloge sprječavanja krijumčarenja nafte, sive ekonomije i onečišćenja okoliša, već su u utorak poslali u Ljubljanu. Za slovensku stranu prijedlog novog hrvatskog pravilnika nije prihvatljiv jer Hrvatska nije opozvala zabranu cestovnog tranzita naftnih derivata i ona ostaje na snazi, osim toga uvodi koridore koji bi bili diskriminacijski za slovenske prijevoznike u tranzitu korz Hrvatsku i ograničavali bi konkurenciju i trgovinu u srednjoj i jugoistočnoj Europi, izviješteno je iz ministarstva vanjskih poslova. Hrvati nisu opozvali prijeporni propis pa Slovenija zato razmišlja o uvođenju dodatnih mjera za koje je mjerodavno ministarstvo gospodarstva. O prijedlozima uvođenja mjera na današnjoj će sjednici raspravljati slovenska vlada. Hrvatski veleposlanik u Ljubljani Celestin Sardelić nedavno je najavio je će Hrvatska opet uspostaviti režim koji je vrijedio prije zabrane. Putovi po kojima bi od sada trebale voziti cisterne kroz Hrvatsku (iz Gruškovja i Obrežja do graničnih prijelaza Županja ili Stara Gradiška), nisu najkraći. Osim toga je sporno što nije dopušten smjer preko hrvatskog prijelaza Pasjak kod Rijeke, što je najbliži put iz Kopra prema jugoistoku. Osim uvedbe koridora, Hrvati na svim graničnim prijelazima planiraju postaviti vage za vaganje teretnjaka. Kane vagati i vozila koja će biti prijavljena kao prazna. Svaki bi teretnjak na nekim mjestima trebala pregledati dvojica ovlaštenih carinika. Tako će vozači na graničnim prijelazima morati otvarati sve poklopce na cisternama da carinici provjere kakvoću goriva. Ako se težina vozila na ulaznom i izlaznom graničnom prijelazu neće poklapati, povest će istragu. Isto vrijedi za vrstu i kakvoću goriva. Sve će cisterne plombirati. Hrvati za prijevoz opasnih tvari u BiH i natrag predlažu koridore: granični prijelaz Bregana i granični prijelaz Macelj - Zagreb (obilaznica)- granični prijelaz Stara Gradiška ili Županja (autocesta D4 i autoceta D1) a naftne će derivati biti iznimno dopušteno voziti od graničnoga prijelaza Dubrava do graničnoga prijelaza Stara Gradiška ili Županja (autocesta D2 - autocesta D4), ali po tom će koridoru transport teći željeznicom dok se ne dovrši obilaznica kraj Varaždina. Trebao bi biti zabranjen prijevoz opasnih tvari iz Slovenije u BiH preko graničnog prijelaza Ličko Petrovo Selo i to zbog sigurnosti Nacionalnog parka Plitvice. Iz luke Ploče trebao bi biti dopušten prijevoz opasnih tvari po cestama do graničnog prijelaza Mali Prolog prema BiH i prema SRJ, a iz luke Rijeka do graničnog prijelaza Stara Gradiška ili graničnog prijelaza Županja za BiH odnosno do graničnog prijelaza Bajakovo za SRJ po autocestama D1, D3 i D4", izvješćuju P.Ž. i D.K.