IHT 24. I. AMERIČKI PROBLEM JE DOMINACIJA NOVCA NAD POLITIKOM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. I. 2002. Američki problem je dominacija novca nad politikom "Slučaj Enrona mogao bi postati nasljednik skandala s Monicom Lewinsky, no bavljenje skandalom ne rješava pravi problem Amerike, dominaciju novca nad politikom. Afera s Enronom još je jedan korporacijsko-politički skandal, raskošniji od uobičajenog, opsegom i domišljatosti. Međutim, za ništa od odnosa Enrona s Bushovom vladom ili vladinim regulatorima još nije dokazano da je ilegalno. Enron jednostavno predstavlja još jedan iskaz uloge koju korporacijski novac ima u američkom sustavu. Sustavu koji je truo. Američka politička arena trasformirana je iz sustava u kojem su se sukobljena mišljenja i interesi natjecali manje ili više slobodno u onaj koji jamči dominaciju korporacija nad nacionalnom gospodarskom i društvenom politikom, kao i veliki utjecaj korporacija na vanjskopolitičke odluke. Novac dominira od kada je Vrhovni sud interpretirao ulaganje u kampanje i doprinose političkim kandidatima kao oblike ustavom zaštićene slobode govora. (...) Prirodni rezultat te odluke bio je pobjeda za one koji najviše novca ulažu u izborne kampanje i isključivanje većine kandidata koje ne podupiru korporacijski ili interesi sindikata. Oni koji kampanji doprinose novčano redovno dobivaju usluge za svoj novac, jer pobjednički kandidati žele biti ponovno izabrani.(...) Korporacije postoje kako bi zarađivale novac za svoje ulagače i za menadžere. Druge svrhe korporacija, proizvodnja robe i zapošljavanje radnika, prema sadašnjoj su poslovnoj doktrini podređeni ostvarivanju maksimalnog povrata kapitala. Tako slučaj Enrona nije ništa čemu bismo se trebali čuditi. Radi se o najvećem korporacijskom skandalu do sada, no to je sve; imat ćemo ih još. Slučaj je začinjen bliskošću tvrtke s predsjednikom Georgeom W. Bushom i brojnim članovima njegove administracije. Bijes potiču činjenice da tvrtka nije plaćala porez u četiri od posljednjih pet godina i da je (...) uprava opljačkala mirovni fond njenih zaposlenika. Jedino iznenađuje da je direktorij odbacio proklamirani kod etike tvrtke, tako omogućivši manevre s ciljem maskiranja pravog stanja objavljenih računa tvrtke od ulagača. Ponašanje uprave deprimirajući je komentar američkog društva danas. Upravu je činilo nimalo neobično tijelo uglednika s područja gospodarstva i javnog života, kao u većine korporacijskih uprava. Njeni članovi uključivali su i bivšeg vladinog regulatora, bivšeg dekana stanfordskog poslovnog koledža, dekana Sveučilišta Teksasa, bivšeg predsjednika i umirovljenog predsjednika centra za rak istog sveučilišta (koje je profitiralo od enronove filantropije). Većina od 14-ero direktora bili su povezani s institucijama koje je podupirala filantropija tvrtke, bili su savjetnici Enrona, bili su povezani s tvrtkama koje je posjedovao Enron ili su surađivali s Enronom. Sastav ovog odbora trebao je potaknuti sumnje zbog njegove ovisnosti, no vjerojatno se ne razlikuje mnogo od uprava drugih politički dobro povezanih tvrtki. Činjenica da je tako konvencionalna skupina istaknutih ljudi bila voljna odreći se korporacijskog etičkog koda kada je postao prepreka domišljatosti tvrtke u izbjegavanju poreza mnogo govori o korporacijskim kodovima etike. Voljnost knjigovođa i odvjetnika Artura Andersena da prikriju svoje tragove i unište dokumente ne iznenađuje. O objektivnosti velikih knjigovodstvenih partnerstava pitanja su postavljana još od kada su ušli u posao sa savjetovanjem. Skandal tek sada dobiva noge, dok tisak otkriva mnoge veze vlade s Kennethom Layom i njegovom tvrtkom. No ono što je zaista važno i skandalozno jest to da je sam politički sustav sada pod dominantnim utjecajem tvrtki, uglavnom veoma velikih korporacija i financijskih interesa, na štetu drugih skupina u društvu s legitimnim pravima na vladu. Ovo se događalo i prije. Dogodilo se u razdoblju nakon Građanskoga rata, kada je bio oblikovan moderni američki kapitalizam, rezultirajući iskorištavanjem i zlorabljenjem koje je izazvalo reformističko novinarstvo i regulaciju korporacija nametnute pod vladama Theodorea Roosevelta. Dogodilo se i nakon Prvog svjetskog rata, završavajući krahom 1929. godine. Uslijedila je regulacija sigurnosti tržišta i banaka u sklopu 'New deal'-a, rezultirajući kapitalističkim poslovnim modelom u kojem su zaposlenik i interesi zajednice zaštićeni. Danas se može sumnjati u to da je nova reforma moguća. Postojeći sustav neograničene potrošnje na političke kampanje političari mrze no to odgovara korporacijama. Sve dok su za nacionalne političke kampanje potrebne faraonske svote, neće doći do reforme. Ako ulaganje novca ostane oblikom zaštićenog prava na slobodu govora, američki sustav će ostati blokiran", piše William Pfaff.