WT 23. I. NOVA VIZIJA ZA NOVI SVJETSKI NERED

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. I. 2002. Nova vizija za novi svjetski nered "Vrijeme je da predsjednik Bush imenuje povjerenstvo strateških mislilaca čiji bi mandat bio osmišljavanje nove vizije za 21. stoljeće, a opseg bi sezao dalje od afganistanskog, čak i terorističkog obzora. Enron je tek jedan primjer neprihvatljivog lica kapitalizma koje je zamaglilo sliku o njemu(...). Dok američki mediji zakašnjelo kopaju po golemom domaćem skandalu, strani mediji već međusobno povezuju slijedeće: - Neizrecivu bešćutnost direktora Enrona koji su ukrali životne ušteđevine tisuća svojih zaposlenika. - Nemire naroda u Južnoj Americi, koje je potaknulo odbijanje SAD-a da pomogne pouzdanom prijatelju, Argentini, koja se držala pravila, poslušno gutala gorki lijek MMF-a a zatim joj je rečeno da potone ili pliva. - Zapanjujuću Internet pljačku koja je obogatila nekolicinu koji su širili veliku laž o novom gospodarstvu, koje je milijune ostavilo na cestama da se snalaze kako znaju i umiju, tražeći poslove i u SAD-u i u inozemstvu. - Američku šutnju, koja se tumači kao odobravanje, dok Izrael postupno istjeruje Jasera Arafata i njegovu palestinsku vlast iz Gaze i Zapadne Obale. - Zahlađenje od strane Saudijske Arabije koje ista poriče. - Popularnost Osame bin Ladena (živog ili mrtvog) u zemljama Perzijskog zaljeva. - Popularnost Muslimanskog bratstva među osiromašenim masama u Egiptu. - Sve veći jaz između bogatih i siromašnih i unutar i među različitim zemljama (najbogatijih 358 milijardera na svijetu posjeduju novac koji je jednak zajedničkom godišnjem osobnom dohotku najsiromašnijih 2.3 milijarde ljudi, prema nekim statistikama.) - Sve veće zamjerke europskih saveznika zbog onog što vide kao preobrazbu unilateralizma tijekom prvih devet mjeseci Bushove vlade u neoimperijalizam tipa 'ili ste s nama ili ste protiv nas'. Za one koji tvrde kako je Enron primjer koristi kapitalističkog sustava - postoje pobjednici i gubitnici- poruka: gledate s krive strane globalnog teleskopa. Trebali biste pogledati internet stranice stranih medija i pročitati uvodnike o poslijeratnoj Argentini i postenronovskom globalizmu. Kovanica 'banditski kapitalizam' javlja se deprimirajućom učestalosti. I prije 11. rujna već su se mogle čuti kritike na račun američkog gospodarskog i kulturološkog imperijalizma. Sada se washingtonski rat protiv terorizma shvaća kao pokušaj nametanja američkih odluka ostatku svijeta. Koliko god ovo Amerikancima moglo zvučati apsurdno, ovo se može čuti iz usta relevantnih ljudi diljem svijeta, od strane veleposlanika ključnog američkog saveznika tijekom neslužbene rasprave za večerom u Washingtonu do razgovora s ministrom egipatskog kabineta, prijateljski raspoloženog prema SAD-u, a može se pročitati i u uvodnicima od Buenos Airesa do Berlina i od Tunisa do Tokija. Nema apsolutno nikakvih razloga zbog kojih bi se ovo trebalo svaljivati na leđa predsjednika Busha. Vlada je i previše zauzeta vođenjem rata protiv globalne terorističke mreže. No Bush bi sada trebao početi razmišljati o Trumanovoj doktrini II, grandioznom planu koji bi svijetu podario čvrstu geopolitičku arhitekturu koja je izdržala test pola stoljeća i urušila sovjetski imperij. Trebao bi se, naravno, oduprijeti iskušenju da se u to upusti sam, nakon što je perfektno mobilizirao mnijenje čitavog svijeta koje ga je podržalo u brzom ratu protiv talibana i al Qaide. SAD u najmanju ruku sada mora iskazati istu vrstu čelništva da ostvari mir. Ne treba gubiti ni trenutka. Bez obzira na energična opovrgavanja privremenog afganistanskog čelnika, vrhovni ratni zapovjednici sada kontroliraju većinu afganistanskog teritorija i neke od većih gradova. SAD je nedopustivo spor kada je posrijedi osiguravanje najosnovnijeg za privremenu vladu Hamida Karzaia, što bi mu dalo bar nekakve izglede da utvrdi središnju vlast u Kabulu. Ne planirati jednako je planiranju neuspjeha. SAD je znao još mnogo prije pada Kabula da u zemlji ne postoji vladina infrastruktura, samo krhotine i nekoliko oštećenih zgrada gdje provizorna vlada, koja je trebala početi s radom 22. prosinca, nema stolova, stolica, telefona, papira, računala i pisače da ni ne spominjemo. Izgleda da se nitko nije dosjetio sav višak uredskog namještaja koji se nalazi na četvrtom katu Pentagona dopremiti u zračnu bazu u Bagramu, nedaleko od Kabula. Omogućiti Karzaievoj vladi da počne sa svojim radom 22. prosinca bilo je važnije nego goniti strane legionare al Qaide u kompleksu spilja u Tora Bori. Bushova vlada znala je i to da su talibanski dužnosnici, bježeći, opljačkali oko 13 milijuna dolara vladinog novca i da će Karzaieva ekipa trebati hitno novac. No washingtonski birokrati nisu omogućili korištenje novca afganistanske vlade, koje je SAD zamrznuo za vrijeme talibanskog režima, do prošlog tjedna. Da je ta suma, 221 milijun dolara, upotrijebljena tjedan dana prije 22. prosinca, Karzaiu bi omogućila da počne privremenu šestomjesečnu vladavinu bez problema(...). Državni tajnik Colin L. Powell uvjerio je Karzaia da je SAD dugoročno uz njega. Potrebe devastiranog Afganistana su enormne. Procjene variraju između 15 do 40 milijardi dolara u slijedećih deset godina. Kongres, međutim, nije raspoložen velikodušno- osim kada je posrijedi sigurnost kod kuće. Senator Joseph Biden, predsjednik Odbora za vanjsku politiku, već tvrdi kako SAD ne bi trebao snositi teret veći od 10 posto ukupnog troška. Na konferenciji donatora u Tokiju, na kojoj je sudjelovala 61 zemlja donator, Powell je obećao 296 milijuna dolara za prvu godinu (dok bi zemlje EU-a osigurale 495 milijuna dolara), ili jednu petinu od 1.8 milijardi dolara koje su osigurane za rješavanje problema poplavama i ratom uništene poljoprivrede; primitivnog ili nepostojećeg zdravstva; nepostojanja čiste vode; (...) cesta uništenih tijekom dva desetljeća ratovanja; (...) obnove proizvodnje opijuma, da se nekoliko milijuna siromašnih izbjeglica ni ne spominje. Više od 50 posto od 22 milijuna stanovništva zemlje mlađe je od 20 godina. Američki rat od 11. rujna stajao je 1 milijardu dolara mjesečno. Sada je potreban isti onaj duh velikodušnosti, sućuti, odlučnosti i upornosti koji je pokretao vanjsku politiku SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Bretton Woods, Svjetska banka, MMF, Trumanova doktrina, Marshallov plan i NATO bili su izvanredna poslijeratna geostrateška postignuća. Sada ta ista vizija koja prelazi horizont mora biti preusmjerena na pravedniju preraspodjelu bogatstva, kod kuće i u inozemstvu. Ako se SAD odluči ne sudjelovati u ovom izazovu, neće uspjeti iskorijeniti plodno tlo za transnacionalni terorizam. Ogromna američka vojna moć ne može zaustaviti one koji mrze da sutra postanu teroristi", piše Arnaud de Borchgrave.