US-zatvorenici-Diplomacija-Špijunaža-Oružani sukobi-Ratovi WT 23. I. MNOGO BUKE NI ZA ŠTO SJEDINJENE DRŽAVETHE WASHINGTON TIMES23. I. 2002.Mnogo buke ni za što"S ovakvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji? Razočaravajuće je ali
istinito da nas europski saveznici često potiču na ovakvo razmišljanje. Prvih devet mjeseci Bushove vlade od Europljana smo mogli čuti niz blesavih i nezrelih komentara o Georgeu W. Bushu. Nazivali su ga ubojicom (zbog smrtne kazne koja se provodi u SAD-u), neprijatelja globalnog okoliša (jer nije prihvatio isti onaj protokol iz Kyota kojeg te iste zemlje EU-a nisu uspjele ratificirati) do potpunog idiota koji treba pomoć kada su posrijedi najnosnovniji aspekti vanjske politike. Zapravo, bio je potreban događaj težak i traumatičan kao 11. rujan da cmizdrenje prestane. Ukratko, ljudi diljem Europe trgnuli su se i izrazili solidarnost s napadnutim SAD-om. Ti su osjećaji djelovali iskreno. Mnogi su ponudili pomoć, suosjećanje i bilo kakvu pomoć koju su mogli pružiti Amerikancima. Europski čelnici kao što su Tony Blair, Jacques Chirac i Gerhardt Schroeder putovali su u Washington i iskazali svoju podršku. Međutim, baš kada je duh nepristranosti postao žrtvom prvog
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON TIMES
23. I. 2002.
Mnogo buke ni za što
"S ovakvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji?
Razočaravajuće je ali istinito da nas europski saveznici često
potiču na ovakvo razmišljanje. Prvih devet mjeseci Bushove vlade od
Europljana smo mogli čuti niz blesavih i nezrelih komentara o
Georgeu W. Bushu. Nazivali su ga ubojicom (zbog smrtne kazne koja se
provodi u SAD-u), neprijatelja globalnog okoliša (jer nije
prihvatio isti onaj protokol iz Kyota kojeg te iste zemlje EU-a nisu
uspjele ratificirati) do potpunog idiota koji treba pomoć kada su
posrijedi najnosnovniji aspekti vanjske politike.
Zapravo, bio je potreban događaj težak i traumatičan kao 11. rujan
da cmizdrenje prestane. Ukratko, ljudi diljem Europe trgnuli su se
i izrazili solidarnost s napadnutim SAD-om. Ti su osjećaji
djelovali iskreno. Mnogi su ponudili pomoć, suosjećanje i bilo
kakvu pomoć koju su mogli pružiti Amerikancima. Europski čelnici
kao što su Tony Blair, Jacques Chirac i Gerhardt Schroeder putovali
su u Washington i iskazali svoju podršku.
Međutim, baš kada je duh nepristranosti postao žrtvom prvog
washingtonskog skandala ove vlade, propasti Enrona - i to samo
četiri mjeseca nakon najgoreg terorističkog napada kojeg je ova
zemlja ikad pretrpjela - bratski osjećaji preko Atlantika ubrzo su
isparili. Možda je ovo jednostavno u ljudskoj prirodi, i kod kuće i
u inozemstvu. Ipak, čovjek bi se ponadao da bi se ljudska priroda,
suočena s tragedijom ovih razmjera, mogla malo dulje suzdržavati od
pokazivanja svoje manje lijepe strane.
Američki skandal du jour za Europljane način je na koji se postupa s
borcima al Qaide i talibanima koji se nalaze u zatvoru u zaljevu
Guantanamo, na Kubi. Od Švedske do Nizozemske, od Britanije i
'Amnesty International' do Međunarodnog Crvenog križa, kritike su
sve glasnije. Njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer,
jučer se priključio zahtijevajući da se sa zatvorenicima postupa
humano i s poštivanjem, te da imaju druga jamstva koja općenito
imaju ratni zatvorenici prema Ženevskoj konvenciji. U Britaniji,
ministar vanjskih poslova, Jack Straw, zahtijeva znati zbog čega
SAD smatra nužnim s tim ljudima postupati 'nehumano i
ponižavajuće'. Britanska vlada, međutim, 'nije otkrila bilo kakve
znakove zlostavljanja' tri britanska državljanina, kao što je to
jučer Blair požurio izjaviti.
Ministar obrane, Donald Rumsfeld, jučer je odgovorio na ove
kritike. 'Ono što mnogi tvrde, iz udobne udaljenosti, da pripadnici
američkih oružanih snaga na bilo koji način ne postupaju pravilno s
zatočenicima čista je laž', kazao je. 'Niti jednom zatočeniku nije
se naudilo niti je loše postupano s njim.'
Ironično je da su prašinu digle fotografije koje je dostavila
američka vlada. Fotografije zatvorenika u okovima, s kapuljačama,
i kirurškim maskama, kako kleče na otvorenom, u narančastim
kombinezonima odmah nakon dolaska, u inozemstvu su uzrokovale
veliku konsternaciju. S fotografija se može zaključiti kako se
zatvorenici sigurno ne zabavljaju, ali teško je zaključiti zbog
čega bi se to moglo opisati kao mučenje, što je optužba koja se može
vidjeti na naslovnim stranicama tabloida u inozemstvu.
No to nisu posljednje fotografije koje možemo očekivati. Fidel
Castro, kojeg nazočnost SAD-a u zaljevu Guantanamo užasno iritira
već desetljećima, u ekspanzivnom je raspoloženju. Stoga je Castro
međunarodnom tisku dao do sada neviđen pristup području koje
graniči s Guantanamom, gdje sada hrle fotografi kako bi promatrali
Amerikance i njihove zatvorenike preko bodljikave žice. CNN-ova
izvjestiteljica Lucia Newman čak je ustvrdila i to da Castro osobno
pridonosi ratu protiv terorizma. Castro joj je to, naime, sam
kazao.
Sva ova buka skoro da je dovoljna da netko tko je bio sumnjičav prema
vojnim tribunalima i zatvorenicima u Guantanamu promijeni svoje
mišljenje. Ne zaboravimo da su 158-erica zatočena na Kubi i
275-erica koje u zatočeništvu u Afganistanu drže snage SAD-a
teroristi za koje je ubiti što je više moguće Amerikanaca častan
cilj. Ako su im obrijali glave i ako su bili prisiljeni nositi
lance, to i nije neka tragedija.
Međutim, Bushova vlada ne može držati te ljude neograničeno dugo
bez da ih optuži ili pojasni njihov pravni status. Kao zakonodavna
zemlja, toliko trebamo zahtijevati od svoje vlade. Na kraju,
vraćanje zatočenika u njihove zemlje mogla bi biti najgora kazna
koju možemo zamisliti - Kina, Uzbekistan, Saudijska Arabija itd. Iz
perspektive zatvorskih ćelija u tim zemljama, zaljev Guantanamo
mogao bi početi izgledati kao hotel", piše Helle Dale.