WT 23. I. MNOGO BUKE NI ZA ŠTO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. I. 2002. Mnogo buke ni za što "S ovakvim prijateljima, kome trebaju neprijatelji? Razočaravajuće je ali istinito da nas europski saveznici često potiču na ovakvo razmišljanje. Prvih devet mjeseci Bushove vlade od Europljana smo mogli čuti niz blesavih i nezrelih komentara o Georgeu W. Bushu. Nazivali su ga ubojicom (zbog smrtne kazne koja se provodi u SAD-u), neprijatelja globalnog okoliša (jer nije prihvatio isti onaj protokol iz Kyota kojeg te iste zemlje EU-a nisu uspjele ratificirati) do potpunog idiota koji treba pomoć kada su posrijedi najnosnovniji aspekti vanjske politike. Zapravo, bio je potreban događaj težak i traumatičan kao 11. rujan da cmizdrenje prestane. Ukratko, ljudi diljem Europe trgnuli su se i izrazili solidarnost s napadnutim SAD-om. Ti su osjećaji djelovali iskreno. Mnogi su ponudili pomoć, suosjećanje i bilo kakvu pomoć koju su mogli pružiti Amerikancima. Europski čelnici kao što su Tony Blair, Jacques Chirac i Gerhardt Schroeder putovali su u Washington i iskazali svoju podršku. Međutim, baš kada je duh nepristranosti postao žrtvom prvog washingtonskog skandala ove vlade, propasti Enrona - i to samo četiri mjeseca nakon najgoreg terorističkog napada kojeg je ova zemlja ikad pretrpjela - bratski osjećaji preko Atlantika ubrzo su isparili. Možda je ovo jednostavno u ljudskoj prirodi, i kod kuće i u inozemstvu. Ipak, čovjek bi se ponadao da bi se ljudska priroda, suočena s tragedijom ovih razmjera, mogla malo dulje suzdržavati od pokazivanja svoje manje lijepe strane. Američki skandal du jour za Europljane način je na koji se postupa s borcima al Qaide i talibanima koji se nalaze u zatvoru u zaljevu Guantanamo, na Kubi. Od Švedske do Nizozemske, od Britanije i 'Amnesty International' do Međunarodnog Crvenog križa, kritike su sve glasnije. Njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer, jučer se priključio zahtijevajući da se sa zatvorenicima postupa humano i s poštivanjem, te da imaju druga jamstva koja općenito imaju ratni zatvorenici prema Ženevskoj konvenciji. U Britaniji, ministar vanjskih poslova, Jack Straw, zahtijeva znati zbog čega SAD smatra nužnim s tim ljudima postupati 'nehumano i ponižavajuće'. Britanska vlada, međutim, 'nije otkrila bilo kakve znakove zlostavljanja' tri britanska državljanina, kao što je to jučer Blair požurio izjaviti. Ministar obrane, Donald Rumsfeld, jučer je odgovorio na ove kritike. 'Ono što mnogi tvrde, iz udobne udaljenosti, da pripadnici američkih oružanih snaga na bilo koji način ne postupaju pravilno s zatočenicima čista je laž', kazao je. 'Niti jednom zatočeniku nije se naudilo niti je loše postupano s njim.' Ironično je da su prašinu digle fotografije koje je dostavila američka vlada. Fotografije zatvorenika u okovima, s kapuljačama, i kirurškim maskama, kako kleče na otvorenom, u narančastim kombinezonima odmah nakon dolaska, u inozemstvu su uzrokovale veliku konsternaciju. S fotografija se može zaključiti kako se zatvorenici sigurno ne zabavljaju, ali teško je zaključiti zbog čega bi se to moglo opisati kao mučenje, što je optužba koja se može vidjeti na naslovnim stranicama tabloida u inozemstvu. No to nisu posljednje fotografije koje možemo očekivati. Fidel Castro, kojeg nazočnost SAD-a u zaljevu Guantanamo užasno iritira već desetljećima, u ekspanzivnom je raspoloženju. Stoga je Castro međunarodnom tisku dao do sada neviđen pristup području koje graniči s Guantanamom, gdje sada hrle fotografi kako bi promatrali Amerikance i njihove zatvorenike preko bodljikave žice. CNN-ova izvjestiteljica Lucia Newman čak je ustvrdila i to da Castro osobno pridonosi ratu protiv terorizma. Castro joj je to, naime, sam kazao. Sva ova buka skoro da je dovoljna da netko tko je bio sumnjičav prema vojnim tribunalima i zatvorenicima u Guantanamu promijeni svoje mišljenje. Ne zaboravimo da su 158-erica zatočena na Kubi i 275-erica koje u zatočeništvu u Afganistanu drže snage SAD-a teroristi za koje je ubiti što je više moguće Amerikanaca častan cilj. Ako su im obrijali glave i ako su bili prisiljeni nositi lance, to i nije neka tragedija. Međutim, Bushova vlada ne može držati te ljude neograničeno dugo bez da ih optuži ili pojasni njihov pravni status. Kao zakonodavna zemlja, toliko trebamo zahtijevati od svoje vlade. Na kraju, vraćanje zatočenika u njihove zemlje mogla bi biti najgora kazna koju možemo zamisliti - Kina, Uzbekistan, Saudijska Arabija itd. Iz perspektive zatvorskih ćelija u tim zemljama, zaljev Guantanamo mogao bi početi izgledati kao hotel", piše Helle Dale.