REFERENDUM-22.I. MUSELIMOVIĆ - NAJTEŽA IZDAJA

BiH REFERENDUM 22. I. 2002. Josip Muselimović: Najteža izdaja od 1102. godine Razgovaramo s Josipom Muselimovićem, odvjetnikom, članom Društva hrvatskih književnika, predsjednikom Matice hrvatske u Mostaru, te predsjednikom Odvjetničke komore Hrvatske zajednice Herceg- Bosna. Gospodine Muselimoviću, još osamdesetih godina ste sudjelovali u obrani fra Joze Zovka, a u zadnje vrijeme imali smo priliku vidjeti Vas kao branitelja Ante Jelavića, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH. Međutim, Vaš djelokrug interesa je daleko širi. - Po završetku studija, radio sam u odvjetničkom uredu sada pokojnog Ivana Čizmića, u Mostaru, i sudjelovao u obranama politički procesuiranih osoba. Među tim slučajevima bilo je mnogo nevjerojatnih tužbi. Mnoge od tih procesa obradio sam u knjizi "Poštovani suci, zašto?". Jedan od najinteresantnijih procesa bio je proces petorici maturanata iz Tomislavgrada. Radilo se uistinu o intelektualnim draguljima, koji su uhvaćeni kako pjevaju pjesme "Duvno moje, ne volim te više, u tebi se ćirilicom piše" i "Ja sam Hrvat, nisam komunista, jer vjerujem u Isusa Krista". To je bilo dovoljno da se pokrene čitava lavina raznih službi koje su brinule o "sigurnosti". Bio je to veliki proces. Dramatizirao sam ga pod radnim naslovom Druga savjest, a predstavu vrlo uspješno izvodi HNK u Mostaru. Jedan od procesa, koji je - posve sigurno - obilježio posljednja desetljeća prošlog stoljeća, je proces fra Jozi Zovku. Njegovu obranu je posve uspješno vodio gospodin Milan Vuković, sada sudac Ustavnog suda RH. Sloboda medija je preduvjet slobode uopće. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma svjedoci smo da se hrvatski mediji sustavno gase. Kakvo je stanje u BiH, posebno u hrvatskim medijima i kako se to odražava na slobodu Hrvata BiH? - Hrvatski narod je od tog Daytonskog sporazuma očekivao mnogo, čak i previše, i s punim pravom je razočaran. Daytonski sporazum nije Sveto pismo i mora biti podvrgnut promjenama i provjerama. Jer očito je da, osim zaustavljanja rata u BiH, nikakav drugi učinak nije polučio. Na području javnih medija Hrvati su u potpunoj medijskoj blokadi. Svi pokušaji, zadnjih pet-šest godina, da imamo svoje dnevne novine, su propali. Prije nekih mjesec dana počeo je izlaziti još jedan dnevni list s neizvjesnom budućnošću. Ne mogu se oteti dojmu da postoji medijsko gušenje hrvatskog naroda u BiH, jer do danas nikome nije, između ostalog, jasno zašto je ugušena hrvatska televizija Erotel, koja je odgojila velik broj vrlo dobrih i sposobnih novinara i s kojom je hrvatski narod "živio" od Posavine do Dalmacije. Ta televizija je na vrlo grub način ugašena i nema nikakvih izgleda da se njen rad obnovi, za razliku od drugih područja BiH, gdje imate izvanrednu medijsku pokrivenost radijskim i televizijskim programom, te dnevnim listovima. Primjera radi, u Sarajevu izlazi nekoliko vrlo dobrih tjednih listova: Slobodna Bosna, Dani, Ljiljan itd.. Hrvati nemaju nijedan takav list. U Sarajevu izlazi nekoliko dnevnih listova, koji su apsolutno pod kontrolom bošnjačkih struktura vlasti: Oslobođenje, Avaz itd... Hrvati opet nemaju ništa osim tog novog Dnevnog lista i, ako se tom listu ne osigura logistička potpora, nisam siguran da će preživjeti. List nema potporu šire zajednice, nema potporu međunarodne zajednice niti, što je tragično, potporu matične domovine Hrvatske. Čak štoviše, hrvatska vlast je učinila sve da uguši Slobodnu BiH, jedini čitani list na tim prostorima i list koji je potpuno objektivno predstavljao interese hrvatskog naroda BiH. Sad smo dobili jedan podlistak u Slobodnoj Dalmaciji i taj se, kao i u Večernjem listu, cenzurira. Tako da dobivamo neke periferne informacije: gdje je pala kiša, gdje se pojavila tuča, gdje pukla vodovodna cijev, kako je igrao Zrinski... - ukratko, nema kolumnista, nema kritičara. Nažalost, ni Hrvati u Hrvatskoj ne znaju što se događa s Hrvatima BiH jer mediji u Hrvatskoj, posebno oni u državnom vlasništvu, svesrdno pomažu toj Petritschevoj medijskoj blokadi. Čak se ide toliko daleko da se tvrdi da je smjenu u Slobodnoj Dalmaciji zahtijevao sam Petritsch, jer se u BiH čitala najviše ta novina. - Moj osobni dojam je da bi bilo najbolje da se hrvatski mediji, ovakvi kakvi jesu, uopće ne bave problemima Hrvata BiH, jer oni hrvatsku javnost potpuno krivo informiraju. Ja sam u Zagrebu dva dana razgovarao s vrlo kompetentnim ljudima za koje u našem narodu postoji uvjerenje da su informirani: oni zaista nemaju pojma što se događa dolje, imaju potpuno krive informacije i na temelju takvih informacija stvaraju pogrešnu sliku o našem položaju, našim odnosima, nastojanjima i namjerama. U ovom času hrvatski tisak potpuno krivo informira hrvatsku javnost, jer da u Zagrebu i u Splitu znaju što se događa Hrvatima BiH, onda bi sasvim sigurno demokratska javnost progovorila. Gospodine Muselimoviću, na prošlim izborima u BiH, unatoč nepravednom izbornom zakonu, pobijedile su stranke s nacionalnim predznakom. Međutim, nakon izborne pobjede, američki i europski moćnici su vlast predali grupici bivših jugosocijalista koji nemaju ništa zajedničko s voljom naroda. Kakve posljedice ima ta nova demokracija (koju nam nameću zemlje tzv. "kolijevke demokracije" u svakodnevnom životu naroda? - Vidite, s izborima i Barryjevim izmjenama izbornog zakona počinju svi problemi hrvatskog naroda. Svugdje u demokratskom svijetu organiziraju se slobodni izbori kako bi se provjerila volja izbornog tijela i onaj tko dobije većinu, taj vlada. Na izborima u BiH, HDZ je - kao stožerna organizacija hrvatskog naroda - dobio oko 95 posto glasova biračkog tijela Hrvata BiH. Međutim, na vlast su instalirani oni koji su dobili 2,2 ili 0,1 posto, ili čak oni koji su dobili 163 glasa, pa i oni koji nisu sudjelovali na izborima. Sada Hrvate BiH ne predstavlja čovjek koji je dobio plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda, nego čovjek koji je na izborima dobio u cijeloj državi 163 glasa. To su ljudi - namještenici. Uvijek se čudim tom licemjerstvu - kako neki čovjek može sjesti na mjesto koje mu ne pripada, sjesti na mjesto čovjeka koji je plebiscitarnom voljom pobijedio na izborima 95 posto prema njegovih - ništa. Tu su počeli problemi i hrvatski narod je, u takvim okolnostima, bio prisiljen na postupke koji su išli do Ustavnog suda, došlo je do ove krize koju sad proživljavamo, tako da se većina - od hrvatskog naroda izabranih predstavnika - ili procesuira ili je pred procesuiranjem. Povijest ne pamti da apsolutni izborni pobjednik može biti smijenjen. Odlukom Visokog predstavnika demokratski izabrani član hrvatskog naroda sklanja se s funkcije i dovodi se drugi. To je bitno zadiranje u Ustav i ljudska prava - jer Ustav jamči pravo birati i biti biran. To znači eliminirati Ustav BiH, Ustav Federacije BiH, Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Na taj način se u narodu izazvalo, opravdano, strahovito nezadovoljstvo s još nesagledivim posljedicama. Isti dan kad i izbori, proveden je i referendum za jednakopravnost. - Stjecajem okolnosti, bio sam predsjednik Povjerenstva za provedbu referenduma hrvatskog naroda, a Deklaracija je imala samo jedan zahtjev: jednakopravnost hrvatskog naroda. Oko 90 posto hrvatskog naroda izašlo je na referendum, a 99,2 posto tih Hrvata se izjasnilo za Deklaraciju o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH. Međutim, ni ovaj put se nije poštivala volja naroda izražena najdemokratskijim putem, jer su organizatori referenduma krivično procesuirani. Ako je netko iz te europske demokracije uistinu došao ovamo pomoći uspostavi demokratskog poretka, bilo bi normalno za očekivati da, poštuje volju naroda. S kojim ciljem to radi međunarodna zajednica? Što to govori o njenim namjerama? - Mislim da tu ne treba komentar. Ako je međunarodna zajednica Hrvatima ukinula televiziju, ukinula radio, ukinula tiskovine, smijenila izabrane predstavnike i političkog vođu, plebiscitarno izabranog od tog naroda, onda to može značiti samo jedno. Uostalom, jedan visoki i kompetentni predstavnik međunarodne zajednice je otvoreno rekao kardinalu Puljiću da je sudbina Hrvata BiH da se ili asimiliraju ili isele. Molim Vas da nam objasnite što se događalo na sudskom sporu g. Jelaviću i kako je glasila optužnica? - Nakon referenduma, gospodin Ante Jelavić i šestorica njegovih najbližih suradnika i stranačkih kolega, utemeljitelja HNS-a, osumnjičeni su da su tim svojim postupcima ugrozili teritorijalnu cjelovitost BiH i da su umanjili vojnu i obrambenu moć Federacije BiH. Kratko i jasno - te tvrdnje nemaju nikakve pravne podloge, radi se samo o tome da se procesuiraju glavni ljudi hrvatske zajednice kako bi se hrvatski narod obezglavio i oslabio. Na prvom ročištu uložili smo prigovor mjesne nadležnosti. Naime, radnje ovih "kaznenih djela" izvršene su u Mostaru, a sudi im se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Dakle, sve što se stavlja na teret hrvatskom čovjeku, bilo gdje da on to djelo počini ili bude osumnjičen da ga je počinio, on mora - po apsolutno nezakonitoj odredbi Visokog predstavnika - biti procesuiran pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Dosadašnje iskustvo s tim sudom pokazuje da su kazne koje on izriče Hrvatima drakonske, kao npr. kazne izrečene petorici Hrvata koji su prosvjedovali pred policijskom postajom u Stolcu zbog neopravdanog i nezakonitog upada SFOR-ovih snaga. Dakle, prosvjedovali su zbog načina upada. Tu nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, niti bilo kakvog tjelesnog ugrožavanja SFOR- ovog ljudstva, nego su prosvjednici samo vozilom prepriječili put. Kažnjeni su zbog "ugrožavanja" osoba pod međunarodnom zaštitom, dvojica su uhićena i osuđena na kazne od 3 i pol godine zatvora, a ostali su - kao zvijeri - u bijegu. Ono što je u demokratskim državama dozvoljeno kao demokratsko sredstvo izražavanja uvjerenja, ovdje su pretvorili u nedemokratsko iživljavanje nad jednim narodom. Najtragičnija je činjenica da nitko od obnašatelja vlasti iz redova hrvatskog naroda nije učinio baš ništa da tu nepravdu spriječi. Kad sam, u predmetu g. Jelavića, stavio prigovor mjesne nadležnosti, sud je to odbacio, iako se u zakonu jasno kaže da je sud u svakom slučaju mora paziti na svoju stvarnu mjesnu nadležnost i čim primijeti da nije nadležan, dužan je spis proslijediti onom sudu koji je nadležan. To sud ne poštuje kao da u zakonu ne postoji. Onda sam bio primoran tražiti izuzeće svih sudaca, predsjednika Kantonalnog suda u Sarajevu, te predsjednice Vrhovnog suda R BiH, makar objektivno nije bilo razloga, ali sam smatrao da ću tim činom potaći nositelje pravosudnih funkcija da učine nešto da se toj samovolji stane na put i da se koliko - toliko poštuje pravo. Osim toga, u četiri navrata sam pisao svim hrvatskim dužnosnicima - predstavnicima vlasti i upozorio ih na vrlo grube povrede zakona Europske konvencije o pravima čovjeka, Ustava i Zakona i pozvao ih da, u okviru svojih ovlasti, stanu tome na kraj. Niti na jedno pismo nisam dobio odgovor. U zadnjem dopisu, koji sam poslao, rekao sam da ću svome branjeniku Anti Jelaviću sugerirati da se više nikad ne pojavi pred tim Kantonalnim sudom u Sarajevu, ako oni - kao izvršitelji političke i pravosudne vlasti - ne poduzmu nešto i ne uklone takvo bezakonje od njega i svih njegovih suradnika, kao i svakog drugog, koji se sutra može naći u takvim okolnostima. Ukoliko se to dogodi, oni preuzimaju odgovornost za sve ono što bi moglo uslijediti na prostoru Federacije. Što mislite - da je gospodin Izetbegović u Sarajevu počinio delikt - bi li ga netko procesuirao u Širokom Brijegu ili Mostaru? Ne bi bilo korektno izložiti ga takvom poniženju i pritisku pred sudom koji, ni stvarno ni mjesno, nije nadležan. Mi smo taj predmet internacionalizirali i mislim da se tu stvari pomalo primiruju. Jedno je sigurno: Ante Jelavić, kao i njegovi suradnici - Marko Tokić, Zdravko Batinić, Ivo Lužanski, Petar Milić, general Čučić, bili su spremni podnijeti svaku žrtvu za slobodu hrvatskog naroda, čak - štoviše - prihvatiti i mjeru pritvora. Kad smo 29. kolovoza ove godine ulazili u Kantonalni sud u Sarajevu, ni ja nisam bio siguran hoćemo li obojica izići iz njega, ili ja sam. Možda je razum prevladao, a možda je to stoga što su tamo bili predstavnici međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Hercegovačka banka je jedan od primjera diktature međunarodne zajednice na hrvatskim prostorima. Zahvaljujući medijskoj blokadi - o tome se sad ništa ne zna. Kao odvjetnik Hercegovačke banke, možete li nam reći što se zbiva s Hercegovačkom bankom u ovom trenutku? - Hercegovačka banka je najtragičniji slučaj u mojoj dugoj odvjetničkoj praksi. Tog jutra imao sam informaciju da je grad Mostar blokiran iz svih pravaca i da se prema Mostaru slijevaju kolone oklopnih vozila i transportera. Kad sam se pokušao primaći bliže, dočekala me uperena cijev španjolskog vojnika. Nakon što su završili s pljačkom banke i otišli, spustio sam se u podrum banke i vidio nešto neprimjereno XI., a ne XXI. st. Snage SFOR-a i federalne policije su tenkom ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo izrezali su ih nekim posebnim spravama dok su pod trezor ZAP-a stavili eksploziv i raznijeli ga. Bilo je vrlo ružno za vidjeti unaokolo razbacane i spaljene novčanice. Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke - nekih 15 milijuna maraka - inventar, oprema, novac jednostavno odnese! Govorili su i prijetili već nekoliko puta da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama, no, naravno - nisu. Kad su počela ta neopravdana sumnjičenja da Hercegovačka banka financira HDZ i Hrvatsku samoupravu, Državna agencija za bankarstvo je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta, a kamoli kriminala. Zbog čega, dakle, upadati u jednu banku koja korektno posluje, zbog čega je uništiti? U Federaciji BiH djeluju 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 posto financijskih tijekova u državi, dakle više od trećine. Ta banka je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka, 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji. Zamislite, kad bi sutra ujutro u milijunskom Zagrebu 4,5 tisuća gospodarskih objekata ostalo bez sredstava, a 90.000 štediša bez svojih štednji, kakva bi to bila katastrofa! Upad u Hercegovačku banku nije ništa drugo doli bezočan upad u privatno vlasništvo. Ovim će se međunarodna zajednica morati pozabaviti. Duboko sam uvjeren da će odšteta koju će dobiti banka i njeni komitenti, biti najveća odšteta u povijesti, ne samo bosanskohercegovačkog, nego i europskog pravosuđa. Zamislite sada još i ovu činjenicu: onaj dan kad tenkovi kreću u banku, Visoki predstavnik donosi odluku da oni, koji sudjeluju u toj operaciji, dobivaju potpunu aboliciju, nikome neće krivično odgovarati za svoje postupke, bez obzira što učinili - pljačku, ubojstvo, bilo što..., dok se komitenti ne mogu za pomoć obratiti nijednom pravosudnom tijelu BiH, jer je to izuzeto iz jurisdikcije pravosudnih tijela BiH. Stoga smo prisiljeni obratiti se za pomoć međunarodnim organizacijama. Dodate li tome i činjenicu da vlasnici računa ne mogu do svog novca, dok su namještenici međunarodne zajednice otpustili 170 djelatnika Hercegovačke banke, a sebi dali izuzetno visoke plaće od sredstava ljudi koji sada ne mogu do svog novca, bit će vam u potpunosti jasnija tragika zbivanja na ovom prostoru. I, na kraju, zamislite, kad su pitali gospodina Mesića, što on o tome misli, on je rekao: Ako nema drugog načina - to može biti svrsishodno! Treba li dodati da se nitko od nazovi-hrvatskih dužnosnika BiH nije ogradio od tog besramnog čina. Jedan od neriješenih slučajeva koji zasigurno imaju političku pozadinu je i ubojstvo hrvatskog ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Kakva su Vaša saznanja i mišljenje o tome? - U ožujku 1999., izveden je atentat u kom je poginuo doministar unutarnjih poslova Jozo Leutar, da bi, nakon opsežnih "ispitivanja" bila optužena šestorica Hrvata: general Ivan Andabak i Dominik Ilijašević, koji su navodno naredili, dok su druga dvojica "donijeli" naprave, a treća dvojica "izvršili" atentat. U tom procesu optužen je i vozač gospodina Leutara, koji se u trenutku atentata nalazio u automobilu s gospodinom Leutarom i koji je doslovce sjedio na tom eksplozivu. Mi se evo već dvije godine natežemo oko toga besmislenog procesa, jer je cilj dokazati da su taj zločin izvršili najviši hrvatski dužnosnici. Nitko ne može niti izmisliti iz kojih razloga i s kojim motivom bi to oni učinili, niti se itko osvrće na to da obrana ima izvanredne dokaze koji upućuju da je ta eksplozivna naprava pripremljena "tu negdje", da je ista takva naprava upotrijebljena 1990. u Titovom Užicu, pa u Herceg Novom 1991., pa u svih sedam slučajeva napada na hrvatske objekte i katoličke škole u Srednjoj Bosni i Sarajevu, da je istom takvom napravom ubijen i Jozo Leutar. Čovjek, koji se trebao pojaviti na sudu kao sudski vještak, danas je u pritvoru. A on je osoba koja priprema takve eksplozivne naprave. Tužiteljstvo nema baš nikakvih dokaza da je itko od ovih osoba sudjelovao u ovom zločinu, dapače, svi dokazi upućuju na to da se ti ljudi međusobno nisu ni poznavali. Hrvati iz BiH su preživjeli razne tirane i tiranije posljednjih stoljeća. Možete li usporediti položaj Hrvata danas s položajem u prošlosti? - Prisjetio bih se Ive Andrića, našeg nobelovca, koji je jednom prigodom rekao kako je Otes, dolaskom Austro-Ugarske, postao kotarsko središte u koje je za upravitelja postavljen jedan omalen, golobrad, bezbrk i bljedolik Austrijanac iz Koruške, koji je nametao svoje zakone tako da je, nakon dvije godine, morao biti smijenjen. Otišao je razočaran i nesretan, s dubokim uvjerenjem da je iza sebe ostavio domorodce i nepopravljive primitivce, dok su u kotaru svi ostali u najdubljem uvjerenju da je njima dvije godine upravljao potpuno lud i neuračunljiv čovjek. Nemam namjeru praviti paralele, ali je evidentno da je samovolja prema hrvatskom narodu BiH prešla svaku mjeru, a da je odnos službenog Zagreba prema Hrvatima BiH, unatoč ustavnoj obvezi, najteža izdaja od 1102. godine. Bio sam predsjednik Povjerenstva prvog referenduma hrvatskog naroda u BiH, kad mi je jedan novinar iz Zagreba rekao da gospodin Mesić misli da je taj referendum štetan za hrvatski narod. Odgovorio sam mu da hrvatski narod BiH stvarno osjeća da mu se nije mogla dogoditi veća elementarna nepogoda od ovakvog predsjednika i od ovakve hrvatske vlade. I u Zagrebu će se morati stvari promijeniti, jer ovo što danas proživljava hrvatski narod je deset puta gore od onog što je proživljavao u vrijeme najrigidnijeg komunizma: hrvatski narod nema svojih sredstava javnog informiranja, on ne može upravljati svojim novcem, on je opljačkan, njemu su oduzeta ljudska prava, ne poštuje se njegova politička volja, on ne može birati svoje predstavnike, dakle, može li biti išta gore od ove situacije u kojoj se on sad nalazi? A reći ću još i ovo: Hercegovina je čudo. Čudo nad čudima. Ona je preživjela i 1945., '46., '47. godinu, ona će preživjeti i ove godine, ali ove rane više bole jer su nepravde učinjene dijelom i od onih koji su trebali, makar zbog Ustava, pomoći. Taj narod je proživljavao i proživljava svoju strašnu Golgotu, kako sada, tako i poslije Drugog svjetskog rata. Na roditeljski sastanak na koji je išla moja majka, a bilo nas je 42 u razredu, samo su dvojica blizanaca imala oca. Svi drugi nismo imali oca. 36.000 Hrvata je pobijeno nakon rata. O tome nitko ne govori, niti itko govori o stradanjima tog naroda u ovom ratu. Ali se zato, u emisijama HTV-a poput Latinice, nastoji sotonizirati te nesretne Hercegovce i sada, kad se bore za minimum svojih prava. Hoće li Hrvati BiH uistinu imati snage preživjeti i ovu tiraniju pod maskom demokracije? - Hoće... Unatoč činjenici da je devedesetih bilo preko 800.000 Hrvata u BiH, a danas ih ima ispod 400.000? Nije li to nijemi genocid? - Točno, ja već dugo govorim da će Mostar, ako se nešto ne učini, postati glavni hrvatski grad umirovljenika, da će se odseliti radno sposobno stanovništvo. Zapadna Hercegovina je, iz političkih razloga, protjerana u "gastarbajterstvo" u Zapadnu Europu, ali je ta Zapadna Europa odgojila dvije, tri generacije Hercegovaca koji se sada vraćaju sa znanjem, uvode zapadnoevropsku tehnologiju i nose razvitak tih krajeva. Vjerujem da će ipak sve biti dobro... Pored svih problema, Hercegovcima se dogodilo i nešto uistinu lijepo: Gospa. Vi ste rodom iz Međugorja, a prvi Vaš slučaj vezan je upravo uz Gospino ukazanje - radilo se o obrani fra Joze Zovka. - Prvi dani ukazanja - to su bila posebna vremena. Moja majka je tu rođena, djeca - vidioci su moji rođaci pa sam imao priliku ukazanja dublje proživjeti. Nakon toga - ne možete ne vjerovati. To treba doživjeti!Međugorje je planetarni fenomen i neprocjenjiva je njegova uloga za hrvatski narod. Samo onaj koji tamo živi može uočiti veličinu tog fenomena, kako na duhovnom, tako i na ostalim područjima. Međugorje višestruko nadilazi i turističke potencijale jednog Zagreba sa svojih 35 do 37.000 ležajeva. Naši su gosti uistinu iz svih krajeva svijeta. Međugorje treba čuvati od svih nesporazuma. Treba pustiti taj svijet neka vjeruje, neka dolazi i neka odlazi sa svojim dojmovima. Unatoč ratu, više od 20 milijuna ljudi je posjetilo Međugorje. A tko dođe, opet se vraća. To je fenomen koji treba poštivati i od izuzetnog je značaja za sav hrvatski narod, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Međugorje je život nade i vjere. Na kraju, recite mi, Vi očito branite ljude koji nisu omiljeni režimima koji su na vlasti. Koliko ste Vi sami sigurni? Prijete li Vam? - Sama sigurnost nije bila upitna, iako je preuzimanje obrane ovakvih slučajeva značilo izlaganje opasnosti. Ja taj posao obavljam profesionalno. Znao sam da nisam omiljen kod vlasti i da bi me prvom prilikom mogli onemogućiti i diskreditirati i znam da je bilo planova i namjera kako stati na kraj čovjeku koji hoće braniti te i takve osumnjičene. Dobio sam poruke, nakon procesa Anti Jelaviću, da će mi se stati ukraj. Ja sam tu, pa ako netko nešto ima, mi ćemo se braniti na način na koji to bude bilo moguće. Nikad dosad u svom radu nisam primao prijetnje fizičkom ugrozbom, ali sam uvijek bio pod pojačanim nadzorom. Imati etiketu nepoželjnoga, koji nije "naš", s tim se trebalo nositi, to je trebalo izdržati. Ja ću do kraja ostati vjeran svom pozivu i do kraja na jednak način braniti ljude koji se nađu u takvim okolnostima.