IHT 21. I. POMOĆ AFGANISTANU: POŽURITI POLAKO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 21. I. 2002. Pomoć Afganistanu: požuriti polako "Kada se ovoga tjedna u Tokiju sastanu zemlje donatori, od njih će biti zatraženo da ove godine ulože između 1.5 do 2 milijarde dolara u pomoć obnovi Afganistana i da istu svotu nastave ulagati svake godine u slijedećih 10 godina. Za usporedbu, kroz UN se svake godine ulaže 260 milijuna dolara, u sklopu dugoročne pomoći Afganistanu, dok se za Bosnu 1996. godine osiguralo 1.3 milijarde dolara godišnje, četiri godine. Proces pomaganja Afganistanu za sada potiče uznemirujuća pitanja. Izgleda da sadrži sve ono što ne bi trebao, prema naučenom u mnogim procesima rekonstrukcije i mirotvorstva iz proteklog desetljeća. Međunarodne organizacije za pomoć procijenile su potrebe i odredile političke prioritete bez ikakvog ozbiljnog savjetovanja s afganistanskim vlastima ili afganistanskim narodom. Sadašnji afganistansku kabinet, o čijem je sastavu odlučeno u Bonnu i kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo kao ključnu tranzicijsku strukturu, nema najosnovnijih sredstava, tako ni novca za plaće svojih dužnosnika. Slijedeći kabinet, koji bi vlast trebao preuzeti sredinom lipnja, imenovat će tradicionalna skupština (loja jirga) pa će tako imati više vjerodostojnosti kod kuće. Do tada, međutim, mnoge temeljne principe rekonstrukcije odredit će stranci. (...)Donatori ignoriraju osnovni princip uspješne tranzicije. Mir neće potrajati ako ratne političke strukture ne budu zamijenjene vladom koja može obnoviti društveno povjerenje, osigurati ključne javne službe kao što su zdravstvo i obrazovanje i osigurati zakonodavnu državu. Gospodarstvo se neće obnoviti ako vlada ne može jamčiti prava i prihvatiti reforme. Implementacija projekata rekonstrukcije učinkovita je samo ako su vlasti sudjelovale u određivanju prioriteta. Velike svote koje se predlažu za neposrednu budućnost, osim toga, nadilaze, izgleda, bilo kakvu razumnu procjenu sadašnjih potreba. U proteklih nekoliko godina međunarodna zajednica, koja osigurava pomoć, zaobilazila je i zanemarivala nacionalne vlasti. Socijalnim službama upravljao je UN u suradnji s uglavnom stranim nevladinim organizacijama. (...) Sigurnost je problem u čitavoj zemlji, onemogućavajući tako dužnosnike UN-ovog Programa za razvoj, npr., da vrše procjene na terenu, koje su potrebne za plan koji se iznosi u Tokiju. U ovoj situaciji, tko će dobiti novac, u kojoj regiji, u koju svrhu? Manjak osnovnih podataka otežava osnivanje transparentnih kriterija za dodjelu novca. Principi podjele moći tranzicijskog kabineta, koji nema vlastitog novca, može samo potaknuti borbe među lokalnim i vrhovnim vojnim zapovjednicima za pristup novcu. Neki promatrači tvrde kako je zasnivanje rekonstrukcije Afganistana na priznavanju vrhovnih ratnih zapovjednika trenutno najrealističniji pristup. Međutim, ovo je struktura moći nastala u ratu. Zasnovana je na sili i političkom gospodarstvu kojeg pokreću krijumčarenje, pljačka, proizvodnja maka i pomoć iz vana iz raznih zemalja u regiji i van nje. (...) Ne možemo se ne sjetiti slučaja Bosne, gdje je politika pomoći dala moć nacionalistima. Šest godina nakon Daytona, još uvijek ne postoji vlada koja funkcionira. Osim toga, ogromno ulaganje novca prije nego što u uvjeti bili prikladni za to bio je recept uza korupciju. Jednako bismo tako mogli navesti Kosovo, Kambodžu i ostale. Politika pomoći koja je od velike koristi vrhovnim ratnim zapovjednicima gotovo da jamči ponavljanje sheme iz ranih 1990-tih kada su se suprotstavljeni ratni zapovjednici borili među sobom, a svaki je dobivao pomoć od pokrovitelja iz inozemstva. Kaos koji je uslijedio utro je put talibanima. Jedina alternativa jest ojačati nacionalne institucije na središnjoj, pokrajinskoj i razini kotara. Afganistan je 1960-tih i 1970-tih imao nacionalne institucije koje su funkcionirale. Ideja o nacionalnoj državi nije nova. No jačanje nacionalnih kapaciteta traje. Ono zahtijeva stabilnu, dugoročnu uključenost donatora u izgradnju institucija a ne hitno ulaganje novca u vidljive projekte za koje se zalažu donatori- koji ne funkcioniraju jer se stalni troškovi kao što su plaće ne mogu pokriti. Osnovni troškovi kao što su plaće državnih javnih službi moraju biti pokriveni, a postojeći projekti na razini zajednice i u svrhu pomoći mogu biti nastavljeni ili prošireni. Iskustvo drugih situacija nakon sukoba pokazuju nam da je ovo jedini način na koji se mogu graditi sigurnost javnosti u mir, stvarati zaposlenost i prihodi vlade i osigurati alternative za one koji su imali koristi od proizvodnje narkotika i krijumčarenja, terorizma i rata. Državni tajnik Colin Powell i izaslanik UN-a, Lakhdar Brahimi potaknuli su međunarodnu javnost na protivljenje još jednom međunarodnom protektoratu, kao što su Kosovo i Istočni Timor. Ovo mora biti afganistanski proces. No to znači požuriti polako i podržavati nacionalne institucije", pišu Astri Suhrke i Susan L. Woodward.