FRANCUSKA-LE COURRIER INTERNAT. OD 17.1.02. O BERLUSCONIJEVOJ ITALIJI

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 17.I.2002. Što Berlusconiju treba dati zauzvrat? "'Do kada ćeš, Berlusconi, zlorabiti naše strpljenje?' Talijanski Katilina još je jednom iznenadio i, ovaj put, sagriješio protiv europskog jedinstva i njegova moćnog simbola, eura. Je li to težak grijeh? Odgovor je zamršen, jer smo s Cavaliereom na nesigurnu i nejasnom terenu. Ima u sadašnjeg šefa Fininvesta, Forza Italije i rimske vlade šaljiv čimbenik koji ne treba smetnuti s uma: uvođenje eura koji zamjenjuje nevoljenu liru kojoj je padala vrijednost, naišlo je u Italiji na veći odaziv nego drugdje u Europi, jer je bilo znak ulaska u uljuđeniji i suvremeniji svijet. Istodobno, unatoč stalnom mrtvilu ljevice, istraživanja su svjedočila o porastu popularnosti Predsjednika Republike Carla Azeglia Ciampija i predsjednika Europskog povjerenstva Romana Prodija koji s pravom zaslužuju priznanje što su Italiju uključili u područje eura. Ta je nevjera poluotočne javnosti odmah izazvala pomalo nekontroliran bijes najvećih slijepih pristaša u Fininvestu, Antonia Martina, sadašnjeg ministra obrane i Giulia Tremontija, bivšeg socijaldemokratskog mozga nove desnice. Još su 1938. Mussolini i Bottai, njegov ministar za kulturu, s istim nemoćnim bijesom primijetili da je talijanska publika u kino dvoranama davala veliku prednost vrlo pacifičnom junačkom Kermesu Jacquesa Feydera pred brončanim trubama i cirkuskim slonovima Scipiona Afričkog Carminea Gallonea. Jasno je da je talijanski narod iskreno europski, i to ne od danas, čak i kada se njegovi čelnici poigravaju drukčijim stajalištima. Drugi, doista šaljiv čimbenik u toj epizodi je izraziti snobizam šefa diplomacije u ostavci Renata Ruggiera. Ruggiero, koji je simbol talijanskog uspjeha u velikim međunarodnim organizacijama, poput Malfattijevih jučer i Marija Montija danas, ponajprije je veliki eurokrat u Bruxellesu, a onda i predsjednik nove Svjetske trgovinske organizacije i, čitavo to vrijeme, blizak prijatelj prave kraljevske obitelji koja je 1946. zamijenila Savojsku dinastiju, Agnellijevih. (...) To je prvi aspekt s kojeg se može promatrati izgred koji zapravo nije toliko ideološki kao što se misli i zbog kojeg Berlusconi neće imati veći ugled kod svojih europskih kolega, ali neće potaknuti Italiju da destabilizira europsku kuću: premda Martini, pa i Tremonti očituju stanoviti euroskepticizam, on nije ništa veći nego u Jeana-Pierrea Chevenementa i Jeana Glavanyja u Jospinovoj vladi. To tandem Fabius-Vedrine ne priječi da jamči europsku opredijeljenost Pariza. Uz to, može li se vođa stranke kao što je Berlusconi, koji svojim kandidatima preporučuje da paze na kvalitetu daha i da se ne rukuju ako su im dlanovi znojni, pretvoriti u neomussolinijevskog ideologa ograničenog suvereniteta? No glavna je Berlusconijeva zasluga što je nakon desetljeća zbrke u kojoj je postupno nestajala bilo kakva razlika između većine i oporbe, desnice i ljevice, zahvaljujući poduzetničkom duhu opet uveo političku smjenu koja se temelji na prilično jasnim pravilima, što je po sebi velik napredak za talijansku demokraciju. Tomu se pridodaje druga zasluga što je manje-više stavio brnjicu dvjema strankama krajnje desnice Nacionalnom savezu (postfašisti) Gianfranca Finija, pa i Lombardijskom savezu Umberta Bossija koje je svojedobno odgajala i ljevica. Međutim, ne možemo se zadovoljiti tom činjenicom koja je ujedno optimistična i bez zanosa. Jer, euroskepticizam sadašnje talijanske desnice koji je zanemariv kao poluotočni fenomen, bremenit je negativnim posljedicama ako se udruži s drugim sličnim pojavama: već danas militantni atlantizam Josea Marije Aznara i veliki iberijski zaokret prema Latinskoj Americi oblikuju stajališta talijanskog saveznika (kao i nepopustljivost na pravosudnom polju, gdje se plaše vojnog pohoda španjolskog suca Garzona na Berlusconijeve televizije u Madridu, koji bi se poput tromboze mogao popeti do Rima). Možda će sutra Edmund Stoiber i njegov austrijski saveznik Wolfgang Schuessel zagovarati isti pravac, uz mnogostruko veće mogućnosti njemačke srednje Europe, a Engleska koja je napokon stigla u središte Europe, mirno će se zalagati za predah u gomilanju europskih ovlasti u Bruxellesu. Možda će se tada dogoditi pravi europski pomak u ljevici, kao i u centru. Tada će se shvatiti da talijanski narod nije zadnji koji se pobunio u ime izgradnje Europe koja mu je toliko dala", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.