IT-US-AF-intervencija-terorizam-Politika-Nemiri/sukobi/ratovi IT-16.I. LA REPUBBLICA- AMERIČKA POBJEDA ITALIJALA REPUBBLICA16. I. 2002.Sto dana rata protiv terorizma"Nakon sto dana bombardiranja, na kojoj je točci ova afganistanska
kampanja u kojoj su od jučer i talijanski vojnici? Bio je to nužan rat radi neosporne činjenice da su se Al Qaeda i tvrda jezgra talibana već bili stopili. Bio je to koristan rat, jer je Al Qaeda izgubila svoje utočište, a Afganistan je nakon 23 godine građanskog rata ponovno našao nadu za budućnost. (...) No ako bolje pogledamo stvarnost je manje ushićujuća. I to stoga ne samo, i ne toliko, što su Bin Laden i emir Omara izgleda odletjeli, što je bio uvelike predvidljiv ishod barem u slučaju Saudijca. Istina koju je sukob potvrdio je da je Washington pred sobom imao smiješnog neprijatelja. (...) Protiv tako slabog neprijatelja vjerojatno je trebalo manje bombi, a više političke inteligencije, manje Rumsfelda, a više Colina Powella. Umjesto toga je na kraju jedna previše vojna strategija, u početku neodređena, Kabul predala Sjevernom savezu u kojemu Moskva i Teheran drže dobre poluge, što je greška koja afganistansku tranziciju izlaže nekim rizicima. Određena nehajnost u bombardiranjima umnožila je civilne žrtve i
ITALIJA
LA REPUBBLICA
16. I. 2002.
Sto dana rata protiv terorizma
"Nakon sto dana bombardiranja, na kojoj je točci ova afganistanska
kampanja u kojoj su od jučer i talijanski vojnici? Bio je to nužan
rat radi neosporne činjenice da su se Al Qaeda i tvrda jezgra
talibana već bili stopili. Bio je to koristan rat, jer je Al Qaeda
izgubila svoje utočište, a Afganistan je nakon 23 godine građanskog
rata ponovno našao nadu za budućnost. (...) No ako bolje pogledamo
stvarnost je manje ushićujuća. I to stoga ne samo, i ne toliko, što
su Bin Laden i emir Omara izgleda odletjeli, što je bio uvelike
predvidljiv ishod barem u slučaju Saudijca. Istina koju je sukob
potvrdio je da je Washington pred sobom imao smiješnog
neprijatelja. (...) Protiv tako slabog neprijatelja vjerojatno je
trebalo manje bombi, a više političke inteligencije, manje
Rumsfelda, a više Colina Powella. Umjesto toga je na kraju jedna
previše vojna strategija, u početku neodređena, Kabul predala
Sjevernom savezu u kojemu Moskva i Teheran drže dobre poluge, što je
greška koja afganistansku tranziciju izlaže nekim rizicima.
Određena nehajnost u bombardiranjima umnožila je civilne žrtve i
protuzapadnjačku mržnju. I kasno se učinilo ono što je trebalo
učiniti odmah: postaviti vladu nacionalnog jedinstva, odnosno
talibanima ponuditi afganistanski i muslimanski izlaz kojemu mogu
ponuditi predaju koje radi razloga vjere nisu mogli ponuditi
kršćanskim 'kaurima'. Radi svega toga afganistanska kampanja
vjerojatno neće ući u vojne anale kao američki trijumf, već prije
kao dokaz da su suvremeni ratovi previše složen posao da bi bili
ostavljeni u rukama generala. (...)
A neprijatelj, kažu nam nedavne rezolucije Vijeća sigurnosti, je
očito terorizam. No što je terorizam te rezolucije na kažu. (...)
Čak je i Slobodan Milošević uporni gajitelj državnog terorizma,
prema njegovim odvjetnicima, štovatelj Bushove administracije. Da
je Al Qaeda prije tri godine ubila 4000 Amerikanaca, smatra bivši
srpski predsjednik, NATO bi prihvatio metode kojima je srpska
policija kažnjavala albanske 'teroriste' na Kosovu. Koliko god
bilo varljivo to razmišljanje, teško je izbjeći sumnji da se u borbi
protiv 'terorizma' slabe načela i pravila pravne države. (...)
Na kraju, nije uopće jasno koja je američka strategija. Zbunjeni, u
tišini, europski nositelji druge uloge čuju u ponedjeljak da
Washington želi bombardirati po Somaliji, u utorak da je red na
Iraku, u subotu da su marinci u akciji na Filipinima. Bombe i
marinci mogu biti nužni da se uništi Al Qaeda, no protiv jedne ideje
(radikalnog fundamentalizma) ne bori se tako rudimentarnim
metodama. Dakle, koja je politička strategija? Ako postoji, ne
pokazuje se.(...)", piše Guido Rampoldi.