NJ 15.I.-TAZ-PRIZNANJE HRVATSKE

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 15. I. 2002. Prva propast Europe u Jugoslaviji "Njemačka i Austrija diplomatskim su priznanjem Slovenije i Hrvatske prije deset godina ubrzale proces raspada Jugoslavije i time na sebe natovarile krivnju - do danas se ta mora održava ne samo među političarima nego i kod mnogih znanstvenika. U medijima se to često nekritički ponavlja, što više, čak i među mnogim radnicima međunarodnih organizacija prevladava mišljenje da su dvojica ministara vanjskih poslova Genscher i Mock svojom politikom suizazvali rat u bivšoj Jugoslaviji. Činjenica da je rat počeo u lipnju 1991. a priznanje dviju država uslijedilo tek 15. siječnja 1992. pokazuje koliko je klimav temelj na kojemu stoji ta građevina mišljenja. Jednostrano optuživanje Njemačke i Austrije služilo je ideološkoj svrsi, odgovaralo je interesima srpskog vodstva u Beogradu a propagirale su ga ponajprije one snage u zapadnim zemljama koje su željele poduprijeti zahtjev Miloševićeva režima, očuvanje vladavine Srbije nad većinom drugih naroda višenarodne države Jugoslavije. Ponajprije se u Velikoj Britaniji i Francuskoj brzo širilo optuživanje Genschera i Mocka. Povratak nacionalističkih zamisli tada se nije događao samo na Balkanu. U Francuskoj i Velikoj Britaniji na njemačko se ujedinjenje gledalo s nepovjerenjem. Činilo se da ratovi u Jugoslaviji ponovno otvaraju fronte poznate iz Drugog svjetskog rata. Miloševićeva propaganda da Njemačka i Austrija iz povijesnih razloga saveznika iz svjetskoga rata podupiru Hrvatsku, u konzervativnim je krugovima oba zapadna saveznika naišla na slušatelje. Kategoriju poput prava naroda na samoodređenje, čak i demokratizaciju, ti su krugovi željeli podrediti 'nacionalnom interesu'. Britanski političari, ponajprije ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, upali su u Miloševićevu zamku, piše suvremeni povjesničar Brendan Simms. Potajno su podupirali politiku Beograda u Hrvatskoj i kasnije u Bosni, djelomično čak i otvoreno - do pokolja u Srebrenici 1995. Nedavno objavljeno izvješće o istrazi francuske nacionalne skupštine mjestimično se čita kao optužba protiv francuske politike. Bespoštedno, a to francuskim parlamentarcima služi na čast, otkriva se kako je UN-ov zapovjednik Bernard Janvier poduzimao sve kako bi spriječio vojnu intervenciju u korist ljudi iz Srebrenice. 1993. je ipak već počelo koordiniranje europske i međunarodne politike na Balkanu. Ako se danas uistinu može tamo govoriti o 'međunarodnoj zajednici', tada to ponajprije treba pripisati okolnosti što su 'interesi' i ideologije europskih nacionalnih država u korist zajedničkog stajališta u odnosu na demokratizaciju, gospodarsku reformu i ljudska prava potisnuti u pozadinu. Od Srebrenice više se ne mogu ni zamisliti izravni utjecaji europskih nacionalnih država na događaje na Balkanu, dolazili oni iz Berlina, Pariza ili Londona. Rasprava o diplomatskom priznanju Slovenije i Hrvatske može biti plodonosna ako se promatra krivnja svih europskih strana. Danas se možemo složiti u pogledu toga da je povratak nacionalističkog razmišljanja u europske glavne gradove početkom devedesetih godina išao na ruku ratnim huškačima na Balkanu. I o tomu da je tada trebalo nastupiti daleko silovitije da bi se spriječio rat. Ako se stara država više nije mogla održati, trebalo je barem težiti civiliziranom razlazu poput Čeha i Slovaka. Mnogi bi ljudi uz ispravnu politiku još danas bili živi. Ipak su povučene konzekvencije. Rat NATO-a na Kosovu, smjena Tuđmanova režima u Hrvatskoj i Miloševićevo svrgavanje ustrajno su mijenjali političke koordinate na Balkanu. Sada postoji prilika za 'europeizaciju' Balkana u drukčijem smislu nego 1992./92.", zaključuje komentator lista Erich Rathfelder.