VOA 14. I. AMERIČKO PRIZNANJE HRVATSKE

GLAS AMERIKE - VOA 14. I. 2002. Diplomatsko priznanje RH bilo je potvrda vojnog status quo. Razgovarao Bojan Klima. Zemlje Europske unije, kao i mnoge druge države, Republiku Hrvatsku su priznale 15. siječnja 1992. godine. Sjedinjene su Države to učinile dva mjeseca kasnije, u travnju 1992. Diplomatsko priznanje bilo je, među ostalim, i izraz prihvaćanja vojnog status quoa koji je tada postojao u Hrvatskoj, kaže Norman Cigar, profesor vojne povijesti na Stožernom koledžu marinskih snaga u Quanticu, u saveznoj državi Virginija. U siječnju 1992. bilo je očito da se Hrvatska u vojnom smislu održala i da kontrolira većinu svog teritorija. Međunarodnoj bi zajednici bilo vrlo teško stvari vratiti unatrag, na primjer na stanje od prije godinu dana ? kaže Norman Cigar. On podsjeća međutim da je prije samo šest mjeseci, u ljeto 1991. godine, međunarodna zajednica Hrvatskoj prognozirala potpuno drugačiju sudbinu. Očekivala se naime brza pobjeda jugoslavenske vojske i hrvatski poraz. = Prognoze su se pokazale pogrešnima. U sljedećih šest mjeseci pokazalo se da Jugoslavija, onakva kakva je bila, ne može opstati te da njena vojska nije sposobna postići svoje ciljeve. Međunarodna se zajednica stoga koncentrirala na drugi set ciljeva: ograničiti sukob, spriječiti njegove širenje na susjede, te izbjeći ili minimalizirati vlastiti vojni angažman. Norman Cigar, profesor vojne strategije i autor niza knjiga i članaka o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kaže da je 'Zapad aktivnijom politikom mogao krizu okončati brže, te bi danas u regiji stanje bilo stabilnije, a ne bi možda niti bilo potrebno angažiranje desetaka tisuća mirovnjaka NATO saveza u Bosni i na Kosovu.' Objašnjavajući tadašnju pasivnost međunarodne zajednice, Norman Cigar podsjeća da je u to vrijeme na Zapadu srpska vojna sila uživala priličan ugled, te da je postojala otvorena nevoljkost da se sa Srbima ulazi u rat. Upitali smo gospodina Cigara je li takvo uvažavanje bilo posljedica realističnih procjena o snazi Beograda ili tek izraz priželjkivanja da se Jugoslavija održi, pa makar i po cijenu rata? = Mislim da su mnogi dosta pojednostavljeno analizirali situaciju. Usporedili su količine naoružanja kod dvije sukobljene strane, umjesto da su uzeli u obzir i kvalitativne elemente, recimo ljudski element, motiviranost boraca i slično. Uz to, postojale su gotovo mitske predodžbe o srpskoj tradiciji gerile, iz II. svjetskog rata. Pri tome, zaboravljalo se da se Srbija u posljednjih pedeset godina znatno promijenila, da dobar dio njezinih građana nije spreman ginuti za ciljeve koji im možda i nisu bili toliko bitni ili su im otvoreno protivili. Ne treba zaboraviti naime da je mnogo Srba odbilo sudjelovati u ratu protiv Hrvatske - kazao je Norman Cigar. Norman Cigar kaže da su na Zapadu takve informacije često ili bile u potpunosti nepoznate, ili ih se ignoriralo. = Ako politiku temeljite na neznanju ili pogrešnoj procjeni, onda će i ona biti pogrešna, primjećuje Norman Cigar i dodaje da se 'slabost suvremene velikosrpske ideje iskazuje i u činjenici što u posljednjih sedam godina nije došlo do stvaranja srpskog gerilskog pokreta kakav je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao početkom četrdesetih godina. (VOA)