IT-8.I.AVVENIRE-EUROPA NARODA UMJESTO EUROPE BIROKRATA

ITALIJA AVVENIRE 8. I. 2002. Javljaju se novi europeisti "(...) Jednom kada se slegne prašina zgražanja kojom često Kontinent, koji se ne zove slučajno 'starim', prima novosti, tko zna hoće li se istinitim pokazati ono što piše Wall Street Journal: da 'Ruggierova ostavka može postati korak naprijed, ne samo za Italiju, nego za Europsku Uniju'. (...) Kako bi se to dogodilo potrebno je da novi tim koji će stati uz Berlusconija u vanjskim poslovima skine etiketu antieuropeista koju su mu prilijepili drugi. Poglavito dokazujući da nije istinita. Neki dan razgovarao sam s Giorgiom La Malfom, radeći interview za Avvenire: uvjereni europeist po obiteljskoj i stranačkoj tradiciji (povijesna republikanska stranka) a ipak je i on kritizirao Tremontija i Martina (etiketirani kao 'antieuropeisti') govoreći da je euro, zajednička valuta, 'nužna' ali 'ne i dovoljna', u opasnosti u slučaju budućih monetarnih kriza ako nema političko vodstvo (ne samo tehničko) zajedničarskog gospodarstva. Sam Bossi koji je nesretno nazvao Europu 'zemljom vješala' i napada 'bruxellesku masoneriju', onaj je koji je u posljednje vrijeme otkrio Europu naroda i koji gleda prema transnacionalnim realnostima tipa 'Alpe-Adria' i subnacionalnim poput Škotske i Bavarske, a koja su potrebna posrednička tijela europeizma. Eto 'novosti': s Italijom bi glas mogla dobiti Europa naraštaja europeista novog kova. Onih koji, objašnjava Tremonti, neupitnim drže da je 'Europa rođena, ali kažu da se sada radi o tome da se politički raspravi kakvu institucionalnu strukturu izgraditi' za nju. Nazovimo ih 'novim' europeistima, makar čekali njihovu potvrdu. Za one stare europeiste, one provjerene, Europa je toliko važno djelo da je gotovo doticala jedna mistični entitet kojemu su se trebali samo pjevati hvalospjevi i paliti tamjan, izbjegavajući svaku kritiku koja je ponekad skrivala neke oblike nevjerovanja (nacionalizam, populizam, vjerojatno kripto-fašizam). Za ove nove (katkada pomalo naivne), Europa je sigurno jedna nepovratna stvarnost, sa svojim stvarnim prozaičnim problemima: te u kojoj se stoga već može laički raspravljati o tome što ne valja i što treba promijeniti. Bez svetih tabua, ni religioznog poštovanja. Iza oblaka tamjana i ritualne 'zajedničke misli' sklopljeni su i veliki poslovi, sastavljene navike vladanja, sklopljeni savezi između moćne eurokracije i karolinške osovine, francusko- njemačke. Primjer: Jospin je nedavno kazao da će europeističke vjerodajnice Italije biti iskušane njenim prihvaćanjem vojnog Airbusa, izrazito skupog projekta koji zanima poglavito Francusku. No taj europeizam zatvorenih očiju više nije uvjerljiv. Jospin, koji je bio trockist, ne izgleda najpozvaniji da sudi o stupnju europeizma drugih. U jednoj federaciji svi su jednaki. U laičkoj Europi potrebno je odreći pravo nekim članicama da ispituju druge članice, koje se pretpostavljaju manjima, i koja su pozvane da šutke slušaju (i plaćaju troškove). Tako eurokracija, sa svojim velikim zaslugama, zauzima previše vlasti. Vrijeme je da tehnokracija prepusti prostor demokraciji naroda. Italija se danas nalazi u položaju da da politički glas novoj generaciji europeista. To očito uzbunjuje, primjerice, Pariz i Berlin, koji su kao i uvijek u iskušenju odreći Italiji mjesto koje odgovara njenim dimenzijama. A što ako je Italija 'politički laboratorij' gdje se ispituju modeli koje će kasnije prihvatiti druge zemlje? Birokratsko-karolinška osovina i danas izgleda čvrsta, no u stvarnosti se tako ne bi trebala osjećati, jer joj često nedostaju perspektive, i dok je u djelomičnoj recesiji: Njemačka u ovim vremenima broji gotovo tisuću stečaja tjedno i gotovo 4 milijuna nezaposlenih, Italija i Španjolska su uspješnije. Francusko-njemačka osovina još je uvijek snažna jer je u koaliciji na europskoj pozornici. Pravo pitanje je može li Italija imati sličnu 'koalicijsku moć'. To je dvojbeno. Pa ipak u raznim zemljama postoje mnogi laički i kritični europeisti, koji samo čekaju stupanje u koaliciju, kako bi zdravo 'prodrmali' status quo, kao što je poželio Wall Street Journal. Štoviše ta neoeuropska koalicija je već djelima upisana: osim Italije, Aznarova Španjolska i Blairova Velika Britanija. Taj izazov je, na prvom mjestu, pred Aznarom, novom predsjedniku Unije; na drugima je zadaća da ga inteligentno podupru", piše Maurizio Blondet.