IHT 5. I. USPOSTAVLJA SE NOVA RAVNOTEŽA IZMEĐU AMERIKE I EUROPE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 5. I. 2002. Uspostavlja se nova ravnoteža između Amerike i Europe "Dva događaja koja su se zbila u proteklih nekoliko tjedana, i u nekoliko proteklih dana, sigurno će biti od ključne važnosti za razvoj međunarodne ravnoteže u 21. stoljeću. Prvo je provedena spektakularna američka vojna operacija u Afganistanu, zračnim napadima i uz pomoć specijalnih postrojbi na tlu koje su pomagale lokalne snage spremne djelovati kao američki pomoćnici. Američka zračne i kopnene snage uvijek će biti dostupne, no dobrovoljci - pomoćnici neće, što je mana ove kombinacije. Zatim se dogodio izvanredan uspjeh uvođenja europske nove valute, eura. Njeno uvođenje potaklo je oduševljenje čak i među Nijemcima, za koje se vjerovalo kako će još dugo žaliti za svojom markom. Tržišta valuta odmah su podigli vrijednost eura u odnosu na dolar i jen. Euro je manje važan, međutim, za hirovitosti tržišta nego za ono što će početni uspjeh valute značiti za budućnost i prirodu daljnjeg ujedinjenja Europe. 'Europa' je još jednom pokazala kako napreduje kroz gospodarske promjene prije nego kroz političke incijative. Posebna kvaliteta europskog razvoja uvijek je bila ta da su gospodarske odluke i akcije bile nužne za stvaranje političkih posljedica. Čak su ih i zamjenjivale, što će se vjerojatno pokazati točnim i u slučaju eura. U tjednima koji su prethodili uvođenju eura, zemlje Europske Unije još su jednom iskazivale nedosljednost u svjetskim političkim i vojnim zbivanjima. Konsenzus među vladama EU-a kao i europsko javno mnijenje danas je više neprijateljski raspoloženo nego ikad prema izraelskoj i američkoj politici prema Palestincima. Europska Unija ipak je nesposobna izraziti ozbiljan protest protiv onoga što je preraslo u okončavanje političkog procesa koji je, od hrabrog sazivanja tajnih izraelsko- palestinskih pregovora od strane Norveške, prije deset godina, otvorilo mogućnost za palestinsku autonomiju. Zahtjev Europe da joj se dodijeli vojna uloga u američkoj intervenciji u Afganistanu pokazao se neželjenim u Washingtonu (...). Ovom su akcijom u potpunosti dominirale odluke Washingtona i američka vojna sila. Britanski premijer Tony Blair, djelujući neovisno, učinio je najviše što je mogao kako bi izvršio europski utjecaj na odluke Washingtona putem neumornih promocija i putovanja kako bi dao podršku predsjedniku Georgeu W. Bushu. Njegova nastojanja bila su politički dobrodošla, no nada da će utjecati na Washington ostala je neispunjena. Pojedine europske vlade zadržale su svoj politički značaj, no 'Europa' ne postoji kao faktor u međunarodnim političkim i vojnim pitanjima. Čak je i europski projekt s ciljem stvaranja snaga za brzo djelovanje koje bi za cilj imale obavljanje bezazlenih mirotvornih misija prestao napredovati jer vlade nisu ozbiljnije ulagale u taj projekt. U dva europska borbena zrakoplova koja predstavljaju napredak u odnosu na američke zrakoplove koji se koriste ili proizvode - englesko-njemački 'Eurofighter' i francuski 'Rafale'- toliko se malo ulagalo a njihov je razvoj toliko usporen da ovo upućuje na to kako je Europa spremna napustiti vojni zračni prostor. Uspostavlja se nestabilna svjetska ravnoteža. SAD je zaokupljen vojnom moći, političkim vodstvom i dominacijom svjetskim financijskim tržištima. Svo troje je imao i prije 11. rujna, no političari i javnost bili su podijeljeni glede pitanja bi li to trebalo iskorištavati kako bi se SAD pretvorila u neformalnu imperijalnu ili globalno hegemonijsku političku silu, sa svim prednostima koje idu uz to, ali i s problemima koje povijest uvijek osigura za one s takvim ambicijama. 11. rujan je ubrzao odluku - ili se tako sada čini. Europa je uvijek imala političkih ambicija, koje se većinom izražavaju u okvirima federacije, nepreciznog termina čiju je definiciju većina europskih dužnosnika izbjegavala. Vanjskopolitički šef i visoki predstavnik imenovani su kako bi provodili europsku vanjsku politiku koja još uvijek nije osmišljena i koja sigurno neće biti moguća, po drugim pitanjima osim onih koji se tiču elementarne samoobrane, u EU-u koja bi se proširila na više od 15 članica. No gospodarska Europa, trgovačka Europa, Europa jedinstvenog tržišta, Europa jedinstvene valute, Europa koja industrijski surađuje, protekcionistička i Europa koja subvencionira, kulturološki isključiva Europa, Europa koja pruža društvenu i zdravstvenu zaštitu, (...) i, do određene mjere, antiglobalizacijska i antiamerička Europa, snalazi se vrlo dobro. Gdje će nas ovo odvesti s vremenom? Jedini suparnik kojeg SAD ima jest Europa, a Europa nije i neće postati politička ili vojna sila. Ako bude prisiljena, mogla bi oformiti obrambenu koaliciju, a naravno, postoji i latentna vojna moć u europskoj gospodarskoj snazi(...). Pitanje, za koje nemamo odgovora, jest koliko će vojne sile biti zaista važno u nadolazećim godinama", smatra William Pfaff.