NYT 3. I. JEDNA VALUTA ALI NE I JEDINSTVENO GOSPODARSTVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. 1. 2002. Jedna valuta ali ne i jedinstveno gospodarstvo "Kako su euri sada u prometu u velikom dijelu Europe, Europska monetarna unija je potpuna. San europskih čelnika nakon Drugog svjetskog rata, gospodarski i politički ujedinjen kontinent, za jedan je veliki korak bliži svom ostvarenju, a članstvo u monetarnoj uniji lako bi moglo narasti na 20 ili više zemalja, sa sadašnjih 12 članica, kako se Europska Unija bude širila na istok. Do kraja organizirana Europska monetarna unija, međutim, nije ujedno i jamstvo uspjeha. Postoji jedan golemi problem: ova unija stvara jedinstvenu monetarnu politiku za skupinu prilično različitih državnih gospodarstava koji često prolaze kroz različite sheme poslovnih ciklusa. Tijekom većeg dijela protekle tri godine, dok je Europska središnja banka vodila monetarnu politiku za 12 zemalja članica čak i bez zajedničke valute, njemačko je gospodarstvo bilo prilično sporo- što je stanje za koje se može očekivati da će ga niže kamate ublažiti. Nizozemska, Irska i još nekolicina manjih zemalja, međutim, bilježile su bitan gospodarski rast; za njih su niže kamate značile poticaj inflaciji. Upravno vijeće Europske središnje banke, (...) kamate je 1999. godine održavalo niskima ali ih je povisilo 2000. i početkom 2001. (Nedavno je počelo skromno i prerano ublažavanje.) Politika središnje banke navodno je godila Nijemcima a ljutila Nizozemce i Irce 1999. godine; dok je obrnuto vrijedilo 2000. i 2001. Sve dok uvjeti poslovnih ciklusa budu bitno različiti među zemljama članicama Europske monetarne unije, nema načina na koji politika središnje banke može izbjeći stvaranje ozbiljnih problema za neke od članica. U posljednje vrijeme mogu se čuti neslužbena izvješća o kontroverzi koja postoji unutar Upravnog vijeća banke, koje uključuje upravitelje svih pojedinačnih središnjih banaka zemalja članica. No kako to vijeće(...) ne pušta u javnost informacije o svojim sastancima ili načinima glasovanja unutar vijeća, ne možemo biti sigurni u to u kojoj su mjeri različite članice mogle biti nezadovoljne. U SAD-u, sustav Federalne pričuve ponekad ima sličnih problema u osmišljavanju monetarne politike za 12 distrikta zemlje. 1986. i 1987., na primjer, najveći dio američkog gospodarstva bilježio je rast no disktrikt oko Dalasa bio je zapao tešku recesiju zbog sve nižih cijena nafte i zemnog plina. Federalna pričuva održavala je kamate prilično visokima pa se lokalna recesija u državama koje proizvode naftu pogoršala umjesto da se smanji. Međutim, za ovu je zemlju uobičajeno da se ponaša kao jedinstveno nacionalno gospodarstvo i dijeli cikličke šokove koji se javljaju u pojedinim regijama. Shema gospodarskih uspona i padova u zemljama Europske monetarne unije, međutim, i dalje je mnogo raznolikija i nije izvjesno da će se ovo uskoro izmijeniti. Krojači monetarne unije smatrali su kako će nametanje jedinstvene monetarne politike, u kombinaciji sa slobodnom trgovinom među zemljama članicama, potaknuti brzu promjenu cikličnih uvjeta, stvarajući tako ujedinjenu skupinu gospodarstava koja bi veoma nalikovala gospodarstvu SAD-a. Iako bi se ovo jednog dana moglo ostvariti, dokazi koji bi upućivali na takvu pretvorbu za sada su oskudni. Sporazum iz 1997. godine također ograničava moć pojedinih zemalja u Europskoj monetarnoj uniji da koriste ulaganje vlade ili smanjenje poreza s ciljem smanjivanja nacionalnih gospodarskih kriza. Naime, mogu biti novčano kažnjene ako proračun ima deficit veći od 3 posto BDP-a zemlje. Ovo pravilo do sada nije primijenjeno, no opasnost postoji. Čak i ako gospodarstva zemalja članica Europske monetarne unije postanu sličnija u svojim ciklusima, pretvorba novih zemalja članica za koje se očekuje da će se pridružiti Uniji u slijedećih 10 do 15 godina bit će mnogo sporija. Mogućnost za konsenzus unutar Upravnog vijeća, koliko god sada djelovala malo vjerojatna, postat će mnogo manje vjerojatna kada još više članica bude predstavljalo još raznolikija nacionalna gospodarstva. A veće zemlje, kao što su Njemačka, Francuska i Italija, mogle bi osporavati moć predstavnika iz mnogo manjih zemalja da ih nadglasaju u pitanju monetarne politike. Sve ovo ne znači kako je vjerojatno da će Europska monetarna politika propasti. No jasno je da uvođenje eura kao standardne valute - koliko god to bilo važno za prosječnog europskog potrošača - ne jamči uspjeh Unije", piše Robert M. Dunn, profesor gospodarstva na Sveučilištu "George Washington".