FRA-LE NOUVEL OBSERVATEUR 3.1.02. PREPOZNATA NEPOZNATA PRIJETNJA

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 3.I.2002. 'Putniče, postoji put' "Dok je XX. stoljeće počelo s ratom 1914., optimisti žele da početak XXI. označi velik povijesni događaj bez presedana: rođenje eura, jedinstvenog novca za tristo milijuna slobodnih građana. Pesimisti pak misle da su još važniji napadaji od 11.IX. Ne mora uvijek sve biti na zlo, pa tako nije nemoguće da Bin Laden svima nama, napose muslimanima, donese i nešto dobro. (...) Već se u 2000. uzalud tražio važan događaj koji će obilježiti početak trećeg tisućljeća. Kolonijalni ruski rat u Čečeniji izazivao je negodovanje humanitaraca, ali su stručnjaci za geopolitiku upozoravali da je taj rat jedini čimbenik nacionalnog jedinstva u ruskom društvu i da je Zapadu prijeko potreban povratak Rusije u stabilnost. To više što je Madeleine Albright, tadašnja tajnica u State Departmentu, neslužbeno podupirala tezu ruskih tajnih služba prema kojoj je - već tada - postojala teroristička i islamistička internacionala i prema kojoj su se alžirski i čečenski borci obučavali u Afganistanu za borbu u Alžiru i u Čečeniji. No što se tada dogodilo s našom svjetskom supersilom? Po Kissingerovu mišljenju, SAD i NATO su nakon hladnog rata ostali bez neprijatelja. Henry Kissinger je ovako završio svoju veliku knjigu 'Diplomacija': 'Jasno prepoznata prijetnja i neprijateljska ideologija, dvije značajke hladnog rata, više nisu aktualne'. Čime bi se mogle nadomjestiti? Na pitanje u kojem pravcu krenuti kako bi se nadzirao svijet i 'zajamčio mu se napredak i sloboda', Kissinger tu nipošto ne glasuje za svršetak povijesti ni za sukob civilizacija, već odgovara španjolskom poslovicom: 'Putniče, ako nema puta zacrtat ćeš ga hodajući'. To nepostojanje neprijatelja nikog nije priječilo da američku moć opiše kao 'bez takmaca', 'nedostižnu', a napose 'neranjivu' kroz dugi niz godina. Rado se govorilo o 'pax americani', čak i kad se nije nužno htjelo podsjećati na 'pax romanu', slavu i veličinu Rimskog Carstva nakon zauzeća Kartage. Američko je carstvo to više neizbježivo, što se, utemeljeno za ugovoru, a ne na prisili, očitovalo - i još se uvijek očituje - napose nakon kušnja na Kosovu, u kojima se tražila njegova pomoć - kao 'imperijalizam slobode'. Ta je činjenica izazivala sigurnost, utjehu, ali i zabrinutost, sve do dolaska Georgea W. Busha u Bijelu kuću. (...) Nakon atentata 11.IX., odmah se shvatilo da je stoljeće počelo dvije godine kasnije. Svijet, koji je gdjekad bio strašno zaprepašten, otkrio je da je američka moć možda još bez premca i nedostižna, ali da više nije neranjiva. Nema više sigurnosti. Nema više štita. Dakle, nema više svjetskog poretka, makar bio i nepravedan. (...) Istodobno se u najuglednijim glasilima u SAD-u dogodio pomak koji, kada se oponaša u Francuskoj, napadaju zbog protuamerikanizma. Pitanje zašto SAD izaziva toliku mržnju, koje nipošto ne umanjuje dostojanstvo velike nacije, gotovo je posvuda postavljala politička, sveučilišna i književna elita. Ponašanje SAD-a u brojnim vanjskim upletanjima, neuspjeh njegove vanjske politike u islamskim zemljama, trag koji je ostavljao zaredom u Gvatemali, Panami, Salvadoru, Čileu, Dominikanskoj Republici, u Grčkoj u doba pukovničke hunte, u Pakistanu, na Filipinima predsjednika Marcosa, u Indoneziji nakon 1965., u Iranu u doba šaha, u Saudijskoj Arabiji, u Zairu i, dakako, u Vijetnamu: tu neugodnu listu neuspjeha sastavio je američki povjesničar Stanley Hoffmann koji slovi kao umjeren. Jedan drugi američki komentator, još umjereniji, u svezi s istim pitanjem podsjeća da je američki Kongres zanemarivao europske prijedloge o oružju, o zabrani pješačkih mina, ekologiji te da je dugo očitovao pravi prijezir prema UN-u, prema kojemu je dug Washington odlučio platiti tek kada je SAD od Vijeća sigurnosti zatražio zeleno svjetlo za početak rata u Afganistanu. Pitanje je zašto javnosti diljem svijeta koje se ne slažu s terorističkim postupcima Bin Ladena i ljudi kojima ne nedostaje ni suosjećanja ni odgovornosti, nisu mogli prikriti radost, pače su osjetili i olakšanje što više nisu sami u patnji i što Amerikanci prvi put na svojoj koži mogu osjetiti isto što i žrtve građanskih ratova. Bin Ladenov je samoubilački nihilizam zacijelo prvi put ponukao muslimansku elitu da napokon razmisli o pravoj reformi islama koji se nije mijenjao od XII. stoljeća. (...) Dakle, što je s početkom stoljeća? Glavna je činjenica i dalje taj 'pax americana', koji obvezuje više no ikad, jer, kako više nije neranjiv, radikalizira se dotle da više ne podnosi nikakva ograničenja ni nadzor. Hipermoć dovodi u pitanje hiperterorizam koji je svakako 'neprijateljska ideologija' o kojoj govori Henry Kissinger, ali nije 'jasno prepoznata prijetnja'. Ta prijetnja bez lica može uzeti svakojake obrazine, a ima beskrajnu mogućnost da nestaje i da se ponovno rađa, sve dok se sredina u kojoj uspijeva - što nije vojna stvar - odlučno ne asanira. Putniče, sada imamo nekoliko putova. Treba li nam nužno neprijatelj? On je tu. Uzrokuje smrt milijuna djece na planetu: glad, sida, uvježbavanje za samoubilačke napadaje, okupacija, rasizam, mržnja. Uzbudljiv cilj za Europu", piše Jean Daniel.