GLUHOSLIJEPI SE BORE ZA ZAKONSKO PRAVO NA PREVODITELJA

Piše Nena Todorić Kajfeš ZAGREB, 5. listopada (Hina) - Sto trideset i pet gluhoslijepih osoba bori se za zakonsko pravo na osobnog prevoditelja, bez čije pomoći ne mogu obaviti niti najjednostavnije radnje, poput šetnje ili kupovine namirnica.#L# Kako bi se izborili da svaka gluhoslijepa osoba dobije pravo na pomoć prevoditelja (intervenora), koji im jedini može omogućiti donekle normalan život, Hrvatska udruga gluhoslijepih "Dodir" ove je godine započela javnu kampanju "Budi moje oko i uho", tijekom koje će održati niz tribina i seminara radi upoznavanja javnosti i stručnjaka sa svojim potrebama. "Gluhoslijepi su najizoliranija skupina ljudi jer gubitak jednog osjetila ne mogu donekle nadoknaditi drugim, a to im uvelike otežava komunikaciju i zadovoljavanje najjednostavnijih životnih potreba", rekla je Hini predsjednica "Dodira" Sanja Tarczay. Udruga se želi izboriti za zakonsko priznavanje prava gluhoslijepih na osobnog prevoditelja, kojemu bi to bilo osnovno zanimanje, te primjereno plaćanje prevoditelja, u čemu bi zajednički trebali sudjelovati Ministarstvo rada i socijalne skrbi i Ministarstvo prosvjete i sporta. Iako Zakon o socijalnoj skrbi predviđa da gluhe i gluhoslijepe osobe imaju, radi prevladavanja komunikacijskih i mobilnih poteškoća, pravo na stručnog prevoditelja, to se pravo odnosi samo na "sklapanje pravnih poslova i postupke ostvarivanja prava iz socijalne skrbi", ali ne i na obične životne potrebe, poput odlaska liječniku ili učenje. "Nema nikakve koristi od ionako niskog doplatka za tuđu pomoć i njegu od 400 kuna, ako gluhoslijepi, koji nije nepokretan niti mentalno nesposoban za aktivnosti, ne može platiti prevoditelja i ostaje godinama zatvoren u kući", ističe Tarczay. "Dodir" je počeo s edukacijom prevoditelja još 1998. godine, da bi 2000. po uzoru na švedski model osnovao "Službu podrške", kroz koju se dosad školovalo oko 300 prevoditelja, a trenutno ih stalno radi tridesetak, uglavnom volonterski. "Prevoditelj se školuje osam semestara da bi postigao najviši stupanj znanja prevođenja za osobe s posebnim potrebama, a mi ih možemo platiti svega 15 kuna po satu", kaže Sanja Tarczay. Prevoditelji gluhoslijepoj osobi prenose sve informacije taktilno "rukom na ruku", pisanjem po dlanu ili znakovnim jezikom. "Problem je što našu 'Službu podrške' deklarativno podupiru nadležna ministarstva i ustanove, čak od nas traže besplatne usluge prevođenja za gluhe ili gluhonijeme, ali Služba nije 'ozakonjena' niti imamo siguran i stalan izvor prihoda", napominje Tarczay. Stoga bi u Hrvatskoj trebalo zaposliti barem šest stalnih prevoditelja s punim radnim vremenom, kojima bi to bilo jedino zanimanje, te veći broj povremenih prevoditelja, za ispomoć na izletima i drugim zbivanjima s većim brojem sudionika. Trenutno usluge prevoditelja koristi 18 gluhoslijepih osoba, a "Služba podrške" pruža usluge i svima ostalima koji joj se obrate, financirajući se uglavnom iz domaćih i inozemnih donacija. Tijekom kampanje "Budi moje oko i uho" u Zagrebu će se od 9. do 14. listopada održati niz seminara i stručnih skupova, a započet će promocijom plakata i knjižice o podršci gluhoslijepima 9. listopada u 19 sati u Kulturnom centru "Kaptol centra". (Hina) ntk md