PARIZ, 27. srpnja (Hina/AFP) - Zemljin plašt golem je spremnik ugljika koji bi mogao pobjeći u atmosferu kod erupcije vulkana i uništiti velik dio života na Zemlji, pišu njemački znanstvenici u studiji koja je objavljena u britanskom
znanstvenom časopisu Nature.
PARIZ, 27. srpnja (Hina/AFP) - Zemljin plašt golem je spremnik
ugljika koji bi mogao pobjeći u atmosferu kod erupcije vulkana i
uništiti velik dio života na Zemlji, pišu njemački znanstvenici u
studiji koja je objavljena u britanskom znanstvenom časopisu
Nature.#L#
Zemljin plašt koji čini užareno stijenje smješten je ispod Zemljine
kore, na dubini od desetak do 2.900 kilometara i sadrži golemu
količinu ugljika u usporedbi s količinama koje su u obliku spojeva u
atmosferi, u tlu i u oceanima, upozorava Hans Keppler sa
sveučilišta u Tuebingenu (srednja Njemačka).
Pražnjenje tog spremnika u atmosferu u obliku ugljikova dioksida
(CO2) izazvalo bi staklenički efekt golemih razmjera koji je inače
uzrok nekontroliranog zagrijavanja planeta.
No vjerojatnost da se takva katastrofa dogodi nije moguće utvrditi
jer nije moguće uzeti uzorke stijena iz Zemljina plašta. Zato su
Keppler i njegovi kolege u laboratorijskim uvjetima postigli tlak
(3,5 gigapaskala) i temperaturu (oko 1.200 stupnjeva Celzija) kao
što su u Zemljinu plaštu. Od magnezijeva oksida i silicijeva
dioksida proizveli su olivin, mineral koji zajedno s karbonatima
prevladava na tim dubinama.
Tek se neznatna količina ugljika, pod utjecajem vode i olivina,
otopila u stijenama. "Ako se ne može vezati za olivin, ne može se
vezati ni za karbonate", napominje Keppler.
Dok se olivin ne topi na temperaturi koja vlada u Zemljinu plaštu,
talište karbonata puno je niže. Dođe li do veće vulkanske erupcije
oni bi se mogli rascijepiti i izbiti na Zemljinu površinu.
"Čim karbonati dospiju u Zemljin plašt na dubini od 40 do 60
kilometara, razgradit će se i osloboditi ugljik" koji će kroz
pukotine iscuriti u atmosferu, tumači Keppler.
"Nešto slično već se dogodilo u dalekoj prošlosti, kada je došlo do
nagle promjene koncentracije CO2 u zraku, nakon čega je nestao
velik broj vrsta", podsjeća.
Tako je koncem permskog doba, prije približno 245 milijuna godina,
nestalo 96 posto vrsta koje su živjele u oceanima i više od tri
četvrtine kralježnjaka na kopnu. Nešto kasnije, koncem trijasa,
prije 208 milijuna godina, iznenada je nestala polovica živih vrsta
na Zemlji.
(Hina) vrad dgk