BIH-KTA-19.III. PAPE I RAT

BiH KTA 19. III. 2003. Pape 20. stoljeća i rat Papa Ivan Pavao II. iznimno se zauzeo protiv rata u Iraku i kao malo tko drugi svim svojim moralnim autoritetom poručivao da je rat poraz cijelog čovječanstva - i nije uspio. Tu sudbinu, kako se ističe u komentaru austrijske katoličke agencije Kathpress, poljski Papa dijeli s većinom svojih prethodnika od početka 20. stoljeća. Od Pija X. do Pavla VI. pape novog vremena borili su se protiv rata, no nisu uspjeli spriječiti dva svjetska rata kao ni Vijetnamski rat. Papa Pio X. (1903.-1914.) naslutio je izbijanje Prvoga svjetskog rata i još u svibnju 1913. povjerio je svoja strahovanja brazilskom izaslaniku pri Svetoj Stolici: "Balkan je samo početak velikoga svjetskog požara, koji ne mogu spriječiti niti mu se oduprijeti". Potreseni Papa pozvao je 2. kolovoza 1914. katolike u cijelome svijetu da se molitvama u javnosti zauzmu da bi ratni plamenovi što brže ugasili, a vođe naroda nadahnuli mirovnim težnjama. Njegov nasljednik Benedikt XV. (1914.-1922.) osudio je Prvi svjetski rat kao samoubojstvo europskih nacija. Pontifikat mu označuju uvijek novi pacifistički apeli i tajne mirovne misije. Njegova prva enciklika od 1. studenoga 1914. opisuje kako se narodi visoke kulture najstrašnijim sredstvima moderne tehnike trude poraziti protivnike na stravične načine. Nije imao odjeka ni mirovni apel Pija XII. (1939-1958) uoči izbijanja drugoga svjetskog rata: mirom se ništa ne gubi, ratom se može izgubiti sve. Na dan uoči Hitlerova napada na Poljsku 31. kolovoza 1939. Papa je razmišljao otputovati u Berlin i Varšavu u još posljednjoj mirovnoj misiji. Umjesto toga uputio je Notu predstavnicima Njemačke, Italije, Francuske, Engleske i Poljske, u kojoj ističe kako ne želi izgubiti nadu da se pregovorima može iznaći pravedno i mirno rješenje, za koje moli cijeli svijet. Više je uspjeha imao njegov nasljednik Ivan XXIII. (1962.-1965.), kada je kubanska kriza dovela svijet na rub atomskog rata. Na vrhuncu napetosti 26. listopada 1962. vođe svjetskih sila upozorio je da će povijest nagraditi one koji će sudbinu čovjeka staviti ispred nacionalnih interesa. Pomogla je i činjenica da je tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy bio katolik, a prvi tajnik sovjetske komunističke partije Nikita Hruščov Papu je vrlo cijenio. Ivan XXIII. kubanskoj krizi posvetio je 11. travnja 1963. mirovnu encikliku "Pacem in Terris", koja povezuje crkveni mirovni nauk s ljudskim pravima. Prvi put Papa je uputio svoju encikliku ne samo vjernicima, već svim ljudima dobre volje. Zatražio je prestanak nuklearnih pokusa i utrke u naoružanju, opće razoružanje i priznaje jednakopravnosti svih ljudi. Papa Pavao VI. (1963.-1978.) taj je mirovni angažman nastavio putovanjima - svoje treće putovanje izvan zemlje poduzeo je 5. listopada 1965. u sjedište Ujedinjenih naroda u New York, gdje je izričito zatražio mir u Vijetnamu i izrekao žarki "nikad više rata". Promatrači ocjenjuju da je od početka pontifikata pape Ivana Pavla II. 1978. uočljivo jačanje njegova pacifizma. Nakon posjeta Hirošimi 1981. zaključio je da na kraju 20. stoljeća više ne može biti vođen pravedni rat. Ipak Sveta Stolica nije snažnije osudila Zaljevski rat 1991. kao ni napad NATO-a na Srbiju 1999., jer se " radilo o ratu protiv agresora". No, Papa je ipak uvijek ponovno isticao: rat je avantura bez povratka i neodgovarajuće sredstvo za rješavanje političkih problema.