FRANCUSKA U IŠČEKIVANJU RATA

Piše: Frano Cetinić PARIZ, 16. ožujka (Hina) - Unatoč nesumnjivoj pobjedi francuske diplomacije u Ujedinjenim narodima, u Parizu prevladava osjećaj da je ovo posljednji vikend mira pred neizbježnu američku intervenciju u Iraku.#L# Francusko "No", uz njemačko "Nein" i rusko "Njet", odoljelo je svim iskušenjima i diplomatska konfrontacija u Vijeću sigurnosti je po svemu sudeći sada završena, jer odnos snaga između "ratnog", "proturatnog" i "neodlučnog" tabora ostaje nepromijenjen: 4-5-6. "Ratno vijeće na Azorima" - naziv je koji su francuski mediji jedinstveno dali summitu između američkog predsjednika Georgea W. Busha, te britanskog i španjolskog premijera Tonyja Blaira i Jose Maria Aznara. Svrha je tog sastanka, ocjenjuju mediji, maskiranje diplomatskog poraza u Vijeću sigurnosti i priprema novog američkog koraka do kojega bi moglo doći već u utorak navečer, kad bi se američkoj i svjetskoj javnosti, kako se očekuje, trebao obratiti američki predsjednik Bush. Posljednji britanski prijedlog o "šest uvjeta" francuska je diplomacija glatko odbacila - "i prije samih Iračana", kako je kronološki precizno i ironično naglasio glasnogovornik Bijele kuće. Najnovija inicijativa predsjednika Busha, najava novog mirovnog plana za izraelsko-palestinski sukob, ocjenjuje se kao manevar kojim se žele ublažiti kritike američke politike u arapskome svijetu i Europi, manevar "koji ne vodi nikamo jer pada upravo u trenutku kad Bush saziva svoje odane pristaše na Azorima", naglašava se u uvodniku "Liberationa". Uz konstataciju da se prekoatlantski jaz stalno produbljuje, "Figaro" naglašava kako je francusko-američka konfrontacija izraz suprotnosti koje nadilaze i samu iračku krizu te da ona zapravo pokazuje razlike u gledanjima oko načina na koji bi svijet trebao biti uređen. "U kakvom svijetu želimo živjeti?", upitao se francuski predsjednik Jacques Chirac za svog posljednjeg obraćanja javnosti i, u tom kontekstu, vladi blizak "Figaro" ističe: "U Chiracu, prvaku tabora mira, Sjedinjene Države, ali i ostatak svijeta, vide onoga koji se najviše suprotstavlja unipolarnom svijetu američkoga carstva". Pitajući se tako o dubljim razlozima ovoga već konzumiranog američko-francuskog razvoda, komentatori nabrajaju kolateralne štete po Ujedinjene narode, NATO i Europsku uniju, ili razmatraju moguće posljedice jednostrane vojne intervencije po cijelu regiju. U Parizu prevladava osjećaj kako će izostati očekivani "demokratski domino" u cijeloj regiji, jer intervencija za sobom povlači razbijanje osjetljive etničke i vjerske ravnoteže koja kako-tako opstaje još od konca "otomanskog poretka" i slabljenje laičkih režima u arapskome svijetu koji počivaju na vrsti legitimiteta sličnom onom u Bagdadu, primjerice u Alžiru, Egiptu, Siriji i Tunisu. Posebno se ističe oklijevanje Turske, koja unatoč golemoj "financijskoj mrkvi" ne žuri u prekrajanje Mezopotamije i raskomadavanje Iraka, iz straha da ne izazove kurdski ustanak u području Kirkuka i Mosula, ali i kod kuće, u turskom dijelu Kurdistana. Oslanjanje pak na šiitsku većinu u Iraku moglo bi voditi snažnim sunitskim frustracijama te porastu šiitskih aspiracija i u drugim dijelovima Arapskoga poluotoka i Bliskog istoka. Budući bi se mirovni poredak na Eufratu i Tigrisu tako mogao, sa zebnjom ističu pojedini francuski analitičari, očitovati kao repriza "Versailleskoga poretka" - mirovnog ugovora koji je u sebi sadržavao klice još većeg rata. (Hina) fc rb